REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

Poslovni broj: 2 Us I-1519/2021-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužitelja V. B., kojeg zastupa opunomoćenik P. T. odvjetnik, protiv tuženika Ministarstva turizma i sporta, Zagreb, Prisavlje 14, kojeg zastupa službena osoba S. L., radi ukidanja odobrenja za pružanje ugostiteljskih usluga, 8. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva turizma i sporta, KLASA: UP/II-034-02/21-23/74, URBROJ: 529-06-03-02-02/1-21-2 od 15. listopada 2021. i rješenja Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za turizam, poduzetništvo i ruralni razvoj, KLASA: UP/I-335-03/21-02/15, URBROJ: 2170/1-08-02/14-21-4 od 16. srpnja 2021., te radi nadoknade troškova spora.

II. Nalaže se tužitelju V. B. da tuženiku Ministarstvu turizma i sporta nadoknadi troškove ovoga upravnog spora u iznosu od 245,00 (dvjesto četrdeset pet) kuna, u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima ovoga upravnog spora. Ako tužitelj u navedenom roku tužitelju ne nadoknadi troškove spora, tuženiku pripadaju i zakonske zatezne kamate, od dana izvršnosti odluke o troškovima spora (tj. od dana što neposredno slijedi nakon posljednjeg dana roka za dobrovoljno ispunjenje ove obveze od strane tužitelja po primitku pravomoćne odluke o troškovima spora) do isplate.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-034-02/21-23/74, URBROJ: 529-06-03-02-02/1-21-2 od 15. listopada 2021. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za turizam, poduzetništvo i ruralni razvoj, KLASA: UP/I-335-03/21-02/15, URBROJ: 2170- 0802/14-21-4 od 16. srpnja 2021. kojim je tužitelju ukinuto privremeno rješenje o odobrenju za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu (u nastavku teksta: privremeno rješenje o odobrenju).

2. Osporavana rješenja temelje se na utvrđenju da tužitelj više ne ispunjava pretpostavke za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u domaćinstvu, u četiri smještajna objekta za ukupno osam osoba i to u dva smještajna objekta vrste soba, jedan smještajni objekt vrste studio apartman te jedan smještajni objekt vrste apartman, u K., Z… 10, smještene na k.č. 3…/19, upisane u zk. ul. 1…, k.o. Ledenice jer ne ispunjava uvjete propisane člankom 34. stavkom 2. točkom 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti ("Narodne novine", broj 85/15, 121/16, 99/18, 25/19, 98/19, 32/20, 42/20 i 126/21, u nastavku teksta: ZUD), budući da suvlasnik dotičnog objekta H. J. nije suglasan za pružanje rečenih usluga.

3. Protiv osporavanog rješenja tuženika tužitelj je podnio tužbu zbog povrede odredaba upravnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U tužbi, u bitnome, navodi da osporavano rješenje nije valjano obrazloženo i da nije odgovoreno na žalbene navode tužitelja niti su izneseni zaključci tužitelja, već tuženik samo paušalno nabraja navode prvostupanjskog rješenja i zakonske odredbe, što je protivno članku 5. stavku 1., članku 98. stavku 5. i članku 115. stavku 1. u vezi s člankom 120. stavkom 3. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 47/09, u nastavku teksta: ZUP). Navodi da u upravnom postupku nije ispitano može li H. J., podnositelj zahtjeva za ukidanjem predmetnog privremenog rješenja o odobrenju, biti stranka u postupku sukladno članku 53. stavku 1. ZUP-a, da je rješenjem tuženika od 18. rujna 2018. prethodno utvrđeno da Henrik Ježić nema status stranke, dok je rješenjem tuženika od 9. listopada 2018. u istom upravnom postupku poništeno rješenje prvostupanjskog tijela kojim je H. J. priznat status stranke. Obrazlaže da protiv navedenih rješenja H. J. nije pokrenuo upravne sporove, pa su oba rješenja postala izvršna i pravomoćna, zbog čega je krajnje nezakonito i nelogično da se sada donosi drugačija odluka. Iznosi da je za predmetnu nekretninu M. J., baki tužitelja, bilo izdano rješenje o odobrenju, a da je ona na temelju ugovora o darovanju od 27. svibnja 2009. darovala svojoj kćeri I. B., a ugovorom o darovanju od 26. lipnja 2013. sinu H. J., svakome po točno određeni dio predmetne kuće. Ističe da je sukladno navedenim ugovorima o darovanju provedena stvarno pravna dioba predmetne kuće, dok je društvo Area Inženjering d.o.o. izradilo elaborat etažiranja – plan posebnih dijelova građevine broj 0909, na temelju kojeg su sastavljeni predmetni ugovori. Dodaje da je tužitelj navedene nekretnine naslijedio od svoje majke I. B.. Smatra da iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj jedini vlasnik i posjednik posebnog dijela nekretnine označenog kao Stan 1 – koji se nalazi u prizemlju (106,80m[2] ) i Stan 2 - koji se nalazi na 1. katu (169,51 m[2] ), za koje stanove je i bilo izdano predmetno privremeno rješenje o odobrenju. Iz navedenog da proizlazi da su pogrešno primijenjene odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 94/17 – proč. tekst, 152/14 i 81/15, u nastavku teksta: ZV), s obzirom na to da se u predmetnoj situaciji radi o isključivom vlasništvu tužitelja, a ne suvlasništvu. Zbog toga nije niti potrebna suglasnost suvlasnika iz članka 34. stavka 3. ZUD-a. Razvidnim drži da je H. J. pogrešno priznat status stranke, budući da je zahtjev za odobrenje podnesen samo za dijelove nekretnine u vlasništvu tužitelja, a ne za cijelu zgradu. Također, ističe da H. J. ne spada u krug osoba nabrojanih u članku 34. stavku 3. ZUD-a, jer on nije član obitelji stranke niti živi u istom kućanstvu, što je očito iz njegova prebivališta. Ističe da bi po toj logici status stranke imala, kao suvlasnica predmetne kuće i M. B., a da njezina suglasnost nije ni tražena. Navodi dalje da je u svom prijedlogu H. J. bio dužan učiniti vjerojatnim razloge zbog kojih traži obnovu postupka i ne želi da se tužitelju odobri pružanje usluge smještaja. Navodi i da pružanje usluga u domaćinstvu predstavlja poslove redovite uprave iz članaka 40. i 41. ZV-a, kojim odredbama je propisano da o poslovima redovitog upravljanja odlučuju suvlasnici većinom glasova, te da H. J. nema potrebnu većinu za svoje traženje. Tužitelj predlaže da Sud poništi drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 9.375,00,00 kuna (PDV uključen).

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ustraje pri navodima iznijetim u obrazloženju osporavanog rješenja. Dodatno ističe da je osporavanim rješenjem jasno i argumentirano utvrđena neosnovanost žalbenih navoda i da je osporavano rješenje valjano obrazloženo. Pojašnjava da je H. J. stekao svojstvo stranke u trenutku kada je kao suvlasnik predmetne nekretnine podnio zahtjev za ukidanje predmetnoga privremenog rješenja za odobrenje. Upućuje na sudsku praksu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (u nastavku teksta: VUS), i to presudu poslovnog broja Usž480/18-2 od 25. listopada 2018. godine. Tom je presudom izražen pravni stav da je pogrešno izolirano tumačiti odredbu članka 34. stavka 4. ZUD-a te i u slučaju kada suvlasništvo nekretnine nije razvrgnuto, da se privremeno rješenje o odobrenju može ukinuti zbog uskrate suglasnosti jednog od suvlasnika. Dodaje da iz zemljišnoknjižnog izvatka za k.č. 3…/19, zk. ul. 1…, k.o. Ledenice proizlazi da je nekretnina u nepodijeljenom vlasništvu H. J., tužitelja i M. B., a ne u isključivom vlasništvu tužitelja. Ističe i da je presudom VUS-a, poslovni broj: Usž- 2209/19-2 od 8. listopada 2020. zauzeto pravno stajalište da je pogrešno smatrati da nije potrebna suglasnost ostalih suvlasnika u slučaju kada je nekretnina podijeljena u naravi između suvlasnika, a ne i formalno, odnosno kada nije etažirana. Osporava navod tužitelja da pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu spada pod poslove redovite uprave, već se radi o poslovima izvanredne uprave, za koje je, sukladno članku 41. stavku 1. ZV-a, potrebna suglasnost svih suvlasnika nekretnine. Ovaj je stav zauzela i sudska praksa, između ostalog presudom VUS-a poslovnog broja Usž-143/21-2 od 18. ožujka 2021. godine. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev. Ujedno traži naknadu troškova spora, u iznosu od 245,00 kuna.

5. U sporu je provedena rasprava, te je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (''Narodne novine'', broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, u nastavku teksta: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

6. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka i u spisu ovoga upravnog spora. Raspravnim rješenjem od 27. travnja 2022. Sud je odbio daljnje dokazne prijedloge tužitelja, zbog razloga navedenih u tom rješenju.

7. Iz dokumentacije koja prileži spisu predmeta upravnog postupka proizlazi da je privremenim rješenjem Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, Službe za gospodarstvo, Ispostava Crikvenica, KLASA: UP/I-335-03/18- 01/342, URBROJ: 2170-07-02/1-18-03 od 23. svibnja 2018. tužitelju odobreno obavljanje ugostiteljske djelatnosti pružanjem usluga smještaja u domaćinstvu, da se nekretnina u kojoj se nalaze smještajni objekti nalazi na k.č. 3…/19, zk. ul. 1…, k.o. Ledenice, da je iz vlasničkog lista (zemljišnoknjižnog izvatka) razvidno da je u zemljišnim knjigama za predmetnu nekretninu upisano suvlasništvo H. J. u 19/50 dijela, tužitelja u 18/50 dijela i M. B. u 13/50 dijela, te da je H. J. 15. lipnja 2021. podnio zahtjev za utvrđivanje prestanka važenja privremenog rješenja o odobrenju.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Člankom 34. stavkom 2. ZUD-a propisano je da će se rješenje o odobrenju izdati na zahtjev iznajmljivača uz sljedeće uvjete: 1. da je vlasnik objekta (objekt za robinzonski smještaj, soba, apartman ili kuća za odmor) ili vlasnik zemljišta za objekt za robinzonski smještaj, kamp ili kamp-odmorište; 2. da objekt u kojem će se pružati usluge ispunjava minimalne uvjete i uvjete za kategoriju sukladno tom Zakonu; 3. da građevina - objekt u kojem će se pružati ugostiteljske usluge u domaćinstvu ispunjava uvjete sukladno posebnim propisima kojima se uređuje gradnja, bez kojih, prema tom propisu, nadležno upravno tijelo ne može izdati rješenje o ispunjavanju uvjeta za obavljanje djelatnosti. U stavku 3. propisano je da, iznimno od stavka 2. točke 1. toga članka, iznajmljivač može pružati usluge i u objektu (objekt za robinzonski smještaj, soba, apartman ili kuća za odmor) ili i na zemljištu (objekt za robinzonski smještaj, kamp, kamp-odmorište) koji su u vlasništvu njegova bračnog ili izvanbračnog druga, životnog partnera sukladno posebnom propisu koji regulira životno partnerstvo osoba istog spola, srodnika u ravnoj liniji ili člana obitelji, uz njihovu pisanu suglasnost za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu. Prema stavku 5., iznimno od stavka 2. toga članka, iznajmljivaču će se izdati privremeno rješenje o odobrenju za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu ako zahtjevu priloži izvršnu građevinsku dozvolu ili izvršno rješenje o izvedenom stanju građevine i ispunjava uvjete iz stavka 2. točke 2. toga članka, a najdulje do 31. prosinca 2024. godine.

10. Člankom 38. stavkom 1. točkom 3. ZUD-a propisano je da će se rješenje o odobrenju ukinuti rješenjem ako se utvrdi prestanak ispunjavanja uvjeta za pružanje ugostiteljskih usluga propisanog članka 34. stavka 2. toga Zakona.

11. Člankom 41. stavkom 1. ZV-a propisano je da je za poduzimanje poslova koji premašuju okvir redovitoga upravljanja (naročito promjena namjene stvari, veći popravci, dogradnja, nadogradnja, preuređenje, otuđenje cijele stvari, davanje cijele stvari u zakup ili najam na dulje od jedne godine, osnivanje hipoteke na cijeloj stvari, odnosno davanje pokretne stvari u zalog, osnivanje stvarnih i osobnih služnosti, stvarnoga tereta ili prava građenja na cijeloj stvari) potrebna suglasnost svih suvlasnika. U stavku 2. toga članka određeno je da se u sumnji smatra da posao premašuje okvir redovitoga upravljanja.

12. Sud, u prvom redu, naglašava da je člankom 38. ZUD-a uređen prestanak važenja rješenja o odobrenju ukidanjem tog rješenja, a ne pretpostavke za obnovu postupka u kojem je rješenje o odobrenju doneseno. Prestanak važenja rješenja o odobrenju iz članka 38. ZUD-a čini zasebnu upravnu stvar u odnosu na upravnu stvar izdavanja rješenja o odobrenju, sa zasebnim predmetom, možebitno i s djelomice različitim strankama.

13. Dalje, za rješavanje upravne stvari prestanka važenja (tj. o ukidanju) rješenja o odobrenju, a time i za ocjenu zakonitosti rješenja donesenog u toj stvari, mjerodavno je stanje stvari u vrijeme donošenja rješenja o ukidanju rješenja o odobrenju. Nesporno je da je H. J. tada u zemljišne knjige bio upisan kao suvlasnik dotične nekretnine u idealnom dijelu. Eventualne kasnije promjene u vlasničkoj strukturi dotične nekretnine mogu činiti podlogu za podnošenja novog zahtjeva za odobrenje, ali ne utječu na ocjenu zakonitosti rješenja o ukidanju prijašnjeg rješenja o odobrenju. Stoga argumentacija tužitelja iznesena tijekom ovog spora povezana s parničnom presudom donesenom u predmetu utvrđenja ništetnosti darovnog ugovora i dr. ne utječe na ishod ovog spora.

14. U odnosu na navod tužitelja da je ugovorima o darovanju i etažnim elaboratom izrađenom od strane društva Area Inženjering d.o.o. provedeno stvarno pravna dioba predmetne nekretnine, ispravno navodi tuženik da podjela u naravi nije isto što i formalno provedena podjela, odnosno podjela provedena u zemljišnim knjigama. Naime, sukladno članku 72. ZV-a, u vezi s člankom 8. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 63/19) vlasništvo određenog posebnog dijela nekretnine uspostavlja se upisom u zemljišnu knjigu i tek upisom postaje pravno relevantno i obvezujuće, s obzirom na to da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta.

15. Nadalje, iz dosad iznesenoga jasno i nedvojbeno proizlazi da se smještajne jedinice, odnosno apartmani koje tužitelj iznajmljuje nalaze u objektu koji je u suvlasništvu tužitelja, H. J. i M. B.. Zbog toga je tužitelju, radi ispunjenja uvjeta iz članka 34. stavka 2. točke 1. ZUD-a, potrebna suglasnost suvlasnika predmetne nekretnine. Naime, kako tuženik ispravno navodi, prema odredbi članka 41. stavka 1. ZV-a, poslovi iznajmljivanja nekretnine premašuju okvir redovitog upravljanja. Budući da je jedan od suvlasnika (H. J.) uskratio svoju suglasnost, to je razvidno da tužitelj više ne ispunjava sve propisane uvjete za ishođenje predmetnog rješenja, pa je stoga pravilno prvostupanjsko tijelo postupilo kada je, sukladno odredbi članka 38. stavka 1. ZUD-a, utvrdilo prestanak važenja privremenog rješenja o odobrenju.

16. Iz dosad iznesenog proizlazi da u prilog tužiteljevim stajalištima ne ide ni sadržaj mjerodavnih pravnih normi, ni ustaljena sudska praksa, na koju se tuženik osnovano pozvao. Prigovori tužitelja nisu osnovani i nemaju utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari. Osobito stoga jer se radi o prigovorima koje je tužitelj isticao u žalbi i o kojim prigovorima se tuženik detaljno i jasno očitovao u osporavanoj odluci te u odgovoru na tužbu. Te razloge prihvaća i ovaj Sud kao pravilne i utemeljene na zakonu. Imajući na umu normativni okvir primjenjiv za rješavanje ove vrste upravne stvari, Sud ne nalazi da su obrazloženja osporavanih rješenja manjkava. Naposljetku, odlukama sadržanima u osporavanim rješenjima tužitelj nije doveden u nepovoljniji položaj u odnosu na druge stranke u usporedivoj situaciji.

17. U skladu s prethodnim, osporavano rješenje tuženika Sud ocjenjuje zakonitim. Trebalo je stoga, na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

18. Tužitelj je izgubio upravni spor, pa je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova spora (čl. 79. ZUS-a).

19. Odluka Suda o naknadi troškova spora dosuđenoj tuženiku, koji nema decentralizirane područne jedinice čije službene osobe bi mogle pristupati na raspravu u upravnom sporu, temelji se na članku 79. ZUS-a i Pravilniku o naknadi troškova u sudskim postupcima („Narodne novine“, broj 8/88, 3/94 i 150/05), u okviru troškovnika tuženika podnesenog do zaključenja rasprave, polazeći od toga da je tužitelj u cijelosti izgubio spor. Tuženiku je dosuđena naknada troškova vezanih uz dolazak službene osobe tuženika na ročište za raspravu održano 27. travnja 2022., u iznosu cijene autobusne karte na relaciji Zagreb – Rijeka – Zagreb (145,00 kn) i pola dnevnice (100,00 kn), tj. ukupno 245,00 kuna. Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno članku 81. stavku 2. ZUS-a, dok je početak tijeka roka zakonskih zateznih kamata vezan uz izvršnost odluke o troškovima spora, tj. uz istek paricijskog roka što počinje teći dostavom stranci pravomoćne odluke o troškovima spora (čl. 80. st. 1. ZUS-a).

U Rijeci 8. lipnja 2022.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.