Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-1862/2020-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. T. iz V., S. OIB: ..., zastupane po punomoćnicima E. K. i A. K., odvjetnicima iz P., protiv tuženika G. V., V., . OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima G. P. i N. P., odvjetnicima iz P., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pn-650/15-59 od 03. travnja 2020. godine, u sjednici vijeća koja je održana dana 08. lipnja 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pn-650/15-59 od 03. travnja 2020. godine.

II Odbijaju se zahtjevi tužiteljice i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I izreke) odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana naknadi materijalnu štetu u ukupnom iznosu od 949.012,00 kuna i s osnova izmakle koristi, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se na taj iznos obračunavaju od presuđenja do 31. srpnja 2015. godine primjenom uvećanja eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena.

Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka koliko oni budu iznosili u roku od 15 dana, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se na taj iznos obračunavaju od presuđenja do 31. srpnja 2015. godine primjenom uvećanja eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena.“

2. U točki II izreke naloženo je tužiteljici da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 237.525,00 kuna, u roku od 15 dana.

3. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnosi tužiteljica, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, u nastavku teksta: ZPP).

4. U žalbi u glavnome navodi da je izreka pobijane presude u proturječju s njezinim razlozima, te da u obrazloženju te odluke nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a da su razlozi koji se navode nejasni i proturječni, kao i da postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. i stavak 2. točka 11. ZPP-a.

5. Nadalje ističe da je u ovom predmetu ročište za objavu presude bilo zakazano za dan 03. travnja 2020. godine u 10,20 sati, ali da je isto telefonskim putem odgođeno, pri čemu je dana 30. ožujka 2020. godine Ured predsjednika prvostupanjskog suda izdao naredbu poslovni broj Su-1851/2020-59 o odgodi svih rasprava do daljnjega, ali da iz navedenog proizlazi da je ročište za objavu presude od 03. travnja 2020. godine ipak održano i da je na njemu objavljena pobijana presuda, bez da je istoj ili njezinom punomoćniku omogućeno prisustvo na tom ročištu, pa da je time ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

6. Tužiteljica navodi da je u ovom predmetu na okolnost osnovanosti njezinog tužbenog zahtjeva radi naknade štete s osnove izgubljene zarade proveden niz dokaza, te je priložen i spis tog suda poslovni broj R1-772/2015, ali da sud prvog stupnja nije cijenio tako provedene dokaze, niti je obrazložio zbog čega to nije učinio. 7. Nastavno ističe kako je pogrešno utvrđenje suda da je ista kao osoba koja je predmetne nekretnine kupila s poduzetničkom namjerom eksploatacije nekretnina nakon izgradnje u turizmu i sa namjerom da od toga živi mogla biti svjesna rizika u koji se upušta, te da je bila dužna postupati naročito pažljivo, u vezi čega ukazuje na mišljenje Ministarstva turizma Republike Hrvatske o privatnim iznajmljivačima koji kao građani ne obavljaju ugostiteljsku, a samim time niti gospodarsku djelatnost, niti usluge pružaju u poslovnom prostoru, te navodi kako okolnost da je imala namjeru iznajmljivati apartmane ne utječe na to da su ona i njezin suprug stalno zaposleni i da imaju stalna primanja, pa da je prihod od planiranog iznajmljivanja trebao isključivo biti dodatna zarada.

8. Tužiteljica navodi da se na javnim natječajima tuženika natjecala za kupnju predmetnih nekretnina, te da iz dostavljenog očitovanja Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar P.-P., klasa: .., ur. broj: ... od 24. lipnja 2016. godine koje prileži spisu proizlazi da je parcelacija kat. čest. br. ... od koje su nastale kat. čest. br. .. i ... provedena još 1998. godine temeljem lokacijske dozvole, a da je tuženik u trenutku prodaje predmetnih nekretnina istoj prezentirao kopiju katastarskog plana u kojem je bila ucrtana prometnica i predviđen prilazni put do nekretnine koju je ona na kraju i kupila, te su se prilikom razgledavanja nekretnine na terenu nalazili strojevi koji su izvodili radove vezano uz prometnicu koja je u konačnici osigurana svim susjednim nekretninama, o čemu su iskazivali i saslušani svjedoci, čije iskaze da sud prvog stupnja nije cijenio.

9. Nadalje ističe da je nakon višegodišnjih pokušaja da tuženik realizira obećano sama pokrenula postupak radi osnivanja nužnog prolaza u predmetu tog suda poslovni broj R1-772/2015, nakon čega je tuženik osigurao istoj pristup kojeg do tada nije imala, ali ne u punom profilu javne ceste, već samo kao nužni prolaz, koji niti ne ide trasom kojom bi morao ići pristupni put, a da je pogrešno utvrđenje suda da je tužiteljica znala da na predmetnoj nekretnini neće moći graditi sve dok to pitanje ne riješi u odgovarajućem postupku, kao i da tuženik nije jamčio istoj niti trećim osobama koje su sudjelovale u natječaju više prava nego što je proizlazilo iz tada važeće prostorno planske dokumentacije, jer da suprotno proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke S. K. i gornjeg očitovanja Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar Pula-Pola.

10. Tužiteljica navodi kako je predmetne nekretnine kupila 2003. i 2004. godine, ali da utužena šteta predstavlja izgubljenu zaradu unatrag pet godina, te da je pogrešno utvrđenje suda da je za štetu i štetnika saznala odmah po zaključenju ugovora kojima je kupila predmetne nekretnine, jer da ista nije znala niti je mogla znati za nedostatke, budući je niz godina zbog obećanja tuženika bila uvjerena da će se problem riješiti, pa da je njezin tužbeni zahtjev odbijen pogrešnom primjenom odredbe članka 376. stavak 1. ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, u nastavku teksta: ZOO), u vezi čega ističe da tuženik u ovom postupku nije niti istaknuo prigovor zastare.

11. Osim toga, ističe da sud prvog stupnja nije obrazložio na temelju čega je tuženiku dosuđen parnični trošak u iznosu od 237.525,00 kuna, odnosno koliko bodova za radnje njegovog punomoćnika-odvjetnika je istome priznato za ročišta na kojima se raspravljalo i za ona koja su odgođena bez raspravljanja, te koji to trošak i za koja to tri podneska je dosuđen tuženiku.

12. Slijedom navedenog, predlaže da se pobijana presuda preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati drugom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi.

13. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane i predlaže da se žalba odbije, te također podnosi zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

14. Žalba nije osnovana.

15. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, uviđaja na licu mjesta, nalaza i mišljenja vještaka mjernika K. H., vještaka graditeljske struke S. K. i vještaka za financije G. d. o. o., iskaza tužiteljice i svjedoka D. K., S. K. F. i B. T., te uvida u spis tog suda poslovni broj R1-772/15, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog parničnog postupka zahtjev tužiteljice radi naknade štete u vidu izgubljene zarade uslijed nemogućnosti izgradnje poslovno stambenog objekta na nekretninama označenima kao kat. čest. br. . i ... k. o. V. i time ostvarivanja zarade od iznajmljivanja apartmana u tom objektu turistima, a sve navedeno kao posljedica propusta tuženika koji nije osigurao nesmetani kolnički pristup tim nekretninama.

16. U vezi toga utvrđuje da je tuženik dana 16. rujna 2003. godine raspisao javni natječaj za prodaju više građevinskih zemljišta u svojem vlasništvu, između kojih i za kat. čest. br. ... k. o. V., a da je tužiteljica na tom natječaju bila najbolji ponuđač za tu nekretninu, te je za istu s tuženikom dana 22. listopada 2003. godine sklopila ugovor o prodaji za ugovorenu cijenu od 12.200,00 eura, te se uknjižila kao vlasnica te nekretnine.

17. Nadalje utvrđuje da je tuženik dana 14. siječnja 2004. godine ponovno raspisao javni natječaj za prodaju više građevinskih zemljišta u svojem vlasništvu, a među njima i za kat. čest. br. ... k. o. V., koju česticu je tužiteljica kupila na tom natječaju ugovorom o prodaji od 17. ožujka 2004. godine za iznos od 4.260,00 eura, nakon čega se uknjižila kao vlasnica ove nekretnine.

18. Prvostupanjski sud utvrđuje da u trenutku sklapanja gornjih ugovora o prodaji nije postojao pristupni put pješice ili automobilom do kupljenih nekretnina, a da su one kupljene unutar zone građevinskog zemljišta sukladno važećem prostornom planu tuženika, koji je sa D. B. u parničnom postupku koji se vodio kod tog suda u predmetu poslovni broj P-258/15 radi predaje u posjed zaključio dana 23. svibnja 2015. godine sudsku nagodbu osnovom koje je tuženik omogućio tužiteljici i drugi pristup do spornih nekretnina, i to preko kat. čest. br..... k. o. V., a da je tužiteljica dana 04. kolovoza 2016. godine kupila od tuženika kat. čest. br....iz zk. ul. br...., k. o. V., sa koje ima direktni pristup sa javne površine na sporne nekretnine, pri čemu utvrđuje da tužiteljica na spornim nekretninama nije izgradila građevinski objekt. 19. Nastavno utvrđuje kako predmetni tužbeni zahtjev proizlazi iz instituta odgovornosti za materijalne nedostatke, jer da tužiteljica tvrdi da nekretnine koje je kupila od tuženika, tj. kat. čest. br. .... k. o. V. nisu imale osiguran pristupni put, pa da ih ona nije mogla koristiti sukladno namjeni i svrsi zbog koje je iste i kupila, slijedom čega utvrđuje da se tužbeni zahtjev temelji na odredbi članka 479. točka 2. ZOO-a, prema kojoj materijalni nedostatak postoji ako stvar nema potrebna svojstva za naročitu upotrebu za koju je kupac nabavlja, a koja je bila poznata prodavaocu ili mu je morala biti poznata.

20. U vezi toga utvrđuje da je tuženik spomenute natječaje od 16. rujna 2003. godine i 14. siječnja 2004. godine raspisao za prodaju građevinskog zemljišta u G. V. u svrhu izgradnje stambenih, poslovnih i drugih građevina sukladno namjeni određenoj dokumentima prostornog uređenja, te da se u tekstu tih natječaja nigdje izrijekom ne spominje da je do predmetnih nekretnina osiguran pristupni put, odnosno da će njega osigurati tuženik, pa utvrđuje da je tuženik gornjim natječajima odredio prodaju određenih građevinskih nekretnina na kojima se izgradnja može vršiti sukladno prostornoj planskoj dokumentaciji i drugim uvjetima građenja koje proizlaze iz važećih dokumenata (prostornog plana i drugo). Pri tome utvrđuje kako je prostorno planska dokumentacija javna isprava koja je dostupna svima, pa tako i tužiteljici, te da je ista prije davanja ponude za kupnju mogla izvršiti uvid u tu dokumentaciju i saznati sve bitne okolnosti vezane uz gradnju, a među ostalim i da za predmetne nekretnine ne postoji pristupni put, te da na istima neće moći graditi sve dok to pitanje ne riješi u odgovarajućem postupku. Osim toga, utvrđuje da tužiteljica živi u neposrednoj blizini kupljenih nekretnina, te je znala kako one izgledaju i kakav je prilaz do istih, pa da joj nije mogla ostati nepoznata činjenica da do istih nije postojao pristupni put.

21. S obzirom na navedeno, utvrđuje kako predmetne nekretnine (kat. čest. br. ... k. o. V.) nemaju materijalni nedostatak iz članka 479. točka 2. ZOO-a, jer da se u sadržaju objavljenih natječaja, a tako i u tekstu sklopljenih ugovora o prodaji ne navode svojstva i odlike prodanih nekretnina kao onih na kojima se može graditi stambeno poslovni objekt kakvog je namjeravala graditi tužiteljica, već da iz istih proizlazi da je predmet prodaje građevinsko zemljište za izgradnju stambeno poslovnih i drugih građevina sukladno namjeni određenoj dokumentima prostornog uređenja i drugim uvjetima građenja, pa da iz navedenog proizlazi da tuženik uvjetima objavljenog natječaja nije garantirao da će se na spornim lokacijama moći graditi stambeno poslovna građevina.

22. U vezi toga utvrđuje kako je tužiteljica u svojem iskazu navela da su joj djelatnici tuženika obećavali kako će riješiti pitanje pristupnog puta, ali da takva obećanja, sve i da su dana od strane zaposlenika G. V., ne mogu polučiti onaj pravni efekt kojem pretendira tužiteljica, jer da zaposlenici tuženika koji su vodili postupak natječaja nisu osobe koje mogu u njegovo ime odlučivati o takvim stvarima, te da bi u slučaju da je tuženik imao namjeru osigurati pristupni put tužiteljici ili bilo kome drugome na nekretninama koje su bile predmetom natječaja takva odredba/obveza bila definirana tekstom navedenih natječaja, to tim prije jer je tuženik pored nekretnina koje je kupila tužiteljica na istom natječaju prodao čitav niz drugih nekretnina.

23. Osim toga, utvrđuje da se u konkretnom slučaju radi o nedostatku na kojega se tužiteljica, sve kada bi se i uzelo da nedostatak postoji, ne može pozivati, jer da je kao i tuženik za njega znala i nije joj mogao ostati nepoznat, u vezi čega utvrđuje da je tužiteljica osoba koja je predmetne nekretnine kupila sa poduzetničkom namjerom, tj. sa ciljem njihove eksploatacije nakon izgradnje u turizmu, od čega je namjeravala živjeti, pa da se ne može s uspjehom pozivati na to da joj nije bila poznata okolnost da za predmetne nekretnine nije bio osiguran pristupni put.

24. Pri tome utvrđuje kako osoba koja kupuje nekretnine sa poduzetničkom namjerom i ciljem mora pri sklapanju pravnih poslova i poduzimanja pojedinih poslova postupati naročito pažljivo, te da se od takvih osoba očekuje da u konkretnim okolnostima postupaju pažnjom dobrog gospodarstvenika, a da u ovom slučaju nije riječ o skrivenom nedostatku na kupljenim nekretninama, pa da se tužiteljica ne može s uspjehom pozivati na odredbe članaka 482. i 485. ZOO-a, niti joj pripadaju prava koja su propisana odredbom članka 488. ZOO-a.

25. Osim toga, utvrđuje kako rad jedinica lokalne samouprave i drugih tijela javnog prava (ovdje tuženika) treba nadzirati povećanom pažnjom, ali da taj nadzor ne može biti refleks protivan pozitivnim propisima, te da u konkretnom slučaju tuženik kao osoba javnog prava koji je raspisao gornje natječaje nije jamčio tužiteljici niti trećim osobama koje su sudjelovale na tim natječajima više prava nego što je proizlazilo iz tada važeće prostorno planske dokumentacije.

26. Stoga utvrđuje kako tužiteljici u ovom slučaju ne pripadaju prava po osnovi odgovornosti za materijalne nedostatke kupljenih nekretnina.

27. Nadalje utvrđuje da je potraživanje izgubljene dobiti (zarade) šteta koja nastaje sukcesivno ubuduće i ima uzrok u svršenoj štetnoj radnji, te da se radi o trajnoj šteti koja je nastala i traje i koja po naravi stvari čini cjelinu, pa utvrđuje da bi tužbeni zahtjev bio neosnovan zbog nastupanja zastare sve kada bi se i uzelo da je tuženik svojim štetnim radnjama tužiteljici uzrokovao štetu (neispunjenjem ugovorne obveze ili prodajom stvari s nedostatkom i slično).

28. Naime, u vezi toga utvrđuje da je tužiteljica odmah po sklapanju navedenih ugovora o prodaji od 22. listopada 2003. godine i 17. ožujka 2004. godine saznala za štetu i štetnika, te da su joj s obzirom na razlog kupnje predmetnih nekretnina- poslovne svrhe-turizam već tada bili poznati odnosno nisu mogli ostati nepoznati razmjeri štete koju trpi i koju će trpjeti ubuduće, a da je predmetnu tužbu podnijela dana 30. prosinca 2015. godine, dakle po proteku roka od tri godine računajući od dana sklapanja potonjih ugovora o prodaji, koji rok je propisan odredbom članka 376. stavak 1. ZOO-a, pa utvrđuje da je utuženo potraživanje izgubljene zarade zastarjelo. 29. Iz navedenih razloga, a pozivom i na odredbu članka 480. stavak 2. ZOO-a, odlučuje kao u točki I izreke pobijane presude.

30. Utvrđujući da je tuženik u cijelosti uspio u ovom postupku, dosuđuje istome u skladu s odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a parnične troškove na teret tužiteljice u sveukupnom iznosu od 237.525,00 kuna, koji se odnose na trošak sastava odgovora na tužbu po punomoćniku-odvjetniku, sastav tri podneska, zastupanje na deset ročišta, porez na dodanu vrijednost od 25%, te trošak sudske pristojbe.

31. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda, pa tako niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje ukazuje tužiteljica, te se u svemu može ispitati.

32. Isto tako, nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, na koju sadržajem žalbe upućuje tužiteljica, jer okolnost da je sud prvog stupnja u ovom predmetu dana 03. travnja 2020. godine održao ročište na kojem je objavio pobijanu presudu, a koje ročište je prethodno bilo telefonskim putem odgođeno, te na kojem zbog toga nisu bili prisutni tužiteljica i/ili njezin punomoćnik, a kraj činjenice da tužiteljica ne tvrdi da bi na tom ročištu istaknula određene činjenice i okolnosti vezane uz tužbeni zahtjev, ne znači da bi istoj postupanjem na opisani način bilo onemogućeno raspravljanje pred sudom.

33. Neosnovano tužiteljica žalbenim navodima ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 8. tog Zakona, jer iz cjeline obrazloženja pobijane presude proizlazi da je taj sud cijenio sve provedene dokaze, pri čemu je s obzirom na opisana činjenična i pravna utvrđenja zbog kojih je tužbeni zahtjev utvrdio neosnovanim opravdano utvrdio kako nema potrebe za posebnim obrazlaganjem sadržaja svih provedenih dokaza.

34. Pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je odbio tužbeni zahtjev, a to iz slijedećih razloga.

35. Naime, predmet ove parnice bio je zahtjev tužiteljice za naknadu štete u vidu izmakle koristi uslijed nemogućnosti ostvarivanja zarade od iznajmljivanja apartmana turistima u poslovno stambenom objektu kojeg je planirala izgraditi na nekretninama označenima kao kat. čest. br. ... k. o. V., koje je ista kupila od tuženika na javnim natječajima od 16. rujna 2003. godine i 14. siječnja 2004. godine, i to ugovorima o prodaji od 22. listopada 2003. godine i 17. ožujka 2004. godine, jer da ista nije mogla izgraditi taj objekt na potonjim nekretninama zbog toga što tuženik nije istima osigurao nesmetani kolnički pristup.

36. U vezi toga pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužiteljica sadržajem takvih navoda ukazuje na postojanje materijalnog nedostatka na gornjim nekretninama propisanog odredbom članka 479. točka 2. ZOO-a, koji propis se u ovom slučaju na sporni pravni odnos između tužiteljice i tuženika primjenjuje u skladu s odredbom članka 1163. stavak 1. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u nastavku teksta: novi ZOO).

37. Isto tako, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da se u sadržaju gornjih natječaja, kao niti u tekstu sklopljenih ugovora o prodaji ne navode svojstva i odlike gornjih nekretnina kao onih na kojima se može graditi stambeno poslovni objekt kakvog je namjeravala graditi tužiteljica (izgradnja u svrhu iznajmljivanja apartmana turistima), niti se u istima spominje da je do predmetnih nekretnina osiguran pristupni put, odnosno da će njega osigurati tuženik, pa je pravilno utvrđenje suda da se tuženik nije obvezao da će za naznačene nekretnine koje je prodao tužiteljici osigurati pristupni put, sve to iz razloga koje kao jasne i pravno utemeljene prihvaća i ovaj sud, a na koje se radi nepotrebnog ponavljanja upućuje tužiteljicu.

38. Budući da iz navedenog proizlazi da tuženik kao prodavatelj kat. čest. br. ... k. o. V. nije znao da tužiteljica na tim nekretninama namjerava graditi poslovno stambeni objekt u kojem će biti apartmani koje namjerava iznajmljivati turistima i time ostvarivati dobit, niti mu je to moralo biti poznato, a koja pretpostavka u smislu odredbe članka 479. točka 2. ZOO-a mora egzistirati da bi se moglo govoriti o takvom materijalnom nedostatku, to je u tom smislu pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda o nepostojanju u konkretnom slučaju materijalnog nedostatka koji bi bio reguliran potonjom odredbom ZOO-a. Pri tome valja navesti da ukoliko bi se pak radilo o nekom od materijalnih nedostataka koje ima u vidu odredba članka 479. točka 1. i 3. ZOO-a, tada tuženik kao prodavatelj gornjih nekretnina ne bi odgovarao za iste, jer iz pravilnog utvrđenja suda proizlazi da tužiteljici u času sklapanja ugovora o prodaji od 22. listopada 2003. godine i 17. ožujka 2004. godine nije moglo ostati nepoznato da navedene nekretnine nemaju pristupni put (članak 480. stavak 1. i 2. ZOO-a).

39. Stoga je pravilno sud prvog stupnja već iz navedenih razloga utvrdio tužbeni zahtjev neosnovanim, pa na zakonitost pobijane presude nije bilo od utjecaja to što je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da bi bio u zastari onaj dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje izgubljene koristi za razdoblje unazad tri godine prije podnošenja predmetne tužbe, jer bi u smislu odredbe članka 215. stavak 1. novog ZOO-a zastara za taj dio tužbenog zahtjeva počela teći od dospijeća tog zahtjeva, a ne već od sklapanja navedenih ugovora o prodaji od 22. listopada 2003. godine i 17. ožujka 2004. godine, te bi do nastupanja zastare došlo protekom trogodišnjeg roka iz članka 230. stavak 1. novog ZOO-a, pri čemu su neosnovane tvrdnje tužiteljice da tuženik u ovom postupku nije istaknuo prigovor zastare, jer je iz spisa vidljivo da je taj prigovor naveden u odgovoru na tužbu.

40. Pri tome u prilog neosnovanosti tužbenog zahtjeva, a uz ono što je u tom pogledu pravilno utvrdio prvostupanjski sud, valja dodati i da tužiteljica tijekom postupka ničim nije dokazala tvrdnje da nije bila u mogućnosti ishoditi potrebnu dokumentaciju za gradnju poslovno stambenog objekta na naznačenim nekretninama upravo zbog toga jer iste nisu imale pristupni put. Naime, iz sadržaja priloženog rješenja G. V., klasa: .. urbroj: ... od 04. studenoga 2014. godine (list 156 i 157 spisa), na kojeg se u tom smislu tužiteljica pozivala, ne proizlazi da je tužiteljici odbijen zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole na kat. čest. br. .., k. o. V. iz tog razloga, već zbog toga jer ista nije u određenom roku dostavila nadležnom tijelu svu dokumentaciju u smislu odredbe članka 37. Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine“ br. 30/94, 68/98, 61/00, 32/02 i 100/04). Tom odredbom je u stavku 1. bilo propisano da se zahtjevu za izdavanje lokacijske dozvole prilaže izvadak iz katastarskoga plana, te opis i idejno rješenje namjeravana zahvata u prostoru, dok je u stavku 3. tog članka bilo određeno da se zahtjevu za izdavanje lokacijske dozvole za zahvat u prostoru za koji se prema posebnom propisu ne izdaje građevna dozvola prilaže i idejni projekt u smislu posebnog propisa te dokaz o pravu vlasništva zemljišta, odnosno građevine ili ugovor, odnosno akt nadležnog državnog tijela na temelju kojega je podnositelj zahtjeva stekao pravo izvođenja toga zahvata u prostoru, pri čemu je u stavku 4. bilo propisano da se zahtjevu za izdavanje lokacijske dozvole koju izdaje Ministarstvo te za zahvate u prostoru određene programom mjera županije, odnosno G. Z. prilaže stručna podloga za izdavanje lokacijske dozvole.

41. Dakle, iz potonjeg proizlazi da tužiteljica nije u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZOO-a dokazala da je do eventualnog nastanka utužene štete u vidu izmakle koristi došlo time što tuženik ne bi izvršio eventualnu obvezu izgradnje pristupnog puta za gornje nekretnine, odnosno da bi do štete došlo zbog takvog tuženikovog propusta. Osim toga, sve i kada bi se prihvatile tvrdnje tužiteljice da se tuženik obvezao na izgradnju pristupnog puta za gornje nekretnine, a kraj činjenice da ista ne tvrdi da bi u tom smislu bio definiran rok u kojem bi tuženik trebao izvršiti tu radnju, niti dokazuje da priroda takve obveze ne zahtijeva stanoviti rok za njezino ispunjenje (članak 314. ZOO-a), tada se kraj činjenice da je tuženik naknadno napravio predmetni pristupni put, kako proizlazi iz stranačkog iskaza tužiteljice sa ročišta od 31. siječnja 2018. godine, ne može tvrditi da takva obveza ne bi bila ispunjena.

42. Stoga je pravilno odlučeno kao u točki I izreke pobijane presude, pa su s obzirom na naznačena činjenična i pravna utvrđenja za odluku o žalbi bez značaja preostali žalbeni navodi tužiteljice, jer su izraz i posljedica subjektivne ocjene provedenih dokaza.

43. Budući je tuženik u cijelosti uspio u parnici, to je pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova, te je ista obvezana na naknadu tih troškova tuženiku. Pri tome su neosnovane tvrdnje žaliteljice da se ta odluka (točka II izreke pobijane presude) ne može ispitati, čime ukazuje na bitnu postupovnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer je iz sadržaja te odluke i priloženog troškovnika tuženika (list 284 spisa) razvidno da je tuženiku priznat trošak za točno određene radnje, i to za odgovor na tužbu, zatim za sva ročišta koja su održana u ovom predmetu, a na kojima se protivno žalbenim navodima raspravljalo o glavnoj stvari i/ili su se izvodili dokazi, te za sastav tri podneska u kojima se tuženik očitovao na nalaze i mišljenja vještaka od 04. prosinca 2017. godine, 21. svibnja 2018. godine i 13. lipnja 2019. godine, pri čemu je istome dosuđen i zatraženi trošak za te radnje po osnovi poreza na dodanu vrijednost od 25%, a visina tako dosuđenog troška, zajedno sa pravilno utvrđenim troškom sudske pristojbe, ne prelazi iznos koji tuženiku pripada u skladu s odgovarajućim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

44. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

45. Budući da tužiteljica nije uspjela u žalbenom postupku, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen njezin zahtjev za naknadu troškova tog postupka, a na jednaki način odlučeno je i o zahtjevu tuženika za naknadu troškova u vezi žalbe, jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

U Rijeci, 08. lipnja 2022. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Brankica Malnar