REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-132/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, kao predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Igora Rakića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. Đ. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica S. B., odvjetnica u Z., protiv tuženika A. o. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u O. društvu G. i p. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn-2753/2016-86 od 14. prosinca 2021., u sjednici vijeća održanoj 8. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća žalba tuženika, preinačava se djelomično toč. I. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn-2753/2016-86 od 14. prosinca 2021. u dijelu određenog tijeka zateznih kamata na iznos od 12.400,00 kuna, na način da zatezne kamate na taj iznos teku od 27. svibnja 2016. pa do isplate, dok se u pogledu preostalog tijeka zatraženih zateznih kamata (na iznos od 4.400,00 kn od 10. ožujka 2016., na iznos od 4.000,00 kn od 9. travnja 2016. i na iznos od 4.000,00 kn od 5. svibnja 2016., sve do 27. svibnja 2016.) odbija tužbeni zahtjev tužitelja.

II. U preostalom dijelu odbija se žalba tuženika te se potvrđuje preostali dio toč. I. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn-2753/2016-86 od 14. prosinca 2021.

III. Djelomično se prihvaća žalba tuženika, preinačavaju se toč. II. i III. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn-2753/2016-86 od 14. prosinca 2021., tako da sada glase:

„II. Nalaže se tuženiku A. o. d.d., Z., OIB:… naknaditi tužitelju G. Đ. iz Z., OIB:…, parnični trošak u iznosu od 164.102,50 kn sa zateznim kamatama koje teku od 14. prosinca 2021. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 109.477,50 kn.“

i

r i j e š i o  j e

I.Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje toč. I. rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn-2753/2016-86 od 14. prosinca 2021.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja, toč. I., naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 875.500,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 22. rujna 2015. pa do isplate, iznos od 12.400,00 kn sa zateznim kamatama koje na iznos od 4.400,00 kn teku od 10. ožujka 2016. do isplate, na iznos od 4.000,00 kn od 9. travnja 2016. do isplate i na iznos od 4.000,00 kn od 5. svibnja 2016. do isplate, zatezne kamate koje na iznos od 300.000,00 kn teku od 22. rujna 2015. do 23. studenoga 2017., sve po propisanoj stopi. Toč. II. je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 174.337,50 kn sa zateznim kamatama koje teku od 14. prosinca 2021. pa do isplate po propisanoj stopi, a toč. III. je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 119.712,50 kn.

1.2. Rješenjem suda prvog stupnja, toč. I., dopuštena je preinaka tužbe učinjena podneskom tužitelja od 17. lipnja 2020., a toč. II. nije dopuštena preinaka tužbe učinjena podneskom tužitelja od 1. listopada 2020., u dijelu u kojem tužitelj potražuje iznos od 10.449,00 kn s osnove naknade imovinske štete.

2. Protiv te presude i rješenja (toč. I.) pravovremenu žalbu podnio je tuženik iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Smatra, u bitnome, kako je presuda obuhvaćena bitnim povredama odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč.6. i 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013. i 70/2019., dalje: ZPP) te iz čl. 354. st.1. u vezi s čl. 8., 235. i 250. ZPP-a, sve u pogledu odluke suda o nepostojanju doprinosa tužitelja nastanku štete. Naime, sud je pogrešno ocijenio sadržaj nalaza i mišljenja vještakinje mr.sc. O. R., toksikologinje, zaključivši kako nije dokazano da je osiguranik tuženika, tužiteljev brat I. Đ. kritične zgode bio nesposoban za vožnju zbog utjecaja droge na njegov organizam, odnosno da tužitelj o tome nije imao saznanja u vrijeme pristanka na vožnju s njim u automobilu. Tuženik je predložio pribavljanje osobnog zdravstvenog kartona pok. I. Đ., saslušanje njegovog liječnika primarne zdravstvene zaštite Z. L. i provođenje dodatnog vještačenja po vještaku psihijatru na okolnost vozačkih sposobnosti I. Đ. u vrijeme prometne nesreće. Sud nije prihvatio ni jedan od dokaznih prijedloga tuženika iako su u cijelosti utemeljeni na nalazu i mišljenju vještakinje toksikologinje, a za to ne navodi razloge. Iz nalaza i mišljenja vještakinje R. ne proizlazi zaključak suda kako nije moguće zaključiti je li I. Đ. bio pod takvim utjecajem droge da su mu vozačke sposobnosti bile smanjene i u kojoj mjeri, odnosno da njegovo stanje nije bilo vidljivo tužitelju jer bi se te zaključke moglo donijeti tek nakon očitovanja liječnika Z. L. i pribave mišljenja vještaka psihijatra. Tužitelj je tužbom potraživao naknadu neimovinske štete u iznosu od 1.000.000,00 kuna, nakon čega mu je tuženik isplatio nesporno naknadu s ovog osnova u iznosu od 300.000,00 kuna. Međutim, podneskom od 17. lipnja 2020. tužitelj je povisio tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete za daljnjih 500.000,00 kuna čemu se tuženik usprotivio podneskom od 7. kolovoza 2020., ali je sud dopustio spomenutu preinaku. Radi se o nezakonitom dopuštanju preinake čime je počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st.1. u vezi s čl. 190. i 191. ZPP-a. Pored toga, pogrešno je odlučeno i o prigovoru zastare u odnosu na dio tužbenog zahtjeva od 175.500,00 kuna koji je prihvaćen iako je prvi put postavljen podneskom tužitelja od 17. lipnja 2020., više od tri godine nakon početka tijeka zastarnog roka iz čl. 230. st.1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011. i 78/2015., 29/2018., 126/2021., dalje: ZOO), a liječenje tužitelja je prema mišljenju vještaka dovršeno 9. ožujka 2016.. Prilikom odbijanja prigovora zastare prvostupanjski sud pozvao se na zastarni rok u situaciji kada je šteta nastala kaznenim djelom. U odnosu na Igora Đurđevića donesen je nepravomoćni kazneni nalog koji zato za ovu parnicu ne proizvodi nikakve pravne učinke iz čl. 12. ZPP-a. Prvostupanjski sud ne izvodi nikakve zaključke o tome zašto smatra da je predmetni štetni događaj prouzročen kaznenim djelom I. Đ.. Time je pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz čl. 230. i 231. ZOO-a, a sve uz bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u vezi s čl. 12. ZPP-a i čl. 354. st.2. toč.11. ZPP-a jer odluka ne sadrži valjane razloge o eventualnoj krivnji osiguranika tuženika, kao preduvjetu zaključka suda da je predmetna šteta tužitelju počinjena kaznenim djelom. Previsoko je odmjerena i neimovinska šteta tužitelju. Neprihvatljiva je ocjena smanjenja životnih aktivnosti tužitelja u omjeru od 95% jer mu je u potpunosti očuvano intelektualno i kognitivno funkcioniranje. U tom dijelu je i tuženik prigovarao nalazu i mišljenju vještaka, predlažući novo medicinsko vještačenje po drugim liječnicima vještacima. Sud prvog stupnja odbio je takav prijedlog tuženika bez ikakvih razloga. Time je također presuda obuhvaćena bitnim povredama odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. ZPP-a te čl. 354. st.1. u vezi s čl. 338. st.4., čl.8. i čl. 261. st.3. ZPP-a. Rezultat je pogrešna primjena materijalnog prava iz čl. 1100. ZOO-a. Pogrešno je postupio prvostupanjski sud i kada je naknadu dosudio oslanjajući se na izmjene orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela od 5. ožujka i 15. lipnja 2020. Tužitelju je nezakonito dosuđena i naknada imovinske štete koja predstavlja naknadu iznosa koji je tužitelj platio za tromjesečni smještaj u Domu za starije i nemoćne. Razlozi dosude svode se na zaključak suda kako tužitelj nije u mogućnosti samostalno brinuti o sebi. Nesporno je da tužitelj nije sposoban samostalno se brinuti o sebi, ali iz medicinskog vještačenja ne proizlazi kako mu je potrebna 24-satna skrb, pomoć i njega kakva mu se pruža u Domu, nego je ona ograničena na četiri sata dnevno, a takvu je dnevnu pomoć tužitelj nedvojbeno sebi mogao priskrbiti i za manju naknadu od 4.000,00 kuna, odnosno 4.400,00 kuna koliko košta njegov smještaj u domu. Troškovi prehrane ne predstavljaju štetu tužitelju, a preostali iznos je mogao namirivati iznajmljivanjem stana kojeg je vlasnik i u kojem je sam živio do predmetnog štetnog događaja. O svemu tome nisu navedeni razlozi po prvostupanjskom sudu pa je i time počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. ZPP-a, posljedično pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz čl. 1093. st.2. ZOO-a. Tužitelju su pogrešno dosuđene zatezne kamate od 22. rujna 2015. jer je odštetni zahtjev tuženiku dostavio nakon svega mjesec i pol dana nakon predmetnog štetnog događaja, kada je njegovo liječenje bilo tek u početnoj fazi i nemoguće zaključivati o opsegu štete koju će pretrpjeti kao posljedicu ozljeđivanja u predmetnom štetnom događaju. Preduvjet početka tijeka kamata je nastanak štete primjenom odredbe čl.1103. ZOO i čl. 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/2005., 36/2009., 75/2009. i 76/2013., 152/2014., dalje: ZOOP). Liječenje je trajalo do 9. ožujka 2016. pa je pogrešno ocijenjen tijek zateznih kamata od 22. rujna 2015. Time je također pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz čl. 1103. ZOO-a i 12. ZOOP-a te je bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. ZPP-a. O tome postoji i sudska praksa, tako i odluka Županijskog suda u Zagrebu Gžn- 509/2015 od 18. prosinca 2018. Osim toga, tužitelju je u dijelu iznosa od 175.500,00 kuna dosuđena i naknada neimovinske štete za koju je zahtjev prvi put postavio povišenjem tužbenog zahtjeva, podneskom od 17. lipnja 2020. Za taj dio dosuđene naknade također je pogrešno primijenjena odredba čl. 1103. ZOO-a i 12. ZOOP-a. Prije 18. lipnja 2020. kamate nisu mogle teći. Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-550/2014-2. Kod odluke o naknadi imovinske štete također je pogrešno utvrđen početak tijeka od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa troška tužiteljevog boravka u Domu za starije i nemoćne. Sudska praksa izjasnila se i o ovome u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-373/2021 od 27. travnja 2021., presudi Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-2771/15-2 od 19. siječnja 2017. Nezakonita je i odluka o trošku. Sud je nezakonito odbio i zahtjev tuženika iz podneska od 27. listopada 2021. da mu se dosudi naknada parničnog troška s obzirom na povučeni dio tužbenog zahtjeva iz podneska od 1. listopada 2021. Radi se o arbitrarnoj primjeni odredbe čl. 158. ZPP-a. Osnovanost tuženikovog traženja proizlazi iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-749/11 od 22. svibnja 2012., Revr-1783/10 od 14. prosinca 2010., Rev-402/04 od 21. rujna 2005., ZSU u Zagrebu Gžn-1793/09 od 30. kolovoza 2011. Nije u skladu niti s odlukama Ustavnog suda poslovni broj U-III-4427/2010 od 18. rujna 2013. te U-III/374/2008 od 27. listopada 2010. Predlaže preinačenje presude u smislu iznesenih žalbenih razloga te obvezivanje tužitelja na naknadu tuženiku prouzročenih parničnih troškova. Podredno predlaže ukidanje pobijane odluke. Traži naknadu troška žalbe.

3. Tužitelj nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženika osnovana je u neznatnom dijelu, isključivo u dijelu odluke o tijeku zakonske zatezne kamate na imovinsku štetu i u dijelu odluke o troškovima postupka.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja kojim od tuženika, kao osiguratelja vozila štetnika po osnovi automobilske odgovornosti, traži naknadu neimovinske štete u iznosu od 875.500,00 kuna (cijeneći već izvršenu uplatu naknade po tuženiku u iznosu od 300.000,00 kuna), imovinske štete u iznosu od 12.400,00 kuna i iznosa zakonskih zateznih kamata na plaćeni iznos neimovinske štete od 300.000,00 kuna od podnošenja odštetnog zahtjeva do izvršene isplate (sve po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu od 1. listopada 2021.). Naknadu neimovinske štete traži zbog povrede prava osobnosti (prava na tjelesno i duševno zdravlje) prema odredbama čl.19. st.2., 1046. i 1100. ZOO-a, naknadu imovinske štete zbog potrebe smještaja u dom uslijed svoje potpune nepokretnosti uzrokovane štetnim događajem 14. kolovoza 2015., a koje troškove je platio prema dostavljenom računu, potvrdi i uplatnici, pri čemu tvrdi da mu je šteta nastala uslijed prometne nezgode u kojoj je sudjelovao kao suvozač u vozilu kojim je upravljao njegov brat I. Đ., koji je nesreću i skrivio, dok je vozilo bilo osigurano kod tuženika. Budući da je tuženik dijelom već i nadoknadio štetu tužitelju isplaćenim iznosom od 300.000,00 kuna 23. studenog 2017., traži i naknadu zateznih kamata od podnošenja zahtjeva tuženiku za naknadu štete na taj iznos, 22. rujna 2015., do izvršenog plaćanja 23. studenog 2017.

6. Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja uz zaključak kako je prometnu nezgodu 14. kolovoza 2015. prouzročio vozač I. Đ. naglim zaokretom upravljačem koji je doveo do zanašanja i izlijetanja vozila registarske oznake ZG 7689-BM preko ruba kolnika (uslijed destabilizacije vozila naglim zaokretom upravljača), potom i teškog ozljeđivanja suputnika, ovdje tužitelja, a zbog čega da mu je tuženik dužan nadoknaditi svu štetu koja mu je u štetnom događaju nastala prema odredbi čl. 19. st.2., 1046. i 1100. st.1. ZOO-a, 1090. i 1103. ZOO-a. Pritom, zaključuje kako ne postoji isključiva odgovornost ni suodgovornost tužitelja za nastanak prometne nezgode i posljedica koje iz nje trpi prema odredbi čl. 1065. i 1067. st.3. ZOO-a, zbog čega mu pripada dosuđena naknada štete u cijelosti. Smatra ujedno kako je šteta počinjena kaznenim djelom iz čl. 227. st.1., 2. i 5. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011., 79/2012., 144/2012., 56/2015., 61/2015., 101/2017., 118/2018., 126/2019., 83/2021., dalje KZ), a o čemu odlučuje kao o prethodnom pitanju, budući da zbog smrti okrivljenika I. Đ. protiv kojeg je donesena nepravomoćna kaznena presuda, ona nije postala pravomoćna, već je rješenjem tog suda od 13. studenog 2017. protiv njega obustavljen kazneni postupak jer je preminuo 11. ožujka 2017. Ocjenjuje kako je radnjom naglog zaokreta upravljača I. Đ. doveo do destabilizacije vozila i prometne nesreće u kojoj je teško tjelesno ozlijeđen tužitelj koji je bio suputnik u vozilu, a time je prekršio odredbu čl. 47. st.1. i 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/2008., 74/2011., 80/2013., 92/2014., 64/2015., 108/2017., 70/2019., 42/2020., dalje ZSPC) koja govori o pravilnom načinu kretanja vozila u prometu (desnom stranom kolnika, obilježenom prometnom trakom koja se proteže uz desni rub kolnika da, s obzirom na brzinu kretanja vozila, uvjete prometa te na stanje i osobine ceste, ne ugrožava druge sudionike u prometu i ne izlaže sebe opasnosti). Budući da je šteta posljedica počinjenog kaznenog djela iz čl. 227. st. 1., 2. i 5. KZ-a za koje je predviđena kazna zatvora do pet godina (pa kazneni progon zastarijeva nakon 15 godina u skladu s odredbom čl. 81. KZ-a), a od štetnog događaja do preinake tužbe (podneskom od 17. lipnja 2020.) nije prošlo vrijeme propisano za kazneni progon (15 godina, nego manje od 5 godina), nije nastupila ni zastara u odnosu na povećani dio zahtjeva za naknadu štete, kako to tvrdi tuženik (za iznos od 175.500,00 kuna). Tužitelju dosuđuje naknadu neimovinske štete u iznosu od 875.500,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 22. rujna 2015., imovinske štete u iznosu od 12.400,00 kn sa zateznim kamatama koje na iznos od 4.400,00 kn teku od 10. ožujka 2016., na iznos od 4.000,00 kn od 9. travnja 2016. i na iznos od 4.000,00 kn od 5. svibnja 2016., sve do isplate, zatezne kamate koje na iznos od 300.000,00 kn teku od 22. rujna 2015. do 23. studenoga 2017., sve po propisanoj stopi.

7. Takva odluka prvostupanjskog suda u pretežitom dijelu je pravilna i zakonita, osim u dijelu odluke o tijeku zatezne kamate na imovinsku štetu i u dijelu odluke o troškovima postupka.

8. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka na koje ukazuje tuženik, a nisu počinjene ni bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8.1. Protivno žalbi tuženika, nisu počinjene bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. ZPP-a jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, njena izreka je razumljiva i ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. U njoj su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama o kojima ne postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

8.1.1. Tako, protivno žalbi tuženika, utvrđenje prvostupanjskog suda o nedokazanom eventualnom smanjenju vozačkih sposobnosti I. Đ. i mogućnosti tužitelja da to zamijeti u skladu je s nalazom i mišljenjem vještakinje O. R., dipl.ing. Naime, nesporno je kod vozača I. Đ. utvrđena prisutnost narkoanalgetika metadona i anksiolitika diazepama, a u mokraći psihostimulansa amfetamina, ali je isto tako nesporno da kvantitativna analiza spomenutih tvari nije učinjena, zbog čega se ne zna ni koncetracija tih medikamenata u vrijeme štetnog događaja. U takvoj situaciji, kada se ne zna spomenuta koncentracija medikamenata i opojnih sredstava kod vozača I. Đ. u trenutku štetnog događaja, ne može se sa sigurnošću ni utvrditi kakva je bila vozačka sposobnost vozača I. Đ. u trenutku prometne nezgode. Budući da kvantitativna analiza nije bila provedena, saslušanje osobnog liječnika pok. I. Đ., a ni provođenje vještačenja po vještaku psihijatru na predložene okolnosti po tuženiku ne bi moglo pružiti dodatne podatke o vozačkim sposobnostima I. Đ. u trenutku štetnog događaja, o čemu se je i vještakinja R. posve stručno, razumljivo i uvjerljivo izjasnila, a sud pravilno tumačio i prihvatio njen nalaz i mišljenje.

8.1.2. Ujedno, odbijanjem dokaznih prijedloga tuženika po prvostupanjskom sudu (u pravcu pribavljanja daljnje medicinske dokumentacije I. Đ., saslušanja njegovog osobnog liječnika i izvođenja vještačenja po vještaku psihijatrijske struke), očito kao nepotrebnih, cijeneći utvrđeno odlučno činjenično stanje na temelju kojeg je zaključio kako je predmet spora dovoljno raspravljen te da ocjenom izvedenih dokaza može utvrditi sve činjenice relevantne za odluku u ovom predmetu, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. i 354. st.1. u vezi s čl. 338. st.4. ZPP-a jer takvo postupanje zbog već iznesenog (i nepostojanja kvantitativne analize koncentracije spomenutih tvari) nije niti je moglo utjecati na pravilnost i zakonitost donesene odluke. Valja pritom nadodati kako je prvostupanjski sud, protivno žalbi tuženika, izvršio uvid i u zdravstveni karton tužitelja dostavljen po njegovom liječniku, dr. L..

8.1.3. U nalazima i mišljenjima vještaka R., B. i M. nije bilo proturječnosti ni nedostataka niti se pojavila sumnja u pravilnost njihovih nalaza i mišljenja. Naprotiv, vještaci su ih u svemu pojasnili, očitovali se o prigovorima stranaka po svom najboljem, stručnom znanju i takvim očitovanjem o spornim okolnostima u svemu su otklonili primjedbe stranaka na dane nalaze i mišljenja, koju ocjenu prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud. Pri tome je sud u svemu postupao u skladu s odredbom čl. 338. st.4. ZPP-a, prihvaćajući takve nalaze i mišljenja, time i otklanjajući primjedbe stranaka u vezi s njima te nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. ZPP-a.

8.1.4. Žalitelj neosnovano tvrdi kako u odluci prvostupanjskog suda nisu navedeni razlozi utvrđenja pretrpljene neimovinske i imovinske štete jer je prvostupanjski sud posve jasno naveo razloge o tome i zaključke o svoj nastaloj šteti tužitelju pa ni time nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. ZPP-a.

8.1.5. Protivno žalbi, prvostupanjski sud je o tome da je šteta nastala kaznenim djelom i o krivnji vozača I. Đ. iznio potrebne razloge pa ni time nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. ZPP-a. Naime, I. Đ. je, kako je to utvrđeno i navedeno, svojim postupanjem u trenutku štetnog događaja, destabilizacijom vozila zbog naglog zakretanja upravljača vozila uzrokovao prometnu nezgodu u kojoj je osobito teško ozlijeđen tužitelj, čime je ostvario objektivna obilježja kaznenog djela iz čl. 227. st. 1., 2. i 5. KZ-a. Opisano postupanje po ocjeni ovog suda, uz izostanak bilo kakvih ekskulpirajućih okolnosti na strani I. Đ. (koje se ni ne spominju), govori o postupanju iz nehaja prema odredbi čl. 29. KZ-a (cijeneći i okolnost da se radi o profesionalnom taxi vozaču), kako ga definira i prvostupanjski sud spominjanjem odredbe st. 2. čl. 227. KZ-a.

8.2. Iako je prvostupanjski sud odbio i prijedlog tuženika za izvođenje novog vještačenja radi razmatranja ocjene o stupnju smanjenja životnih aktivnosti tužitelja utvrđene po vještacima dr. B. i dr. M. (ističući kako je tužitelju posve očuvano intelektualno funkcioniranje) ni time nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st.1. ZPP-a u vezi s čl. 338. st.4. ZPP-a jer takvo postupanje prvostupanjskog suda nije niti je moglo utjecati na pravilnost i zakonitost donesene odluke. Vještaci dr. B. i dr. M. u svemu su vodili računa o posljedicama štetnog događaja na zdravlje tužitelja, pri čemu očuvano intelektualno funkcioniranje tužitelja nije ni u jednom trenutku bilo dovedeno u pitanje. O tome su se vještaci izjasnili i uzeli su to u obzir prilikom davanja ocjene i objedinjene ocjene o stupnju smanjenja životnih aktivnosti, kao kvalifikatornog elementa povrede prava osobnosti tužitelja, tako i prilikom davanja usmenog nalaza i mišljenja, ocijenivši kako je intelektualno funkcioniranje tužitelja očuvano (mnestička i kognitivna funkcija). Zato je sud pravilno prihvatio i njihove nalaze i mišljenja.

8.3. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st.2. toč. 6. ZPP-a jer tuženiku nezakonitim postupanjem, osobito propuštanjem dostave, nije oduzeta mogućnost raspravljanja pred sudom. Tuženik određeno ni ne ukazuje na postupanja suda koja bi rezultirala takvom povredom.

8.4. Također, nisu počinjene ni bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st.1. ZPP-a u vezi s čl. 8., 235. i 250. ZPP-a.

8.4.1. Sud je, naime, prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, uzeo dokazanima odlučne činjenice u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a. Također, saslušao je svjedoke u skladu s odredbom čl. 235. ZPP-a o odlučnim činjenicama koje su se utvrđivale u postupku. Osim toga, pravilno je u skladu s odredbom čl. 250. ZPP-a izveo dokaz vještačenjem, ocijenivši kako je radi utvrđenja ili razjašnjenja odlučnih činjenica bilo potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

8.5. Konačno, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u vezi s čl. 190. i 191. ZPP-a time što je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe zbog izmjene Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske za dosudu neimovinske štete sa sjednice od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020.. Naime, promjena Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske je, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, okolnost na koju tužitelj nije mogao utjecati i koja se ne može pripisati njegovoj krivnji. S druge strane, izmjena Orijentacijskih kriterija se, što nije ni sporno, primjenjuje na sve postupke za naknadu neimovinske štete u svim stupnjevima suđenja (ubuduće), od dana prihvaćanja novog shvaćanja. Kako je odredbom čl. 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 70/2019, dalje ZPP/19) propisano da tužitelj iznimno može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, koja se odredba prema čl. 117. st.2. ZPP/19 primjenjuje na sve postupke u tijeku, pravilno je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe pa je i rješenje suda prvog stupnja (pobijana toč. I. rješenja) pravilno.

9. Između stranaka u ovoj pravnoj stvari nije sporan nastanak štetnog događaja i pasivna legitimacija tuženika, činjenica da je tuženik 27. studenog 2017. tužitelju na ime naknade neimovinske štete isplatio iznos od 300.000,00 kuna, ali je i nadalje sporno ima li tužitelj pravo na naknadu štete zbog činjenice vožnje s osobom koja se zlouporabom opojnih sredstava dovela u stanje pod utjecajem opijata, sve u smislu odredbe čl. 1054. i 1067. ZOO-a. Sporna je, osim toga, i visina naknade štete.

10. Prvostupanjski sud je, nakon dovoljne raspravljenosti ove pravne stvari u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, utvrdio sljedeće odlučne činjenice:

-da je nepravomoćnom presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj: K-210/2017 od 24. srpnja 2017. bio prihvaćen zahtjev Općinskog državnog odvjetništva u Novom Zagrebu i izdan kazneni nalog kojim je I. Đ. proglašen krivim što je 14. kolovoza 2015., upravljajući motornim vozilom reg. oznake …, iz nehaja, kao sudionik u cestovnom prometu, kršenjem propisa o sigurnosti prometa, izazvao opasnost za život i tijelo ljudi i time prouzročio osobito tešku tjelesnu ozljedu druge osobe, čime je počinio kazneno djelo protiv sigurnosti prometa, izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu opisano po čl. 227. st.1., 2. i 5. KZ-a, kao i da je rješenjem istog suda poslovni broj: K-201/2017-11 od 13. studenog 2017. obustavljen kazneni postupak protiv optuženika Igora Đurđevića jer je 11. ožujka 2017. preminuo;

-da je I. Đ. prilikom štetnog događaja, u prometnoj nesreći 14. kolovoza 2015., radio na radnom mjestu taksi vozača, upravljao vozilom reg. oznake … koje je prilikom nesreće uništeno, a taksimetar nikad nije pronađen niti se zna je li bio uključen ili ne, a kao bivši ovisnik, koristio je metadonsku terapiju;

-da iz iskaza tužitelja proizlazi kako je njegov brat, I. Đ., bolovao od PTSP-a, ranije koristio droge (prije štetnog događaja), dok za lijekove nije znao da ih koristi; da ga je tog dana, prije prometne nesreće pozvao da, kao taksi vozač, dođe po njega te da je izgledao sasvim normalno, sposoban za upravljanje vozilom, a mislio je da brat više nije niti na metadonskoj terapiji;

-da je prema nalazu stalnog sudskog vještaka prometne struke, dipl. ing. A. R., I. Đ. upravljao osobnim vozilom reg. oznake …, krećući se istočnom prometnom trakom državne ceste D iz smjera juga u smjeru sjevera te da, prema analizi tragova prometne nesreće, proizlazi kako je uzrok nastanka prometne nesreće nagli zaokret upravljačem uslijed kojeg je došlo do zanašanja i izlijetanja vozila preko ruba kolnika, pri čemu je brzina vozila prije prometne nesreće iznosila oko 90 km/h, a do nesreće ne bi došlo da vozač nije destabilizirao vozilo upravo naglim zaokretom upravljača;

-da je prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka toksikologa O. R. u uzrocima krvi i mokraće vozača I. Đ. utvrđena prisutnost narkoanalgetika metadona i anksiolitika diazepama, a u uzorku mokraće psihostimulansa amfetamina, dok njihova kvantitativna analiza nije izvršena, iz čega proizlazi da je I. Đ. u vrijeme prometne nezgode bio pod utjecajem metadona i diazepama; da s toksikološkog stanovišta vozači koji su pod utjecajem tih tvari nisu sposobni za sigurno upravljanje motornim vozilima, iako druge osobe ne moraju uočiti promjenu u ponašanju takvih ljudi jer i stručne osobe često moraju pristupiti brzom testiranju kako bi se utvrdilo jesu li pod utjecajem tih tvari; da se ne zna o kojoj koncentraciji je kod I. Đ. bila riječ u konkretnom slučaju (radi li se o slabijem ili jačem djelovanju), ali je njegova nesposobnost ovisna o koncentraciji droga, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno pa se ne može sa sigurnošću utvrditi je li i kolika je ta nesposobnost bila; da i uzročno posljedična veza između nesreće i utvrđenih tragova droge u krvi vozača ovisi o koncentraciji navedenih medikamenata (koja u konkretnom slučaju nije utvrđena), pogotovo kad se radi o liječenom ovisniku (koji su obično na metadonskoj terapiji) jer su liječeni ovisnici tolerantniji prema visokim koncentracijama navedenih medikamanata, zbog čega bi mišljenje o njegovim psihofizičkim sposobnostima prepustila njegovom liječniku ili vještaku specijalisti psihijatarijske struke;

-da se I. Đ. prema optužnici Općinskog državnog odvjetništva u Novom Zagrebu od 17. svibnja 2017. i presudi Općinskog suda u Novom Zagrebu od 24. srpnja 2017. nije teretilo za izazivanje prometne nesreće uslijed uporabe droga (niti je to navedeno u činjeničnom opisu djela), već zbog prouzročenja osobito teške ozljede druge osobe uslijed kršenja propisa o sigurnosti prometa;

-da iz nalaza i mišljenja vještaka dr. V. B. proizlazi kako je tužitelj u predmetnom štetnom događaju zadobio ozljede u vidu udarca u meki oglavak uz reznonagnječne rane, prijelom vratnih kralješaka od CV do CVII, isčašenja vratnog kralješka CVI, oduzetost svih ekstremiteta koje su uzrokovale povredu tjelesnog i duševnog zdravlja i u uzročnoj su vezi sa štetnim događajem, pri čemu su kod tužitelja nakon provedenog liječenja zaostale trajne posljedice prijeloma vratnih kralježaka od CV do CVII uz iščašenje vratnog kralješka CVI uz posljedičnu motornu oduzetost svih ekstremiteta, ispad senzibiliteta od CVI distalno te nemogućnost kontrole mokrenja i stolice, da se kod tužitelja radi o plegiji donjih ekstremiteta i parezi (djelomičnoj i motornoj slabosti) gornjih ekstremiteta, a liječenje je trajalo do 9. ožujka 2016. kada je stanje stabilizirano, iako će i u budućnosti biti potrebno; da su opisane posljedice umanjile opću životnu i radnu sposobnost tužitelja za 85 do 87%, u kojem obujmu postoji potreba za ulaganje pojačanih napora u svakodnevnim aktivnostima tužitelja, da je tužitelj prilikom ozljeđivanja pretrpio bol jakog intenziteta intermitentnog karaktera 7 dana, do smirenja akutne posttraumatske i postoperacijske neurovegetativne simptomatologije, srednjeg intenziteta i intermitentnog karakteta 20 dana i manjeg intenziteta još 3 mjeseca, da je kod tužitelja nastupilo naruženje velikog stupnja zbog nepokretnosti i upotrebe invalidskih kolica te ožiljka od operacije;

-da prema nalazu i mišljenju vještaka dr. G. M. proizlazi kako je tužitelj na psihičkom planu razvio simptomatiku larviranog depresivnog poremećaja zbog izloženosti situaciji visokog stresogenog potencijala u vidu realne opasnosti po tjelesni integritet pa i život, što je uz dugotrajno liječenje i zaostale teške tjelesne posljedice dovelo do razvoja psihičkog poremećaja, a što se bilježi aktualnim psihijatrijskim ispitivanjem, pri čemu između štetnog događaja i razvoja psihičkog poremećaja postoji izravna uzročno posljedična veza, čime je došlo do povrede njegovog duševnog zdravlja; da je tužitelj pri štetnom događaju trpio kratkotrajni primarni strah jakog intenziteta do smirivanja akutnih simptoma trauma i prilagodbe na novonastalo stanje, umjereni do jaki oscilirajući strah do sveukupno 3 dana te potom umjereni oscilirajući strah do sveukupno 4 tjedna, a po navedenom slabije oscilirajući strah do sveukupno 3 mjeseca, a zaostao je kasniji, povremeni oscilirajući strah slabog intenziteta u situacijama koje ga podsjećaju na štetni događaj, zbog čega ocjenjuje kako su duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti iz njegove domene nastale u postotku od 20%, u kojem će postotku tužitelj morati ulagati pojačane napore u svom životu;

-da cijeneći navedeno vještaci dr. B. i dr. M. objedinjuju ocjenu o smanjenju trajnih životnih aktivnosti kod tužitelja na 95%, uzimajući u obzir sve navedene utvrđene okolnosti, očuvane intelektualne sposobnosti, utvrđenu tjelesnu ograničenost tužitelja, ali i mogućnosti zbog očuvanih životnih funkcija, pri čemu može sjediti uz oslonac, kretati se u kolicima na kratkoj udaljenosti, iako ne ustaje, ne stoji i ne izvodi samostalni transfer, ali može samostalno jesti prethodno pripremljenu mu hranu, iako su mu kretnje ekstremitetima, poglavito donjim, onemogućene, ali određena pokretljivost gornjih ekstremiteta je postojeća pa se ne radi o tetraplegiji;

-da je tužitelju nastala imovinska šteta zbog troškova plaćanja smještaja u ustanovi M. D. u mjesecu ožujku u iznosu od 4.400,00 kuna te travnju i svibnju u iznosu od 4.000,00 kuna po mjesecu, što proizlazi iz izvršenih uplatu na ime troškova smještaja u dom po tužitelju i to iznosa od 4.400,00 kuna 10. ožujka 2016., 4.000,00 kuna 9. travnja 2016. i 4.000,00 kuna 5. svibnja 2016.;

-da tužitelj nije korisnik ni jednog vida pomoći ili naknade od strane Centra za socijalnu skrb ili Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje.

11. Tako utvrđeno odlučno činjenično stanje prihvaća i ovaj sud, budući da je dijelom nesporno, a dijelom proizlazi iz pravilne ocjene izvedenih dokaza izvršene u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a. Svojim žalbenim navodima ga tuženik nije uspio dovesti u pitanje.

12. Prvostupanjski sud je na utvrđeno odlučno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo prihvativši tužbeni zahtjev tužitelja, sve uz pravilnu primjenu odredbe čl. 1046., 1054., 1067., 1100., 1103. i 29. ZOO-a. Ovaj sud prihvaća i zaključke prvostupanjskog suda iznesene u vezi s time, osim u dijelu odluke o tijeku zatezne kamate na dosuđenu imovinsku štetu i dijelu odluke o trošku.

13. Ocjena je i ovog suda kako ne postoji isključiva niti djelomična odgovornost tužitelja za nastanak štetnog događaja jer tužitelj, od susreta s Igorom Đurđevićem tog dana do štetnog događaja, nije znao ni imao razloga posumnjati da je I. Đ. bio pod utjecajem opijata, cijeneći opisano uobičajeno (normalno) ponašanje I. Đ. za radnog vremena, ali i nalaz i mišljenje vještaka toksikologa te činjenicu da nije ni utvrđena količina droge u krvi pok. I. Đ. u trenutku štetnog događaja (pa nema razloga ne povjerovati iskazu tužitelja kako je ponašanje I. Đ. bilo takvo da nije odavalo utjecaj opojnih droga). Pritom, valja naglasiti kako je vještak toksikolog naglasila kako bi isključivo postojanje tog podatka (o količini opijata u krvi I. Đ. u trenutku štetnog događaja) moglo dati odgovor na pitanje o sposobnostima I. Đ. za upravljanje motornim vozilima (cijeneći i činjenicu da je bio i na metadonskoj terapiji, kao bivši ovisnik, pa je i ta činjenica izgleda mogla utjecati na njegovo bolje podnošenje konzumiranih opijata) i tek bi tada (da podaci o kvantiteti opijata u trenutku štetnog događaja kod I. Đ. postoje) osobni liječnik ili vještak psihijatar mogao i odgovoriti na pitanje o vozačkim sposobnostima I. Đ. u trenutku štetnog događaja. Kako tog podatka nesporno nema jer kvantitativna analiza količina tih tvari nije učinjena, a ponašanje I. Đ. tijekom vožnje tužitelja nije ukazivalo na vožnju pod utjecajem opijata, prvostupanjski sud je pravilno odbio daljnji dokazni prijedlog tuženika za provođenje vještačenja po vještaku psihijatrijske struke.

14. Protivno žalbi tuženika, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i ocijenio da je u ovom slučaju došlo do povrede prava osobnosti tužitelja u vidu prava na tjelesno i duševno zdravlje, kao i da nastale povrede svojim opsegom i težinom te okolnostima slučaja u kojima su nastale opravdavaju dosudu pravične novčane naknade.

15. Prema odredbi čl. 1100. ZOO-a u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno o naknadi imovinske štete, a i kad nje nema (st.1.); pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade vodit će računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada, ali i tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom (st.2.).

16. Sud prvog stupnja je, protivno žalbi tužitelja, pri odmjeravanju visine pravične novčane naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu tužitelju zbog povrede prava osobnosti utvrdio i ocijenio sve odlučne činjenice, sve kvalifikatorne okolnosti kod tužitelja, tako i okolnost smanjenja životnih aktivnosti na koju tuženik neosnovano ukazuje. Naime, iako je točno da se prvostupanjski sud izrijekom nije očitovao o prigovorima tuženika na nalaz i mišljenje vještaka u pogledu smanjenja životnih aktivnosti tužitelja, prvostupanjski sud je o toj kvalifikatornoj okolnosti, pored ostalih okolnosti, uzeo u obzir medicinsku dokumentaciju u spisu i prihvatio suglasne nalaze i mišljenja vještaka dr. G. M., psihijatra i dr. V. B., spec neurokirurga koji su na sve primjedbe tuženika odgovorili i ustrajali pri svojim mišljenjima (nakon pregleda tužitelja i sve dostupne medicinske dokumentacije). Vještak psihijatar iz svoje domene utvrđuje postotak smanjenja životnih aktivnosti od 20 %, a vještak B., spec. neurokirurg 85 do 87%. Dakle, postotak od 95% smanjenja životnih aktivnosti predstavlja objedinjenu ocjenu vještaka iz različitih domena, pri čemu ona ne doseže zbroj utvrđenog pojedinačnog smanjenja po različitim domenama, što je u skladu s pravilima struke.

16.1. Osim toga, vještaci su pri davanju te ocjene uzeli u obzir i okolnost očuvanih intelektualnih funkcija kod tužitelja koje nisu ni bile dovedene u pitanje. Zato novo vještačenje u tom pravcu ne bi ni bilo potrebno pa prvostupanjski sud ni na taj način nije počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st.1. ZPP-a niti pogrešno primijenio materijalno pravo prihvativši objedinjeni nalaz i mišljenje vještaka psihijatrijske i neurokirurške struke.

16.2. Pri odmjeravanju visine pravične novčane naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu tužitelja prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i uzeo u obzir utvrđenu težinu ozljeda tužitelja koje su bile osobito teške, okolnosti jačine i trajanja pretrpljenih fizičkih boli, lokalitet ozljeda, utvrđeni intenzitet i duljinu trajanja pretrpljenog straha te utvrđeno smanjenje životnih aktivnosti kod tužitelja od 95%, ali i okolnost da je tužitelj teško stradao u prometnoj nesreći koju je prouzročio njegov brat, očito izuzetno stresnim okolnostima, a koji je kasnije tijekom trajanja postupka i umro, da je tužitelj osoba mlađe životne dobi (39 godina u trenutku prometne nesreće), a zbog zadobivenih ozljeda je ostao trajno vezan za invalidska kolica. Cijeneći sve pravno relevantne okolnosti za odmjeravanje pravične novčane naknade, prvostupanjski sud je pravilno odmjerio ukupnu novčanu naknadu za pretrpljenu povredu prava osobnosti tužitelju u iznosu od 1.175.500,00 kuna, a uzimajući u obzir plaćeni iznos od 300.000,00 kuna naknade po tuženiku istome naložio plaćanje razlike u iznosu od 875.500,00 kuna (kao razliku između odmjerenog iznosa i iznosa plaćenog mu u izvansudskom postupku za neimovinsku štetu). Takvim odlučivanjem je pravilno primijenio materijalno pravo, spomenutu odredbu čl. 1100. ZOO-a u vezi s čl. 19. ZOO-a.

17. Tuženik neosnovano osporava dosuđenu visinu naknade štete tužitelju. Naime, prvostupanjski sud je pravilno odmjerio visinu naknade štete tužitelju uzimajući u obzir Orijentacijske kriterije i iznos za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. pod poslovnim brojem Su IV-47/2020-5 na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/20). Novo pravno shvaćanje Vrhovnog suda primjenjuje se na sve postupke naknade neimovinske štete, u svim stupnjevima suđenja od dana prihvaćanja novog shvaćanja. Kako su tada važeći orijentacijski kriteriji izmijenjeni na način da su se po svim osnovama povisili za 50%, odmjerena je pravična novčana naknada tužitelju, u skladu s aktualnim kriterijima koje i ovaj sud u drugom stupnju primjenjuje od dana njihovog prihvaćanja.

18. Pravilno je dosuđena i zakonska zatezna kamata tužitelju na dosuđenu naknadu neimovinske štete, pravilnom primjenom odredbe čl. 1103. ZOO-a i čl. 12. ZOOP-a, vodeći računa o trenutku podnošenja odštetnog zahtjeva po tužitelju.

18.1. Odredbom čl. 1103. ZOO-a propisano je da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga. Prema odredbi čl. 12. st. 1. ZOOP-a propisano je kako je odgovorni osiguratelj dužan u roku od 60 dana od dana primitka odštetnog zahtjeva utvrditi osnovanost i visinu toga zahtjeva te dostaviti podnositelju zahtjeva: 1. obrazloženu ponudu za naknadu štete, ako su odgovornost za naknadu štete te visina štete nesporne, ili 2. utemeljen odgovor na sve točke iz odštetnog zahtjeva u slučaju ako su odgovornost za naknadu štete ili visina štete sporne. St 2. propisano je da ako odgovorni osiguratelj u roku iz st. 1. tog članka oštećenoj osobi ne dostavi obrazloženu ponudu za naknadu štete, odnosno utemeljeni odgovor, oštećena osoba može protiv njega podnijeti tužbu. Tužba podnesena protiv odgovornog osiguratelja ili odgovorne osobe prije proteka roka iz stavka 1. ovoga članka smatrat će se preuranjenom. Prema st. 3. odgovorni osiguratelj je dužan isplatiti iznos naknade štete u roku iz stavka 1. ovoga članka. U slučaju nemogućnosti utvrđenja visine konačnog iznosa štete, odgovorni osiguratelj je oštećenoj osobi dužan isplatiti iznos nespornog iznosa naknade štete kao predujam u roku propisanom stavkom 1. ovoga članka, a prema st. 4. u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete ili nespornog iznosa naknade štete, u roku iz stavka 1. ovoga članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, odnosno uz dužni nesporni iznos naknade štete ima pravo i na isplatu iznosa kamate, i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

18.2. Kako je neimovinska šteta tužitelju nastala prije podnošenja zahtjeva osiguratelju, u prometnoj nezgodi 14. kolovoza 2015. (samo je njen konačni opseg do okončanja liječenja mogao biti nešto veći ili manji), a odštetni zahtjev je tužitelj podnio tuženiku 22. rujna 2015. te nije sporno da tuženik tužitelju štetu nije isplatio u roku od 60 dana (do 22. studenog 2015.), tužitelju prema odredbi čl. 12. st. 4. ZOOP- a pripada pravo i na isplatu iznosa kamate na dosuđeni iznos (i ranije plaćeni iznos od 300.000,00 kuna), upravo od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, dakle 22. rujna 2015., kako je to odlučio i prvostupanjski sud. Takva je i praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske (odluke VSRH Rev 550/2014., Rev 2910/2014., Rev 934/2014.).

18.3. Međutim, prvostupanjski sud o tijeku zakonskih zateznih kamata na imovinsku štetu nastale tužitelju nije pravilno odlučio. Naime, prema odštetnom zahtjevu tužitelja od 27. svibnja 2016. tužitelj je taj zahtjev podnio tuženiku tog dana, iako mu je šteta ranije nastala, zbog čega ima pravo na zateznu kamatu na ukupan iznos imovinske štete od 12.400,00 kuna upravo od 27. svibnja 2016. pa je u tom dijelu preinačena toč. I. presude, što je u skladu s odredbama čl. 1103. ZOO-a i čl. 12. ZOOP-a. Valja reći kako je tužitelju pravilno u trošak smještaja priznat i trošak prehrane u domu (500,00 kuna mjesečno po potvrdi doma) jer se radi o dijelu troška nužnog smještaja tužitelja u ustanovu zbog nepokretnosti koja je nastala kao posljedica prometne nezgode. Tužitelj zbog svog zdravstvenog stanja ne može sam nabavljati ni pripremati hranu i upravo je zato, budući da je uslijed posljedica štetnog događaja smješten u dom zbog svoje gotovo potpune nepokretnosti, bilo osnovano priznati mu i trošak prehrane u domu, koji čini sastavni dio troška smještaja, a cijeneći cijenu tog troška izgledno je najjeftiniji mogući način pokrivanja potrebe za prehranom tužitelja (u što spadaju i sve radnje u vezi s time koje iziskuju pokretnost koju tužitelj više nema). Ovaj sud dijeli i ocjenu prvostupanjskog suda kako tvrdnje tuženika o mogućnosti tužitelja da iznajmljivanjem stana stječe određeni novčani iznos nisu ni u kakvoj vezi s obvezom tuženika da tužitelju nadoknadi štetu koja mu je nastala u vezi sa štetnim događajem za kojeg tuženik tužitelju odgovara.

19. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio kako nije nastupila zastara tražbine tužitelja (po preinačenoj tužbi, povišenjem tužbenog zahtjeva tužitelja 17. lipnja 2020. za daljnjih 500.000,00 kuna neimovinske štete) zbog spomenute promjene Orijentacijskih kriterija jer je sud pravilno utvrdio kako je šteta tužitelju nastala kao posljedica počinjenja kaznenog djela Igora Đurđevića, o čemu je pravilno odlučio kao o prethodnom pitanju u ovom postupku. U tom smislu pravilno se pozvao i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-792/06-2 od 11. srpnja 2007. Pravilno je uzeo u obzir spomenute odredbe KZ-a, čl. 227. st. 1., 2. i 5. te čl. 81. KZ-a u vezi s čl. 231. st. 1. ZOO-a prema kojoj, kad je šteta prouzročena kaznenim djelom, a za kazneni progon je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog progona. U konkretnom slučaju je za kazneni progon kod kaznenog djela sa zaprijećenom kaznom iznad 3 godine zatvora predviđen rok zastare od 15 godina pa podnošenjem tužbe, odnosno povišenjem tužbenog zahtjeva tužitelja 17. lipnja 2020. nije nastupila zastara tražbine tužitelja (niti u dijelu od 175.500,00 kuna koji iznos tuženik spominje žalbom).

20. Prvostupanjski sud je većim dijelom pravilno odlučio o nastalim potrebnim troškovima postupka tužitelju, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, prema mjerodavnoj odredbi čl. 154. st.1. i 2. te 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/2012., 103/2014., 118/2014. i 107/2015., dalje: Tarifa). Pravilno je utvrdio sve radnje na koje po Tarifi ima pravo na naknadu, ali i preostale potrebne troškove koji su mu nastali te pravilno zaključuje kako ti troškovi u svom zbroju predstavljaju iznos od 174.337,50 kuna.

20.1. Međutim, tuženik je u pravu kada tvrdi kako i on ima pravo na naknadu troškova koji su mu nastali dok se postupak vodio prema vrijednosti predmeta spora od 1.212.400,00 kuna (od 17. lipnja 2020.) do smanjenja tužbenog zahtjeva (djelomičnog povlačenja tužbe 1. listopada 2021. za iznos od 326.451,00 kunu) na iznos od 887.900,00 kuna. Naime, prema odredbi čl.158. st.1. ZPP-a propisano je, između ostalog, da je tužitelj koji povuče tužbu dužan tuženiku nadoknaditi troškove postupka. Slijedom navedenog, tužitelj je doista dužan nadoknaditi tuženiku nastale mu troškove za zatražene radnje po tuženiku, a obavljene po punomoćniku odvjetniku i to primjenom Tarife i čl. 158. st. 1. ZPP-a. Kako je vrijednost predmeta spora u to vrijeme bila 1.212.400,00 kuna, a tužitelj je u konačnici uspio s tužbenim zahtjevom u iznosu od 887.900,00 kuna (pri čemu je po osnovi uspio sa 100%, a po visini sa 73%, odnosno ukupno sa 86,5%), a tuženik u spomenutom razdoblju sa 13,5 % (budući da po osnovi nije uspio u parnici), ocjena je ovog suda kako mu zato valja priznati naknadu za zatražene radnje po troškovniku od 27. listopada 2021., razmjerno navedenom iznosu povučenog dijela koji predstavlja njegov uspjeh u tom dijelu postupka u odnosu na dio s kojim je tužitelj u konačnici uspio. Tako mu za svaku od tih radnji mu pripada iznos od 2.047,00 kuna (što predstavlja protuvrijednost 13,5% od 1213 bodova uz PDV), odnosno ukupno za pet zatraženih radnji 10.235,00 kuna (zastupanje na ročištima 1. prosinca 2020., 16. veljače 2021., 15. ožujka 2021., te 23. rujna 2021. po Tbr. 9/1 i za sastav podneska od 7. kolovoza 2020. po Tbr. 8/1). Preostali zatraženi troškovi za te radnje tuženiku posljedično nisu priznati (do iznosa od 31.250,00 kuna) jer mu ne pripadaju.

21. Slijedom svega navedenog djelomično je preinačena odluka presuda prvog stupnja, sve prema odredbi čl. 373.toč. 3. ZPP-a. Rješenje prvostupanjskog suda, toč. I., potvrđeno je prema odredbi čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

22. Tuženiku ne pripada zatraženi trošak žalbenog dijela postupka, budući da je sa žalbom uspio tek u pogledu razmjerno neznatnog dijela sporednih tražbina, sve prema odredbi čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 5. ZPP-a.

U Puli, 8. lipnja 2022.

Predsjednik vijeća

Zoran Šarić