1                            Poslovni broj: Gž-2952/2023-3

Poslovni broj: Gž-2952/2023-3

 

 

U   I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca, Lucije Lasić, predsjednice vijeća, Marka Pribisalića sudca izvjestitelja i člana vijeća dr.sc. Lidije Vojković, članice vijeća, na temelju nacrta odluke koji je izradila viša sudska savjetnica-specijalist Marijana Ostojić Kavain, u pravnoj stvari tužitelja O. B. d.d., OIB: ..., S., (ranije S. G. S. B., OIB: ..., S.), zastupanom po punomoćnici D. H. Ž., odvjetnici iz Odvjetničkog društva H. i P. iz Z., protiv tuženice K. O. iz Z., OIB: ..., zastupanoj po punomoćniku L. D., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Povrv-150/2020-12 od 31. ožujka 2021., u sjednici vijeća održanoj 13. ožujka 2024.,

 

p r e s u d i o j e

 

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje točka I, II, i III izreke presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Povrv-150/2020-12 od 31. ožujka 2021.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odlučeno je kako slijedi:

 

„I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika L. Š.-S. iz Z. poslovni broj Ovrv-32492/12 od 12. srpnja 2012., u dijelu kojim se nalaže tuženici da tužitelju isplati iznos od 26.354,03 kuna s zateznom kamatom na taj iznos tekuće od 12. svibnja 2012., te u dijelu kojim se nalaže tuženici da tužitelju isplati iznos od 1.606,26 kn s zateznom kamatom na taj iznos tekućom od 9. srpnja 2012., te se utvrđuje da je tužba u tom dijelu povučena.

 

II. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika L. Š.-S. iz Z. poslovni broj Ovrv-32492/12 od 12. srpnja 2012., u dijelu kojim se nalaže tuženici da tužitelju na ime troška ovršnog postupka isplati iznos od 2.071,18 kuna s zateznom kamatom na taj iznos tekućom od 12. srpnja 2012., kao neosnovan.

 

III. Nalaže se tužitelju da tuženici naknadi trošak ovog postupka u ukupnom iznosu od 2.656,25 kuna, u roku od 15 dana.

 

IV. Odbija se tuženica za preostali dio zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.".

 

2.Protiv navedene presude u pobijanom odbijajućem dijelu žali se tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. točke 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; i 155/23, dalje: ZPP), te žalbenog razloga iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, predlažući pobijanu odluku preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Prije svega valja navesti kako je u ovom postupku, rješenjem Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2095/2017-2 od 19. ožujka 2020. ukinuto rješenje Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Povrv-1352/2012-53  od 23. kolovoza 2016. u točki I, II i III izreke te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

6.Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu duga po ugovoru o kreditu br. 48171/07 (40267345404) od 18. travnja 2007. koji su sklopili tužitelj kao kreditor i tuženica kao korisnik kredita.

 

7. Ispitujući pobijano rješenje i postupak koji mu je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak  2. ZPP. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, pobijano rješenje sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi moglo ispitati budući da je sud prvog stupnja detaljno obrazložio zbog čega smatra da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje predmetne tužbe. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 353. stavak 2. točka 11. ZPP koji u žalbi ističe tužitelj.

 

8. Nadalje, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

 

9. Iz prvostupanjskog postupka proizlazi da je tuženica kao sredstvo osiguranja temeljem Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom broj 48171/07 (40267345404) od 18. travnja 2007., između ostalog, predala tužitelju Izjavu o suglasnosti zapljene primanja/računa ovjerenu kod javnog bilježnika pod brojem OV-10973/07 u obliku koji ima pravne učinke pravomoćnog rješenja o ovrsi, a što tuženik nije niti osporavao tijekom postupka.

 

10. Sud prvog stupnja donio je pobijanu odluku smatrajući, u bitnom, kako, u konkretnom slučaju, postojanje ovršne isprave ne prekludira tužitelja u podnošenju kondemnatorne tužbe protiv dužnika ali da su ugovorne strane dužne ispuniti svoje obveze na način određen ugovorom i odgovorne su za ispunjenje tih obveza, a kako je člankom 8. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno da će radi osiguranja kredita tuženica tužitelju izdati suglasnost o zapljeni, a što je i učinjeno, te je temeljem iste ovršne isprave kontinuirano vršena prisilna naplata pri FINA-i na računu ovršenice i na HZMO na mirovini ovršenice, to je pokretanje parničnog postupka u suprotnosti s odredbama sklopljenog ugovora, a navedena izjava o suglasnosti ima svojstvo ovršne isprave na temelju koje se može tražiti ovrha protiv dužnika i na drugim predmetima ovrhe. Nadalje, kako se tražbina tužitelja od pokretanja postupka prisilne naplate uspješno i redovito naplaćivala, a tijekom predmetnog postupka i naplatila te da su izdani instrumenti osiguranja bili efikasni pa tužitelj, u konačnici,j neosnovano traži zaštitu svojih prava.

 

11. Prema odredbi članka 178. stavak 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05  – dalje: OZ), koji je vrijedio u vrijeme izdavanja predmetne izjave o suglasnosti zapljene, dužnik može ispravom na kojoj je javno ovjerovljen njegov potpis dati suglasnost da se radi naplate tražbine određenog vjerovnika zaplijene svi računi koje ima kod pravnih osoba koje obavljaju poslove platnog prometa te da se novac s tih računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi, izravno isplaćuje vjerovniku. Takva isprava izdaje se u jednom primjerku, ima značenje pravnog posla iz članka 72. stavak 1. OZ te pravnu učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi, dok prema odredbi članka 178. stavak 4. OZ, isprava iz stavka 1. tog članka ima svojstvo ovršne isprave na temelju koje se može tražiti ovrha protiv dužnika i na drugim predmetima ovrhe.

 

12. Iz navedenog proizlazi kako suglasnost o zapljeni, sukladno članku 178. stavak 4. OZ, ima svojstvo ovršne isprave, te kao takva može imati dvije funkcije i to funkciju pravomoćnog rješenja o ovrsi kad se tražbina ostvaruje provedbom ovrhe na novčanoj tražbini na novčanim sredstvima na računu ovršenika (članak 178. stavak 1. OZ), te funkciju općih kategorija ovršnih isprava kada se na temelju takve isprave može predložiti ovrha i na drugim predmetima ovrhe (članak 178. st. 4. OZ).

 

13.Dakle, tužitelj, kao vjerovnik, ima ovršnu ispravu za provođenje ovrhe radi dospjelog potraživanja na svim predmetima ovrhe, dakle, ne samo na plaći, mirovini, odnosno stalnim novčanim primanjima.

 

14. Stoga kada bi se prihvatili navodi žalitelja, opravdano bi se postavilo pitanje svrhe parničnog postupka pokrenutog radi naplate potraživanja koje je osigurano predmetnom ispravom. Naime, cilj pokretanja parničnog postupka jest ishođenje ovršne isprave na temelju koje bi vjerovnik mogao prisilno naplatiti svoje potraživanje, a u konkretnom slučaju vjerovnik već raspolaže tom ispravom. Štoviše, u smislu odredbe članka 178. st. 1. OZ, u konkretnom slučaju, vjerovnik raspolaže ispravom koja imaj i jači pravni učinak od sudske odluke kao ovršne isprave te se u području pravne zaštite ne postiže veća učinkovitost pravomoćnom i ovršnom presudom u odnosu na dana sredstva osiguranja ako se raspolaže ovršnom ispravom koja mu omogućava ostvariti identičnu pravnu korist (učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi u odnosu na tražbine ovršenika po računu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev 1133/2020-2 od 2. veljače 2021. i Rev 1291/2022-2 od 27. lipnja 2023.)

 

15.Isto tako, napominje se kako je jedno od osnovnih načela parničnog postupka je i načelo ekonomičnosti koje podrazumijeva da se parnični postupak mora provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku te sa što manje troškova i onemogućavanje zlouporabe prava, slijedom čega vjerovnik koji raspolaže ispravom koja je izdana u svrhu osiguranja potraživanja nema mogućnost svoju tražbinu ostvarivati u parničnom postupku kada isprava ima svojstvo ovršne isprave i rješenja o ovrsi (tako i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt 184/2014-2 od 14. travnja 2015. i Revt 288/2015-2 od 18. listopada 2016).

 

16. Zbog navedenog, žalbeni navodi nisu doveli u pitanje zakonitost i pravilnost pobijane presude.

 

17. Odluka o troškovima postupka pravilno je utemeljena na člancima 154. stavak 1., 155., 156. stavak 1. i 164. ZPP, a njihova visina pravilno odmjerena prema vrijednosti predmeta spora, priloženom troškovniku i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), a tužitelji u žalbi i ne navode razloge zbog čega pobija odluku o troškovima postupka.

 

18. Zbog svega navedenog a temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, te odlučiti kao u točki I izreke ove presude.

 

19. Tužitelj nije uspio sa žalbom pa je valjalo odbiti njihov zahtjev za naknadu žalbenog troška kao neosnovan, a tuženiku nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu jer sastav odgovora na žalbu nije bio potreban za odlučivanje o žalbi te je, stoga, temeljem odredbe članka 166. stavak 1. ZPP u vezi odredbe 155. stavak 1. ZPP, odlučeno kao u točki II ove presude.

 

Split, 13. ožujka 2024.