REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U OSIJEK
Poslovni broj: 4 Us I-511/2022-6
Osijek, Trg A. Starčevića 7/II
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Osijeku po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužitelja K. K. iz Ž., OIB:..., kojeg zastupa opunomoćenica G. Š., odvjetnica iz Ž., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za
, kojeg zastupa opunomoćenica D. mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Z., OIB:..
J., službena osoba, radi tjelesnog oštećenja, 8. lipnja 2022.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe KLASA: UP/II 141- 06/21-01/03065510944, URBROJ: 341-99-05/3-21-8887 od 23. ožujka 2022. i rješenja
Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u V. KLASA: UP/I 141-06/21-01/03065510944, URBROJ: 341-22-05/3-21-13940 od 10. studenoga 2021.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnoga spora.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II 141-06/21- 01/03065510944, URBROJ: 341-99-05/3-21-8887 od 23. ožujka 2022. odbijena je žalba tužitelja izjavljena na rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u V. KLASA: UP/I 141-06/21-01/03065510944, URBROJ: 341-22- 05/3-21-13940 od 10. studenoga 2021.
Navedenim prvostupanjskim rješenjem je tužitelju utvrđeno postojanje tjelesnog oštećenja od 50% - nastavno (točka I.), a pod točkom II. je odbijen zahtjev za priznanje prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja.
2. Tužitelj u tužbi navodi da osporavano prvostupanjsko rješenje doneseno u ponovnom postupku određenom rješenjem tuženika od 10. studenoga 2021. nema propisani sadržaj određen člankom 98. stavkom 5. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09., dalje: ZUP) jer da iz istog nije razvidno zašto se tužitelju ne priznaje naknada zbog tjelesnog oštećenja. Prigovara što nije zaprimio nalaz i mišljenje ovlaštenog vještaka Zavoda za vještačenje od 23. siječnja 2021., a prema kojem se kod tužitelja radi o tjelesnom oštećenju od 50% zbog ozljede izvan rada. Navodi da je 1982. zadobio ozljedu na radu koja se sastojala u ozljedi desne ruke i šake te da je tada obavljao poslove rukovodioca sušare i radi navedene ozljede se prekvalificirao za pogonskog tehničara strojara. Nadalje, navodi da je nakon profesionalne rehabilitacije radio na radnom mjestu strojara te uz plaću dobio rješenje o pravu na invalidsku mirovinu koja mu se isplaćivala cijelo vrijeme uz rad. Spornim smatra kako je mogao biti u invalidskoj mirovini zbog ozljede na radu i to na temelju rješenja Područne službe Zavoda u V. od 28. studenoga 2019., a da se sada tvrdi da je ozljeda nastala izvan rada. Poziva se na to rješenje u kojem je u obrazloženju navedeno da je invalidska mirovina određena zbog ozljede na radu. Nadalje, navodi i da je rješenjima od 1. siječnja 1999. i 28. studenoga 2019. navedeno da je tužitelju invalidnost nastala zbog ozljede na radu te mu je radi te činjenice obračunat radni staž u trajanju 40 godina. Stoga smatra nezakonitim što mu je pravo na invalidsku mirovinu priznato zbog ozljede na radu, a sada mu se ista osporava i u vezi tjelesnog oštećenja ta naknada ne priznaje. Osporava tvrdnju tuženika da mu ozljeda na radu nije priznata od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje s obzirom na zakone koji su vrijedili u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji u vrijeme nastanka ozljede na radu jer nije postojala procedura da Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, odnosno tadašnji SIZ za zdravstveno osiguranje priznaje ozljedu na radu već je to bila nadležnost mirovinskog. Stoga smatra nepravilnim što tuženik od njega traži potvrdu o priznanju ozljede na radu Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje jer smatra da je to bilo isključivo u nadležnosti tuženika prije 30 godina. Predlaže Sudu provesti medicinsko vještačenje na okolnost nastanka tjelesnog oštećenja odnosno invalidnosti te predlaže Sudu po provedenom postupku poništiti osporavana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela te meritorno riješiti predmetnu upravnu stvar.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je osporavano rješenje doneseno u skladu s činjeničnim stanjem utvrđenim u provedenom upravnom postupku i u skladu sa zakonskim propisima. Smatra da navodi i razlozi tužbe nisu osnovani iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.
4. Radi utvrđivanja svih odlučnih činjenica u sporu, kod ovoga Suda je održana javna rasprava 1. lipnja 2022. u skladu s odredbom članka 7. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 154/14., 94/16. i 29/17., dalje: ZUS). Na održanoj raspravi je tužitelj ostao kod tužbenih navoda te dokaznog prijedloga za provođenjem medicinskog vještačenja. Predložio je Sudu usvojiti tužbeni zahtjev uz nakandu troška upravnog spora prema troškoniku predanom u spis (str. 22 spisa). Opunomoćenica tuženika je ostala pri navodima odgovora na tužbu i kod obrazloženja osporavanog rješenja.
5. Sud je izveo dokaze uvidom u spis, kao i u spis upravnog postupka te je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavka 3. ZUS-a utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
6. Iz podataka spisa je razvidno da je predmetni postupak pokrenut po zahtjevu tužitelja od 14. srpnja 2021. za priznanje prava na naknadu za tjelesno oštećenje.
7. K tome, iz spisa proizlazi da je tužitelju rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u V. KLASA: UP/I 141-06/18- 01/03065510944, URBROJ: 341-22-05/3-18-12308, broj spisa: 70011 od 23. siječnja 2019., u točki I. izreke, utvrđeno postojanje tjelesnog oštećenja od 50%, dok se od ukupnog postotka tjelesnog oštećenja utvrđuje postojanje tjelesnog oštećenja od 0% koje se odnosi na tjelesno oštećenje donjih ekstremiteta, odnosno tjelesno oštećenje koje ima za posljedicu oštećenje funkcije donjih ekstremiteta. Točkom II. izreke navedenog rješenja odbijen je zahtjev za priznanje prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja. Žalba tužitelja protiv tog rješenja je odbijena rješenjem tuženika KLASA: UP/II 141-06/19-01/03065510944, URBROJ: 341-99-05/3-19-762, broj spisa: 730898 od 10. lipnja 2019., a koje rješenje je potvrđeno u upravnom sporu pred ovim Sudom pravomoćnom presudom poslovni broj: UsI-829/2019-7 od 4. listopada 2019. (potvrđena presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž- 5126/19-3 od 14. srpnja 2020.).
8. Prvostupanjsko tijelo je postupajući po zahtjevu tužitelja pribavilo nalaz i mišljenje o oštećenju organizma – tjelesnom oštećenju Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Područnog ureda u O. evidencijski broj vještačenja:… od 9. studenoga 2021. iz kojeg proizlazi da je tužitelju priznato tjelesno oštećenje od 50%, ali da u spisu nedostaje nova medicinska dokumentacija. Potvrđen je utvrđeni postotak oštećenja od prije te novo oštećenje ne postoji.
9. S obzirom na takvu ocjenu prvostupanjskim rješenjem od 10. studenoga 2021. je tužitelju utvrđeno postojanje tjelesnog oštećenja od 50% te odbijen zahtjev za naknadu radi tjelesnog oštećenja jer je isto uzrokovano ozljedom izvan rada, u skladu s člankom 61. stavkom 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj 157/13. do 84/21.).
10. Postupajući po žalbi tužitelja, pribavljen je nalaz i mišljenje Vijeća viših vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Sektora za vještačenje, Središnjeg ureda, evidencijski broj vještačenja:v725573 od 22. veljače 2022. Istim je potvrđena ocjena prvostupanjskog tijela vještačenja o nastavno utvrđenom tjelesnom oštećenju tužitelja od 50%. U vezi žalbenih prigovora koji se odnose na ozljedu na radu tužitelja, Vijeće vještaka je navelo kako je priložen obrazac Prijave nesreće na radu koja se dogodila 22. rujna 1982., zapisnik od 23. rujna 1982. i rješenje o pravu na prekvalifikaciju od 1. studenoga 1985. radi osposobljavanja s punim ranim vremenom na poslovima pogonski tehničar – strojar. S obzirom na neovjerenu prijavu ozljede na radu od 22. rujna 1982., Vijeće je promijenilo datum nastanka oštećenja – ukočenost ručnog zgloba iz 12. lipnja 1989. u 18. travnja 2018. (datum nalaza specijaliste fizijatra u nalazu i mišljenju Vijeća vještaka od 14. siječnja 2019.) te i nadalje postoji tjelesno oštećenje 50%, od toga na donje ekstremitete 0%.
11. S obzirom na takav nalaz i mišljenje, žalba tužitelja je odbijena osporavanim rješenjem tuženika od 23. ožujka 2022.
12. Odredbom članka 61. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju propisano je da tjelesno oštećenje postoji kada kod osiguranika nastane gubitak, značajnije oštećenje ili znatnija onesposobljenost pojedinog organa ili dijelova tijela što otežava normalnu aktivnost organizma i zahtijeva veće napore u obavljanju životnih potreba, bez obzira na to uzrokuje li ono ili ne uzrokuje smanjenje ili gubitak radne sposobnosti osiguranika. Stavkom 2. istog članka određeno je da pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja stječe osiguranik kod kojega tjelesno oštećenje od najmanje 30% nastane kao posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti, a stavkom 3. da vrste tjelesnih oštećenja i postoci tih oštećenja, na osnovi kojih se stječe pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja, utvrđuju se posebnim propisom.
13. Prema navodima tužbe, u konkretnom slučaju nije sporno utvrđeno tjelesno oštećenje tužitelja od 50%, a koje je nastavno priznato jednako kao i u prethodno vođenom i pravomoćno okončanom postupku, već je sporno je li isto posljedica ozljede na radu, pa ima li tužitelj s obzirom na to pravo na naknadu za tjelesno oštećenje.
14. Budući da je tužitelju i dalje priznato tjelesno oštećenje od 50%, te da su nalazi I mišljenja nadležnih Vijeća vještaka dani u skaldu s medicinskom i drugom dostupnom dokumentacijom te jasni i prihvatljivo obrazloženi, medicinske činjenice nisu sporne niti tužitelj osporava utvrđeni postotak tjelenog oštećenja, pa Sud nije smatrao potrebnim provoditi predloženo medicinsko vještačenje. K tome, tužitelj nije pobliže odredio niti u odnosu na koju spornu medicinsku činjenicu ga predlaže provoditi, a niti koje specijalnosti bi sudski vještak trebao biti, već na okolnost nastanka tjelesnog oštećenja što nije relevantno niti predmet ovog postupka. Stoga je Sud na održanoj raspravi, u skladu s člankom 33. stavkom 5. ZUS-a, u vezi s člankom 292. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91. do 70/19.), odbio taj dokazni prijedlog. Pri tome je imao u vidu i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci broj: U-III-3551/2016 od 18. prosinca 2018. U toj odluci se u vezi provođenja medicinskog vještačenje u upravnom sporu, navodi da nije dostatno samo predložiti provođenje vještačenja po neovisnom sudskom vještaku već je taj prijedlog potrebno obrazložiti, odnosno navesti zašto taj prijedlog tužitelj smatra važnim i nužnim za pravilno utvrđenje činjeničnog stanja te je potrebno iznijeti relevantnu i odlučujuću tvrdnju koja bi dovela u sumnju nalaze i mišljenja stručnih, medicinskih tijela iz upravnog postupka. Nadalje, Sud sam prema odredbi članka 33. stavka 1. ZUS-a ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenice prema načelu slobodne ocjene dokaza, pa nije obvezan provesti predloženo vještačenje, a niti je tužitelj obrazložio zašto isto predlaže. Sud se pri tome vodio i načelom učinkovitosti iz članka 8. ZUS-a, prema kojem će Sud upravni spor provesti brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova za stranku.
15. Nadalje, tužitelj prigovara jer mu nije dostavljen nalaz i mišljenje vijeća vještaka u prvostupanjskom postupku. U vezi navedenoga, osnovano navodi tuženik u osporavanom rješenju da se u skladu s propisanim ZUP-om strankama dostavljaju samo upravni akti, a da nalaz i mišljenje tijela vještačenja to nije. K tome, tužitelj je imao mogućnost izvršiti uvid u spis pa time i u nalaze i mišljenja nadležnih tijela vještačenja te imao mogućnost razgedati svu dokumentaciju u spisu u skladu s predviđenim člankom 84. ZUP-a.
16. U vezi tvrdnji tužitelja da je njegovo oštećenje organizma od 50% posljedica ozljede na radu, tužitelj u vezi toga nije dostavio nikakav dokaz niti potvrdu da mu je takva ozljeda priznata. Odnosno, niti u prethodno vođenom i pravomoćno okončanom upravnom postupku, kao niti u upravnom sporu, tužitelj također nije dostavio valjan dokaz da je pretrpio ozljedu na radu, a koja činjenica se utvrđuje u posebnom postupku, pred mjerodavnim tijelima Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, a ne od strane tuženika. Ukoliko je tužitelju takva ozljeda bila priznata pred nadležnim tijelima u vrijeme bivše države, SFRJ, pred obzira koje je tijelo bilo nadležno za priznavanje tog prava, o istome je morao biti vođen postupak i postojati dokaz o priznavanju ozljede na radu, a s kojim dokazom tužitelj nesporno ne raspolaže.
K tome, neosnovano je i pozivanje tužitelja na priznavanje prava na invalidsku mirovinu i navode tuženika u obrazloženju ranijih rješenja, budući da se isto ne može smatrati dokazom o priznatoj ozljedi na radu.
17. Slijedom iznesenoga, a radi stručnih ocjena koje je Sud smatrao prihvatljivim i koje je u medicinskom dijelu nisu niti sporne, a da nastalo tjelesno oštećenje nije posljedica ozljede na radu o postojanju koje nema dokaza, nije bilo zakonske mogućnosti da se tužitelju prizna pravo na naknadu za tjelesno oštećenje prema odredbi članka 61. stavka 2. Zakona o mirovinskom osiguranju.
18. Stoga je Sud osporavana rješenja ocijenio zakonitim te je na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan i odlučio je kao pod točkom I. izreke presude.
19. U vezi zahtjeva opunomoćenice tužitelja za naknadu troška upravnog spora, prema odredbi članka 79. stavak 4. ZUS-a, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano.
Budući da je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom, sam snosi sve troškove upravnoga spora u skladu s odredbom članka 79. stavkom 4. ZUS-a te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnoga spora, odnosno zastupanja po opunomoćeniku odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.
U Osijeku 8. lipnja 2022.
Sutkinja
Valentina Grgić Smoljo,v.r.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).
