REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 4653/2019-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EV, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] Sela, [adresa], zastupanog po punomoćnici Jasmini Češo-Žanić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika TIM Topusko dioničko društvo za proizvodnju i usluge, OIB 24370218091 iz Topuskog, Školska 35, koga zastupa punomoćnik Nikica Ferić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja odluke o otkazu nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R- 355/2019-2 od 18. srpnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pr-116/18-8 od 1. ožujka 2019., u sjednici održanoj 7. lipnja 2022.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev da se utvrdi da je odluka o redovitom otkazu ugovora o radu od 22. studenog 2016. zbog skrivljenog ponašanja tužitelja nedopuštena i da radni odnos tužitelja nije prestao te da se naloži tuženiku da vrati tužitelja na poslove KV radnika. Naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka od 2.600,00 kuna.
2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u cijelosti.
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 – dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je ovom sudu preinačiti pobijanu presudu na način da se prihvati tužbeni zahtjev.
4. Tuženik je u odgovoru na reviziju predložio odbiti istu kao neosnovanu.
5. Revizija tužitelja nije osnovana.
6. Postupajući prema odredbi čl. 392.a ZPP ovaj sud je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Pobijana presuda nema nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, već su izneseni iscrpni, jasni i neproturječni razlozi stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.
7.2. U dijelu revizijskih navoda kojima tužitelj u okviru bitne povrede odredaba parničnog postupka osporava utvrđeno činjenično stanje i preocjenjuje utvrđeno činjenično stanje treba reći da sukladno čl. 385. st. 1. ZPP u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno preispitivati činjenična utvrđenja i ovaj sud takve revizijske navode ne može uzeti u obzir.
8. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika, kao i zahtjev da se utvrdi da radni odnos nije prestao i zahtjev za vraćanje tužitelja na posao.
9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da je između tužitelja kao radnika i tuženika kao poslodavca, 28. veljače 2013. zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, na temelju kojeg je tužitelj obavljao posao KV radnika,
- da je tužitelj dana 1. i 2. rujna 2016., dolazio na posao, ali da je odbio izvršavati radne zadatke na radnom mjestu,
- da tuženik prije donošenja predmetne odluke o otkazu nije upozorio tužitelja na obveze iz radnog odnosa niti mu je omogućio iznošenja obrane.
10. Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski su sudovi zaključili da tužiteljevo kršenje obveza iz radnog odnosa odnosno odbijanje rada 1. i 2. rujna 2016. predstavlja opravdani razlog za redoviti otkaz ugovora o radu sukladno čl. 115. st. 1. toč. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 i 127/17 – dalje: ZR). Ocijenili su da s obzirom na karakter tužiteljevog kršenja obveze iz radnog odnosa (odbijanje rada) tuženik kao poslodavac nije bio obvezan prije otkazivanja prethodno upozoriti tužitelja na obveze iz radnog odnosa niti mu omogućiti iznošenje obrane.
11. Nadalje ističe da je došlo do povrede odredaba materijalnog prava jer da je tuženik kao poslodavac, a bez prethodnog upozorenja i davanja mogućnosti na iznošenje obrane, dao redoviti otkaz ugovora o radu iz čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR. Revident ističe da zbog tužiteljevog odbijanja raditi (dva radna dana) nije došlo do štete tuženiku odnosno da tuženik to nije dokazao. Također ističe da je tuženik mogao tužitelju eventualno dati izvanredni otkaz ugovora o radu, a ne redoviti otkaz ugovora o radu.
11.2. Odredbom čl. 115. st. 1., toč. 3. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoren otkazani rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika). Odredbom čl. 119. st. 1. ZR propisano je kako je prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Stavkom 2. istog čl. određeno je kako prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.
12. U okolnostima konkretnog slučaja sama činjenica da je tužitelj neopravdano odbio raditi 1. i 2. rujna 2016., sama za sebe je dovoljna da tuženik osnovano tužitelju otkaže ugovor o radu neovisno o tome je li zbog tužiteljevog odbijanja da radi došlo do kakvih posljedica za tuženika (nastanak imovinske štete, narušavanje poslovnog ugleda i sl.).
12.2. Treba naglasiti da je poslodavac taj koji odlučuje hoće li se u slučaju utvrđenog počinjenja osobito teške povrede radne obveze odlučiti za izvanredni ili redoviti otkaz ugovora o radu (Revr-779/10 od 8. rujna 2010.). Na trećoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 18. travnja 2019. ovaj sud je izrazio shvaćanje da okolnost da je poslodavac radniku dao redoviti otkaz ugovora o radu koji je za njega povoljniji, a ne izvanredni otkaz, ne utječe na zakonitost odluke o redovitom otkazu ugovora o radu.
13. Upozoravanje na obvezu iz radnog odnosa i omogućavanje obrane iz čl. 119. ZR nije samo sebi svrha, pa eventualni propust poslodavca da prije redovitog otkaza ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja, radnika pisano upozori na obvezu iz radnog odnosa i na mogućnost otkaza ne znači da je riječ o povredi postupka otkazivanja ugovora o radu koja uvijek dovodi do nedopuštenosti otkaza. U određenim okolnostima nije opravdano očekivati da poslodavac prethodno upozori radnika na moguće posljedice svog (ne)postupanja (čl. 119. st. 1. ZR) kao i (ne)davanja mogućnosti iznošenja radnikove obrane (čl. 119. st. 2. ZR) kao što je to u ovom slučaju. Naime neopravdano odbijanje tužitelja da radi 1. i 2. rujna 2016. predstavlja takvu povredu kod koje nije bilo opravdano očekivati od poslodavca (tuženika) da pisano upozori radnika (tužitelja) na obveze iz radnog odnosa te da mu omogući iznošenje obrane (tužitelj je odbio raditi i to dva dana pa nije logično niti životno da ga poslodavac treba upozoriti da na poslu treba raditi jer da će u suprotnom dobiti otkaz). Stoga revizijski navod da tuženik nije poštovao proceduru predviđenu čl. 119. ZR nije osnovan (tako i u odluci Revr-771/2018 od 25. travnja 2019.).
14. Slijedom navedenog nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo i revizijski prigovor u tom smislu nije osnovan.
15. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu.
Zagreb, 7. lipnja 2022.
Predsjednica vijeća:
Viktorija Lovrić
