REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 657/2018-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐHS, [adresa], Kraljevina Belgija, kojeg zastupa punomoćnik Mijo Jeličić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženice ĐH, [adresa], Kraljevina Belgija, koju zastupa punomoćnica Suzana Malenica, odvjetnica u Šibeniku, radi bračne stečevine, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-232/2015-2 od 25. rujna 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P-3562/2010 od 3. prosinca 2014., u sjednici 7. lipnja 2022.,
r i j e š i o j e :
I. Ukida se presuda Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-232/2015-2 od 25. rujna 2017., kao i presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P-3562/2010 od 3. prosinca 2014. i predmet se vraća istom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Presudom drugostupanjskog suda potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenje da nekretnina čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] zk.ul. ... u naravi kuća i dvor te brodica registarske oznake [registarska oznaka], upisana u očevidniku brodica za osobne potrebe Lučke kapetanije Vodice, tip pasara, duljine 4,99 metar, 1977., s ugrađenim motorom „Winkstrom“ 3,6 kw, predstavljaju bračnu stečevinu stranaka, u suvlasništvu po 1/2 dijela svaki, pa da je tužitelj ovlašten postići uknjižbu tog prava, kao i zahtjev za razvrgnuće suvlasništva na predmetnim stvarima (t. 1. izreke). Naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženici parnične troškove u iznosu od 51.250,00 kuna (t. 2. izreke).
2. Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11.,148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19. - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti ili u ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje. Zahtijeva troškove postupka u povodu revizije.
3. U odgovoru na reviziju tuženica osporava osnovanost navoda revizije i predlaže je odbiti.
4. Revizija je osnovana.
5. U ovoj pravnoj stvari dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP s obzirom na vrijednost predmeta spora iznad 200.000.00 kuna. Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje i diobu bračne stečevine.
7. Tužitelj tvrdi da su stvari, opisane u odlomku 1. ovog obrazloženja, stečene za trajanja bračne zajednica stranaka njegovim novčanim sredstvima, a da je tuženica formalno upisana kao vlasnik, jer da on u vrijeme kupnje kao stranac nije mogao steći pravo vlasništva nad tim stvarima. Tuženica prigovara da je kuća u ... isključivo njezino vlasništvo jer da su stranke sklopile predbračni ugovor sa klauzulom da će se sva imovina bračnih drugova upisivati na ime onoga koji ju je stekao – tzv. klauzula o odvojenom stjecanju imovine, te u slučaju stjecanja imovine različito od dogovorenoga, da će se sklopiti novi ugovor i regulirati stjecanje imovine, a što da među strankama nije. Tužitelj ne negira sklapanje tog ugovora ali tvrdi da ga tuženica pogrešno tumači.
8. Nižestupanjski sudovi su utvrdili da je brak stranaka sklopljen 1986., kada su sklopile predbračni ugovor i prihvatile pravilo o odvajanju imovine, prema kojem će svaki supružnik zadržati vlasništvo cijele svoje imovine kojom će se služiti i slobodno s njom upravljati (pod uvjetom da je sve u skladu s člankom 215. belgijskog Građanskog zakonika (dalje: GZ)). Zatim, da su ugovorile da supružnici neće odgovarati za dugove jedan prema drugom osim ako to nije navedeno u članku 222. GZ, da svaki supružnik može uspostaviti svoje pravo na imovinu koja mu pripada čak i prema trećim osobama dokazujući to na svaki način, naročito i autentičnih ili privatnih spisa, spisom iz gruntovnice, računima, priznanicama ili drugim izvještajima, da će, u nedostatku dokaza, vlasništvo nad imovinom koju supružnici ne mogu dokazati kao svoje isključivo pravo podijeliti na jednake dijelove, odnosno da će se smatrati da pripada u suvlasništvo svakom na dva jednaka dijela, kao i da će supružnici moći između sebe „napraviti uobičajeno ili uređeno suvlasništvo“, koja se mora utvrditi pismenim putem. Stoga da kad supružnici imaju bračni ugovor kojim su ugovorili odvajanje imovine, da svaki od njih ima na toj imovini zasebne ovlasti, uživanja i raspolaganja, a kako u pogledu predmeta spora nije sklopljen poseban ugovor kojim bi režim stjecanja imovine drukčije ugovorile, te budući da je tuženica u ugovoru iz 1994. isključivi kupac, i upisana je kod nadležnog tijela kao vlasnik brodice, primjenom pravila o odvajanju imovine sudovi zaključuju da te stvari predstavljaju vlastitu imovinu tuženice.
9. Revident ističe da pobijanom drugostupanjskom odlukom nisu ocijenjeni svi žalbeni razlozi i da pobijane odluke nemaju potrebnih razloga, i to osobito u odnosu na značaj volje ugovornih strana u kontekstu iskaza tuženice koji potvrđuje da su stranke podigle kredit i kupile kuću te izvršile nadogradnju i to na način da su prodali kuću u ... koju su zajedno gradili, te da je brodica kupljen zajedničkim novcem, zatim, u kontekstu činjenice da je tuženica iskazala da ona nije znala sadržaj predbračnog ugovora već da se upoznala sa istim tek 1991., te u kontekstu činjenice da po tada važećim propisima u Republici Hrvatskoj stranac nije mogao steći pravo vlasništvo nekretnine. Pri tome da iskaz tužitelja nije niti cijenjen, da je tumačenje predbračnog ugovora u suprotnosti sa samim sadržajem tog ugovora u pogledu pravila o odvajanju imovine i pravnim posljedicama tog pravila, te da je to tumačenje protivno pravilima logičkog, ciljnog i gramatičkog tumačenja. To jer da u Belgiji, kao i u nekim drugim državama, i posebna imovina ulazi nakon sklapanja braka u zajedničku imovinu, pa da pravilo o odvajanju imovine znači da stranke mogu ugovoriti da posebna imovina stečena prije braka ili koja potječe iz te imovine ne ulazi u zajedničku imovinu bračnih drugova. Prigovara i to da stranke niti jednom odredbom nisu isključile mogućnost stjecanja zajedničke imovine, naprotiv da čl. 5. st. 1. t. 6. je u tom smislu ugovoreno.
10. Navedena odredba čl. 5. st. 1. t. 6. određuje: "Imovina koju supružnici ne mogu dokazati kao svoje ekskluzivno pravo smatrat će se da pripada u suvlasništvu svakom na dva jednaka dijela." Ispitivanje pravilnosti tumačenje navedene odredbe, osobito u pogledu pojma ekskluziviteta (isključivog prava) i odgovora odnosi li se pravilo o odvajanju imovine samo na imovinu stečenu prije braka ili i ubuduće, zahtjeva dostatne razloge koji svoju podlogu imaju u utvrđenju volje stranaka te sadržaju prava. Prema prikupljenoj građi spisa za zaključiti je da nije pribavljen cjelokupni sadržaj belgijskog prava na kojeg se sudovi pozivaju, a koje regulira institut predbračnog ugovora i bračne stečevine, a s obzirom na značaj klauzule ugovara o odvajanju imovine. Također, nižestupanjske odluke nemaju razloge vezane za utvrđenje prave volje stranaka prilikom sklapanja tog ugovora vezane za buduću stečenu imovinu, s obzirom na, za sada, nejasne odredbe predbračnog ugovora. Stoga, s obzirom na ugovorenu odredbu o presumpciji suvlasništva na dva jednaka dijela potrebno je razjasniti sadržaj pojma dokazivanja ekskluzivnog prava pa tako je li se odnosi ta odredba i na buduću stečenu imovinu.
11. Donoseći svoju odluku nižestupanjski sudovi propustili su dati potpune razloge u smislu ovdje obrazloženog, pa se ni pravilnost primjene materijalnog prava ne može ispitati. Zbog toga pobijana odluka ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati i nižestupanjske odluke su opterećene bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.
12. Na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP nižestupanjske odluke su ukinute i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U tom postupku otklonit će se postupovne povrede u skladu sa iznesenim pravnim shvaćanjima ovog suda, te dati će se razlozi vezani za primjenu mjerodavnog prava, imajući u vidu i revizijske prigovore tužitelja, te potom odlučit o zahtijevanim troškovima postupka revizije.
Zagreb, 7. lipnja 2022.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
