Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-168/2022-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Turudića, univ.spec.crim., predsjednika vijeća te dr.sc. Tanje Pavelin i Tomislava Juriše, članova vijeća, uz sudjelovanje Ivane Bujas, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog N. P., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavak 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.

– ispravak, 101/17. i 118/18.– dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zadru od 22. ožujka 2022. broj: K- 10/2021., u sjednici vijeća održanoj 8. lipnja 2022. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika, odvjetnika B. G.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog N. P. kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Uvodno citiranom presudom Županijskog suda u Zadru, optuženi N. P. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv gospodarstva – zlouporaba povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11. činjenično i pravno pobliže opisano u izreci pobijane presude.

1.1. Na temelju članka 246. stavak 2. KZ/11. optuženi N. P. je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine time da je na temelju članka 56. KZ/11. izrečena uvjetna osuda tako da se kazna zatvora neće izvršiti ukoliko optuženik u vremenu provjeravanja od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

1.2. Na temelju članka 77. stavak 1. KZ/11. od optuženika je oduzeta imovinska korist stečena protupravnom radnjom u iznosu od 4.194.807,87 kuna te je naloženo optuženiku da navedeni iznos uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

1.3. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi članka 145. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) naloženo je optuženiku podmiriti trošak vještačenja u iznosu od 10.624,00 kuna i paušalni iznos od 1.000,00 kuna, u roku petnaest dana od pravomoćnosti presude.

2. Protiv te presude žali se optuženi N. P. po branitelju B. G., odvjetniku u odvjetničkom društvu K.&partneri d.o.o. u Z., zbog bitne povrede odredbi kaznenog postupka, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o oduzimanju imovinske koristi s prijedlogom da drugostupanjski sud „preinači prvostupanjsku presudu na način da okrivljenika oslobađa odgovornosti, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovni postupak, podredno preinačiti na način da se preinačuje presuda u dijelu koji se odnosi na oduzimanje imovinske koristi''.

3. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. Sjednica vijeća je održana u prisutnosti branitelja optuženika B. G., odvjetnika u Z., dok na sjednicu nisu pristupili uredno izviješteni zamjenik Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske i optuženik pa je sjednica, sukladno članku 475. stavku 4.

ZKP/08., održana u njihovoj odsutnosti.

5. Žalba nije osnovana.

6. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, optuženik smatra da je počinjena bitna povreda odredbi kaznenog postupka iz članka 469. stavak 1. točka 3. ZKP/08. jer je rasprava održana bez osobe čija je prisutnost na raspravi obvezna i to oštećenika odnosno njegovog predstavnika kojeg je sud trebao imenovati, čime ispravno cilja na bitnu povredu iz članka 468. stavak 1. točka 3. ZKP/08. koja je ostvarena ako je rasprava održana bez osobe čija je prisutnost na raspravi po zakonu obvezna ili ako je optuženiku, branitelju, oštećeniku kao tužitelju ili privatnom tužitelju, protivno njegovu zahtjevu, uskraćeno da se na raspravi služi svojim jezikom i da na svojem jeziku prati tijek rasprave. U konkretnom predmetu optuženi N. P. tereti se za kazneno djelo iz članka 246. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11. (koje se progoni po službenoj dužnosti) optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Zadru od 16. travnja 2021. broj K-DO-10/21 Prema odredbama čl. 401. – 404. ZKP/08. rasprava se ne može održati ako uredno pozvani optuženik, branitelj i državni odvjetnik nisu pristupili. Dakle, prisutnost oštećenika na raspravi nije po zakonu obvezna, a oštećenik u ovom kaznenom predmetu nema ni svojstvo tužitelja. Što se pak tiče obveze suda da imenuje predstavnika pravnoj osobi, ona je propisana člankom 28. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela i to samo za slučaj kada je pravna osoba okrivljena, što znači da ta obveza ne postoji kada je pravna osoba oštećenik.

7. Stoga, žalba optuženika iz osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije osnovana, a ispitivanjem pobijane presude na temelju članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. nije utvrđeno niti da bi bila ostvarena koja od postupovnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Pobijajući pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a uvodno u žalbi označeno samo kao pogrešno utvrđeno činjenično stanje, optuženik navodi da se konkretno radilo o skrivenoj isplati dobiti kada se ta izuzimanja oporezuju kao dohodak od kapitala zbog čega je optuženiku kao poreznom obvezniku i obračunat porez na dohodak od kapitala na iznose od 1.293.324,69 kuna za 2016. godinu i 1.799.217,99 kuna za 2017. godinu, pa smatra da se ne radi o protupravnoj imovinskoj koristi već o legalnim prihodima.

8.1. Suprotno žalbenim navodima optuženika, prvo valja naglasiti da je optuženik proglašen krivim zbog stjecanja protupravne imovinske koristi u visini od 4.194.807,87 kuna i to na način da određeni iznos nije uplatio na žiro račun društva, a određeni iznos je neosnovano podigao sa žiro računa društva tijekom 2016. i 2017. godine. Dakle, suština inkriminacije nije oštećenje državnog proračuna (jer se država i zaštitila koncepcijom skrivene isplate dobiti i time osigurala prihod od poreza), nego oštećenje trgovačkog društva. Da bi dobit bila legalno isplaćena, potrebno je na kraju svake poslovne godine napraviti završni račun kojim će biti prikazani svi prihodi i rashodi i utvrđena visina dobiti. Osim toga, moguće je prema odredbama Zakona o trgovačkim društvima i isplatiti tzv. akontaciju dobiti ali i taj modus isplate imateljima udjela mora biti popraćen adekvatnom dokumentacijom i vidljiv iz završnog računa i izvješća kojim se završava poslovna godina. Optuženik tijekom postupka nije doprinio niti jedan od takvih dokumenata, što podrazumijeva da njegovi postupci nisu mogli biti tretirani ni kao isplata dobiti ni kao isplata akontacije dobiti, pa niti kao pozajmice, jer bi i taj način morao biti evidentiran u poslovnim knjigama. Dakle, očito je da je optuženik radnjama navedenim u činjeničnom opisu inkriminacije nelegalno i bez adekvatne podloge uzimao novac koji je pripadao trgovačkom društvu i time sebi pribavljao protupravnu imovinsku korist. Stoga porezni propisi, na koje se neosnovano žalbom poziva optuženik, ni na koji način ne legaliziraju postupke optuženika.

9. Nadalje, optuženik smatra da u njegovom inkriminiranom postupanju izostaje jedno od dva bitna i kumulativno opisana obilježja iz članka 246. KZ/11., odnosno da je pogrešno utvrđeno da je stekao protupravnu imovinsku korist, pa kako je uzrokovana ''materijalna šteta pravnoj osobi'' da se onda ne može raditi o kaznenom djelu iz članka 246. KZ/11. već eventualno o kaznenom djelu iz članka 291. KZ/11. u kojem je alternativno propisano da je posljedica ovog kaznenog djela ili pribavljanje koristi ili prouzročenje štete.

10. Međutim, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik pribavio znatnu imovinsku korist koja je istovremeno i šteta analizom svih provedenih dokaza i to provedenog vještačenja, iskaza A. M. i isprava u spisu dovodeći ih u vezu s iskazom optuženika koje razloge u cijelosti prihvaća i drugostupanjski sud. Neovisno o tome, valja istaknuti da nije u pravu žalitelj kada tvrdi da su sastavnice kaznenog djela iz članka 246. KZ/11. predviđene kumulativno jer prema ustaljenoj sudskoj praksi za postojanje kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. i stavka 2. KZ/11. ne traži se da istovremeno budu ostvarena imovinska korist i da nastupi šteta. Dovoljno je ispunjenje jedne od tih sastavnica, dakle ili pribavljanje imovinske koristi ili prouzročenje štete. Osim toga, konkretno je riječ o tome da je optuženik kao direktor društva ''P. Z. V. j.d.o.o. u gospodarskom poslovanju povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa (društva čiji je direktor) koja se temelji na zakonu i time si pribavio znatnu imovinsku korist te je time prouzročio štetu društvu o čijim se imovinskim interesima bio dužan brinuti. Prema tome, radi se o članku 246. stavak 1. i 2. KZ/11, a ne o članku 291. stavak 1. i 2. KZ/11. Ovaj potonji članak odnosi se na pravo službeničko djelo koje može počiniti i odgovorna osoba u obavljanju službe, ali ne i odgovorna osoba u obavljanju gospodarske djelatnosti, a upravo to je bio optuženik u konkretnoj situaciji.

11. Slijedom navedenog, u odnosu na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (nepotpuno utvrđeno činjenično stanje žalitelj ne obrazlaže) treba reći da je prvostupanjski sud, nasuprot mišljenju žalitelja, utvrdio sve odlučne činjenice i na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja izveo pravilan zaključak da je optuženik načinom postupanja navedenim u izreci pobijane presude, ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11.

12. Nadalje, optuženik se žali zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi s istom argumentacijom kao i u odnosu na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ponavljajući da se eventualno može raditi samo o prouzročenju štete svom društvu u kojem slučaju je trebalo naložiti optuženiku da tom istom trgovačkom društvu naknadi štetu u utvrđenom iznosu, a ne da Republika Hrvatska ''prisvoji u svoju korist imovinu trgovačkog društva''. Suprotno žalbenim navodima optuženika, odredba članka 77. KZ/11., na kojoj je prvostupanjski sud temeljio odluku o oduzimanju imovinske koristi, supstancijalno je pravilo kojim je predviđeno oduzimanje imovinske koristi i konkretizirano opće načelo prema kojem nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu protupravnom radnjom (članak 5. KZ/11.). Imovinskopravni zahtjev je privatnopravna tražbina koja ima prednost pred oduzimanjem imovinske koristi samo i ukoliko se oštećenik pobrinuo postaviti imovinskopravni zahtjev i u tom slučaju će sud odlučivati o imovinskopravnom zahtjevu u kaznenom postupku provodeći adhezijski parnični postupak, pa slijedom toga s obzirom da u ovom postupku nije postavljen imovinskopravni zahtjev, to je ispravno prvostupanjski sud oduzeo od optuženika imovinsku korist koju je stekao počinjenjem kaznenog djela. Nakon toga, iako se imovinska korist oduzima u korist sredstava državnog proračuna, oštećenik se može namirivati od iznosa oduzete imovinske koristi u parničnom postupku jer konkretno imovinska korist predstavlja istovremeno i imovinsku štetu.

13. Optuženik nije podnio žalbu zbog odluke o kazni, međutim, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu presudu i iz te žalbene osnove jer žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni, sukladno odredbi članka 478. ZKP/08.

14. Prvostupanjski sud je optuženiku otegotnim cijenio iznos protupravno stečene imovinske koristi koji uvelike premašuje iznos od 60.000,00 kuna propisan odredbom članka 87. točka 29. KZ/11., dok mu je kao olakotno cijenjena dosadašnja kaznena neosuđivanost, izražena kritičnost prema svojem ponašanju, djelomično priznanje djela, spremnost da ubuduće poštuje zakonske propise i njegov društveni angažman s obzirom da obavlja funkciju predsjednika A. Z. županije. Cijeneći tako utvrđene okolnosti prvostupanjski sud je optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine, pri čemu mu je na temelju odredbe članka 56. KZ/11. izrečena uvjetna osuda tako da se zatvora neće izvršiti ukoliko optuženik u vremenu provjeravanja od 3 godine ne počini novo kazneno djelo.

15. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i ocijenio okolnosti važne za izbor vrste i mjere kazne optuženiku te će svrha kažnjavanja biti ostvarena i primjenom uvjetne osude.

16. Stoga, budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu te kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede iz članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08., na što drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08. žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci.

U Zagrebu 8. lipnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Ivan Turudić,univ.spec.crim.,v.r.