Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž Ovr-178/2022-2

Žrtava fašizma 7



51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, po sucu pojedincu Dubravki Butković Brljačić, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja R. S.. A., OIB:….. zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva R. & R. j.t.d. iz Z., protiv ovršenice A. H. iz Z., OIB: ……zastupane po punomoćnici A. G. C., odvjetnici izZ., radi naplate, rješavajući žalbu ovrhovoditelja izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ovr-603/2015-91 od 15. veljače 2022., 9. lipnja 2022.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba ovrhovoditelja i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ovr-603/2015-91 od 15. veljače 2022.

II. Odbija se zahtjev ovrhovoditelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem, u točki I. izreke odgođena je provedba ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-3527/2008 od 17. rujna 2010. do pravomoćnog okončanja postupka koji se pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu vodi pod poslovnim brojem P-12280/2019 (ranije P-655/2014), radi utvrđenja ništetnosti. Točkom II. izreke određeno je da će se postupak nastaviti po službenoj dužnosti nakon proteka vremena za koje je određena odgoda ovrhe, a da se za vrijeme odgode ovrhe neće poduzimati radnje kojima se ona provodi.

2. Protiv navedenog rješenja žalbu podnosi ovrhovoditelj zbog svih zakonskih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP) koji se primjenjuje na temelju članka 19. stavka 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05 i 67/08; dalje OZ), predlažući da se rješenje preinači, uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Donoseći pobijano rješenje prvostupanjski sud utvrđuje da je rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-3527/2008 od 17. rujna 2010. određena ovrha na nekretnini ovršenice, radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja, na temelju ovršne isprave, javnobilježničkog očitovanja od 11. travnja 2006., sastavljenog kod javnog bilježnika B. J. iz Z. pod brojem OU- 549/2006, ovršne 4. travnja 2009., čiji sastavni dio čini Ugovor o jednokratnom kreditu od 5. travnja 2006. i Ugovor o jamstvu od 3. travnja 2006., te javnobilježničkog očitovanja od 10. srpnja 2007. sastavljenog kod javnog bilježnika B. J. iz Z. pod brojem OU - 698/2007, ovršne 4. travnja 2009., čiji sastavni dio čini Ugovor o jednokratnom kreditu od 3. srpnja 2007. i Ugovor o jamstvu od 3. srpnja 2007. Nadalje, utvrđuje da je ovršenica 26. travnja 2018. predložila odgodu predmetne ovrhe do pravomoćnog okončanja postupka Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-12280/2019 (ranije P-655/2014), koji se vodi povodom tužbe ovdje ovršenice, S. H. i R. H., kao tužitelja protiv ovdje ovrhovoditelja, kao tuženika radi utvrđenja ništetnim ranije navedenih ugovora o kreditu i očitovanja, ovdje ovršnih isprava, te brisanja upisa založnog prava na nekretnini ovršenice. Također, utvrđuje da ovršenica kao jamac platac i založni dužik iz predmetnih ugovora ima status potrošača, a da nekretnina na kojoj je određena ovrha predstavlja obiteljsku kuću u kojoj ovršenica živi, kako to proizlazi iz zapisnika o očevidu radi procjene vrijednosti predmetne nekretnine od 25. travnja 2013. i prijavljenog prebivališta ovršenice na adresi predmetne nekretnine u Z.

5. Utvrđuje i da je u predmetu Suda Europske unije poslovni broj C-407/18 K. c/a A. B. d.d. činjenični supstrat nacionalnog postupka bio istovjetan predmetnom, te da je Sud Europske unije odlučio da Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. treba tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti ispitati jesu li određene odredbe sadržane u tom aktu nepoštene u smislu te Direktive, i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu.

6. S obzirom na navedeno, zaključuje da prema pravnom shvaćanju izraženom u navedenoj presudi, u situaciji kada je ovršenik podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu, a ovršni sud ne može u ovršnom postupku provoditi kontrolu jesu li pojedine odredbe tog ugovora nepoštene ili nisu, šteta koju bi ovršenik (potrošač) pretrpio prodajom nekretnine u ovrsi, bila bi teško nadoknadiva jer iako bi ovršenik mogao pokrenuti protuovrhu ako uspije u parničnom postupku, takav vid prave zaštite nastupio bi a posteriori, te bi bio nepotpun i nedovoljan.

7. Stoga, a s obzirom da je u predmetnom ovršnom postupku ovrha određena na temelju javnobilježničkog očitovanja od 11. travnja 2006., sastavljenog kod javnog bilježnika B. J. iz Z. pod brojem OU-549/2006, ovršne 4. travnja 2009., čiji sastavni dio čini Ugovor o jednokratnom kreditu od 5. travnja 2006. i Ugovor o jamstvu od 3. travnja 2006., te javnobilježničkog očitovanja od 10. srpnja 2007. sastavljenog kod javnog bilježnika B. J. iz Z. pod brojem OU - 698/2007, ovršne 4. travnja 2009., čiji sastavni dio čini Ugovor o jednokratnom kreditu od 3. srpnja 2007. i Ugovor o jamstvu od 3. srpnja 2007., te da je u tijeku parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti tih ugovora, zaključuje da je prijedlog ovršenice za odgodom ovrhe do pravomoćnog okončanja parnice koja se vodi kod prvostupanjskog suda pod brojem P-1150/2019 osnovan.

8. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede postupka, kada se na njih tako pazi prema odredbama ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od bitnih povreda postupka iz članka 365. stavka 2. u vezi članka 354. stavka 2. ZPP-a, pa tako niti one iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju ovrhovoditelj u žalbi ukazuje, budući da su razlozi pobijanog rješenja u svemu jasni, međusobno ne proturječe, u skladu su sa stanjem u spisu i rezultat pravilne ocjene svih izvedenih dokaza, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima rješenja navodi o sadržaju isprava predanih u postupku i samih tih isprava, te je rješenje moguće ispitati.

9. Naime, u postupku donošenja prethodne odluke koji je rezultirao donošenjem presude broj C - 407/18 u predmetu K. c/a A. B. d. d., činjenični supstrat nacionalnog postupka bio je istovjetan predmetnom - ovrhovoditelj, bankarska institucija inicirala je protiv korisnika kredita ovršni postupak na osnovu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, a u odnosu na čije odredbe je ovršenik prigovarao ništetnosti.

10. U navedenoj presudi Sud Europske unije je zaključio da bi u procesnoj situaciji, kada sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ne može provoditi kontrolu eventualne nepoštenosti odredbi sadržanih u ugovoru o hipotekarnom kreditu sklopljenom između trgovca i potrošača, a koji u obliku javnobilježničkog akta predstavlja ovršnu ispravu, već navedeno tek naknadno i eventualno može učiniti parnični sud kojemu se potrošač obrati tužbom za utvrđenje ništetnosti takvih nepoštenih odredbi i da je vjerojatno da će pljenidba nekretnine osigurane hipotekom biti dovršena prije nego što sud koji odlučuje o meritumu donese odluku kojom se eventualno utvrđuje ništetnost te odredbe kao nepoštene, potrošač ostvarivao samo zaštitu a posteriori u vidu novčane naknade štete, te bi takva zaštita bila nepotpuna i nedovoljna, slijedom čega takva zaštita ne predstavlja ni odgovarajuće, a niti učinkovito sredstvo da se prekine s korištenjem nepoštene odredbe suprotno cilju iz članka 7. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993.

11. Stoga, a s obzirom da je Sud Europske unije u presudi broj C-407/18 utvrdio da Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba, s gledišta načela djelotvornosti, tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene, u smislu te direktive, i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu, to je evidentno da u istovjetnoj činjeničnoj i materijalno pravnoj situaciji to vezuje i prvostupanjski sud, a kako načelo usklađenog tumačenja zahtijeva da nacionalni sudovi učine sve što je u njihovoj nadležnosti, uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući metode tumačenja koje to pravo poznaje da bi se zajamčila puna učinkovitost predmetne direktive i da bi se došlo do rješenja koje je u skladu s ciljem koji se njome nastoji postići, ocjena je i ovoga suda da će navedenom zahtjevu biti udovoljeno određivanjem odgode ovrhe do pravomoćnog okončanja parnice koja se kod prvostupanjskog suda vodi pod poslovnim brojem P-1150/2019., a kako je pravilo odlučio i prvostupanjski sud.

12. Slijedom navedenog valjalo je odbiti žalbu ovrhovoditelja kao neosnovanu i rješenje prvostupanjskog suda potvrditi na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a.

13. Ovrhovoditelj nije uspio sa žalbom, slijedom čega je zahtjev ovrhovoditelja za naknadu troška žalbenog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

U Rijeci, 9. lipnja 2022.

Sudac

Dubravka Butković Brljačić