REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 597/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. Š. pok. N. iz B., OIB ... , zastupanog po punomoćniku mr. sc. H. S., odvjetniku u Š., protiv tuženika W. K. iz P., OIB ... , radi utvrđenja prava vlasništva i ispravka uknjižbe, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž Zk-421/2020-2 od 5. studenog 2020., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-40/2018-16 od 28. kolovoza 2019., u sjednici održanoj 8. lipnja 2022.,
p r e s u d i o j e:
I. Odbija se revizija tuženika.
II. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:
„I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:
"Utvrđuje se da je tužitelj T. Š. pok. N. (OIB: ... ) stekao pravo vlasništva za cijelo na nekretnini zemljišnoknjižne oznake čest. zem. 4571/420 Z.U. 1907 K.O. M.
– B., zbog čega je sadašnja uknjižba prava vlasništva na opisanoj nekretnini pogrešna i bez pravnog značaja, te se temeljem ove presude ovlašćuje tužitelj da zatraži i postigne uknjižbu prava vlasništva predmetne nekretnine na svoje ime za cijelo uz istodobni izbris istog prava sa imena K. W. P., ... , OIB: ... ."
II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova.“.
2. Presudom suda drugog stupnja preinačena je presuda suda prvog stupnja i udovoljeno je u cijelosti vlasničkopravnom zahtjevu tužitelja.
3. Rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-1275/21 od 3. studenog 2021. tuženiku je dopušteno izjaviti reviziju zbog pitanja koje glasi:
„Jesu li pravila o teretu dokazivanja određenih odlučnih činjenica procesnopravne ili materijalnopravne prirode te, s tim u vezi, je li drugostupanjski sud ovlašten preinačiti prvostupanjsku presudu po čl. 373. toč. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, - dalje: ZPP) primjenom pravila o teretu dokazivanja ili je u slučaju utvrđenja drugostupanjskog suda o pogrešnoj primjeni pravila o teretu dokazivanja, kod kojega je teret dokazivanja u prvostupanjskoj presudi pogrešno prebačen na drugu stranu, dužan ukinuti prvostupanjsku presudu?“.
4. Slijedom dopuštenja za podnošenje revizije tuženik podnosi reviziju.
5. Na reviziju je odgovoreno.
6. Revizija nije osnovana.
7. Sukladno odredbi čl. 391. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11- proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
8. Sud drugog stupnja presudu suda prvog stupnja preinačava pozivanjem na odredbu čl. 373. toč. 2. ZPP-a, temeljem koje odredbe je sud drugog stupnja ovlašten preinačiti presudu suda prvog stupnja ako je prvostupanjski sud iz činjenica što ih je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica, a na tim je činjenicama utemeljena presuda.
9. Sud drugog stupnja u razlozima za svoju odluku navodi:
„Međutim, u pravu je tužitelj kada smatra da prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.
Prvostupanjski sud je naime, utvrdio da je tužitelj od prednika tuženika ugovorom o prodaji kupio čkbr. 4571/136 k.o. M.-B. površine 182 m2 i da predmet tog ugovora nije bila utužena nekretnina. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da iako saslušani svjedoci potvrđuju da je tužitelj u posjedu sporne nekretnine i da imaju saznanje da je on na tom dijelu kupio nekretninu od prednika tuženika, prvostupanjski sud ne prihvaća tvrdnju tužitelja da se nalazi u poštenom posjedu i smatra da na temelju provedenih dokaza tužitelj nije dokazao da bi njegov posjed bio pošten, zbog čega niti ne može steći pravo vlasništva dosjelošću. Također prvostupanjski sud smatra da je između tužitelja i prednika tuženika prilikom sklapanja ugovora o prodaji postojao nesporazum zbog čega temeljem odredbe čl. 63. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje u tekstu: ZOO) se smatra da takav ugovor nije niti nastao. Ovakvu primjenu materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje međutim ovaj sud ne može prihvatiti.
Nije u pravu prvostupanjski sud kada smatra da tuženik nije dokazao da je njegov posjed predmetne nekretnine pošten iz razloga što temeljem čl. 18. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 – dalje: ZOV) posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno. Iz takve zakonske odredbe proizlazi da je nepoštenje posjeda dužan dokazati upravo tuženik, a da se poštenje posjeda tužitelja pretpostavlja odnosno da se smatra da je tužitelj pošteni posjednik predmetne nekretnine. Dakle, u dijelu u kojem govori o poštenju posjeda prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je teret dokaza o poštenju stavio na tužitelja, a ne na tuženika. Tijekom ovog postupka tuženik nije osporavao da je tužitelj u posjedu predmetne nekretnine, a niti je po ocjeni ovog suda iznosio činjenice i predlagao dokaze kojima bi dokazao da taj posjed nije pošten osim što je tvrdio da predmetna nekretnina nije bila predmetom ugovora o prodaji između njegovog oca i tužitelja, što međutim, ne može biti dokaz nepoštenja posjeda tužitelja kraj činjenice da iskazi ostalih svjedoka vrlo jasno i nedvosmisleno ukazuju da je tužitelj nakon što je od prednika tuženika kupio nekretnine bio u posjedu upravo sporne nekretnine, da je na toj nekretnini uz postojećih pet maslina posadio još dvije masline i da je cijelo to vrijeme posjedovao tu nekretninu. S druge strane iz njihovih iskaza također proizlazi da niti otac tuženika koji je živio 22 godine nakon prodaje tih nekretnina, a niti tuženik, nikada nisu osporavali tužitelju posjed na toj nekretnini, niti su više dolazili na nekretninu i na bilo koji način je posjedovali. Po ocjeni ovoga suda upravo iz dokaza koji su provedeni tijekom ovog postupka i činjenica koje iz tih dokaza proizlaze, ovaj sud zaključuje da se tužitelj nalazi u zakonitom, istinitom i poštenom posjedu predmetne nekretnine i da je zbog toga stekao pravo vlasništva te nekretnine dosjelošću temeljem odredbe čl. 159. st. 2. ZOV-a. Pri tome također se ne može prihvatiti primjena materijalnog prava iz čl. 63. ZOO-a jer činjenica što je u ugovoru navedena pogrešna nekretnina ne znači da je između tužitelja i prednika tuženika postojao nesporazum o predmetu prodaje jer bi taj nesporazum postojao samo ukoliko bi postojao nesporazum o samoj nekretnini koja je predmetom prodaje, a iz svih dokaza koji su provedeni tijekom postupka proizlazi da između tužitelja i oca tuženika nije bilo nikakvog nesporazuma oko predmeta prodaje i da je upravo predmetna nekretnina bila predmetom prodaje, ali je u ugovor navedena pogrešna katastarska oznaka te nekretnine, zbog čega samo iz tog razloga se ne može smatrati da je među ugovornim strankama postojao nesporazum o predmetu prodaje, kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud. Dakle, na temelju naprijed navedenog po ocjeni ovog suda proizlazi da je prvostupanjski sud na temelju utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljio svoju presudu zbog čega je valjalo uvažiti žalbu tužitelja i temeljem odredbe čl. 373. toč. 2. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu i usvojiti u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja.“.
10. Prema tome sud drugog stupnja nije, kako to pogrešno tvrdi revident, ocjenjivao vjerojatnost dokaza koje su stranke predložile i koje je sud prvog stupnja izveo, dakle nije primjenjivao pravila o teretu dokazivanja (čl. 7., čl. 219. i čl. 221.a ZPP-a) već je pravilnim tumačenjem odredbe čl. 18. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 22/0, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06,146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZV) istakao da se posjed smatra poštenim dok se ne dokaže suprotno, pa da tužitelj ne mora dokazivati poštenje svog posjeda već je teret dokazivanja činjenica iz kojih se može izvesti zaključak da posjed tužitelja nije pošten leži na tuženiku.
11. Dakle, sud je iz utvrđenih činjenica i pravilnom primjenom materijalnog prava izveo drugačiji činjenični zaključak, što nije primjena pravila o teretu dokazivanja pred sudom drugog stupnja bez da je neposredno proveo i ocijenio ponuđene i izvedene dokaze i iz njih utvrdio relevantno činjenično stanje.
12. Slijedom navedenog odgovor na postavljeno pitanje je:
Institut tereta dokazivanja je institut procesnog prava koji je u svojoj primjeni determiniran relevantnim odredbama materijalnog prava jer svaka stranka je dužna dokazati one činjenice koje joj idu u prilog a koje utvrđenje diktira odgovarajuća odredba materijalnog prava.
Sud drugog stupnja je primjenom odredbe čl. 373. toč. 2. ZPP-a ovlašten preinačiti presudu suda prvog stupnja i sam odlučiti o meritumu spora.
13. Zbog svega gore navedenog odlučeno je kao u izreci (stavak I.), sukladno odredbi čl. 393. st. 1. ZPP-a.
14. Odluka o trošku postupka (stavak II. izreke) donesena je temeljem odredbe čl. 155. ZPP-a jer je ocjenjeno da se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje ovog postupka.
Zagreb, 8. lipnja 2022.
Predsjednica vijeća:
Mirjana Magud, v.r.
