REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 71 Pž-1652/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Davora Pustijanca, suca izvjestitelja, i Nikoline Mišković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. d.o.o. u stečaju, OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik H. I., odvjetnik u Z., protiv tuženika T. T. d.o.o., OIB ..., Z., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu O. i P. d.o.o., u Z., radi isplate iznosa od 1.664.752,63 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1332/15 od 28. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 8. lipnja 2022.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1332/15 od 28. siječnja 2022. u točkama I., III. i V. izreke i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1332/15 od 28. siječnja 2022. u točki I. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 784.580,63 kn (na ime varijabilne naknade i bonusa) s pripadajućim zateznim kamatama. U točki II. izreke odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 517.143,91 kn (na ime varijabilne naknade i bonusa) s pripadajućim zateznim kamatama. U točki III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 880.172,00 kn (na ime izmakle koristi) s pripadajućim zateznim kamatama. U točki IV. izreke odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 386.534,24, kn (na ime izmakle koristi) s pripadajućim zateznim kamatama. U točki V. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 87.185,00 kn. U točki III. izreke odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 2.187,50 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

2. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj potražuje iznos od 1.265.727,54 kn na ime varijabilne naknade i bonusa na temelju ugovora o djelu te iznos od 1.273.706,24 kn naknade štete na ime izmakle koristi.

3. Utvrdio je da su stranke sklopile Ugovor o poslovnoj suradnji na polju prodaje usluga T. T. i T. M. putem sustava prodajnih predstavnika i kontakt centra od 17. ožujka 2014. (dalje: Ugovor), da je tužitelj u ime i za račun tuženika sklapao ugovore s korisnicima vezano za pružanje tuženikovih telekomunikacijskih usluga, da su stranke ugovorile plaćanje varijabilne naknade za svaki sklopljeni i aktivirani ugovor te bonus ako tužitelj sklopi više od 50 ugovora, da je tuženik imao obvezu ugraditi korisnicima terminalnu opremu, da tužitelj ima pravo na naknadu za sklopljeni ugovor iako usluga od strane tuženika ne bude pružena u roku od deset radnih dana od sklapanja ugovora, kao i da je navedeni ugovor raskinut.

4. Sud je utvrdio da iako su stranke sklopile i ugovor o ugradnji terminalne opreme u svibnju 2014., da tužitelj time nije na sebe preuzeo odgovornost za pravovremenu ugradnju terminalne opreme po Ugovoru, odnosno da nije osnovan tuženikov prigovor da tužitelj ne bi imao pravo na isplatu varijabilne naknade i bonusa.

5. Sud je utvrdio da nije osnovan tuženikov prigovor da tužitelj nema pravo na isplatu bonusa jer nije ispunio poslovni plan jer da bi se bonus isplaćivao samo ako se plan nadmaši, navodeći da to ne proizlazi iz odredbi Ugovora pa je ocijenio tužbeni zahtjev za isplatu varijabilne naknade i bonusa u iznosu od 784.580,63 kn djelomično osnovanim, a neosnovanim za iznos od 517.143,91 kn.

6. Sud je utvrdio da je ugovor raskinut i da stoga tužitelj ima pravo na naknadu štete na ime izmakle koristi. Uzimajući u obzir nalaz i mišljenje financijskog vještaka ocijenio je taj tužbeni zahtjev osnovanim do iznosa od 888.172,00 kn, dok je za iznos od 386.534,24 kn odbio zahtjev kao neosnovan.

7. Protiv presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troška tuženiku, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka.

7.1. U žalbi u bitnom ističe da su pobijanom presudom počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. i 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) kao i iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. i čl. 299. ZPP-a. Ističe da je sud odbio tuženikov prijedlog iz podneska od 17. ožujka 2017. za izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka R. S. i L. D., a iz razloga što je prethodni postupak zaključen 15. veljače 2018. Navodi da je tužitelj tek na pripremnom ročištu dostavio na cd-u opsežnu dokumentaciju, točnije e-mail prepisku te excel tablice pa se tuženik nije mogao očitovati o tim dokazima na ročištu te je zatražio dodatan rok za očitovanje. Navodi da mu je sud i dodijelio rok od 30 dana za očitovanje, no na istom ročištu je zaključio prethodni postupak. Tuženik se u dodijeljenom roku očitovao te iznio dokazne prijedloge za saslušanje navedenih svjedoka na okolnost sastavljanja excel tablica koje sadrža podatke o korisnicima koje je tužitelj navodno akvizirao, no sud je odbio taj dokazni prijedlog jer je tuženik prekludiran u predlaganju novih dokaza zbog zaključenja prethodnog postupka. Sud je time počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP. Smatra da je sud u odnosu na tužitelja suprotno tumačio odredbe čl. 299. st. 2. ZPP, jer mu je nakon zaključenja prethodnog postupka dopustio dostavljanje dokumentacije potrebne za izvođenje financijskog vještačenja. Kako se dio nalaza i mišljenja vještaka temelji na navedenoj dokumentaciji, sud ga nije trebao uzeti u obzir zbog prekluzije. Smatra da presuda nema razloga o odlučnoj činjenici jesu li excel tablice vjerodostojne i mjerodavne za obračun naknada i bonusa. Ističe da je sud utvrdio da su svi saslušani svjedoci potvrditi da su djelatnici tužitelja obavještavali tuženika putem excel tablica, a ne navodi o kojim svjedocima je riječ. Smatra da je navedeno obrazloženje proturječno zapisnicima u spisu, budući da su svjedoci N. J., D. I., K. L. i O. M. potvrdili da je tužitelj imao pristup tuženikovoj aplikaciji u koju su djelatnici tužitelja unosili podatke o akviziranim korisnicima. Smatra da je zaključak suda o tome da su tužiteljevi djelatnici obavještavali tuženika o akviziranim korisnicima putem excel tablica suprotan elektroničkoj komunikaciji između R. S. i K. L. te N. J., iz koje je vidljivo da je tužitelj podatke o korisnicima unosio u tuženikovu aplikaciju. Ističe da je obrazloženje presude nerazumljivo jer sud prvo tvrdi da saslušanje svjedoka R. S. i L. D. nije bitno jer smatra da se vjerodostojnost financijske dokumentacije može dokazivati isključivo financijskim vještačenjem, a zatim na temelju iskaza saslušanih svjedoka zaključuje da su tablice vjerodostojne. Ističe da je izričito i višestruko osporavao vjerodostojnost excel tablica te predložio financijsko vještačenje na tu okolnost, no sud ga nije izveo. Navodi da se vještak u nalazu i mišljenju nije očitovao na tuženikove prigovore o tome da iz tablica nije razvidno jesu li korisnici potpisali zahtjev za sklapanje pretplatničkog ugovora, da nije naveden datum kada su zahtjev proslijedili tuženiku, da određene korisnike treba isključiti iz obračuna jer su više puta navedeni. Ističe da je vještak na raspravi iskazivao da na temelju podataka iz cd-a nije moguće utvrditi koliko je i kada potpisano zahtjeva ni kada je tužitelj te zahtjeve dostavio tuženiku, dakle nije osnovan zaključak prvostupanjskog suda da je vještak uspješno otklonio tuženikove prigovore. Navodi da je sud pogrešno utvrdio da je tužitelj imao pravo na obračun bonusa iako ni jedan mjesec nije ispunio poslovni plan. Smatra da presuda ne sadrži razloge o odlučnoj činjenici je li tužitelj preuzeo obvezu instalacije opreme korisnicima. Prilikom utvrđivanja te činjenice sud je uzeo u obzir samo iskaze svjedoka, a nije cijenio e-mail korespondenciju iz koje proizlazi da je tužitelj imao obvezu instalacije opreme. Navodi da tužitelj nema pravo na naknadu iz čl. 6. st. 6. Ugovora za korisnika kojima nije instalirana oprema u ugovorenom roku, kad je sam tužitelj bio odgovoran za instalaciju te opreme. Ističe da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje jer je pogrešno utvrdio da tužitelj nije preuzeo obvezu instalacije opreme korisnicima, da su djelatnici tužitelja obavještavali tuženika putem excel tablica, da tuženik nije ispunjavao ugovorne obveze jer je kasnio s instalacijom opreme pa da je Ugovor zbog tog raskinut i da postoji tuženikova odgovornost za naknadu izmakle koristi tužitelju. Smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo i to čl. 346. st. 1. i čl. 1089. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO), a da je propustio primijeniti čl. 346. st. 4. i 358. st. 1. ZOO-a. Navodi da sud nije iznio razloge zašto tužitelj ima pravo na naknadu izmakle koristi i bi li tužitelj ostvario dobit po redovitom tijeku stvari jer je tužitelj prestao poslovati odmah nakon prestanka suradnje s tuženikom početkom rujna 2014. godine te je otvoren stečajni postupak pa je očito da nije imao resursa nastavili poslovanje kojim bi ostvario dobit. Pobija i odluku o troškovima postupka te osporava da bi podnesak od 3. prosinca 2018., koji tuženik nije ni dostavljen, bio potreban za vođenje postupka.

8. U odgovoru na žalbu tužitelj predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu. Potražuje trošak odgovora na žalbu.

8.1. Tužitelj u bitnom ističe da je sud proveo prethodni postupak u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku i da je tuženik propustio tražiti od suda odgodu pripremnog ročišta i time zadržati procesna ovlaštenja koja prethodni postupak predviđa pa da mu nije onemogućeno raspravljanje. Ističe da ako je tuženik smatrao da su tužiteljeve excel tablice nevjerodostojne trebao je predložiti izvođenje dokaza kojim bi osporio da se radi o tablici koja je cirkulirala među strankama, a koja tablica je bila priložena e-mail-u koji je poslala tuženikova djelatnica. Navodi da tuženik citira iskaze svjedoka koji su potvrdili da je tužitelj imao pristup tuženikovom sustavu i u isti mogao unositi podatke o korisnicima te želi zaključiti da su ti sustavi imali prednost pred tablicama koje su kružile e-mail-om, kao i da su se tablice kreirale iz tako neažurnog sustava. Međutim, takav stav je suprotan iskazima svjedoka koji su potvrdili da su mjerodavna bila stanja u excel tablicama koje su se izmjenjivale na dnevnoj osnovi. Navodi da tuženik nije dostavio nikakve dokaze kojim bi doveo u pitanje točnost tablice, odnosno je li tužitelj akvizirao korisnike iz tablice. U odnosu na prekluziju u dostavi financijske dokumentacije ističe da je u tužbi predložio dostavu financijske dokumentacije, koju je po pozivu i uputu vještaka i dostavio pa smatra da je taj prigovor neosnovan. Ističe da okolnost da je tužitelj pomagao tuženiku u vezi instaliranja opreme govori o sposobnosti tuženika da odradi taj dio posla, a time tuženik neosnovano želi prikazati da je tužitelj preuzeo na sebe navedenu obvezu jer je sud pravilno utvrdio da su tužiteljevi djelatnici ponekad uskakali i instalirali korisnik prema potrebama trenutne situacije, iako je to bila tuženikova obveza prema Ugovoru.

9. Žalba je osnovana.

10. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je zaključio da pobijana presuda nije pravilna ni zakonita.

11. U odnosu na žalbeni navod kojim tuženik ističe da je sud neosnovano zbog prekluzije odbio izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka ukazuje se da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio prethodni postupak iako je dao rok za očitovanje, no sud je predložene dokaze odbio iz razloga što su neadekvatni za dokazivanje činjenica za koje su predloženi pa time sud nije počinio bitnu povredu iz odredbi čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a.

12. Predmet spora su tužbeni zahtjevi za isplatu varijabilne naknade i bonusa na temelju Ugovora te za naknadu štete na ime izmakle koristi koju je tužitelj očekivao ostvariti u preostalom razdoblju na koje je Ugovor bio sklopljen od 1. listopada 2014. do 31. siječnja 2016.

13. Između stranaka nije sporno da su 17. ožujka 2014. sklopile Ugovor, uz određeno trajanje od 1. veljače 2014. do 31. siječnja 2016., kojim se tužitelj obvezao sklapati ugovore za usluge T. T. i T. M. s korisnicima u ime i za račun tuženika putem prodajnih predstavnika i kontakt centra, a da se za svaki sklopljeni i uspješno aktivirani ugovor tuženik obvezao isplatiti tužitelju varijabilnu naknadu u iznosu od 300,00 kn, kao i bonus ukoliko sklopi više od 50 ugovora mjesečno, da se tužitelj obvezao ispuniti poslovni plan s najviše 20% negativnog odstupanja, da je Ugovor raskinut, da je tuženik u razdoblju od veljače do kraja rujna isplatio tužitelju iznos od 774.617,97 kn za pružene usluge.

14. Sporna je osnova i visina potraživanja, odnosno ima li tužitelj pravo na isplatu varijabilne naknade i bonusa te pravo na naknadu izmakle koristi zbog raskida ugovora.

15. Osnovano tuženik u žalbi ističe da pobijanu presudu nije moguće ispitati jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, zbog čega je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

16. Naime, između stranaka je sporna činjenica kada i tko je ugovor raskinuo, dakle tko je odgovoran za neispunjenje ugovornih obvezi pa time i za raskid ugovora, jer prema odredbi čl. 360. ZOO-a („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) u dvostranoobveznim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili, pod pretpostavkama predviđenim u idućim člancima, raskinuti ugovor jednostavnom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Dakle ona strana koja je svoju obvezu ispunila može raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete od druge ugovorne strane koja svoju obvezu nije ispunila.

17. Tužitelj je tvrdio da je ugovor raskinut nakon dostave dopisa od 13. studenog 2014. tuženiku (str. 18. do 20. spisa), iz kojeg proizlazi da će se, ako tuženik ne ispuni svoju obvezu plaćanja (naknade i bonusa), ugovor smatrati raskinutim. Tuženik je tijekom postupka tvrdio suprotno, dakle da je ugovor raskinut još u srpnju 2014. jer tužitelj nije ispunio poslovni plan zbog čega je tuženik raskinuo ugovor, što proizlazi iz odgovora na tužiteljev dopis od 20. studenog 2014. i tuženikovog e-mail-a (str. 23. do 27. spisa).

18. Prvostupanjska presuda ne sadrži razloge o toj spornoj činjenici kada je došlo do raskida ugovora i tko je ugovor raskinuo, a radi se o odlučnoj činjenici za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

19. Sud je utvrdio da tuženik nije ispunjavao svoj dio obveze prema Ugovoru jer da je kasnio s instaliranjem opreme (zbog nedovoljnog broja tehničara i nedostatka opreme) i da je ugovor u konačnici raskinut, ali iz samog ugovora nije razvidno čija je obveza instalacije opreme jer o tome nema ugovorne odredbe.

20. Tuženik je osporio da je bio obvezan ugraditi terminalnu opremu. Tvrdio je da su stranke usmeno dopunile ugovor na način da je tužitelj na sebe preuzeo obvezu instalacije opreme i aktivacije korisnika te mu je omogućio pristup svom računalnom sustavu za obradu naloga, izdavao mu opremu koju se tužitelj obvezao instalirati te mu plaćao naknadu. U prilog tim tvrdnjama dostavio je e-mail prepisku (str. 46. do 48. spisa) i račune koje je tužitelj izdao tuženiku za uslugu instalacije opreme (za lipanj, srpanj i kolovoz 2014. str. 67. do 69. spisa). O tome da je tužitelj osim sklapanja ugovora, instalirao i opremu iskazivali su i svjedoci (N. J., N. I.), te zastupnik po zakonu stranaka.

21. Sud je zaključio da su djelatnici tužitelja samo ponekad uskakali i instalirali korisnike prema potrebama trenutne situacije, iako je to bila tuženikova obveza. Međutim, takav zaključak proturječi ispravama u spisu (posebno računima za lipanj, srpanj i kolovoz 2014. za pruženu uslugu instalacije izdani tuženiku od strane tužitelja), koje isprave prvostupanjski sud je propustio ocijeniti, zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

22. Osnovano tuženik tijekom postupka ističe da ukoliko je tužitelj preuzeo obvezu instalacije opreme, na njemu je bila i obveza pravovremene instalacije opreme korisnicima. Zbog navedenog tužitelj ne bi imao pravo na obračun varijabilne naknade i bonusa sukladno čl. 6. st. 6. Ugovora u odnosu na one ugovore, kod kojih je do neaktivacije usluge došlo ne tuženikovom, već tužiteljevom krivnjom. Međutim činjenično stanje u vezi obveze instalacije, kao i tužiteljevog prava na naknadu u tom dijelu ostalo je nepotpuno utvrđeno i presuda nema razloga o tim odlučnim činjenicama.

23. Nadalje, tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju vještaka, istaknuo da vještak nije postupio po uputi suda po kojoj je trebao uzeti u obzir tuženikove prigovore iz podneska od 15. studenog 2018. te je predložio dopunsko vještačenje. Sud je to odbio pogrešno smatrajući da je vještak sve tuženikove prigovore otklonio, a zbog navedenog činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno.

24. Naime, tuženik je tijekom postupka osporio vjerodostojnost excel tablica, na temelju kojih je vještak temeljio svoj nalaz i mišljenje, kao temelja za obračun varijabilne naknade i bonusa, jer je prema čl. 6. st. 6. Ugovora određeno da će se za potrebe obračuna naknada na temelju Ugovora smatrati da su uspješno aktivirani 90% ugovora s korisnicima koje je tužitelj sklopio (primio potpisane zahtjeve korisnika), a na temelju kojih nije započelo pružanje usluga u roku od deset radnih dana. Iz te odredbe dakle proizlazi da tužitelj ima pravo na obračun naknada samo za one ugovore za koje su zahtjevi korisnika potpisani, a što ne proizlazi iz tablica (nije vidljivo kada su zahtjevi potpisani i jesu li uopće potpisani). O tom prigovoru presuda nema razloga.

25. Tvrdio je da su u excel tablicama navedeni korisnici koji su odustali i za koje je tužitelj obračunao naknadu, a da se radi o tome da je tužitelj ugovore sklopio, ali da do aktivacije usluge nije došlo zbog nekih drugih razloga, a ne razloga zbog kojih bi tuženik odgovarao (odnosno da je u tablici navedeno da se radi o korisniku koji je već postojeći korisnik ili koji je odustao zbog pogrešne prezentirane usluge) pa da u odnosu na te korisnike tužitelj nema pravo na naknadu. Istaknuo je da u tablici naveden datum kada je ugovor sklopljen, ali ne i datum kada je tuženik o tome bio obaviješten, dakle od kada mu teče rok od deset radnih dana za aktivaciju usluge, a sve vezano za obračun prema čl. 6. st. 6. Ugovora, o kojim prigovorima presuda također nema razloga.

26. Tuženik je istaknuo je da su neki korisnici više puta (dvaput, triput) u excel tablicama navedeni, kao i da je vještak u obračun uključio korisnike koji su odustali od usluge već nakon isteka 10 dana, a ne 10 radnih dana, kao je ugovoreno čl. 6. st. 6. Ugovora. Istaknuo je i da je vještak uključio neke korisnike u obračun koji su zahtjeve podnijeli prije sklapanja predmetnog ugovora.

27. Vještak je u svom iskazu u odnosu na tuženikov prigovor jesu li zahtjevi potpisani i kada očitovao da to iz excel tablica nije moguće utvrditi, kao i da nije moguće utvrditi je li i kada zahtjeve tužitelj dostavio tuženiku, dok druge prigovore nije otklonio.

28. Budući da je činjenično stanje u vezi ukupnog broja ugovora na koje tužitelj ima pravo obračunati varijabilnu naknadu i bonus prema Ugovoru ostalo nepotpuno utvrđeno (posebno uzimajući u obzir ugovornu odredbu o ugovorima koji se smatraju sklopljenim iz čl. 6. st. 6. Ugovora, a to su ugovori koji su trebali biti ne samo sklopljeni već i potpisani), ni visina dosuđenog tužbenog zahtjeva se zasad ne može ispitati.

29. U odnosu na zahtjev na ime naknade štete zbog izmakle koristi ističe se da je na teret dokazivanja svih pretpostavki ugovorne odgovornosti za štetu (osim općih pretpostavki: štetnik, štetna radnja, šteta, uzročno-posljedična veza, protupravnost, i posebne pretpostavke: postojanje ugovora, povreda obveze iz ugovora) na tužitelju. Presuda se u tom dijelu zasad ne može ispitati budući da nema razloga o tome jesu li ispunjene sve navedene pretpostavke odgovornosti za štetu, a posebno o tome čijom krivnjom je i kada ugovor raskinut.

30. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a trebalo je odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

31. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje ovaj sud, tako što će uzeti u obzir dokazne prijedloge stranaka i utvrditi odlučne činjenice o tome tko je, kada i čijom krivnjom ugovor raskinuo, nakon čega će ispitati tuženikove prigovore vezano uz nalaz i mišljenje vještaka u odnosu na obračun varijabilne naknade, bonusa i izmakle koristi, po potrebi provesti po tuženiku predloženo dopunsko vještačenje te nakon provedenog dokaznog postupka donijeti novu, na zakonu utemeljenu presudu i odlučiti o ukupnim troškovima postupka.

Zagreb, 8. lipnja 2022.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Srđan Šimac, v.r.