Broj:10.P-1035/2019-26

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P  R  E  S  U  D  A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Lidiji Šmit, u pravnoj stvari tužitelja D. G. iz S., OIB:, zastupanog po punomoćniku

L. K., odvjetniku iz O., protiv tuženika Z. b. d.d. Z.,

OIB:, zastupane po punomoćniku M.

K. K., odvjetnici iz O. društva P. & P. iz Z.,

radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 16. svibnja 2022., a u prisutnosti tužitelja osobno uz zamjenika punomoćnika tužitelja H. G., odvjetnika iz O. i punomoćnika tuženika A. K. G., odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu P. & P. iz

Z., nakon donošenja i objave dana 8. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuju se ništetnima odredbe čl. 2. i čl. 6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208523561, od 28. veljače 2007., potvrđenog po javnom bilježniku Nikoli Braču iz Đakova, dana 28. veljače 2007., pod poslovnim brojem: Ov- 2895/2007, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke.

II/ Nalaže se tuženiku Z. b. d.d., OIB, sa sjedištem u

Z., da tužitelju D. G., OIB

iz S., isplati glavnični iznos od 4.271,56 kn

(slovima: četiritisućedvjestosedamdesetijednakunaipedesetšestlipa), uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće na iznose:

- 102,71 kn s danom dospijeća 31. prosinca 2007. god.,

- 794,86 kn s danom dospijeća 31. prosinca 2008. god.,

- 962,78 kn s danom dospijeća 31. prosinca 2009. god.,

- 1.113,13 kn s danom dospijeća 31. prosinca 2010. god.,

- 857,27 kn s danom dospijeća 31. prosinca 2011. god.,

- 418,09 kn s danom dospijeća 31. prosinca 2012. god.,

- 22,72 kn s danom dospijeća 31. ožujka 2013. god. od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a obračunate prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate, do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008., po stopi koju određuje čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena te daljnjim odlukama HNB o izmjeni odluke o kamatnim stopama a od 1. kolovoza 2015., po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena na svaki pojedinačni iznos, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku Z. b. d.d. Z., OIB:, da tužitelju D. G. iz S., OIB: naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 7.937,50 kuna, sve u

roku od 15 dana.

IV/ U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška, tužitelj se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku i tijekom postupka navodi da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita, s tuženikom kao kreditorom dana 28. veljače 2007., sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208523561, potvrđenog kod javnog bilježnika Nikole Brača iz Đakova, dana 28. veljače 2007., poslovni broj Ov-2895/2007., prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 17.024,76 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a tužitelj se obvezao taj iznos vratiti u roku od 72 mjeseca, uz valutnu klauzulu u mjesečnim anuitetima početnim 278,16 CHF i uz godišnju redovnu kamatu ugovorenu od 5,50%, koja je za vrijeme otplate kredita promjenjiva sukladno jednostranim odlukama tuženika. Tuženik je tijekom otplate kredita u više navrata jednostranim odlukama mijenjao kamatnu stopu uslijed čega je došlo do velike razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima u odnosu na kamate ugovorene u čl. 2. predmetnog Ugovora po kreditu, a koju razliku je tužitelj bio primoran u cijelosti plaćati. Tužitelju je kao prosječnom potrošaču sasvim nerazumljiv i neprecizan način, promjene kamatne stope tijekom otplate kredita, a o tome se prethodno uopće nije moglo pregovarati, a tuženik nije tužitelj pružio potpune i valjane podatke o značaju ugovorenih odredbi o promjenjivosti kamatne stope, pa tužitelj nije mogao ni predvidjeti ekonomske posljedice iz tog ugovora, pa tužitelj drži da su odredbe predmetnog ugovora o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope nepoštene, a time i ništetne. Obzirom na ništetnost odredbi ugovora o kreditu o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope to je tuženik dužan tužitelju vratiti ono što je u otplatnom razdoblju stekao bez osnove s pripadajućim zateznim zakonskim kamatama, obračunatim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Budući tuženik više ne posjeduje isprave iz predmetnog kreditnog odnosa, a temeljem kojih bi mogao postaviti točno određeni tužbeni zahtjev obratio se u dobroj vjeri tuženiku radi pribave navedenih isprava, a na koji zahtjev tuženik uopće nije odgovorio. Slijedom navedenog predlaže, a pozivom na odredbu čl. 186. b. st. 3. Zakona o parničnom postupku, pozvati tuženika na dostavu kompletne dokumentacije vezane za predmetni kredit, nakon čega će tužitelj biti u mogućnosti odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu traži ovom tužbom. Tužitelj navodi da je predmetni ugovor u spornom dijelu identičan ugovorima koji su bili predmet pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog Trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž- 7129/2013-4, od 13. lipnja 2014., a gdje je utvrđeno da su upravo banke između ostalih povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. O svemu tome potvrđujući pravorijek dao je i Vrhovni sud RH, u svojoj odluci broj Revt-249/2014-2, od 9. travnja 2015.

2. Tuženik po punomoćniku u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan u pogledu pravne osnove, visine kao i razloge kojima je tužitelj obrazložio tužbu u ovom sporu, ujedno ističući prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja, a dospjeli su prije 4. lipnja 2014. Tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka te stoga ne postoji sve do podnošenja ove tužbe, nikakva radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare. Tuženik ističe i prigovor promašene aktivne legitimacije, budući se uplate ne mogu povezati s tužiteljem. Kamata određena ugovorom o kreditu zakonita je i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose, a zakonom nije zabranjeno ugovarati promjenjivu kamatnu stopu niti je to u bilo kojoj odluci utvrđeno kao ništetno. U odnosu na način promjene kamatne stope svaka je promjena učinjena u skladu sa zakonom i ugovorom. Svaka promjena kamatne stope učinjena je u skladu sa zakonom i ugovorom. Odredbom članka 2. st.

1. Ugovora o kreditu navedeno je kako će kamatna stopa biti obračunavana sukladno važećoj Odluci o kamatnim stopama Kreditora, a u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta. Člankom 18. J. Ugovora o kreditu, navedeno je kako opći uvjeti čine sastavni dio ugovora o kreditu, dok je tužitelj potpisom ugovora potvrdio primitak istih. U vrijeme sklapanja ugovora, na snazi su bili Opći uvjeti poslovanja Z. b. d.d. od 6. srpnja 1999. godine, a koji su se primjenjivali od 1. listopada 1999. Dakle, banka se obvezala kako će Odluku o kamatnim stopama, odnosno kamatnu stopu, mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta. Takva odredba bila je u skladu sa tada važećim Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. godine („Narodne novine“ br. 96/03 – u daljnjem tekstu ZZP/03), a koja je u istovjetnom tekstu zadržana i u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2007. godine u čl. 97. alineji 11. („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13 – ZZP/07), te potom i u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2014., u čl. 50. alineji 11. („Narodne novine“ br. 41/14), koja vrijedi i danas (ali ne više na području potrošačkog kreditiranja, uslijed izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju). Tuženik osporava tužitelju svojstvo potrošača. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

3. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208523561, od 28. veljače 2007., ovjeren po javnom bilježniku Nikoli Braču iz Đakova, dana 28. veljače 2007., pod brojem Ov- 2895/2007; promet po kreditu; potvrdu tuženika od 19. ožujka 2013., kojom potvrđuje da je tuženik u cijelosti namirio kreditnu tražbinu iz predmetnog ugovora; potvrdu tuženika o primitku zahtjeva tužitelja za dostavom dokumentacije za predmetni kredit; otplatni plan od 31. svibnja 2019.; pregled kamatnih stopa od 10. svibnja 2019.; obavijest o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope od 8. siječnja 2013.; Opće uvjete promjene kamatnih stopa Z. b. d.d., u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama; Opće uvjete poslovanja tuženika; sudsku praksu te proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku DV Consulting d.o.o. i izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka od 17. studenog 2021., i saslušao tužitelja u svojstvu stranke.

4. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke od 17. studenog 2021., utvrđeno je da je dana 26. veljače 2007., tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3208523561, koji Ugovor je ovjeren po Javnom bilježniku dana 28. veljače 2007., pod brojem Ov-2895/2007. Predmetnim ugovorom je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos u visini od 17.024,76 CHF, koji se iznos isplaćuje u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita. Kredit se vraća u 72 jednaka mjesečna obroka, a visina kamatne stope prilikom zaključenja ugovora o kreditu je iznosila 5,50% godišnje, i ugovorena je promjenjiva. U članku 6. Ugovora je definirana visina anuiteta od 278,16 CHF mjesečno. Na listu 14. spisa se nalazi Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu: od 01.10.2007. godine 6,40% godišnje, anuitet 283,26 CHF, od 01.02.2008. godine 6,80% godišnje, anuitet 286,03 CHF, od 01.07.2009. godine 7,80% godišnje, anuitet 291,16 CHF. Na listovima spisa 16-17 se nalazi Prvi otplatni plan u kojemu je navedeno: lsplaćeno je 16.937,30 CHF u protuvrijednosti 78.485,31 CHF prema tečaju 4,555972 kn za 1 CHF, a isplata je izvršena dana 02.03.2007. godine. Obzirom da je isplaćen iznos niži od iznosa u Ugovoru, to je anuitet 276,72 CHF, a ne 278,16 CHF kako je to navedeno u Ugovoru, uz napomenu da je zadnji anuitet 276,69 CHF ili 1.260,59 kn - 276,72 CHF x 4,555971 kn=1.260,73 kn mjesečno. Na listovima spisa 18-19 se nalazi dokument Prometi po kreditu. Temeljem navedene dokumentacije je sačinjen izračun pa je razlika anuiteta 19.301,04 kn. Sa predznakom minus prikazano je kada je tužitelj manje platio zbog promjene tečaja na niže (negativna tečajna razlika). U priloženim tablicama je izvršen prijeboj više i manje plaćenih iznosa. Tako je za 2007., razlika više plaćenih kamata u iznosu od 102.71 kunu, za 2008. u iznosu od 794,86 kuna, za 2009. u iznosu od 962,78 kuna, za 2010. u iznosu od 1.113,13 kuna, za 2011. u iznosu od 857,27 kuna, za 2012. u iznosu od 418,09., za 2013. u iznosu od 22,72 kune, odnosno ukupno više plaćeno 4.271,56 kuna.

5. Tužitelj po punomoćniku nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te je podneskom od 10. prosinca 2021., uredio tužbeni zahtjev pod t.II, na način pobliže opisan u izreci presude.

6. Tuženik se po punomoćniku u svom podnesku od 4. ožujka 2022., protivio tako postavljenom tužbenom zahtjevu, te je ostao kod svih navoda tijekom postupka i istaknutih prigovora navodeći da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva.

7. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno sačinjen.

8. Iz iskaza tužitelja slijedi da je predmetni kredit podigao za kupnju osobnog automobila, a nakon što se zaposlio u Prodavaonici Konzuma u Osijeku. Automobil je kupio za osobne potrebe, na način da je otišao u Auto kuću Lozić jer je preko njih kupovao automobil i oni su mu rekli da je najpovoljniji kredit u CHF, te je zaključio ugovor s tuženikom, na način da je svu dokumentaciju potpisao u Autokući Lozić, odnosno preko njih, tako da u banku kod tuženika nije niti išao već je išao samo ovjeriti ugovor kod javnog bilježnika, koji mu je također rekao da su najpovoljniji krediti u CHF. Ugovor je pročitao i pitao za uvijete, no u Auto kući su mu rekli da se ne mora ništa brinuti u vezi promjenjive kamatne stope i u vezi tečaja CHF, budući je to najpovoljniji kredit, dok mu javni bilježnik nije čitao ugovor, niti objašnjavao pojedine ugovorne odredbe. Pitao je javnog bilježnika da mu objasni da li je taj ugovor uredu, a na što mu je javni bilježnik odgovorio da se ne mora brinuti i da je taj kredit najpovoljniji ali mu pojedine odredbe ugovora nije tumačio. Tijekom otplate kredita rata mu se povećavala s početnih oko 1.100,00 kuna do oko 1.900,00 kuna na kraju otplate. Kredit je otplatio u cijelosti. Nije imao nikakav OPG niti firmu, već radi u Konzumu posljednjih 18 godina. Nije posjetio neku drugu banku, niti se raspitivao o ugovorima o kreditu, budući se odlučio za osobni automobil marke VW Passat u Autokući Lozić, a u to vrijeme su sve banke nudile kredite u švicarcima, i svi su govorili da su ti krediti u švicarcima najpovoljniji. Nije bio svjestan rizika vezano za promjenjivu kamatnu stopu, jer nije mogao pretpostaviti što će se desiti s promjenjivom kamatnom stopom. Ne sjeća se jesu li mu dostavljane obavijesti od strane banke vezano za promjene kamatne stope. Kredit je sam otplaćivao.

9. Prigovor zastare sud smatra neosnovanim u cijelosti, budući nije protekao rok zastare od pet godina. Naime pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., u t. II/izreke presude, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da između ostalih I-tuženik Z. b. d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003., do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014-2, od 9. travnja 2015., a i Vrhovni sud RH je dana 20. ožujka 2018., svojom revizijskom odlukom broj Rev-2245/2017-2, potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina, u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe.

10. Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09), propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993., u čl. 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.

11. Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a. st. 1., ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Člankom 87. istog zakona, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

14. Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

15. Člankom 323. st. 1. istog zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

16. Stav Vrhovnog suda RH u odluci Revt-249/14-2, je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

17. Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik kredit za kupnju motornog vozila broj 3208523561, s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila na iznos od 17.024,76 CHF u kunskoj protuvrijednosti, na rok vraćanja od 72 mjeseca, a na dan sklapanja Ugovora redovna kamata je iznosila 5,50% godišnje, koja se mijenjala u skladu s odlukama tuženika, prvotni mjesečni anuitet je iznosio od 278,16 CHF mjesečno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF, no tijekom otplate kredita radi povećanja kamatne stope i tečaja CHF naspram kune, mjesečni anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se povećavali, a srednji tečaj HNB-a za CHF na dan isplate kredita iznosio je 4,555971 kuna za 1 CHF, a kredit je u cijelosti otplaćen 2013.

18. Kako su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj, te je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03.

19. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan, za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbi iz čl. 2., i čl. 6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208523561, sklopljenog dana 28. veljače 2007., između tužitelja i tuženika, pobliže opisan pod I/izreke presude, stoga odluka kao pod I/izreke presude.

20. Temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je mijenjana jednostranom odlukom banke, tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111., u svezi s čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje u tekstu: ZOO), pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od 4.271,56 kuna, zajedno s pripadajućim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve pobliže opisano pod II/izreke presude. Navedeni iznos predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu s početno ugovorenom kamatnom stopom od 5,50% godišnje i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, što predstavlja razliku između početno ugovorene kamate unutar svakog anuiteta i kamate unutar svakog anuiteta nakon izmjene kamatne stope, koje je tužitelj plaćao do otplate kredita, a koji iznos je utvrđen provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, stoga odluka kao pod II/izreke presude.

21. Sud smatra da se ne radi o preinaci tužbe, budući je tužitelj podnio stupnjevitu tužbu pozivajući se na odredbe čl. 186. b. st. 3. (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje u tekstu: ZPP), a kao vrijednost predmeta spora označio je iznos od 10.001,00 kunu, te konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nakon provedenog vještačenja traži isplatu ukupnog iznosa od 4.271,56 kuna, uz pripadajuće kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, iz čega proizlazi da tužbeni zahtjev nije povećan.

22. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije je neosnovan, budući tuženik nije dokazao da tužitelj nije sam otplaćivao kredit, niti to proizlazi iz priložene dokumentacije.

23. Prigovor tuženika da tužitelj nije potrošač je neosnovan, budući je tužitelj kao fizička osoba sklopio predmetni ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila za vlastite potrebe, te ugovor nije sklopljen radi obavljanja tužiteljeve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a što proizlazi iz iskaza tužitelja kojem je sud u cijelosti povjerovao, kao i iz predmetnog ugovora o kreditu.

24. Odluka o kamatama, temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. i 2., u svezi s čl. 1115. ZOO-a.

25. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., u svezi čl. 151. i čl. 155. ZPP-a, a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja i tuženika u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Odvjetničkoj tarifi.

26. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kuna, zastupanje na ročištima od 2. lipnja 2020., u iznosu od 1.000,00 kuna, zastupanje na ročištima od 14. travnja 2022., i 16. svibnja 2022., u iznosu od 500,00 kuna za svako ročište, sastava obrazloženog podneska od 19. studenog 2020., u iznosu od 1.000,00 kuna, sastava obrazloženih podnesaka od 10. prosinca 2021., u iznosu od 500,00 kuna, kao i pristup na ročište za objavu u iznosu od 250,00 kuna, na koje iznose je obračuna PDV od 25%, u ukupnom iznosu od 1.187,50 kuna, kao i trošak vještačenja u iznosu od 2.000,00 kuna, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 7.937,50 kuna, stoga odluka kao pod III/izreke presude.

27. Tužitelju nije priznat trošak sastava obrazloženog podneska od 1. srpnja 2019., i 29. svibnja 2020., s uračunatim PDV-om od 25%, u iznosu od 1.250,00 kuna za svaki podnesak, kao ni sastav podneska od 4. lipnja 2020., s uračunatim PDV-om od 25%, u iznosu od 312,50 kuna, sastav podneska od 22. ožujka 2022., s uračunatim PDV-om od 25%, u iznosu od 156,25 kuna, budući je isti nepotreban trošak, stoga odluka kao pod IV/izreke presude.

Osijek, 8. lipnja 2022.

S U D A C

LIDIJA ŠMIT

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika

Broj zapisa: eb30d-5dfaf

Kontrolni broj: 04a5e-69961-ec047

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=LIDIJA ŠMIT, L=OSIJEK, O=OPĆINSKI SUD U OSIJEKU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Osijeku potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.