Poslovni broj: 32 UsI-2879/2021-7
Republika Hrvatska
Upravni sud u Zagrebu
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu Janji Topol, uz sudjelovanje zapisničarke Spomenke Đurđević, u upravnom sporu tužitelja D. O., iz Č, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB…, Središnje službe, Z., radi priznavanja svojstva osiguranika iz mirovinskog osiguranja, 8. lipnja 2022.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, klasa: UP/II 140- 10/21-03/03642996360, ur. broj: 341-99-11/2-21-5711 od 10. kolovoza 2021. i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u K., klasa: UP/I 140-10/21-03/03642996360, ur. broj: 341-07-11/2-21-8148 od 9. lipnja 2021.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika klasa: UP/II 140-10/21-03/03642996360, ur. broj: 341-99-11/2-21-5711 od 10. kolovoza 2021. odbijena je žalba tužitelja podnesena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u K., klasa: UP/I 140-10/21-03/03642996360, ur. broj: 341-07-11/2-21-8148 od 9. lipnja 2021., kojim je tužitelju s danom 9. lipnja 2021. priznato svojstvo osiguranika mirovinskog osiguranja na temelju činjenice da je u Republici Hrvatskoj (dalje RH) u sudskom registru upisan kao direktor trgovačkog društva.
2. Tužitelj je tužbom osporio zakonitost rješenja tuženika uz argumentaciju da je on direktor trgovačkog društva u RH, no da je u radnom odnosu kod poslodavca u Bosni i Hercegovini (dalje BiH), iz čega smatra da jasno proizlazi da je obvezno osiguran (u BiH) po drugoj osnovi (na temelju radnog odnosa) te da stoga ne može biti obvezno osiguran kao direktor društva u RH. Smatra da kao uvjet nije propisano da član uprave mora obvezno biti osiguran po drugoj osnovi unutar RH. Sve navedeno tužitelj je isticao tijekom upravnog postupka. Zahtijeva poništavanje rješenja tuženika i prvostupanjskog rješenja.
3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev, pri čemu je ostao kod argumenata iznesenih u osporavanom rješenju.
4. Sud je riješio spor bez rasprave na temelju članka 36. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17., 110/21., dalje ZUS), budući da tužitelj faktično osporava samo primjenu prava, činjenice su nesporne, a stranke u tužbi ili u odgovoru na tužbu izričito ne zahtijevaju održavanje rasprave.
5. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja sud je pročitao isprave u spisu i spis tuženika.
6. Tužbeni zahtjev je neosnovan.
7. Sud je čitanjem isprava u spisu, osporavanog te prvostupanjskog rješenja utvrdio da nije bilo sporno da je tužitelj u sudskom registru upisan kao direktor trgovačkog društva u RH (K. d.o.o.), da je u radnom odnosu u BiH gdje je prijavljen na mirovinsko osiguranje na temelju tog radnog odnosa te da nije u RH obvezno osiguran na mirovinsko osiguranje po nekom drugom osnovu.
Između stranaka je sporno da li je tužitelju osnovano priznato svojstvo osiguranika mirovinskog osiguranja u RH na temelju odredbe članka 12. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., dalje ZOMO).
8. Odredbom članka 7. Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine (Narodne novine - Međunarodni ugovori broj 3/01, dalje Ugovor) propisano je da se obveza osiguranja zaposlene osobe određuje prema pravnim propisima države ugovornice na čijem teritoriju je osoba zaposlena, ako odredbama članka 8. i 9. ovog Ugovora nije drukčije utvrđeno. Nije bilo sporno da tužitelj ne predstavlja iznimke propisane odredbama članaka 8. i 9. Ugovora.
Odredbom članka 12. ZOMO propisano je da su obvezno osigurani članovi uprave i izvršni direktori trgovačkih društava, ako nisu obvezno osigurani po drugoj osnovi i ako posebnim propisom nije drukčije određeno.
9. Prema stavu suda, pravilan je stav javnopravnih tijela da obveza na mirovinsko osiguranje proizlazi iz činjenice važenja zakonodavstva države rada, slijedom čega svaka ekonomska aktivnost neke osobe na području rada ili obavljanja samostalne djelatnosti podliježe primjeni obveznih propisa osiguranja u državi gdje se obavlja, ako se na osobu ne primijenjuju propisane iznimke.
Opće pravilo osiguranja iz članka 7. Ugovora (prisilna norma) ne daje pravo izbora osobi koja obavlja različite djelatnosti te ostvaruje prihode iz različitih izvora u dvije države ugovornice, izbor zakonodavstva države kojim želi biti obuhvaćena. Isto tako, osim u iznimnim slučajevima koji se ne odnose na tužitelja, Ugovor ne sadrži odredbe kojima bi se u konkretnom slučaju isključivala obveza osiguranja u obje države ugovornice. Navedneo proizlazi iz odredbe članka 7. Ugovora.
Člankom 17. stavkom 1. Ugovora regulirani su slučajevi priznavanja prava na davanja u državama ugovornicam u slučajevima kada je pravnim propisima jedne države ugovornice stjecanje prava uvjetovano navršenjem određenog razdoblja osiguranja u drugoj državi ugovornici. U takvim se slučajevima, ako je to potrebno, razdoblje osiguranja ostvareno u drugoj državi ugovornici uzima u obzir za stjecanje prava na mirovinu pod uvjetom da se ne poklapa s razdobljem osiguranja navršenim u prvoj državi ugovornici. Navedeno upravo iz razloga određenog člankom 7. Ugovora prema kojem svaka osoba koja na području jedne države ugovornice radi ili obavlja djelatnost, a da pritom nije obuhvaćena posebnim odredbama Ugovora- izuzeci od općeg pravila osiguranja, podliježe zakonodavstvu države na teritoriju rada ili obavljanja djelatnosti.
10. Na temelju svega navedenog sud utvrđuje da su osporavana rješenja zakonita, da su javnopravna tijela pravilo tumačila odredbe Ugovora i primijenila kolizijsko pravilno navedenog Ugovora, da su pravilno utvrdila činjenično stanje te da tužbeni navodi nisu osnovani, radi čega je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS.
U Zagrebu, 8. lipnja 2022.
Sudac:
Janja Topol, v.r.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. i članak 70. ZUS-a).
