Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž R-6/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Vladimira Šestaka kao predsjednika vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i suca Alena Goluba kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. V. iz D., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik N. K., odvjetnik iz Z., protiv tuženika S. I. iz L., OIB: …, vlasnika obrta za šumarske usluge, trgovinu i preradu drva „I.“, kojeg zastupa punomoćnica V. T., odvjetnica iz R., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-3346/2021-5 od 14. veljače 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 9. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Žalbe stranaka djelomično se uvažavaju kao osnovane a djelomično se odbijaju kao neosnovane, pa se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-3346/2021-5 od 14. veljače 2022. godine:

- potvrđuje u točki I. izreke te u točki II. izreke,

- preinačuje u točki III. i točki IV. izreke pa se sudi:

1.) Nalaže se tuženiku S. I. iz L., kao vlasniku obrta za šumarske usluge, trgovinu i preradu drveta „I.“, da tužitelju V. T. iz D., isplati na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti iznos od 16.000,00 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe 28.03.2012. godine pa do 31.07.2015. godine po stopi koje se utvrđuje za svako polugodište uvećanjem za pet postotnih poena eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, a od 01.08.2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, u roku od 15 dana.

2.) Nalaže se tuženiku S. I. iz L., kao vlasniku obrta za šumarske usluge, trgovinu i preradu drveta „I.“, da tužitelju V. T. iz D., isplati na ime naknade parničnog troška iznos od 9.939,50 kuna, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. veljače 2022. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.) Presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-3346/2021-5 od 14. veljače 2022. godine naloženo je tuženiku I. S. iz L., kao vlasniku obrta za šumarske usluge, trgovinu i preradu drveta „I.“, da tužitelju V. T. iz D., isplati na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti iznos od 101.500,00 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe 28.03.2012. godine pa do 31.07.2015. godine po stopi koje se utvrđuje za svako polugodište uvećanjem za pet postotnih poena eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, a od 01.08.2015. godine pa do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu (točka I. izreke), i da mu isplati na ime naknade imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege iznos od 5.900,00 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuju za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućim od 14. veljače 2022. godine pa do isplate (točka II. izreke).

1.1.) Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva radi isplate naknade neimovinske štete u iznosu od 16.000,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe 28.03.2012. godine pa do 31.07.2015. godine po stopi koje se utvrđuje za svako polugodište uvećanjem za pet postotnih poena eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, a od 01.08.2015. godine pa do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu (točka IV. izreke).

1.2.) O troškovima postupka odlučeno je na način da je tuženiku I. S. iz L., kao vlasniku obrta za šumarske usluge, trgovinu i preradu drveta „I.“, naloženo da tužitelju V. T. iz D., isplati iznos od 63.314,50 kuna, za zateznim kamatama prema stopi zateznih kamata koja se određuje na svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trg. društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a koje teku od dana 14. veljače 2022. godine pa do isplate (točka III. izreke).

2.) Protiv navedene presude žalbe izjavljuju obje parnične stranke zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje: ZPP).

2.1.) Tužitelj prvostupanjsku presudu pobija u dijelu u kojem je odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva te odluku o troškovima postupka, pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži i to tako da pobijani dio presude preinači prihvaćanjem u cijelosti postavljenog tužbenog zahtjeva i dosudom mu cjelokupnog parničnog troška zajedno sa troškom žalbe, ili da ju ukine u pobijanom dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.2.) Tuženik žalbom pobija prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te odluku o troškovima postupka, pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži i to tako da pobijani dio presude preinači odbijanjem u cijelosti postavljenog tužbenog zahtjeva i dosudom parničnog troška tuženiku zajedno sa troškovima žalbe, ili da ju ukine i predmet vrati prvostupanjskog sudu na ponovno odlučivanje, i to drugom sucu prvostupanjskog suda.

3.) Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4.) Žalbe tužitelja djelomično je osnovana i to glede odluke o predmetu spora, a žalba tuženika djelomično je osnovana glede odluke o troškovima postupka.

5.) Predmet spora u ovoj parnici je tražbina naknade neimovinske (zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje) i imovinske (tuđa pomoć i njega) štete koju je tužitelj, kao radnik tuženika, pretrpio zbog tjelesnih ozljeda zadobivenih na radu dana 25. siječnja 2008 godine.

5.1.) Uvodno valja napomenuti da je već ranije donesenom presudom 67 Pr-46/2015 od 16. kolovoza 2017. godine, djelomično potvrđenom presudom ovog drugostupanjskog suda broj GžR-411/2017-2 od 14. prosinca 2017. godine, pravomoćno odlučeno o dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja, njegovim odbijanjem – i to zahtjeva za isplatu iznosa od 143.000,00 kuna s osnova neimovinske štete i za isplatu iznosa od 5.910,00 kuna s osnova imovinske štete.

5.2.) Dakle, nakon donošenja navedenih odluka valjalo je odlučiti o preostalom dijelu zahtjeva s osnova neimovinske štete u iznosu od 117.500,00 kuna i zahtjeva s osnova imovinske štete u iznosu od 5.910,00 kuna.

6.) Kada djelomično prihvaća tužbeni zahtjev za iznos od 101.500,00 kuna s osnova neimovinske štete zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe te za iznos od 5.900,00 kuna s osnova imovinske štete sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude, i kada djelomično odbija zahtjev za iznos od 16.000,00 kuna s osnova neimovinske štete, sud prvog stupnja pobijanom presudom:

- otklanja istaknuti prigovor zastare potraživanja jer utvrđuje da je liječenje tužitelja, i to kirurško traumatoloških ozljeda završeno istekom 2011. godine, a otorinolaringoloških ozljeda i psihijatrijskih posljedica 15.01.2013. godine, pa kako je predmetna tužba podnesena dana 28.03.2012. godine, zaključuje da nije istekao ni subjektivni ni objektivni rok zastare za tražbine naknade štete propisan odredbom čl.230. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – dalje: ZOO/05);

- utvrđuje da je uzrok tužiteljeva ozljeđivanja na radu njegov nepravilan rad (rukovanje) sa traktorom pri izvlačenju trupaca šumskom vlakom iako je tužitelj za rad sa njime bio stručno osposobljen kao što je bio osposobljen i za rad na siguran način, ali i da je do ozljeđivanja tužitelja došlo i zbog propusta na strani poslodavca u vršenju nadzora nad radom tužitelja i primjenom pravila o zaštiti na radu, slijedom čega izvodi zaključuje da je tuženik kao poslodavac odgovoran za štetu tužitelja te da za tu štetu odgovara po objektivnom kriteriju, ali da postoji i doprinos tužitelja nastanku štete od 50 %, pri čemu se sud prvog stupnja poziva na primjenu odredbi čl.109. Zakona o radu (NN broj 38/95., 54/95., 65/95., 102/98., 17/01., 82/01., 114/03., 123/03., 30/04., 68/05., 94/09. – dalje: ZOR/95), na odredbu čl.15. Zakona o zaštiti na radu (NN broj 59/96., 94/96., 114/03., 100/04. i 86/08. – dalje: ZZR/96) i na odredbe čl.1063., čl.1064. i 1067. ZOO/05;

- utvrđuje da je tužitelj u štetnom događaju zadobio višestruke ozljede tijela: prijelom od I. do V. te od VIII. do XI. rebra lijevo, i od III. do VI. i X. rebra desno, sa prisustvom zraka i krvi u prsištu; nagnječenje pluća; prijelom prsne kosti; prijelom poprečnog III. slabinskog nastavka sa pomakom; udarac u glavu sa udarano-gnječnom ranom; da su sve navedene ozljede kod tužitelja prouzročile teški oblik sepse i više organsko zatajenje;

- utvrđuje da je zbog navedenih pretrpljenih ozljeda tužitelj trpio bolove jakog intenziteta u trajanju od 10-12 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 45-50 dana te slabijeg intenziteta u trajanju od 12-14 mjeseci, da tužitelj nije trpio primarni strah ali da je trpio sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju od 12 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 45 dana te slabijeg intenziteta u trajanju od 14 mjeseci;

- utvrđuje da je kod tužitelja zbog pretrpljenih ozljeda te zaostalih posljedica iz ortopedsko kirurške domene (otežano obavljanje svih radnji i aktivnosti u svakodnevnom životu koje iziskuju duže i jače funkcijsko-fizičko opterećenje prsnog koša te potrebu pune respiracije, rad u nepovoljnim makro i mikro klimatskim uvjetima kod promjene vremena), iz otorinolaringološke domene (oštećenje sluha i smetnje u razumljivosti govora) te iz psihijatrijske domene (izražene depresivne i mnestičke smetnje u svakodnevnom funkcioniranju) nastupilo trajno smanjenje životne aktivnosti od 45 %;

- utvrđuje da su kod tužitelja zaostali ožiljci na području križno trtične regije i nepravilan ožiljak veličine 5x3 cm kao posljedica sanacije ranije postojećeg dubljeg dekubitalnog ulkusa, što predstavlja naruženost srednjeg stupnja koja je povremeno vidljiva trećim osobama;

- utvrđuje da je tužitelju bila potreban pomoć druge osobe 2-3 mjeseca od po 2-3 sata dnevno, 2-3 mjeseca od po 1-2 sata dnevno, i 3-4 mjeseca od po 2-3 sata tjedno;

- utvrđuje da tužitelju u sklada sa odredbom čl.1100.st.1. i st.2. ZOO/05 pripada pravo na naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u ukupnom iznosu od 235.000,00 kuna (prema kriteriju fizičkih bolova 55.000,00 kuna, prema kriteriju straha 40.000,00 kuna, prema kriteriju smanjenja životnih aktivnosti 130.000,00 kuna, prema kriteriju naruženosti 10.000,00 kuna) pa da bi mu, s obzirom na njegov doprinos nastanku štete, pripadalo pravo na 50 % navedenog iznosa, ili iznos od 117.500,00 kuna;

- utvrđuje da je tužitelju, temeljem police osiguranja od posljedica nesretnog slučaj, koji je sklopio tuženik za sve svoje zaposlenike te platio premiju navedenog osiguranja, Croatia osiguranje d.d. isplatila na ime naknade za trajni invaliditet iznos od 16.000,00 kuna, pa taj iznos uračunava tužitelju u pripadajuću naknadu neimovinske štete, pa tužitelju s tog osnova dosuđuje iznos od 101.500,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe;

- utvrđuje da tuženik nije dokazao da je tijekom 2008. godine tužiteljevoj supruzi, a na ime naknade štete koju je tužitelj pretrpio ozljeđivanjem u štetnom događaju, isplatio iznos od 80.000,00 kuna;

- utvrđuje da tužitelju temeljem odredbe čl.1095.st.1. ZOO/05 pripada pravo na naknadu imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege po cijeni od 20,00 kuna za sat pomoći i njege, što čini iznos od 11.820,00 kuna, ali da mu, s obzirom na njegov doprinos nastanku štete, pripada pravo na 50 % iznosa navedene naknade, odnosno pravo na naknadu od 5.900,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja presude.

6.1.) Dakle, u skladu sa naprijed navedenim utvrđenjima sud prvog stupnja pobijanom presudom tužitelju dosuđuje naknadu neimovinske štete u iznosu od 101.500,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe, i naknadu imovinske štete u iznosu od 5.900,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja presude, a odbija dio tužbenog zahtjeva s osnova naknade neimovinske štete u iznosu od 16.000,00 kuna.

7.) Tužitelj podnesenom žalbom ne prigovara odluci o pitanju odgovornosti za štetu te odluci kojom je utvrđena visina pripadajuće naknade štete, već prigovara zakonitosti odluke kojom je sud odbio dio utvrđene štete u iznosu od 16.000,00 kuna, pri čemu ističe da je pogrešan stav suda prvog stupnja, a i suda drugog stupnja u prethodno donesenoj odluci, prema kojem se tužitelju isplaćena naknada u navedenom iznosu prema polici osiguranja osoba (zaposlenika tuženika) od posljedica nesretnog slučaja ima uračunati u naknadu pripadajuće mu naknade neimovinske štete, a u svezi sa time se poziva na sudsku praksu izraženu u presudama VSRH Rev-489/10 od 28. travnja 2010. godine te Rev-x-51/14 od 10. lipnja 2020. godine; da pobijana presuda u navedenom dijelu ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama čime je počinjena i bitna povreda postupka iz čl.354.st.2. ZPP- a; a prigovara i odluci o troškovima jer mu nisu priznati troškovi za zastupanje na ročištima održanim 10. svibnja 2018. godine i 20. rujna 2018. godine na kojima se je raspravljalo o predmetu spora, i jer mu nije priznat trošak sastava žalbe protiv rješenja o prekidu postupka koja je odlukom drugostupanjskog suda uvažena.

7.1.) Naprijed navedene žalbene tvrdnje tužitelja djelomično su osnovane.

8.) Tuženik pak u žalbi ističe da je sud prvog stupnja počinio bitne povrede postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a – jer pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i jer je proturječna, i bitnu povredu postupka iz odredbe čl.354.st.1. u svezi čl.8. ZPP-a – jer da nije savjesno ocijenio sve izvedene dokaze; i nadalje prigovara utvrđenoj njegovoj odgovornosti, pri čemu ističe da je tužitelj isključivo odgovoran za nastanak štetnog događaja – jer se u konkretnom slučaju ne radi o šteti od opasne djelatnosti pa ne postoji njegova objektivna odgovornost, da je do štete došlo isključivo skrivljenom radnjom tužitelj jer je nepravilno rukovao traktorom iako je bio stručno osposobljen za rad njime i jer spornu radnju uklanjanja prepreke sa vlake nije ni trebao poduzeti; ističe da do nezgode ne bi ni došlo da je tužitelj pravilno rukovao traktorom a na koje okolnosti je tuženik predlagao da se provede prometno tehničko vještačenje a sud je to neutemeljeno odbio; da sud pri ocjeni pitanja odgovornosti nije uzeo u obzir da je do ozljeđivanja po završetku radnog vremena, odnosno da je tužitelj ostao raditi po završetku radnog vremena iako za to nije imao nalog tuženika kao poslodavca, a to je učini jedino zbog toga kakao narednog dana ne bi morao dolaziti na posao; i nadalje prigovara i pravilnosti ocjene istaknutog prigovora zastare; ističe da je sud neutemeljeno odbio utvrditi da je tuženik tužitelju, i to na ruke njegove supruge, isplatio naknadu štete u iznosu od 80.000,00 kuna, što je ista saslušana kao svjedok porekla ali je tuženiku popisala priznanicu koja je dostavljena sudu zbog čega je tuženik protiv nje pokrenuo kazneni postupak zbog lažnog svjedočenja u ovom postupku; prigovara i odluci o troškovima postupka jer je sud tužitelju dosudio i one troškove vještačenja koje nije on platio već ih je platio tuženik, a i stoga jer nije pravilno utvrdio uspjeh stranaka u sporu.

8.1.) Navedene žalbene tvrdnje tuženika glede glavne stvari nisu osnovane, a djelomično su osnovane glede odluke o troškovima postupka.

9.) Navodi žalbe tuženika u kojima osporava pravilnost ocjene istaknutog prigovora zastare nisu osnovani, jer te žalbene tvrdnje proturječe pravilno utvrđenim činjenicama po prvostupanjskom sudu. Naime, netočne su tvrdnje tuženika da je tužiteljevo liječenje završilo najkasnije 15. lipnja 2008. godine jer da to proizlazi iz nalaza i mišljenja liječničkog vještaka dr. Ž. C.. Navedeni vještak je doista u svojem pisanom nalazu i mišljenju naveo da je tužitelj proveo 153 dana na bolničkom liječenju, ali nije rekao da je istekom ta 153 dana bolničkog liječenje tužiteljevih ozljeda, završeno liječenje u smislu stabilizacije njegova zdravstvenog stanja. Uostalom bolničko liječenje, u ukupnosti od 153 dana, nije bilo u kontinuitetu već je vršeno u nekoliko navrata sa određenim vremenskim prekidima tijekom kojih je tužitelj obavljao niz kontrolnih pregleda i obavio niz potrebnih pretraga. Osim toga, navedeni vještak je u svome usmenom iskazu na raspravi izričito naveo da je liječenje traumatoloških ozljeda tužitelja završeno tek istekom 2011. godine. Dakle, kada bi se uzimale u obzir samo navedene ozljede, a ne i otorinolaringološke ozljede i nastale psihijatrijske smetnje kao posljedica ozljeđivanja liječenje kojih je okončano tek 2013. godine, tužitelju do podnošenja predmetne tužbe nije istekao rok zastare (ni subjektivni od tri godine ni objektivni od pet godina) propisan odredbom čl.230.st.1. i st.2. ZOO/05, pa tuženik tome neutemeljeno žalbom prigovara.

9.1.) Prema tome, budući je tužbu u ovom postupku tužitelj podnio 28. ožujka 2012. godine, tj. prije isteka navedenih rokova zastare, sud prvog stupnja je pravilno otklonio navedeni prigovor tuženika.

10.) Neosnovane su i žalbene tvrdnje tuženika kojima se prigovara utvrđenoj odgovornosti za štetu.

10.1.)Naime, navedeno pitanje je sud prvog stupnja, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilno raspravio u pravilno provedenom postupku bez učinjene i jedne bitne povrede postupka (iz čl.354.st.2.t.11. i čl.354.st.1. u svezi čl.8. ZPP-a) na koje u žalbi ukazuje tuženik, ali i bez onih na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl.365.st.2. ZPP-a.

10.2.) Isto tako, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio i sve važne činjenice i uz pravilnu primjenu materijalnog prava je zauzeo, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ispravan stav i o postojanju tuženikove odgovornosti za nastanak štetnog događaja i za nastalu štetu, i o postojanju tužiteljeva doprinosa nastanku štete od 50 %.

10.3.) S obzirom da se je štetni događaj zbio 2008. godine, u ovom predmetu se primjenjuju odredbe ZOR/95, kojim zakonom je u čl.109. (čl.102) st.1. propisano da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom da je poslodavac dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. S obzirom da u predmetnoj parnici nije sporno da je tužitelj štetu pretrpio ozljedom na radu, u konkretnom slučaju se primjenjuju i odredbe ZZR/96, čijom odredbom čl.15., važećom o vrijeme štetnog događaja, je bilo propisano da poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti). Imajući u vidu navedene odredbe, na koje se poziva i sud prvog stupnja u pobijanoj presudi, tuženik u žalbi neutemeljeno osporava svoju odgovornost po objektivnom kriteriju tvrdeći da se rad zglobnim traktorom i rad u šumi ne mogu smatrati opasnom djelatnošću. Ove žalbene tvrdnje nisu osnovane jer iz navedene odredbe čl.15. ZZR proizlazi presumirana objektivna odgovornost poslodavca za štetu radnika koja je posljedica ozljeđivanja na radu, što znači da će poslodavac za tu štetu radniku uvijek odgovarati primjenom toga kriterija neovisno od toga da li šteta potječe od opasne stvari ili opasne djelatnosti.

10.4.) Potpuno su neutemeljene žalbene tvrdnje tuženika da je tužitelj isključivo odgovoran za nastanak vlastite štete. Naime, takav stav tuženik temelji na tvrdnjama da je ozljeđivanja došlo isključivo njegovom skrivljenom radnjom, jer je postupao krajnjom nepažnjom – jer pri uklanjanju zapreke na vlaki (prepriječenog trupca) nije pravilno postupao, iako je bio i stručno osposobljen za rad traktorom u šumi te iako je bio osposobljen i za rad na siguran način, a da je taj nepravilan rad jedini i isključivo razlog prevrtanja traktora. Glede uzroka prevrtanja traktora, uslijed čega je i došlo do ozljeđivanja tužitelja, sud prvog stupnja utvrđuje jednako kako to tvrdi i sam tuženik u žalbi – da je razlog štetnog događaja (prevrtanja traktora) nepravilan rad tužitelja, odnosno nepravilno rukovanje traktorom od strane tužitelja unatoč tome što je tužitelj bio i stručno osposobljen za rad traktorom i unatoč tome što je bio osposobljen i za rad na siguran način te unatoč činjenici njegova dugogodišnjeg iskustva u obavljanju poslova pri kojima je došlo do ozljeđivanja. S obzirom da sve to sud prvog stupnja na temelju provedenih dokaza (na temelju neposrednog opažanja lica mjesta na očevidu, uvida u zapisnik o očevidu sačinjenom po inspektoru zaštite na radu, uvidom u zapisnik o očevidu policije, iskaza inspektora zaštite na radu saslušanog u svojstvu svjedoka) pravilno utvrđuje način odvijanja štetnog događaja, i to upravo kako ga i prikazuje tuženik u svojoj žalbi, pa su slijedom toga bespredmetne u navedenom dijelu žalbene tvrdnje tuženika u kojima on ističe da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno zbog toga što sud nije izveo dokaz prometnim vještačenjem na okolnost dinamike nastanka predmetne nezgode, a koji dokaz je sud prvog stupnja pravilno odbio izvesti kao nepotreban.

11.) Međutim, unatoč tome što sud utvrđuje, i to pravilno, da je uzrok prevrtanja traktora kojim je upravljao tužitelj u tome što nije pravilno postupao pri otklanjanju prepriječenog debla sa vlake, neutemeljene su žalbene tvrdnje tuženika da bi zbog toga bila isključena njegova odgovornost za štetu. Naime, glede isključenja odgovornosti štetnika za nastalu štetu primjenjuju se i odredbe ZOO/05 kojima je regulirana objektivna odgovornost za štetu od opasne stvari i opasne djelatnosti – tj. odredba čl.1067. ZOO/05, koja u st.2. propisuje da se vlasnik stvari oslobađa odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenog ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti.

11.1.) Prema tome, za potpunu ekskulpaciju poslodavca od odgovornost za štetu radnika uslijed njegova ozljeđivanja na radu nije dostatno dokazati postojanje skrivljene radnje oštećenog (radnika), već je poslodavac dužan dokazati i to da se radilo o radnji koju on nije mogao predvidjeti, čije posljedice nije mogao izbjeći ni otkloniti, a to tuženik tijekom postupka nije dokazao. To stoga što u provedbi mjera zaštite na radu ne postoje obveze samo na strani radnika, već te obveze postoje i na strani poslodavca, što proizlazi i iz odredbi ZZR/95 te odredbi Pravilnika o zaštiti na radu u šumarstvu. Naime, upravo je poslodavac taj koji mora skrbiti o tome da su radni postupci na radilištu (u konkretnom slučaju u šumi) pripremljeni i organizirani te da se provode na način da se njima štetno ne utječe na sigurnost i zdravlje radnika, što proizlazi iz odredbe čl.44.st.2. ZZR/96, da se poslovi na radilištu obavljaju u skladu sa pravilima zaštite na radu, što proizlazi iz odredbe čl.55.st.1. ZZR/96. Iz navedenih odredbi jasno proizlazi obveza poslodavca da provodi nadzor, osobno ili putem svojih ovlaštenika iz područja zaštite na radu, nad radom radnika – odnosno nadzor pravilnosti obavljanja rada i obavljanja rada u skladu sa pravilima zaštite na radu, što proizlazi i iz odredbe čl.73. ZZR/95, kojom je propisana obveza poslodavca da radniku zabrani rad ukoliko ga obavlja suprotno propisima zaštite na radu.

11.2.) Iz provedenih dokaza pred prvostupanjskim sudom proizlazi da je u konkretnom slučaju izostao svaki nadzor tuženika kao poslodavca na radom svojih radnika, jer se poslodavac uopće nije ni nalazio na radilištu (u šumi), ne samo u vrijeme ozljeđivanja tužitelja, nego ni prije toga tijekom radnog vremena, a nije ga bilo ni u vrijeme kada je trebalo završiti radno vrijeme tužitelju, tj. kada je tužitelj trebao prestati sa radom toga dana kada je došlo do ozljeđivanja. Naime, iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj ostao raditi na radilištu i nakon završetka radnog vremena (poslije 16,00 sati), kada je ostao sam u šumi (jer je drugi traktorist prestao sa radom i otišao kući) i upravo tada je i došlo do ozljeđivanja, što znači da do tužiteljeva ozljeđivanja ne bi ni došlo da je tuženik u vrijeme kada završava radno vrijeme bio na radilištu, a napose da je postupao u skladu sa navedenim odredbama te vršio nadzor na radom svojih radnika, u kom slučaju bi bio i u mogućnosti spriječiti nepravilan rad radnika zbog kojeg je i došlo do ozljeđivanja. Upravo zbog naprijed navedenih propusta poslodavca navedena skrivljena radnja tužitelja, koja je uzrokovala njegovo ozljeđivanje, može predstavljati samo okolnost koja, u smislu odredbe čl.1067.st.3. ZOO/05, dovodi samo do tuženikove djelomične ekskulpacije od odgovornosti za nastalu štetu.

11.3.) Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe čl.1067.st.3. ZOO/05, uzimajući pri tome u obzir težinu skrivljenog postupanja tužitelja ali i sve naprijed navedene propuste na strani tuženika kao poslodavca, ocijenio da doprinos tužitelja kao oštećenog nastanku štetnog događaja iznosi 50 %, iz čega onda proizlazi da je tuženik, kao osoba koja je u smislu naprijed izloženog odgovorna za štetu tužitelja, dužan naknaditi 50 % nastale štete.

12.) Na okolnost postojanja i visine štete sud prvog stupnja je proveo medicinska vještačenja te je izvršio uvid u medicinsku dokumentaciju, i na temelju činjenica utvrđenih izvođenjem navedenih dokaza, a navedenih u točki 6. obrazloženja, sud prvog stupnja je tužitelju utvrdio, kao pripadajuću naknadu neimovinske štete u iznosu od 235.000,00 kuna, s tim da ni jedna stranka žalbom ne prigovara visini navedene naknade. Ispitujući u navedenom dijelu pravilnost primjene materijalnog prava, ovaj sud drugog stupnja nalazi utvrđenim, da je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl.1100.st.1. i st.2. ZOO/05, odnosno da utvrđeni iznos naknade neimovinske štete je primjeren svim okolnostima konkretnog slučaja koje sud, u skladu sa navedenim odredbama, mora cijeniti i vrednovati prilikom odlučivanja o visini pravične novčane naknade, s tim da je sud prvog stupnja navedeni iznos umanjio za 50 % zbog tužiteljeva doprinosa nastanku štetnog događaja.

13.) Isto tako, sud prvog stupnja je pravilno, u skladu sa odredbom čl.1095.st.1. ZPP- a, utvrdio i visinu pripadajuće naknade imovinske štete s osnova tuđe pomoći, polazeći pri tome od opsega u kojem je, prema iskazima vještaka, tužitelju ta pomoć bila potrebna, i primjenjujući pri tome cijenu sata tuđe pomoći od 20,00 kuna, čemu stranke žalbama ne prigovaraju. Na taj način sud je utvrdio da bi tužitelju pripadalo pravo na naknadu navedene imovinske štete od 11.820,00 kuna, s tim da je sud prvog stupnja navedeni iznos umanjio za 50 % zbog tužiteljeva doprinosa nastanku štetnog događaja.

14.) Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio kako u postupku nije dokazao da je tužitelju još 2008. godine, i to posredstvom njegove supruge J. V., isplatio iznos od 80.000,00 kuna, i to upravo na ime naknade štete pretrpljene uslijed ozljeđivanja na radu.

14.1.) Naime, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda neuvjerljive su tvrdnje tuženika o postojanju navedene činjenice (o isplati iznosa od 80.000,00 kuna), koju prvi put u postupku iznosi nakon više od šest godina vođenja tog postupka te nakon punih deset godina nakon nastanka te činjenice, iako je ta činjenica, prema navodima tuženika nastala prije pokretanja predmetne parnice. Pri tome treba imati u vidu i to da se ne radi o nekoj nevažnoj činjenici, odnosno činjenici sporedne ili sekundarne važnosti, već o činjenici koja u bitnoj mjeri utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, pa je sasvim životno i logično da bude iznesena već prilikom davanja odgovora na tužbu.

14.2.) Kao dokaz za navedenu činjenicu tuženik je u spis predmeta dostavio izjavu J.

V. (list 487) datiranu sa 15. listopada 2018. godine, sada već bivše supruge tužitelja, koju je sud na navedene okolnosti saslušao u svojstvu svjedoka, no ona je u svojem iskazu osporila tvrdnje tuženika da bi njoj, ili njenom suprugu tuženik isplatio iznos od 80.000,00 kuna, kako je to navedeno u navedenoj izjavi. Svjedokinja je potvrdila da se na navedenoj izjavi nalazi njen potpis, ali je ustvrdila da je navedeni papir potpisala bjanko te da je sadržaj izjave tuženik naknadno nadopisao te da taj sadržaj ne odgovara istini niti ga je ona potpisala.

15.) Imajući u vidu iskaz navedene svjedokinje te naprijed navedene okolnosti u kojima je tužitelj iznio navedenu spornu činjenicu, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da tuženik navedenu činjenicu nije dokazao. Pri tome treba reći i to da je sasvim neživotno i nelogično da bi tuženik, kao poslodavac svome radniku ozlijeđenom na radu isplatio novčanu naknadu s osnova pretrpljene štete na radu u tako visokom iznosu (80.000,00) a da takvu isplatu ne bi prikazao u svojim poslovnim knjigama, a osobito je nejasno, ako je išta plaćao s tog osnova, zbog čega je to učinio tužiteljevoj supruzi a ne tužitelju osobno.

16.) Nadalje, u postupku je utvrđeno da je tužitelju, zbog nastupa trajnog invaliditeta koji je posljedica ozljeđivanja na radu u predmetnom štetnom događaju, od strane Croatia osiguranja d.d. Zagreb – Filijala Rijeka isplaćena osigurnina u ukupnom iznosu od 16.000,00 kuna. Isto tako, u postupku je utvrđeno da je navedena isplate izvršena temeljem police osiguranja osoba od posljedica nesretnog slučaja broj 042140002667 (list 459), a pribavljanjem podataka od Croatia osiguranja d.d. (list 481) utvrđeno je i to da tuženik u spornom razdoblju, osim navedene police osiguranja radnika od nesretnog slučaja, nije imao sklopljeno neko drugo osiguranje, a napose ne osiguranje od odgovornosti.

16.1.)Temeljem navedenih činjenica sud prvog stupnja je izveo zaključak o tome da se navedena isplata iznosa od 16.000,00 kuna ima uračunati tužitelju u utvrđenu pravičnu naknadu neimovinske štete, no taj zaključak nije pravilan, odnosno pravno utemeljen, a na što ukazuje i žalba tužitelja.

16.2.) Naime, pri izvođenju navedenog zaključka sud prvog stupnja je sasvim pogrešno protumačio uputu koja mu je glede navedenog dana u prethodnoj odluci ovog suda drugog stupnja. U ranijoj odluci ukazano je sudu prvog stupnja da, ukoliko je poslodavac sa osigurateljem zaključio ugovor o osiguranju od odgovornosti za štete koje pretrpe njegovi radnici na radu (čl.964. ZOO/05), i ukoliko je osiguratelj po takvom ugovoru isplatio tužitelju određenu naknadu za predmetni štetni događaj, tada se isplaćena naknada ima uračunati tužitelju u pripadajući iznos utvrđene mu naknade štete, što znači da bi tužitelj u tom slučaju mogao od svoga poslodavca potraživati samo pripadajuću mu razliku naknade štete. Iz naprijed navedenih činjenica izvjesno proizlazi da se u predmetnom slučaju ne radi o takvoj isplati od strane osiguratelja.

16.3.) Osim navedenog, ukazano je i na odredbu čl.972. ZOO/05, kojom je propisano da u osiguranju osoba osiguratelj koji je isplatio osigurani iznos ne može imati ni po kojoj osnovi pravo na naknadu od treće osobe odgovorne za nastupanje osiguranog slučaja (st.1.); da pravo na naknadu od treće osobe odgovorne za nastupanje osiguranog slučaja pripada osiguraniku, odnosno korisniku nezavisno od njegova prava na osigurani iznos (st.2.); i da odredbe iz stavka 1. i 2. ovoga članka ne odnose se na slučaj kad je osiguranje od posljedica nesretnog slučaja ugovoreno kao osiguranje od odgovornosti (st.3.).

16.4.) Dakle, uračunavanje isplaćenog kod ugovora o osiguranju od posljedica nesretnog slučaja moguće je samo kada je takav ugovor sklopljen kao ugovor o osiguranju o odgovornosti. Imajući u vidu sadržaj predmetne police osiguranja, o tome se u predmetnom slučaju ne bi moglo raditi s obzirom da u navedenoj polici, kao osiguranik, nije naveden tuženik kao poslodavac, već su kao osiguranici navedeni njegovi radnici. Već s obzirom na to te s obzirom na ono što je policom ugovoreno (isplata osigurnine s osnova invaliditeta i za slučaj smrti) navedeno osiguranje od nesretnog slučaj ne može se smatrati osiguranjem od odgovornosti u smislu naprijed citirane zakonske odredbe, pa onda nisu ispunjene pretpostavke za uračunavanje tužitelju isplaćenog iznosa osigurnine u utvrđenu naknadu neimovinske štete. Slijedom toga tužitelj utemeljeno ističe da je sud prvog stupnja neosnovano, protivno zakonu, odbio dio njegova tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 16.000,00 kuna.

17.) Zbog svega naprijed izloženog valjalo je, glede pobijane odluke o predmetu spora, temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u točkama I. II. izreke, kojima je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev, a temeljem odredbe čl.373.t.3. ZPP-a uvažiti žalbu tužitelja i preinačiti prvostupanjsku presudu u točki IV. izreke te dosuditi tužitelju isplatu iznosa od 16.000,00 kuna zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

18.) Budući da je odlukom ovog drugostupanjskog suda došlo do preinake prvostupanjske presude, valjalo je, temeljem odredbe čl.166.st.2. ZPP-a, odlučiti i o troškovima parničnog postupka. Naime, navedenom odredbom je propisano da kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka jednom odlukom.

19.) Pri tome valja primijetiti da sud prvog stupnja, prilikom odlučivanja o troškovima postupka, nije pravilno primijenio odredbu čl.154.st.2. ZPP-a, jer je o troškovima postupka odlučivao tako da je tužitelju dosudio trošak u ukupnom iznosu od 63.314,50 kuna, s tim da je do tog troška došao na način da je tužitelju trošak priznao u postotcima u kojima je utvrdio njegov uspjeh u sporu, a taj uspjeh je različito utvrđivao po pojedinim fazama postupka uvažavajući promjene u visini naknade koju je tužitelj u tim fazama postupka potraživao.

19.1.) Navedenu odluku o troškovima sud je donosio 14. veljače 2022. godine kada je na snazi već bila odredba čl.154.st.2. ZPP-a, kojom je propisano da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, i da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Navedena odredba u tom sadržaju u primjeni je od 01. rujna 2019. godine, tj. od stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN broj 70/19. – dalje: ZID ZPP/19), a prijelaznom i završnom odredbom čl.117.st.3. tog zakona je propisano da se odredba čl.28. (odredba kojom je izmijenja odredba čl.154.st.2.) ZID ZPP/19 primjenjuje i na postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu tog zakona nije donesena prvostupanjska odluke. Prema tome, kako je sud prvostupanjsku odluku, kojom je odlučivao i o troškovima postupka, donosio nakon stupanja na snagu navedene izmijenjene odredbe čl.154.st.2. ZPP-a, bio je dužan istu i primijeniti pri odlučivanju o obvezi naknade parničnog troška.

20.) U skladu sa naprijed izloženim te u skladu sa odredbom čl.154.st.2. ZPP-a, za utvrđivanje uspjehu u sporu mjerodavan je konačno postavljeni tužbeni zahtjev, a to je onaj postavljen podneskom tužitelja od 28. ožujka 2017. godine (list 397) kojim je tužitelj povukao tužbu za isplatu naknade imovinske štete s osnova izgubljene zarade, a ostao kod tužbe za isplatu neimovinske štete u iznosu od 260.000,00 kuna i kod tužbe za isplatu imovinske štete s osnova tuđe pomoći u iznosu od 11.820,00 kuna. Dakle, konačno postavljeni zahtjev tužitelja, koji je relevantan za određivanje uspjeha u sporu, glasi na isplatu iznosa o 271.820,00 kuna. Tužitelju je u parnici, nakon što je djelomično uvažena njegova žalba, dosuđena naknada štete u ukupno iznosu od 123.400,00 kuna, pa kada se navedeni iznosi stave u razmjer, tada proizlazi da uspjeh tužitelja u sporu (kvantitativni) iznosi 45,39 %. S obzirom na osnovu tužitelj je uspio u sporu sa 50 % - jer je utvrđeno postojanje tuženikove odgovornosti za štetu ali i tužiteljev doprinos istoj od 50 %, pa kada se uzme u obzir uspjeh tužitelje i s obzirom na visinu i s obzirom na osnovu, njegov ukupan uspjeh iznosi 47,7 %, što bi značilo da uspjeh tuženika u sporu iznosi 52,3 %.

21.) Odredbom čl.154.st.4. ZPP-a je propisano da ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj stranci samo pojedine troškove primjenom članka 156. stavka 1. ovoga Zakona.

21.1.) Imajući u vidu naprijed navedeni uspjeh stranaka u sporu utvrđen u skladu sa odredbom čl.154.st.2. ZPP-a, i imajući u vidu da su obje stranke bile u sporu zastupane po punomoćniku u osobi odvjetnika pa su obje imale i navedeni trošak te da je i taj trošak podjednak, i da su obje imale i trošak sudskih pristojbi, ovaj sud drugog stupnja je, u skladu sa odredbom čl.154.st.4. ZPP-a, odlučio da svaka parnična stranka podmiruje svaka svoje troškove, koji se odnose na trošak zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika te trošak sudskih pristojbi.

21.2.) Također, primjenom odredbe čl.155.st.4. ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja je obvezao da tuženik naknadi tužitelju trošak plaćenih medicinskih vještačenja umanjen za tuženiku priznati trošak vještačenja po vještaku zaštite na radu. Naime, trošak medicinskog vještačenja, koji je podmirio tužitelj, ukupno iznosi 11.439,50 kuna, i taj je trošak tužitelju priznat u cijelosti neovisno o uspjehu u sporu, jer je izvođenje tog dokaza bilo nužno neovisno o visini zahtjeva sa kojim je tužitelj uspio. Tuženik je pak podmirio trošak vještačenja po vještaku zaštite na radu u iznosu od 3.000,00 kune, a s obzirom da je taj dokaz izveden u svezi sa tuženikovim prigovorom glede pitanja odgovornosti za nastanak štetnog događaja, i s obzirom da je glede tog prigovora tuženik uspio sa 50 %, ovaj sud drugog stupnja mu je priznao 50 % navedenog parničnog troška, što daje iznos od 1.500,00 kuna. Iz navedenog proizlazi da bi tuženik bio u obvezi tužitelju podmiriti trošak u iznosu od 9.939,50 kuna, koliko mu je i dosuđeno ovom odlukom.

22.) Slijedom naprijed izloženog valjalo je, temeljem odredbe čl.380.t.3. ZPP-a, djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika, pobijanu odluku o troškovima, sadržanu točki III. izreke, preinačiti i riješiti kao u izreci ove odluke.

Bjelovar, 9. lipnja 2022.

Predsjednik vijeća

Vladimir Šestak