Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: 47 Gž-1697/2020-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud, po sutkinji tog suda Renati Đaković Vranković, u pravnoj stvari tužiteljice Z. S. iz K., OIB: …, koju zastupa punomoćnica V. J., odvjetnica iz S., protiv tuženika E. & S. B. d.d. iz R., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik iz Odvjetničkog društva H. & Partneri iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-421/2019-13 od 15. travnja 2020., 8. lipnja 2022.
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba tuženika E. & S. B. d.d kao neosnovana i potvrđuje rješenje rješenja Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-421/2019-13 od 15. travnja 2020.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:
„Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan.“
2. Protiv tog rješenja žalbu je podnio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Predlaže ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak ili isto preinačiti sukladno žalbenim navodima. Potražuje naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od ukupno 625,00 kn.
3. Žalba tuženika je neosnovana.
4. Tužiteljica je u ovom predmetu podnijela tužbu radi isplate, a tužbeni zahtjev temelji na činjenici da je tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu 13. srpnja 2005. (dalje: Ugovor o kreditu) u iznosu od 52.300,00 CHF, da je u toč. 8. ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a toč. 7. da se povrat obveza iz ugovora obračunava po promjenjivom tečaju banke za CHF, a o kojim ugovornim odredbama se nije posebno pregovaralo već je tuženik jednostranim odlukama mijenjao kamatnu stopu, pa tužiteljica smatra da se radi o ništetnim ugovornim odredbama i tužbenim zahtjevom traži isplatu preplaćene kamate i valutne klauzule.
5. Prvostupanjski sud je odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, pozivom na odredbu čl. 19.l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 102/15), jer tužiteljica ima prebivalište na području nadležnosti Općinskog suda u Kutini.
6. Protivno žalbenim navodima tuženika nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) jer je pobijano rješenje moguće ispitati i ne sadrži nikakve procesne povrede pa niti one iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
7. Iz sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da je u toč. 16. Ugovora o kreditu, između ostalog, navedeno: U slučaju spora, nadležan je sud u mjestu sjedišta Banke. Dakle, Ugovor o kreditu sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti u smislu čl. 70. ZPP, a tužiteljica u tužbi tvrdi da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo zbog čega smatra da je takva odredba nepošetna, što za posljedicu ima ništetnost te odredbe.
8. Prema odredbi čl. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva) smatrat će se nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na tri glavna kriterija za test kojemu se podvrgavaju jednostrano određene klauzule:
- ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo,
- mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i
- mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.
9. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopljen je 13. srpnja 2005. kada je na snazi bila odredba čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03 - dalje: ZZP/03) kojom je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
9.1. Odredbom čl. 82. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
10. Presudom Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), utvrđena je obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.
11. U konkretnom slučaju radi se o odredbi ugovora o kojoj stranke nisu pregovarale, već je sastavni dio tipskog ugovora tuženika, na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaj, što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama i predstavlja nepoštenu ugovoru odredbu, budući da bi radi ostvarenja svojih prava i obveza tužiteljica bila u obvezi putovati u R., što bi, budući živi u K. (Sisačko- moslavačka županija), uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu i neravnotežu u procesno ravnopravnom položaju ugovornih strana.
12. S obzirom na to da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnosti Općinskog suda u Rijeci, kako to smatra tuženik.
12.1. Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP.
13. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, nije sadržavao odredbe o nadležnosti suda pred kojim bi potrošač mogao pokrenuti postupak u vezi s ugovorom o kreditu, pa je pitanje sudske mjesne nadležnosti bilo određeno tada važećim odredbama Zakona o parničnom postupku.
14. U ovom postupku tužiteljica iz K. je podnijela tužbu 12. lipnja 2019. Općinskom sudu u Kutini, kada je na snazi bio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., kojim je dodana odredba čl. 19.l. st. 1. koja glasi: (1) U sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.
15. Prema odredbi čl. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 – dalje: ZPK) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010., tim se Zakonom uređuju ugovori o potrošačkom kreditu, informacije i prava o ugovoru o kreditu, pristup bazi podataka, nadzor i zaštita prava potrošača, a u kojima kao korisnik kredita nastupa potrošač koji uzima kredit pod uvjetima i u svrhu koju određuje ovaj Zakon.
16. Sudska nadležnost (apsolutna, stvarna, mjesna) se prosuđuje s obzirom na činjenično stanje kakvo je postojalo u vrijeme podnošenja tužbe sudu, ali po propisima koji vrijede u vrijeme odlučivanja o nadležnosti.
16.1. Dakle, pitanje nadležnosti suda je pretpostavka za postupanje nadležnog suda zbog čega se nadležnost ispituje primjenom procesnih zakonskih odredbi koje su na snazi, tj. koje se primjenjuju, u vrijeme odlučivanja o nadležnosti.
17. Polazeći od sadržaja citirane odredbe odredbi čl. 1. ZPK, taj zakon uređuje materijalnopravne odnose koji se zasnivaju na ugovoru o potrošačkom kreditu.
17.1. Citirani čl. 19.l. st. 1. ZPK je procesna odredba kojom je određena sudska nadležnost u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu i koja odredba je na snazi od 30. rujna 2015., što imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 90. st. 1. i 3. Ustava Republike Hrvatske, znači da se od tog dana ta odredba koja određuje mjesnu nadležnost suda u slučaju spora koji nastane u vezi ugovora o kreditu, mora primijeniti u svim postupcima u kojima se nakon stupanja na snagu ZID ZPK/15 odlučuje o sudskoj mjesnoj nadležnosti.
17.2. Svako drugo tumačenje u primjeni odredbe čl. 19.l. st. 1. ZPK kada se radi o sporu u vezi potrošačkog ugovora o kreditu koji je sklopljen prije 1. listopada 2010. kada je stupio na snagu ZPK, a obzirom na čl. 29. st. 1. ZPK kojim je propisano da se taj zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu tog zakona, dovelo bi do pretjeranog formalizma u odlučivanju kao posljedice primjene pozitivnog prava bez sagledavanja pravnog problema u cjelini s aspekta da potrošač kao slabija ugovorna strana treba biti zaštićen pravilima o nadležnosti koja su povoljnija za njegove interese.
18. Slijedom naprijed navedenog u vezi ništetnosti ugovorne odredbe koja sadrži prorogacijsku klauzulu, te kako je tužiteljica koja ima prebivalište u K., pravo izbora nadležnog suda koji će odlučiti u ovom sporu nastalom u vezi potrošačkom ugovoru o kreditu iscrpila podnošenjem tužbe Općinskom sudu u Kutini, kao mjesno nadležnom prema njezinom prebivalištu, a sukladno čl.19.l. st. 1. ZPK, valjalo je na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.
19. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu ne pripadaju troškovi žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi čl. 166. st. 1. ZPP).
U Zagrebu, 8. lipnja 2022.
Sutkinja:
Renata Đaković Vranković, v.r.
