Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-151/2022-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Turudića, univ.spec.crim., predsjednika vijeća te Tomislava Juriše i dr.sc. Tanje Pavelin članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bujas, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog K. T., zbog kaznenog djela iz članka 227. stavak 4. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zadru od 25. veljače 2022., broj K-26/20. u sjednici vijeća održanoj 8. lipnja 2022., u prisutnosti, u javnom dijelu sjednice optuženika i braniteljice optuženika L. M., odvjetnice u Z.

p r e s u d i o je

I Prihvaća se djelomično žalba optuženog K. T. te se preinačuje pobijana presuda u odluci o kazni na način da se optuženik za kazneno djelo izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavak 1. i 4. KZ/11. zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju članka 227. stavak 4. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina a u koju kaznu mu se temeljem članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme lišenja slobode od 28. veljače 2022. godine, pa nadalje.

II U preostalom dijelu, odbija se kao neosnovana žalba optuženog K. T., te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zadru optuženi K. T. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavak 1. i 4. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u izreci presude, pa je na temelju članka 227. stavak 4. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju 7 (sedam) godina.

2. Na temelju članka 148. stavak 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.). optuženik je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP/08. te nagrade i nužnih izdataka branitelja, a obvezuje se snositi troškove koji se odnose na nužne izdatke oštećenika i nagradu i nužne izdatke opunomoćenika oštećenika iz članka 145. stavak 2. točka 8. ZKP/08.

3. Protiv te presude žali se optuženi K. T. po branitelju A. K. odvjetniku u Z. i po branitelju T. M. odvjetniku u Z. iz svih žalbenih osnova s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu na način da optuženika oslobodi optužbe, odnosno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, a podredno da ga blaže kazni. Oba podneska tretiraju se kao jedna žalba optuženika.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

6. Postupajući po zahtjevu optuženika i njegovih branitelja, na temelju članka 475. stavak 2. ZKP/08., o sjednici su izvješteni optuženik i njegovi branitelji jer su to zahtijevali, kao i nadležni državni odvjetnik.

6.1. Sjednica je održana u prisutnosti optuženika osobno i njegovog branitelja, u skladu s odredbom članka 475. stavak 3. ZKP/08. a u odsutnosti državnog odvjetnika u skladu s odredbom članka 475. stavak 4 ZKP/08.

7. Žalba optuženika nije osnovana.

8. U okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik, citirajući sudsku praksu, smatra da prvostupanjski sud propušta iznijeti razloge o odlučnim činjenicama iz kojih bi proizlazila neizravna namjera kao oblik krivnje. Ukazuje da, unatoč strašnim i neopisivim posljedicama prometne nesreće, radnje opisane u činjeničnom opisu izreke ne predstavljaju bezobzirno i grubo kršenje blanketnih propisa koje bi opravdavalo zaključak da je optuženik bio svjestan mogućnosti nastupa posljedice i da je na to pristao. Sadržajno smatra da je zbog toga i pogrešno utvrđeno činjenično stanje jer su oba sudionika prometne nesreće kršila blanketne propise pa je tako oštećenik upravljao automobilom 22 km/h brzinom većom od dopuštene, kršeći odredbom članka 34. stavak 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine broj. 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19., i 42/2020. – dalje u tekstu: ZOSCP) te se nije raskrižju približavao s povećanim oprezom kršeći odredbu članka 58. stavak 1. ZOSCP.

8.1. Međutim, prvostupanjski sud je u presudi (točka 16.- 20.) iznio dostatne razloge u pogledu subjektivnog obilježja terećenog kaznenog djela pa nema govora o tome da bi izostali razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Druga je stvar što optuženik izložene razloge ne prihvaća, ali se time zapravo poziva na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Pritom treba naglasiti da je prvostupanjski sud u razlozima o obliku krivnje naveo kronologiju događaja i ponašanje optuženika kao sudionika u prometu kako je opisano u činjeničnom opisu, te istaknuo da je optuženik bio svjestan da uslijed načina vožnje, odnosno kršenja blanketne norme izražene u postavljenom prometnom znaku „stop“ koji nalaže obvezno zaustavljanje vozila, može izazvati opasnost za živote i tijela drugih sudionika u prometu ili imovinu velikih razmjera pa je nepoštivanjem prometnog znaka na ovu posljedicu pristao, dakle postupao s oblikom krivnje koji se naziva neizravna namjera.

8.2. Nadalje, u okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik smatra da su u prvostupanjskoj presudi izostali razlozi o doprinosu oštećenika prometnoj nesreće kao i posljedicama te da se radi o odlučnim činjenicama. Pritom nalazi neprihvatljivim zaključke nalaza i mišljenja prometnog vještaka u pogledu dinamike prometne nesreće, te smatra da vještak nije odgovorio na neka ključna pitanja kao što je ispravnost vozila, stupanj brzine, te da li su putnici bili vezani sigurnosnim pojasevima. Međutim, prvostupanjski sud je u presudi (točka 12.-12.8.), prihvaćajući prometno vještačenje kao stručno i objektivno, iznio razloge o svim odlučnim činjenicama pa tako i u odnosu na one na koje ukazuje optuženik u žalbi. Nezadovoljstvo žalitelja iznesenim razlozima i utvrđenjima suda koja se temelje na nalazu i mišljenju prometnog vještaka su navodi kojima optuženik argumentira žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a time se ne ostvaruje naznačena bitna povreda odredaba kaznenog postupka.

8.3. Stoga nisu ostvareni vidovi bitne postupovne povrede iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 na koje se u žalbi poziva optuženik, a ispitivanjem pobijane presude u skladu s odredbom čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da nije počinjen ni neki drugi vid te bitne povrede odredaba kaznenog postupka, niti je ostvarena neka druga bitna postupovna povreda na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti.

9. Optuženik u žalbi (žalba branitelja odvjetnika A. K.) ukazuje da sud nije mogao sa sigurnošću zaključivati o kriminalnom ponašanju optuženika, jer nije na kontradiktoran način usporedio iskaze oštećenika sa ostalim dokazima u spisu, poglavito u pogledu prometa na raskrižju. Također ukazuje na obranu optuženika po kojoj je isti zaustavio automobil na promet „STOP“ te nije bio u mogućnosti predvidjeti, kao ni očekivati da će oštećenik tolikom brzinom ući u križanje, pa s obzirom na preglednost križanja od 185 m ne zaustaviti svoje vozilo nakon uočene opasnosti.

9.1. Međutim, prvostupanjski sud je prihvativši kao stručno i objektivno prometno vještačenje, koje se zasniva na analizi materijalnih tragova iz dokumentacije očevida, isto doveo s iskazima saslušanih svjedoka pa tako pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice.

9.2. Naime, prvostupanjski sud ne prihvaća kao vjerodostojan iskaz svjedokinje K. T. (točka 14.) u dijelu u kojem ista navodi da je optuženik dolaskom na zaustavnu crtu prije navedenog raskrižja vozilo zaustavio, pogledao lijevo desno te da oboje nisu uočili nikakvo vozilo. Iskaz svjedokinje prvostupanjski sud dovodi u vezu sa zaključkom prometnog vještaka ali i iskazom oštećenika I. J. (točka 14.1.) koji je pak iskazao da je dolaskom 50 – 100 m pred križanjem uočio da se prije zaustavne crte ne nalazi nikakav automobil. Tek kada je gotovo prošao sredinom križanja osjetio je izrazito jak udarac u desnu bočnu stranu svoga automobila. Prvostupanjski sud iskaz svjedoka I. J. dovodi u vezu s nalazom i mišljenjem prometnog vještaka koji je utvrdio da je optuženik brzinom 44 km/h ušao u raskrižje i bez poduzete radnje kočenja udario u zadnji desni bočni dio vozila oštećenika. Dakle, suprotno optuženikovoj žalbi, prvostupanjski sud je u skladu s člankom 450. stavak 2. ZKP/08. temeljito ocijenio iskaze saslušanih svjedoka pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima te izveo zaključke koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Isto se odnosi i na pitanje mogućnosti izbjegavanja prometne nesreće u situaciji da se je oštećenik I. J. kretao dozvoljenom brzinom do 60 km/h (točka 12.4) sa zaključkom da je i tada prometna nesreća bila neizbježiva (bila bi izbježiva samo da je oštećenik upravljao vozilom brzinom manjom od 36 km/h i da je promptno nakon uočavanja optuženikovog vozila poduzeo kočenje) te hipotetske prometne situacije u kojoj bi se optuženik zaustavio ispred zaustavne linije (točka 12.5) u kojoj do prometne nesreće ni bi došlo jer bi oštećenik vozilom prešao liniju sudara. Žalbeni navodi koji se odnose na činjenicu da je oštećenik upravljao automobilom brzinom većom od dopuštene pa u tom smislu mogućnost očekivanja i predviđanja optuženika, odnose se ustvari na pitanje ima li jedan sudionik u prometu u prometu obvezu da prilikom poduzimanja radnji vodi računa o mogućem protupravnom postupanju drugog sudionika u prometu. Radi se o pitanju koje je irelevantno za ispunjenje bitnih obilježja kaznenog djela (uključujući i subjektivna) te u konkretnom slučaju nije od značaja s obzirom na način počinjenja kaznenog djela, kako je to opisano u činjeničnom opisu izreke, kada optuženik bez odgovarajućih provjera i zaustavljanje vozila ulazi u raskrižje. Osporavanje tehničke ispravnosti vozila ovdje je promašeno, a ni to jesu li stradale osobe bile vezane sigurnosnim pojasom nije odlučno za opstojnost kaznenog djela i kaznenu odgovornost optuženika, jer oblik krivnje, neizravna namjera odnosi se na izazivanje same prometne nesreće, a ne na posljedice te nesreće.

9.3. Optuženik u žalbi (žalba branitelja odvjetnika T. M.) u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, smatra da je za ocjenu eventualne kaznenopravne odgovornosti odlučna činjenica je li i na koji način oštećenik svojim radnjama, odnosno prekoračenjem dopuštene brzine kretanja doprinio prometnoj nesreći. Smatra da je u konkretnom slučaju bilo nužno provesti kombinirano prometno – tehničko i sudskomedicinsko vještačenje i to uz primjenu metode PC Crash i utvrditi u prvom redu da li bi do destabilizacije, zanošenja i prevrtanja vozila Audi A4 došlo da se to vozilo kretalo dopuštenom brzinom od 60 km/h.

9.4. Međutim, pitanje mogućnosti izbjegavanja prometne nesreće vezano uz brzinu kretanja automobila oštećenika i eventualnu reakciju oštećenika, prvostupanjski sud je na prihvatljiv način utvrdio i obrazložio, a što je i ovaj drugostupanjski sud ocjenjivao (točka 9.2.). Preostala hipotetska razmatranja optuženika, koja počivaju na premisama što bi bilo da se vozilo oštećenika kretalo prije prometne nesreće dopuštenom brzinom do 60 km/h, kao i da su putnici bili vezani sigurnosnim pojasom (obrazloženo u točki 6.2. ove presude) u konkretnom slučaju, kako je to već izloženo, nisu okolnosti od značaja za kaznenopravnu odgovornost a niti su odlučne s aspekta uzročnosti.

9.5. Što se tiče oblika krivnje s kojim je optuženik postupao kršeći odredbe čl. 34. st. 1., čl. 57. st. 4. i čl. 58. st. 1. Zakona o sigurnosti, opravdano je prvostupanjski sud zaključio da je optuženik postupao s neizravnom namjerom. Ovdje svakako treba dodati da kod razgraničenja između neizravne namjere i svjesnog nehaja u kaznenom pravu u teoriji se koristi tzv. Frankova formula, na koju se prvostupanjski sud, doduše nije izričito pozvao, ali je ispravno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o neizravnoj namjeri. Intelektualna sastavnica svjesnog nehaja se ne razlikuje od one kod neizravne namjere jer je počinitelj u oba slučaja svjestan da može počiniti djelo. Međutim, razlika postoji u pogledu voljne sastavnice jer svjesni nehaj (članak 29. stavak 2. KZ/11.) postoji kada se počinitelj olako pouzdaje, te ima povjerenja u vlastite sposobnosti, ne računa s posljedicom i uvjeren je da posljedice neće nastupiti. Ako počinitelj pak računa sa srećom te da se ništa neće dogoditi, tada pristaje na izazivanje, u konkretnom slučaju, opasnosti za živote i tijela drugih sudionika u prometu i postupa s neizravnom namjerom ( članak 28. stavak 3. ZKP/11.). Upravo na taj način postupa optuženik kad ulazi u raskrižje, bez zaustavljanja ne postupajući po prometnom znaku „STOP“, koji je znak izričite naredbe, s brzinom od oko 44 km/h. Radi se o bezobzirnosti u ponašanju optuženika koja nadilazi karakteristike lakomislenosti kao voljnu komponentu svjesnog nehaja. Naime, generalno gledajući, raskrižje lokacija koja predstavlja potencijalnu opasnost za sudionike u prometu pa je zakonodavac takvom i percipira. To je vidljivo iz činjenice da ZOSPC u više navrata na različite načine regulira promet na raskrižju pa tako i člankom 57. stavak 4. i člankom 58. stavak 1. (čije kršenje se optuženiku stavlja na teret činjeničnim opisom izreke). Cesta kojom se optuženik kretao približavajući se raskrižju u kojem je došlo do nesreće, nema prednost, a na to je optuženika upozoravao prometni znak „STOP“ koji vozaču nalaže obvezno zaustavljanje prije ulaska u raskrižje. Notorno je da se takvi znakovi stavljaju ispred raskrižja na kojima je vidljivost slabija i/ili promet frekventniji. Optuženik je rođen …, dakle osoba zrele životne dobi, te je dugogodišnji vozač i nema sumnje da mu je sve to bilo dobro poznato, a jednako su mu tako bile poznate i moguće posljedice kršenja ovih prometnih propisa.

10. Stoga ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud nakon temeljite analize i ocjene provedenih dokaze, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te izveo valjane zaključke o bitnim činjenicama i to na prihvatljiv i dostatan način obrazložio u presudi.

11. Povredu kaznenog zakona optuženik u žalbi ističe kao tzv. posrednu, koja bi proizlazila iz pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Kako je sve relevantne činjenice sud prvog stupnja potpuno i pravilno utvrdio, jasno je da nema govora ni o tzv. posrednoj povredi kaznenog zakona, a ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti, na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon.

12. Optuženik u žalbi smatra da olakotne okolnosti na strani optuženika, pa ni podatak da je i sam oštećenik prekršio odredbe ZOSPC značajnim prekoračenjem dopuštene brzine kretanja, ne opravdavaju izricanje kazne zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina pa se tako izrečena kazna ukazuje kao prestroga.

12.1. Prvostupanjski sud je osnovano kao olakotne okolnosti cijenio da je optuženik neosuđivana osoba, da se korektno ponašao pred sudom, da je starije životne dobi (… god.), činjenicu da je sudionik Domovinskog rata kao i odnos prema obitelji J. kojoj se je ispričao i izrazio žaljenje.

12.2. Kao otegotne okolnosti sud je osnovano ocijenio izuzetno teške posljedice prometne nesreće, činjenično opisane u izreci presude i to prouzročena smrt dvoje djece te teške tjelesne ozljede jednog djeteta i vozača automobila.

12.3. Međutim, prvostupanjski sud neosnovano kao otegotnu okolnost cijeni višestruko kršenje prometnih propisa te navodi da se radi o kršenju tri blanketne odredbe ZOSPC. i to članak 34. stavak 1., 57. stavak 4. i 58. stavak 1. Naime, sve tri odredbe u suštini reguliraju istu materiju, pa se ne može zaključivati o takvoj kriminalnoj količini u postupanju optuženika koja bi predstavljala posebno otegotne okolnosti počinjenja djela.

13. Zbog prethodno iznesenih razloga je, po stavu Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, uz prethodno navedene otegotne i olakotne okolnosti trebalo, djelomičnim prihvaćanjem optuženikove žalbe, izreći za počinjeno kazneno djelo iz članka 227. stavak 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina. Ta kazna će po ocjeni ovog drugostupanjskog suda biti dostatna da u cijelosti ispuni zakonsku svrhu kažnjavanja propisanu člankom 41. KZ/11. i primjerena je osobnim prilikama optuženika te dostatna da se izrazi društvena osuda za počinjeno kazneno djelo (koje doista, kako to ispravno navodi prvostupanjski sud predstavlja veliku društvenu opasnost) kao i da se utječe na optuženika i sve ostale da se suzdrže od činjenja kaznenih djela.

14. Optuženik se žali (žalba branitelja odvjetnika A. K.) i u odnosu na trošak kaznenog postupka te navodi da nije jasno zbog čega bi optuženik imao obvezu podmiriti troškove postupka koje nije ni sa čijim prouzročio, a radi se vjerojatno o enormnim troškovima opunomoćenika oštećenika koji još nisu ni poznati niti konačni.

14.1. Međutim prvostupanjski sud je na temelju odredbe članka 148. stavak 6. ZKP/08. u cijelosti oslobodio optuženika naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP/08. te je ispravno na temelju odredbe članka 145. stavak 2. točka 8. u vezi s člankom 148. ZKP/08. naložio podmirenje troškova kaznenog postupka koji se odnose na nužne izdatke oštećenika, te nagradu i nužne izdatke njegova opunomoćenika (u odnosu na koje troškove nije moguća primjena članka 148. stavak 6. ZKP/08), to će se u odnosu na strukturu i visinu tih troškova donijeti naknadno rješenjem na koje će optuženik imati pravo žalbe.

15. Slijedom navedenog, s obzirom da nisu utvrđene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 476. stavak 1. ZKP/08., a na temelju članka 482. i članka 486. stavak 1. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 8. lipnja 2022.

Predsjednik vijeća

Ivan Turudić,univ.spec.crim., v.r. Izdvojeno mišljenje suca izvjestitelja, Tomislava Juriše, u predmetu broj I Kž- 151/2022 u kojem je odlučeno u povodu optuženog K. T. podnesenim protiv presude.

Na temelju članka 164. stavak 5. ZKP/08 zahtijevam da moje pisano obrazloženje izdvojenog glasa u vijećanju i glasovanju bude priloženo uz pisani otpravak odluke vijeća, kao njen sastavni dio.

Izdvojeno mišljenje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zadru optuženi K. T., proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavak 1. i 4. KZ/11., činjenično opisanog u izreci presude, pa je na temelju članka 227. stavak 4. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju 7 (sedam) godina.

Smatram, za razliku od drugih članova vijeća, da je presudu u navedenom predmetu trebalo ukinuti radi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, zbog čega izdvajam svoje mišljenje, a time i glas u glasanju.

Naime, u tijeku postupka nije bilo sporno da je kao posljedica prometne nezgode nastupila smrt dvoje djece te dvije teške tjelesne putnika u automobilu.

Suglasno drugim članovima vijeća smatram da u tijeku postupka nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju ukazuje optuženik u žalbi.

Međutim, optuženik u žalbi (žalba branitelja odvjetnika T. M. i branitelja odvjetnika A. K.) u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ukazuje da u tijeku postupka nije utvrđena relevantna činjenica, jesu li putnici u automobilu kojim je upravljao I. J. bili vezani sigurnosnim pojasom, a što je utjecalo na teške i tragične posljedice pa u tom smislu predlaže provesti kombinirano sudskomedicinsko i prometno vještačenje. Optuženik navedeno vještačenje predlaže provesti i na okolnosti da li je i u kojoj mjeri nepropisna i prevelika brzina kretanja automobila oštećenika prouzročila prevrtanje vozila pa samim time i posljedice.

Po stavu ovog suca prethodno navedena pitanja doista ne predstavljaju odlučne činjenice u pogledu utvrđenja kaznenopravne odgovornosti optuženika.

Međutim, iako optuženik, žalbama svojih branitelja, okolnost nevezivanja sigurnosnim pojasom ne ističe u okviru žalbene osnove, odluke o kazni, (u odnosu na koju se također žali) smatram da se radi o u značajnoj činjenici vezano uz tu žalbenu osnovu jer u konkretnom slučaju može predstavljati olakotnu okolnost, pa je kao takvu mora razmatrati i ovaj drugostupanjski sud.

Naime, posljedica je neodvojivi dio, kako objektivnog tako i subjektivnog obilježja kaznenog djela iz članka 227. stavak 4. KZ/11., pa tako bez krajnje posljedice nema niti kvalifikatornog oblika kaznenog djela a posljedica, smrt jedne ili više osoba je obuhvaćena nehajem počinitelja, koji opet unutar tog oblika krivnje može postupati s različitim stupnjem kriminalne količine. Cijeneći odredbu članka 47. KZ/11., ponašanje drugog sudionika u prometu, koji ujedno ima i status oštećenika odnosno žrtve, mora sagledavati u smislu njegove eventualne protupravne vožnje. U konkretnom slučaju odredba čanka 163. stavak 1. ZOSPC je i propisana zbog toga da se otklone odnosno umanje posljedice prometne nesreće. Stoga je posve jasno da bi u konkretnom slučaju trebalo nedvojbeno utvrditi činjenicu da li su oštećenici bili vezani sigurnosnim pojasom.

Stoga, smatram da bi prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, provesti dopunu sudskomedicinskog vještačenja, te izvesti druge odgovarajuće dokaze pa u prvom redu utvrditi jesu li putnici u automobilu kojim je upravljao I. J. bili vezani sigurnosnim pojasevima, što su bili dužni temeljem odredbe članka 163. stavak 1. ZOSPC, i da li eventualno postoji uzročno-posljedična veza nevezivanja sigurnosnim pojasevima i krajnjim posljedicama koje su nastupile a u odnosu na koje počinitelj (kako to ispravno navodi prvostupanjski sud) postupa s nehajem kao oblikom krivnje.

U Zagrebu, 8. lipnja 2022.

Sudac

Tomislav Juriša, v.r.