REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 638/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. S., OIB … iz Z., kojeg zastupaju punomoćnik M. K., odvjetnik u Z. protiv tuženika T. d.d., OIB … iz Z., kojeg zastupa punomoćnica M. I., dipl. pravnica zaposlena kod tuženika, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2355/16-2 od 6. prosinca 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4186/14 od 25. listopada 2016., u sjednici održanoj 8. lipnja 2022.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika podnesena protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2355/16-2 od 6. prosinca 2016. kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je otkaz ugovora o radu nedopušten, na utvrđenje sudskog raskida ugovora o radu, na isplatu neisplaćenih plaća te na naknadu štete (točka I. izreke). Prihvaćen je alternativni zahtjev upravljen na isplatu otpremnine (točka II. izreke). Odlučeno je o troškovima postupka (točka I.5. i II.2. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom preinačena je presuda suda prvoga stupnja te je tužbeni zahtjev prihvaćen.

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, odnosno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija nije osnovana.

6. Revizijski sud je pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Sud prvoga stupnja u bitnome utvrđuje da je tužitelj na temelju ugovora o radu od 11. rujna 2001. i aneksa istome bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu samostalnog poslovođe te da mu je tuženik otkazao ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga. Utvrđuje da se tuženik obratio glavnom sindikalnom povjereniku u ulozi Radničkog vijeća i tražio očitovanje za tužitelja o kojem se ovaj nije očitovao. Nadalje utvrđuje da je tuženik donio Program zbrinjavanja viška radnika 20. ožujka 2014. u koji je primarno uvrstio radnike koji ispunjavaju uvjete za starosnu ili prijevremenu mirovinu, da je vodio računa o kriterijima iz čl. 107. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR) i to trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika te da je kao nužan i odlučan kriterij primijenio i odnos radnika prema radu tako da su od 104 radnika koje je utvrdio viškom njih 50 kroz duže vrijeme ocijenjeni najnižom ocjenom koju su dali šef gradilišta i poslovođa pri čemu je uzeta prosječna ocjena svih gradilišta. Utvrđuje da je na prijedlog direktora radnih jedinica građenja tužitelj predložen za zbrinjavanje kadrova iz redova tehničkih kadrova. Konačno utvrđuje da je tužitelj upućen na privremeni prekid rada 2011. kao i da je pogrešno u tabeli radnika naznačeno da tužitelj uzdržava jednu osobu.

7.1. Slijedom navedenoga sud prvoga stupnja zaključuje da je autonomno pravo poslodavca odlučiti kojem od kriterija će dati prednost pri čemu tužitelj ulazi u kategoriju s drugim radnicima približno istih socijalnih i ekonomskih prilika, mogućnosti ponovnog zaposlenja, životne dobi, godina radnog staža i obveza uzdržavanja, pa da je u toj situaciji opravdano dana prednost onim radnicima koji su uspješniji od tužitelja jer da je tužitelj upućen na prekid rada što poslodavac ne bi učinio da ga je smatrao uspješnim radnikom. Temeljem navedenoga sud prvoga stupnja odbija tužbeni zahtjev.

8. Sud drugoga stupnja preinačuje prvostupanjsku presudu u bitnome zaključivši da je poslodavac dužan kriterije iz čl. 107. st. 3. ZR-a uistinu razmotriti i primijeniti prilikom odlučivanja o tome kojem će od radnika dati poslovno uvjetovani otkaz. Tako polazi od činjenice da je za tužitelja u tabeli navedeno da ima 12 godina staža kod tuženika te da ima obvezu uzdržavanja u odnosu na jedno dijete te od činjenice da se u rubrici „najniža ocjena kvalitete“ u odnosu na dio koji se odnosi na tužitelja ne nalazi zvjezdica kojom su se označavali radnici koji imaju takvu najnižu ocjenu kvalitete rada. Pri tome sud drugoga stupnja utvrđuje da je tužitelj upućen na privremeni prekid rada od strane tuženika zbog gospodarske krize i nedostatka posla a ne zbog neuspješnosti rada. Konačno, sud drugoga stupnja utvrđuje da je direktor S. predložio tužitelja za zbrinjavanje kadra ali da ne proizlazi temeljem kojih kriterija je takav prijedlog donesen budući da nema obrazloženje. Slijedom navedenoga, a prema Programu zbrinjavanja, sud drugoga stupnja zaključuje i da je tuženik na poslu zadržao radnike koji su ili bili mlađi od tužitelja, imali manje staža od tužitelja i nisu imali obvezu uzdržavanja ili je nisu imali kao tužitelj a obavljali su iste radne zadatke kao tužitelj kao i da nije naznačena da bi tužitelj bio neuspješan radnik, a niti su odluke primjenom kriterija uspješnosti jasne, transparentne i obrazložene. S obzirom na navedeno sud drugoga stupnja prihvaća zahtjev upravljen na nedopuštenost otkaza. Sukladno tome utvrđuje i sudski raskid ugovora o radu s danom 16. kolovoza 2015. jer se tužitelj zaposlio kod novog poslodavca 17. kolovoza 2015. radi čega mu nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika. O naknadi plaće odlučuje na temelju čl. 87. st. 3. ZR-a, a prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka. Odlučuje i o visini naknade štete na temelju čl. 117. st. 1. ZR-a.

9. Tuženik pobija drugostupanjsku odluku prvenstveno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Tako navodi da postoji proturječje između onoga što se u obrazloženju navodi o razlozima presude, kao i proturječje između onoga što se u obrazloženju navodi o sadržaju isprava i samih isprava. Međutim, tuženik ne naznačuje u čemu bi se takvo proturječje konkretno sastojalo i ne navodi o kojim ispravama se radi čiji bi sadržaj bio pogrešno i proturječno naveden u obrazloženju presude. Dakle, osim što tuženik reproducira zakonski tekst i pojmovno određenje bitne povrede ne nudi ništa drugo u prilog takvih navoda. Na takvu paušalnu tvrdnju o postojanju bitnih povreda valja mu ukazati da je presuda sasvim jasna i razumljiva bez ikakovih proturječnosti. Stoga suprotno navodima revidenta nije ostvarena gore navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

10. Tuženik nadalje osporava primjenu materijalnog prava. Međutim, u tom osporavanju ne iznosi ništa konkretno i jasno osim svojeg subjektivnog viđenja postojanja dokaza o tome da je rad tužitelja neuspješniji od drugih i da je time dokazao postojanje opravdanih razloga za otkaz. U odnosu na takve navode tuženiku valja ukazati da prema odredbi čl. 131. st. 3. ZR-a dužan dokazati postojanje opravdanog razloga za otkaz. Pri tome razlozi za otkaz moraju biti jasni, nedvosmisleni, obrazloženi i lišeni svake arbitrarnosti. Nije dvojbeno da prema odredbi čl. 107. st. 3. ZR-a kod poslovno uvjetovanog otkaza, kakav je dan u konkretnom slučaju, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja. Pri tome nije isključena i mogućnost da poslodavac uzme u obzir i neki drugi kriterij kao što je u konkretnom slučaju kriterij uspješnosti rada. Tuženik je prije svega pogrešno, a u odnosu na ostale radnike na istim poslovima, uzeo i komparirao staž tužitelja (jer su neki radnici ostali zaposleni unatoč kraćem stažu) te pogrešno ustanovio obvezu uzdržavanja koju ima tužitelj (jedna osoba umjesto dvije). Takvo odstupanje u primjeni gore navedenih kriterija nije obrazložio na jasan i nedvosmislen način. Pored toga, uzimajući u obzir kriterij uspješnosti nije na jasan način obrazložio u čemu bi se isti konkretno sastojao i primjenom kojih parametara se utvrđuje. Kada već procjena uspješnosti ovisi o mišljenju određenih rukovodećih osoba koje nužno može sadržavati i subjektivnu konotaciju, tada je potrebno takvo mišljenje detaljno obrazložiti uz navođenje točno konkretnih razloga koji na objektivno provjerljiv način opravdavaju ocjenu o uspješnosti. U konkretnom je slučaju to izostalo pa je odluka o uspješnosti rada arbitrarna. Stoga je sud drugog stupnja posve pravilno zaključio da tuženik nije dokazao opravdane razloga za otkaz i na taj način pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 107. ZR-a kada je utvrdio da je otkaz nedopušten. Isto tako pravilno je primijenio i materijalno pravo iz čl. 117. ZR-a kada je prihvatio zahtjev za sudski raskid i naknadu štete kao i materijalno pravo iz odredbe čl. 87. st. 3. koja radniku daje pravo na naknadu plaća za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca.

11. Zbog svega navedenoga je primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 8. lipnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud, v.r.