REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 347/2019-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SZ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćnicima Davoru Jeliću i Ljubomiru Vukoviću, odvjetnicima iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatski ured za osiguranje iz Zagreba (OIB: 38922958547), Martićeva 73, zastupanog po punomoćniku Trpimiru Gugiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Gugić, Kovačić & Krivić, iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3631/18-2 od 25. rujna 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2917/17-100 od 27. travnja 2018., u sjednici održanoj 7. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e :

I. Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

II. Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju u iznosu od 6.250,00 kn, odbija se sa kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev te je naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici naknadu štete radi gubitka zarade u iznosu od 305.387,20 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to pobliže opisano u izreci presude (točka I. izreke), kao i naknaditi joj parnični trošak s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako je to pobliže opisano u izreci presude (točka II. izreke). Nadalje je odbijena tužiteljica s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu s osnove rente za izgubljenu zaradu u iznosu od 5.897,58 kn mjesečno, počevši od 1. siječnja 2009. nadalje sa zateznim kamatama (točka III. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska u pobijanom odbijajućem dijelu pod točkom III. izreke te u dijelu u kojem nije u cijelosti prihvaćen njezin zahtjev za naknadu parničnog troška (točka I. izreke). Nadalje je prihvaćena žalba tuženika kao osnovana te je preinačena prvostupanjska presuda u točkama I. i II. izreke te u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 90.558,50 kn te je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete radi gubitka zarade u iznosu od 305.387,20 kn kao i zahtjev za naknadu parničnog troška, pa je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 90.558,50 kn (točka II. izreke). Ujedno je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 7.812,50 kn (točka III. izreke) te je odbijena tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka (točka IV. izreke).

3. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. st.1. toč.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je prihvatiti reviziju te preinačiti pobijanu odluku na način da se tužbeni zahtjev prihvati kao osnovan, odnosno ukoliko se ne prihvati revizija predložila je ovom sudu dati jasan odgovor na pitanje zbog čega se smatra da se u odnosu na treću osobu svote osiguranja za vozila koja nisu osigurana kod istog osiguratelja ne zbrajaju.

4. Tuženik je u odgovoru na reviziju osporio sve navode tužiteljice te predložio reviziju odbiti kao neosnovanu uz naknadu troška odgovora u iznosu od 6.250,00 kn.

5. Revizija nije osnovana.

6. Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, zbog čega nema apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju tužiteljica u reviziji kroz više razloga ukazuje.

6.1. Revidentici je za odgovoriti da iz rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-182/15 od 19. rujna 2017., koja je prethodila u ovom postupku, proizlazi kako je sud zaključio da prvostupanjska presuda nema razloga o odlučnim činjenicama čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, pa je stoga ukinuo istu bez da je izrazio ikakvo pravno shvaćanje glede osnovanosti tužbenog zahtjeva. Sve i da je bilo izraženo shvaćanje suprotno shvaćanju u pobijanoj odluci, a što nije, i dalje to ne bi predstavljalo bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju se tužiteljica poziva, jer pravno shvaćanje izraženo u ukidnom rješenju drugostupanjskog suda ne veže ni prvostupanjski sud, pa ni žalbeni sud kad u nastavku postupka pravomoćno odlučuje u istom sporu, jer eventualno odustajanje od prethodno izraženog pravnog shvaćanja može biti vezano uz jasnije sagledavanje nekog pravnog pitanja, instituta i slično.

7. Stoga nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka na koji tužiteljica revizijom ukazuje.

8. Predmet ovog postupka je tužbeni zahtjev za naknadu štete koja je tužiteljici nastala zbog ozljeda u prometnoj nezgodi koji je skrivio vozač nepoznatog vozila, a s osnove izgubljene zarade te rente za izgubljenu zaradu.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima u bitnom je utvrđeno:

- da je tužiteljica dana 10. listopada 1998. stradala u prometnoj nezgodi kao putnik u vozilu koje je bilo osigurano kod Croatia osiguranja d.d.,

- da je do štetnog događaja došlo krivnjom vozača nepoznatog vozila,

- da je u nezgodi zadobila teške i po život opasne povrede, zbog kojih je ostala oduzeta do pasa, vezana je za invalidska kolica, ne može kontrolirati mokrenje i stolicu te joj je utvrđen invaliditet od 100%,

- da je u vrijeme štetnog događaja iznos osiguranja za nastalu štetu oštećeniku koja je nanesena uporabom nepoznatog motornog vozila bio 1.400.000,00 kn,

- da je osiguravatelj vozila u kojem je tužiteljica bila putnik (Croatia osiguranje d.d.) isplatio različite vidove naknade štete tužiteljici upravo do iznosa svote osiguranja,

- da je tužiteljica je zbog iscrpljene svote osiguranja po polici Croatia osiguranja (za vozilo u kojem je nastradala) i činjenice da je nezgodu skrivio vozač nepoznatog vozila, podnijela ovu tužbu protiv tuženika, smatrajući da postoji solidarna odgovornost Croatia osiguranja d.d. i tuženika.

10. Prvostupanjski sud zaključuje da postoji solidarna odgovornost oba osiguratelja temeljem čl. 178. st. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91,111/93, 3/94, 7/96 - dalje:ZOO), a što znači da tužiteljica može ostvarivati naknadu štete od svakog osiguratelja motornog vozila do visine svote osiguranja za svako od tih vozila, dakle do ukupnog iznosa od 2.800.000,00 kn stoga prihvaća tužbeni zahtjev za naknadu štete radi gubitka zarade. Nadalje polazeći od činjenice da je tužiteljica povukla tužbeni zahtjev za isplatu s osnove rente za izgubljenu zaradu, ali se tuženik tom povlačenju protivio, ocjenjuje neosnovanim tužbeni zahtjev za isplatu s osnove rente za izgubljenu zaradu te isti odbija.

11. Drugostupanjski sud ne prihvaća pravno shvaćanje prvostupanjskog suda glede ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu štete s osnove izgubljene zarade te zaključuje da u konkretnoj situaciji kada su vozila, koja solidarno odgovaraju trećim osobama u smislu odredbe čl. 178. st. 4. ZOO, osigurana kod različitih osiguratelja, ona solidarno odgovaraju do visine limita osiguranja predviđenog po jednom štetnom događaju te ne dolazi u obzir naknada štete prema zbroju osiguranih svota za oba motorna vozila kako to zaključuje prvostupanjski sud. Stoga zaključuje da je isplatom cijele osigurane svote u iznosu od 1.400.000,00 kn od strane osiguratelja vozila u kojem se je nalazila tužiteljica u potpunosti iscrpljena visina osigurane svote.

11.1. Nadalje ocjenjuje, s obzirom da se tužiteljica naplatila od jednog od solidarnih dužnika do iznosa svote osiguranja do koje solidarni dužnici odgovaraju, ona nema pravo na daljnju isplatu u odnosu na ovdje tuženika, kao jednog od solidarnih dužnika pozivom na odredbu čl. 414. ZOO, a kojom je propisano da kod pasivnih solidarnih obveza svaki solidarni dužnik odgovara za cijelu obvezu, što znači da je vjerovnik ovlašten birati od kojeg će dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, i to tako da zahtijeva ili od svih solidarnih dužnika ili samo od jednog ili samo od nekih.

11.2. Pritom se poziva na shvaćanja izložena u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1510/13 od 2. prosinca 2015. i odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-5487/2016 od 30. svibnja 2018.

12. Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava svodi se na pravno pitanje je li imatelji vozila koji solidarno odgovaraju trećim osobama za štetu u smislu odredbe čl. 178. st. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 78/15 – dalje: ZOO), a osigurana su kod različitih osiguravatelja, solidarno odgovaraju do visine limita osiguranja predviđenog po jednom štetnom događaju, a na način da se svote osiguranja zbrajaju.

13. Odredbom čl. iz čl. 178. st. 4. ZOO propisano je da za štetu što je pretrpe treće osobe imaoci motornih vozila odgovaraju solidarno.

13.1. Odredbom čl. 414. st. 1. ZOO propisano je da svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijelu obvezu i vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjena, ali kad jedan dužnik ispuni obvezu, ona prestaje i svi se dužnici oslobađaju.

13.2. Naime, prema odredbi čl. 85. st. 1. Zakona o osiguranju ("Narodne novine", broj 46/97, 50/99, 116/99 - dalje: ZOS) obveza društva za osiguranje na naknadu štete po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti ne može po jednom štetnom događaju biti veća od iznosa što ga na prijedlog Direkcije za nadzor društava za osiguranje utvrdi Vlada Republike Hrvatske, ako ugovorom o osiguranju nije utvrđen veći iznos dok je st. 3. istog članka propisano da ako ima više oštećenih osoba, a ukupna naknada premašuje iznos iz st. 1. ovog članka, prava oštećenih osoba prema društvu za osiguranje razmjerno se smanjuju.

14. Slijedom navedenih zakonskih odredbi proizlazi da tužiteljici za štetu proizašlu iz prometne nezgode u konkretnoj situaciji solidarno odgovaraju oba imatelja motornih vozila koja su sudjelovala u nezgodi, ali tužiteljici pripada pravo po svom izboru zahtijevati naknadu štete bilo od imatelja vozila u kojem se nalazila kao putnik, bilo od imatelja vozila koje je izazvalo prometnu nesreću, odnosno od njihovih osiguratelja ili istodobno od svih.

14.1. Naime, prema shvaćanju ovog suda, u slučaju kada su vozila, koja solidarno odgovaraju trećim osobama u smislu odredbe čl. 178. st. 4. ZOO, osigurana kod različitih osiguratelja, oni solidarno odgovaraju do visine limita osiguranja predviđenog po jednom štetnom događaju, te ne dolazi u obzir naknada štete prema zbroju osiguranih svota za oba motorna vozila (tako i u odlukama poslovni broj Revx- 133/17 od 4. veljače 2020., poslovni broj Revx-1510/13 od 2. prosinca 2015 i dr.). Stoga je u konkretnom slučaju isplatom cijele osigurane svote u iznosu od 1.400.000,00 kn od strane osiguratelja drugog motornog vozila koje je sudjelovalo u predmetnom štetnom događaju u potpunosti iscrpljena visina osigurane svote.

14.2. Slijedom navedenog, i po ocijeni ovoga suda pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 178. st. 4. ZOO kada je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim zaključivši da je u potpunosti iscrpljena svota osiguranja.

15. Stoga je na temelju čl. 393. ZPP reviziju tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude (točka I. izreke).

16. Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju sukladno čl. 155. st. 1. ZPP, jer isti nije bio potreban (točka II. izreke).

Zagreb, 7. lipnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil