REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 81 Pž-2083/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Kamelija Parać, u pravnoj stvari tužitelja T. J. d.o.o., S. S., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik L. M. P., odvjetnik u Z., protiv 1. tuženika L. B., Z., OIB ..., 2. tužitelja S. B., OIB ... iz Z., sada na adresi K. P. 1, radi isplate iznosa od 31.567,66 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-758/2016-55 od 1. ožujka 2019., 9. lipnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-758/2016-55 od 1. ožujka 2019.

Obrazloženje

1. Pobijanim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-758/2016- 55 od 1. ožujka 2019. odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 31.567,66 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i odbijen je zahtjev da se naloži tuženicima da plate tužitelju troškove parničnog postupka.

2. Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki za odgovornost prema odredbi čl. 252. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 111/12, 125/11, 68/13, 110/15 i 40/19; dalje: ZTD), odnosno da ne postoji ni odgovornost tuženika prema odredbi čl. 10. ZTD-a budući da tužitelj nije dokazao da je tuženik zloupotrebljavao okolnost da kao član društva ne odgovara za obveze društva. Jednako tako, tužitelj nije dokazao postojanje odgovornosti u smislu odredbe čl. 251. st. 2. ZTD-a u vezi čl. 431.c st. 1. ZTD-a, sve u vezi čl. 39. Stečajnog zakona („Narodne novine" broj: 44/96, 161/98, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 82/06 i 116/10: dalje: SZ).

3. Protiv te presude tužitelj je podnio žalbu pobijajući je u cijelosti zbog svih žalbenih razloga. U bitnom je naveo da je pobijana odluka arbitrarna i rezultat nerazumijevanja instituta proboja pravne osobnosti te da je u suprotnosti s odredbama Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i to prava na pristup sudu. Daljnjim žalbenim navodima tužitelj upire na povredu ustavnih odredbi kao i odredbi Konvencije u pogledu pravičnog suđenja i prava vlasništva tužitelja. U presudi nisu sadržani razlozi o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi su nejasni i proturječni te presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Tužitelj je dokazao sve pretpostavke odgovornosti tuženika kao članova društva, odnosno da su tuženici zlouporabili položaj u društvu, znali su i na koji način i pod kojim uvjetima su bile naručivane usluge od strane tužitelja, a dopustili su umanjenje imovine društva iako su znali da će zahvat u imovinu društva onemogućiti naplatu tražbine tužitelja. Prvostupanjski sud je s jedne strane prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, dok je s druge strane rezultate tog nalaza i mišljenja u cijelosti zanemario pri donošenju odluke. Tuženici su vršili plaćanja nakon dospijeća tužiteljeve tražbine, pa tužitelj smatra nespornim da su tuženici favorizirali određene vjerovnike i nisu htjeli podmiriti dospjelu obvezu prema tužitelju iako je očito da je društvo raspolagalo sa dostatnim financijskim sredstvima kojima je mogla biti podmirena tražbina tužitelja. Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno, pogrešno je protumačio odredbe Zakona o trgovačkim društvima. Predložio je preinačiti pobijanu odluku i tužbeni zahtjev prihvatiti u cijelosti, podredno, ukinuti je i predmet vratiti na ponovno suđenje.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana odluka ispitana je u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Donošenjem pobijane presude nije učinjena ni jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, osobito povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju žalitelj upire u žalbi. Prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama na kojima je zasnovao svoju odluku, a koji nisu proturječni sadržaju isprava i zapisnika u spisu.

7. Iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da je tužitelj bio u poslovnom odnosu s društvom B.-D. d.o.o. na temelju ugovora o djelu (servis kupljenog stroja, kontrola i podmazivanje stroja, popravak dovoda goriva i zamjena dobavne pumpice) s osnove čega ima tražbinu u iznosu od 5.849,01 kn. S obzirom na to da društvo B.-D. d.o.o., čiji direktori su bili prvotuženik, a kasnije i drugotuženik, nisu podmirili dugovanje, na prijedlog tužitelja (ovrhovoditelja) doneseno je rješenje o ovrsi Javnog bilježnika A. H. iz Z. poslovni broj Ovrv-12503/108 od 17. rujna 2010. na novčanim sredstvima koje nije provedeno zbog nedostatka sredstava na računu društva. Tužitelj je kod Trgovačkog suda u Zagrebu ishodio i rješenje o ovrsi na pokretninama ovršenika poslovni broj Ovr-6424/10 od 30. prosinca 2010., međutim, i ta ovrha je bila bezuspješna. Potraživanje tužitelja u iznosu od 31.567,66 kn odnosi se na naknadu s osnove ugovora u iznosu od 5.849,01 kn i troškove ovršnog postupka u iznosu od 25.718,65 kn. Trgovačko društvo B.-D. d.o.o. je 2015. (rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Tt-15/2898 od 16. veljače 2015.) brisano iz sudskog registra na temelju odredbe čl. 70. Zakona o sudskom registru. Prvotuženik, koji je prvotno bio jedini član i direktor društva B.- D. d.o.o., a kasnije i drugotuženik, olako su preuzimali obveze u ime i za račun društva te zloupotrebljavali okolnost da kao članovi trgovačkog društva ne odgovara za njegove obveze. Preuzimanje obveze na plaćanje temeljem računa, kada je tuženik svjestan da na računu društva nema sredstava, kojim bi se obveza društva mogla u cijelosti namiriti, predstavlja postupanje suprotno načelima obveznog prava i trgovačkih običaja i predstavlja temelj izvanugovorne odgovornosti tuženika propisanih odredbom čl. 10. ZTD-a. Osim navedenog, tuženici kao članovi uprave društva B.-D. d.o.o. nisu postupali u skladu s načelima savjesnosti i poštenja prilikom vođenja poslova društva zbog čega postoji njihova odgovornost i prema odredbi čl. 252. st. 2. ZTD-a. Naime, tuženici nisu poduzimali potrebne mjere kako bi se osigurala likvidnost i solventnost društva, nisu upravljali imovinom i obvezama društva da je društvo sposobno ispunjavati sve svoje dospjele obveze, te su ujedno propustili pravovremeno podnijeti prijedlog za otvaranje stečajnog postupka čime je prouzročena šteta tužitelju.

8. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je ocijenio, imajući u vidu prvenstveno nalaz i mišljenje vještaka financijske struke M. S., dipl.oec., da kod tuženika kao članova uprave društva B.-D. d.o.o. nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu iz odredbe čl. 252. ZTD-a. To iz razloga što je vještak u nalazu i mišljenju dao procjenu vezano za plaćanja i dospijeće tražbina, odnosno vještak iz dostavljenih podataka nije mogao sa sigurnošću utvrditi kada su dospjele tražbine trećih osoba koje su plaćene nakon dospijeća tužiteljeve tražbine. Uz navedeno, tužitelj te okolnosti nije doveo u korelaciju s postupanjem tuženika i eventualno njihovom grubom nepažnjom. Iz istih razloga prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev razmatrajući ga kroz odredbu čl. 10. ZTD-a jer iz dokaznog postupka ne proizlazi da su tuženici kao članovi društva zloupotrebljavali okolnost da ne odgovaraju za obveze društva. Glede tužiteljeve tvrdnje da su tuženici propustili pravovremeno podnijeti zahtjev za pokretanje stečajnog postupka, prvostupanjski sud je naveo da tužitelj nije predložio ni jedan dokaz, odnosno iz provedenog vještačenja navedeno nije utvrđeno kako zbog nedostavljanja dokumentacije, tako i zbog činjenice da tužitelj nije doveo u konkretan odnos postupanje tuženika s utvrđenjima vještaka, pa je primjenom pravila o teretu dokaza i po toj osnovi odbio tužbeni zahtjev. Konačno, prvostupanjski sud je istaknuo da je u odnosu na drugotuženika promašena pasivna legitimacija jer u sporno vrijeme nije bio ni član društva niti član uprave, pa nema osnova za utvrđivanje odgovornosti tuženika po odredbi čl. 430. u vezi s čl. 252., niti čl. 10. ZTD-a, kao niti temeljem čl. 39. SZ-a.

9. Ocjena je ovog suda da je prvostupanjski sud dao jasne razloge o ocjeni odlučnih činjenica i o primjeni mjerodavnih zakonskih odredbi. Provedene dokaze pravilno je ocijenio, i na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te donio na zakonu utemeljenu presudu.

10. Prema odredbi čl. 252. st. 1. u vezi čl. 430. ZTD-a članovi uprave moraju voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika i čuvati poslovnu tajnu društva. Član uprave ne postupa protivno obvezi o načinu vođenja poslova društva ako pri donošenju poduzetničke odluke smije na temelju primjerenih informacija razumno pretpostaviti da djeluje za dobrobit društva. Zahtjev za naknadu štete mogu postaviti i vjerovnici društva ako ne mogu svoje tražbine podmiriti od društva. To vrijedi u slučajevima osim onih iz stavka 3. tog članka samo onda ako član uprave grubo povrijedi dužnost da primijeni pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika (čl. 252. st. 5. ZTD-a).

11. Budući da je u konkretnom slučaju riječ o zahtjevu za naknadu štete tužitelj mora dokazati: radnju ili propuštanje člana uprave kojih je posljedica šteta za društvo, zatim štetu koja je počinjena društvu, uzročnu vezu između radnje ili propusta i prouzročene štete te krivnju člana uprave. Potrebno je da je član uprave aktivnom radnjom ili propustom grubo povrijedio svoju obvezu da djeluje kao uredan i savjestan gospodarstvenik.

12. Osnovna tužiteljeva tvrdnja iznijeta u tužbi i tijekom postupka na kojoj temelji svoj zahtjev svodi se na to da tuženici nisu kao članovi uprave društva vodili poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika jer nisu poduzimali potrebne mjere kako bi se osigurala likvidnost i solventnost društva, nisu upravljali imovinom i obvezama društva kako bi ono bilo sposobno ispunjavati sve svoje dospjele obveze, nisu sustavno pratili, te procjenjivali i donosili strategiju održavanja adekvatne razine kapitala. Međutim, same te tužiteljeve tvrdnje nisu dostatne za stvaranje zaključka o propustu tuženika da primijene pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika u vođenju poslova društva. U cilju dokazivanja predmetnih tvrdnji tužitelj je predložio izvesti dokaz vještačenjem po vještaku financijske struke. Vještak M. S., dipl.oec., u nalazu i mišljenju je u bitnom navela da društvo B.-D. d.o.o. u trenutku sklapanja posla s tužiteljem nije bilo likvidno (po procjeni postoji čvrsta naznaka da je prezaduženost nastupila u 2010., i to vjerojatno početkom 2010., uslijed ovršnih postupaka koji su počeli u 2009. i nastavili se u 2010., sve do brisanja društva i zatvaranja žiro-računa); blokada računa počela je 7. listopada 2009. i trajala je 267 dana, a nakon toga blokada je počela 27. srpnja 2010. i trajala je do zatvaranja žiro-računa; nesposobnost za plaćanje društva nastupilo je krajem 2009.; društvo je plaćalo tražbine vjerovnika čiju su računi po procjeni vještaka dospjeli na naplatu kasnije od računa tužitelja - plaćanja provedena nakon 30. lipnja 2010. (koji datum je bio datum dospijeća tražbine tužitelja), odnose se na isplate plaća te plaćanje drugim vjerovnicima; stečajni razlozi su nastupili krajem 2009. ili najkasnije početkom 2010. Zbog nedostatne dokumentacije vještakinja nije mogla utvrditi: je li bilo gotovinskih isplata članovima društva u relevantnom razdoblju, ni je li društvo za vrijeme blokade računa vršilo isplate cesijama, prijebojima ili na drugi način.

13. Slijedom navedenog, iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da društvo nije moglo podmirivati tekuće obveze u 2010. godini, da je vršilo plaćanja trećim osobama u vrijeme i nakon dospijeća tužiteljeve tražbine, ali iz dostupne dokumentacije vještak nije mogao sa sigurnošću utvrditi kada su dospjele tražbine tih trećih osoba pa je procijenio da su dospjele nakon dospijeća tražbine tužitelja. S obzirom na takvo izneseno mišljenje vještaka, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da u konkretnom slučaju nije moguće utvrditi činjenice na kojima se temelji tužba i tužbeni zahtjev, a tužitelj nije predložio druge dokaze u prilog svojih tvrdnji. Naime, iz podataka u spisu proizlazi da su se i prije dospijeća tužiteljeve tražbine protiv društva B.-D. d.o.o. vodili ovršni postupci, što znači da su u to vrijeme već postojale dospjele tražbine trećih osoba prema društvu B.-D. d.o.o. Uzevši u obzir nalaz i mišljenje vještaka koji je dospijeće tražbina trećih osoba procjenjivao u nedostatku dokumentacije, proizlazi da zapravo nije moguće sa sigurnošću utvrditi dospijeće tih tražbina, uslijed čega je prvostupanjski sud pravilno odlučio o tome primjenom pravila o teretu dokaza. Iz svih izvedenih dokaza ne proizlazi da su tuženici aktivnom radnjom ili propustom grubo povrijedili obvezu da djeluju kao uredni i savjesni gospodarstvenici, odnosno tužitelj nije dokazao radnju ili propust članova uprave posljedica kojih bi bila šteta za društvo. Drugim riječima, a kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud, tužitelj nije dokazao postojanje odgovornosti tuženika kao člana uprave društva B.-D. d.o.o. za štetu.

14. U odnosu na tužiteljeve tvrdnje da su tuženici propustili pravovremeno podnijeti zahtjev za pokretanje stečajnog postupka u smislu odredbe čl. 39. st. 7. SZ u vezi s odredbom čl. 251. st. 2. ZTD-a, prvostupanjski sud je i u tom dijelu pravilno primijenio pravila o teretu dokaza. Naime, da bi tužitelju takvim propustom tuženika nastala šteta, tužitelj je trebao dokazati činjenicu da bi se u slučaju otvaranja stečajnog postupka namirio barem djelomično, a što u ovome predmetu tužitelj nije učinio budući da na tu okolnost nije predložio izvođenje ni jednog dokaza.

15. U odnosu na odgovornost tuženika kao člana društva za obveze društva u smislu odredbe čl. 10. ZTD-a, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 10. ZTD-a. U postupku protiv članova društva vjerovnik trgovačkog društva mora dokazati opstojnost i dospjelost tražbine koju ima prema društvu, činjenicu da je tuženik član društva i činjenicu da član društva zloupotrebljava okolnost da ne odgovara za obveze društva. Prve dvije pretpostavke je tužitelj dokazao, međutim za treću pretpostavku tužitelj je iznio tvrdnju da su tuženici oštetili tužitelja samim neplaćanjem računa. Međutim, iz takve tvrdnje ne proizlazi da bi tuženici kao članovi društva zloupotrebljavali okolnost da ne odgovaraju za obveze društva, odnosno ta tužiteljeva tvrdnja ne upućuje na zlouporabu u smislu odredbe čl. 10. ZTD-a. Naime, ni u prilog te tvrdnje tužitelj nije predložio izvođenje dokaza, osim financijskog vještačenja, iz kojeg se, kao što je već ranije navedeno, ne može utvrditi da su tuženici zloupotrebljavali okolnost da kao članovi društva ne odgovaraju za obveze društva. Posljedično navedenome, ne postoji ni odgovornost tuženika u smislu odredbe čl. 10. st. 3. ZTD-a.

16. Konačno, glede odgovornosti drugotuženika za naknadu štete, ističe se da je tužitelj sklopio pravni posao s društvom B.-D. d.o.o. u lipnju 2010. godine, dok je drugotuženik postao član tog društva i član uprave tek 10. svibnja

2011., odnosno, gotovo godinu dana nakon sklapanja tog pravnog posla. Stoga, proizlazi da drugotuženik nije pasivno građanskopravno legitimiran u ovome postupku.

17. Tužiteljevi žalbeni navodi svode se na ponavljanje tvrdnji iznesenih tijekom prvostupanjskog postupka te nisu bili od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke.

18. Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a tužiteljeva žalba je odbijena kao neosnovana i pobijana presuda potvrđena.

Zagreb, 9. lipnja 2022.

Sutkinja

Kamelija Parać, v.r.