REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 61 Pž-2174/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kujundžić Novak, predsjednika vijeća, Mirne Maržić, suca izvjestitelja i Draženke Deladio, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. H., Ministarstvo, OIB ..., protiv tuženika Stečajna masa iza T.-A. d.o.o. u stečaju, S. B., OIB ..., kojeg zastupa osporavatelj M. V., V., a ovog punomoćnik I. B., odvjetnik u P., radi utvrđenja tražbine u iznosu od 644.961,23 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-332/2019-69 od 25. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj 7. lipnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-332/2019-69 od 25. ožujka 2022. u točkama I. i III. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se tuženikova žalba i ukida rješenje Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-332/2019-69 od 25. ožujka 2022.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova ovog žalbenog postupka u iznosu od 20.062,00 kn, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Trgovački sud u Osijeku je presudom poslovni broj P-332/2019-69 od 25. ožujka 2022. utvrdio osnovanom tužiteljevu tražbinu u iznosu od 598.469,30 kn kao tražbinu drugog višeg isplatnog reda (točka I. izreke), odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje osnovanom tužiteljeve tražbine u iznosu od 46.491,86 kn kao tražbine drugog višeg isplatnog reda (točka II. izreke) i naložio osporavatelju M. V. naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 55.609,00 kn (točka III. izreke). Rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-332/2019-69 od 25. ožujka 2022. odbačen je kao nedopušten tuženikov prigovor radi prebijanja u iznosu od 1.012.000,00 kn.

2. Tuženik je podnio žalbu kojom pobija navedenu presudu u točkama I. i III. izreke te protiv navedenog rješenja zbog svih zakonom predviđenih razloga, uključujući i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 191. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP), te članka 354. stavka 2. točaka 6., 11. i 14. ZPP-a. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbaciti tužbu, podredno odbiti tužbeni zahtjev, odnosno pobijane odluke ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova ovog žalbenog postupka u iznosu od 20.062,00 kn.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba protiv presude nije osnovana, dok je žalba protiv rješenja osnovana.

5. Presuda u pobijanom dijelu (točke I. i III. izreke) i rješenje su ispitani na temelju odredaba članka 365. ZPP-a, a u odnosu na rješenje u vezi s odredbom članka 381. ZPP-a, u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Nakon što je rješenjem ovoga suda poslovni broj Pž-5877/2017-3 od 16. listopada 2019. (dalje: rješenje od 16. listopada 2019.) ukinuta presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-31/2015-9 od 24. travnja 2015. i predmet je vraćen tom sudu na ponovno suđenje, prvostupanjski sud je, u skladu s uputom ovoga suda, u ponovnom suđenju otklonio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je ukazano navedenim rješenjem. Stoga žalitelj neosnovano ističe da je, u dijelu u koji se odnosi na tužiteljevu tražbinu i troškove postupka, pobijana presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7. U konkretnom slučaju nije sporno da je rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-9226/14-3 od 29. prosinca 2014. (dalje: rješenje od 29. prosinca 2014.), uvažena žalba vjerovnika M. V. i preinačeno je rješenje Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj St- 940/13-49 od 24. listopada 2014. u točki IV.3. izreke kojim je stečajni vjerovnik M. V. kao osporavatelj upućen na parnicu, na način da je upravo tužitelj upućen na parnicu radi utvrđivanja osporene tražbine u iznosu od 644.961,23 kn kao tražbine drugog višeg isplatnog reda, u roku od osam dana od primitka tog rješenja. Iz preslike dostavnice (list 22. spisa) proizlazi da je rješenje od 29. prosinca 2014. tužitelj primio 27. siječnja 2015., dok iz pečata prvostupanjskog suda (list 1. spisa) proizlazi da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 29. siječnja 2015. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužba podnesena unutar prekluzivnog roka od osam (8) dana iz članka 178. stavka 6. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj: 44/96, 161/98, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 82/06, 116/10, 25/12, 133/12 i 45/13; dalje: SZ). Žalitelj neosnovano ističe da je podneskom od 3. siječnja 2020. tužba preinačena. Preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći (članak 191. stavak 1. ZPP-a). Ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti (članak 191. stavak 2. ZPP-a). Tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen (članak 191. stavak 3. ZPP-a).

8. U rješenju od 16. listopada 2019. je, između ostalog, utvrđeno da je osnovan žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer se prvostupanjski sud pogrešno pozvao na odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) o stjecanju bez osnove, a ne na odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 37/00,114/01, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14; dalje: ZV). Odredbama ZOO-a o stjecanju bez osnove, konkretno odredbama članka 1120. ZOO-a, regulirana su prava vlasnika kada naturalna restitucija nije moguća jer je stvar potrošena ili je promijenila identitet. Nadalje je ovaj sud utvrdio kako navedeno ovdje nije slučaj jer poslovni prostor nije prestao postojati niti je promijenio identitet zbog čega su u konkretnom slučaju mjerodavne odredbe članka 164. i članka 165. prema kojim odredbama je samo nepošteni posjednik stvari dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari.

9. Nakon rješenja od 16. listopada 2019., tužitelj je u ponovnom postupku, uzimajući u obzir prethodno navedeno pravno shvaćanje ovoga suda, podneskom od 3. siječnja 2020., samo promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva na način da je, u bitnome naveo, kako, u skladu s odredbom članka 165. stavka 1. ZV-a, tužitelj kao vlasnik ima pravo na naknadu za korištenje predmetnog poslovnog prostora u visini mjesečne zakupnine iz Ugovora o upravljanju i održavanju skladišnog kompleksa, te zakupa dijela skladišta na lokaciji J. - P. od 29. prosinca 1999. (list 7.-8. spisa, dalje: Ugovor) i pravo na obračunate zatezne kamate za razdoblje do otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom. Dakle, tužitelj i dalje zahtijeva isplatu spornog iznosa po osnovi činjenice korištenja predmetnog poslovnog prostora od strane tuženika po kojoj činjeničnoj osnovi je zahtijevao isplatu tog iznosa i u tužbi. Drugim riječima, tužitelj zahtijeva isplatu spornog iznosa iz iste činjenične osnove kao i u tužbi zbog čega, suprotno žalbenim navodima, podneskom od 3. siječnja 2020. tužitelj nije promijenio istovjetnost tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 191. stavka 1. ZPP-a, već je samo promijenio njegovu pravnu osnovu u smislu odredbe članka 191. stavka 3. ZPP-a pa se u konkretnom slučaju ne radi o preinaci tužbe. Stoga, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud nije pogrešno primijenio odredbe članka 191. ZPP-a zbog čega u konkretnom slučaju nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a na koju se neosnovano poziva žalitelj.

10. Budući da podneskom od 3. siječnja 2020. tužba nije preinačena, to žalitelj neosnovano ističe kako je prije podnošenja „preinačene“ tužbe od 3. siječnja 2020. tužitelj bio dužan podnijeti zahtjev za mirno rješenje spora u skladu s odredbama članka 186.a ZPP-a. Posljedično, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 14. ZPP-a na koju se neosnovano poziva žalitelj.

11. S obzirom na to da podneskom od 3. siječnja 2020. tužba nije preinačena, žalitelj se neosnovano poziva i na zastaru predmetne tražbine. Za zastaru predmetne tražbine mjerodavne su odredbe članka 165. ZV-a uključujući i odredbu članka 165. stavka 2. ZV-a kojom je propisano da vlasnikovo traženje naknade iz stavka 1. toga članka, zastarijeva u roku od tri godine od dana kada mu je stvar predana. Iz spisa i obrazloženja pobijane presude u bitnome proizlazi da je tuženik predao tužitelju predmetni poslovni prostor 11. ožujka 2014., dok je prijava tražbine u stečajnom postupku nad tuženikom kao stečajnim dužnikom podnesena 12. ožujka 2014. (čime je u skladu s odredbom članka 241. ZOO-a prekinuta zastara), a tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 29. siječnja 2015. Iz navedenog proizlazi kako je tužba podnesena unutar zastarnog roka iz članka 165. stavka 2. ZV-a.

12. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene odredbe članka 180. SZ-a. Tom je odredbom propisano da se u parnici utvrđenje tražbine može zahtijevati samo na temelju osnove, u iznosu i u isplatnom redu kako je ono označeno u prijavi ili na ispitnom ročištu. U konkretnom slučaju tužitelj je još u tužbi postavio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje postojanja njegove tražbine u iznosu od 644.961,23 kn kao tražbine drugog višeg isplatnog reda, i to po osnovi naknade za korištenje predmetnog poslovnog prostora u visini mjesečne zakupnine iz Ugovora i obračunate zatezne kamate za razdoblje do otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom. Iz tužiteljeve prijave tražbine proizlazi kako je u stečajnom postupku nad tuženikom kao stečajnim dužnikom tužitelj prijavio tražbinu prema tuženiku u istom iznosu (644.961,23 kn), istom isplatnom redu (drugi viši isplatni red) i po istoj osnovi (naknade za korištenje predmetnog poslovnog prostora u visini mjesečne zakupnine iz Ugovora od strane tuženika i obračunate zatezne kamate za razdoblje do otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj St-940/13-15 od 17. veljače 2014. Osim toga, rješenjem od 29. prosinca 2014. tužitelj je upućen na parnicu upravo radi utvrđivanja osporene tražbine u iznosu od 644.961,23 kn kao tražbine drugog višeg isplatnog reda. Stoga je, suprotno žalbenim navodima, tužitelj u konkretnom slučaju odredio tužbeni zahtjev u skladu s odredbom članka 180. SZ-a jer u ovoj parnici zahtijeva utvrđenje tražbine upravo na temelju osnove, u iznosu i u isplatnom redu kako je ono označeno u prijavi. Dodatno se ističe kako je u prijavi tražbine tužitelj, između ostalog naveo, kako je stečajni dužnik (tuženik) (...) upotrebljavao tuđu stvar u svoju korist te nije plaćao naknadu za korištenje u visini zakupnine (...). U svakom slučaju, za ocjenu pravne prirode spora nije odlučno kako ga je tužitelj pravno kvalificirao jer sud nije vezan za pravnu osnovu tužbenog zahtjeva koju je tužitelj naveo, već samo za njegovu činjeničnu osnovu (članak 186. stavak 3. ZPP-a). Pravna kvalifikacija sporne naknade, odnosno radi li se o naknadi po osnovi stečenog bez osnove u smislu odredaba Zakona o obveznim odnosima, ili o naknadi u skladu s odredbama Zakona o vlasništvu, predstavlja pitanje primjene mjerodavnog materijalnog prava na istu (nepromijenjenu) činjeničnu osnovu kakva je navedena u prijavi zbog čega žalitelj neosnovano ističe kako je u ovoj parnici tužitelj promijenio osnovu u odnosu na osnovu označenu u stečajnom postupku nad tuženikom kao stečajnim dužnikom.

13. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Prema odredbi članka 165. stavka 1. ZV-a nepošten posjednik tuđe stvari morao je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario. Prema odredbi članka 18. stavka 3. ZV-a posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.

14. Iz spisa i obrazloženja pobijane presude u bitnome proizlazi da je tužitelj otkazao Ugovor s 1. travnjem 2009., uz otkazni rok od 90 dana iz članka 9. Ugovora, koji ističe 1. srpnja 2009. (tužiteljev dopis na listu 9. spisa). Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je istekom navedenog otkaznog roka tuženikov posjed postao nepošten zbog čega, u skladu s odredbom članka 165. stavka 1. ZV-a, tužitelj ima pravo na naknadu samo za razdoblje nakon toga, ali ne i za razbolje trajanja otkaznog roka jer je u tom razdoblju tuženikov posjed bio pošten. Na temelju izvedenih dokaza, uključujući i nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka T. V., prvostupanjski sud je pravilno utvrdio iznos naknade u visini (iznosu) mjesečne zakupnine, a ne zakupninu, kao što to neosnovano ističe žalitelj. Tako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tuženik duguje tužitelju naknadu i obračunate zatezne kamate u ukupnom iznosu od 598.469,30 kn, koji iznos (visinu) duga žalitelj niti ne dovodi u pitanje.

15. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredaba članka 154. stavka 5. ZPP-a i članka 181. stavka 3. SZ-a (kojom je propisano da vjerovnici koji su vodili parnicu bez sudjelovanja stečajnoga upravitelja mogu zahtijevati naknadu svojih troškova iz stečajne mase ako je vođenje parnice bilo korisno za masu) obvezao M.

V. kao vjerovnika osporavatelja, koja je u ovoj parnici sudjelovala u ime i za račun stečajnog dužnika kao tuženika, pa je tu parnicu izgubila, naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka. Visina troškova je pravilno određena (članak 155. ZPP-a), što žalitelj niti ne dovodi u pitanje.

16. Međutim, žalitelj osnovano ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je u konkretnom slučaju podnesen prigovor radi prebijanja zbog čega je pogrešno u izreci pobijanog rješenja odbacio takav prigovor kao nedopušten. Naime, iz zapisnika s ročišta za glavnu raspravu održanog 12. siječnja 2022. u bitnome proizlazi kako je na tom ročištu tuženik istaknuo prigovor prijeboja u ukupnom iznosu od 1.012.000,00 kn za čitavo utuženo razdoblje na način da u prijeboj utuženim mjesečnim iznosima stavlja iznos nužnog troška (…). Uzevši u obzir sadržaj navedene izjave, ovaj sud je utvrdio da je na navedenom ročištu tuženik dao izjavu o prijeboju u smislu odredbe članka 196. ZOO-a, odnosno jednostranu izjavu da obavlja prijeboj, dakle, istaknuo je prigovor građanskopravnog prijeboja, kao što to osnovano ističe žalitelj, a ne prigovor radi prebijanja, kao što to je to pogrešno utvrdio prvostupanjski sud. Budući da o prigovoru građanskopravnog prijeboja sud u izreci ne donosi nikakvu odluku jer takav tuženikov prigovor ne sadrži nikakav samostalni zahtjev (argument iz članka 333. stavka 3. i članka 338. stavka 3. ZPP-a), to je prvostupanjski sud pogrešno primijenio citirane odredbe ZPP-a kada je izrekom pobijanog rješenja odlučio o tuženikovom prigovoru radi prebijanja jer takav prigovor u konkretnom slučaju nije niti podnesen. Na taj način prvostupanjski sud je odlučio o zahtjevu koji nije niti postavljen čime je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP-a na koju sadržajem svoje žalbe osnovano ukazuje tuženik. Zbog toga je, uzevši u obzir navedeno valjalo, na temelju odredbe članka 380. točke 3. u vezi s odredbama članka 369. stavka 5. i članka 381. ZPP-a, uvažiti žalbu i ukinuti pobijano rješenje kao u točki I. izreke ovog rješenja.

17. Međutim, unatoč tome što je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je u konkretnom slučaju istaknut prigovor radi prebijanja, žalitelj je, prema ocjeni ovoga suda, iznio činjenice i predložio dokaze kojima opravdava taj prigovor u fazi prvostupanjskog postupka kada je za to već bio prekludiran. Nesporno je da prigovor građanskopravnog prijeboja predstavlja materijalnopravni prigovor koji se, u skladu s odredbama članka 288.a stavka 6. ZPP-a, za razliku od prigovora radi prebijanja, može istaknuti i nakon donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka. Tim je odredbama propisano da se na pripremnom ročištu prigovor radi prebijanja može istaknuti do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka. Materijalnopravni prigovori mogu se isticati i nakon toga, ali se radi njihova opravdanja ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi, osim u slučaju iz članka 299. stavka 2. toga Zakona. Prema odredbi članka 299. stavka 2. ZPP-a, stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka. Nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. ovoga članka sud neće uzeti u obzir (članak 299. stavak 3. ZPP-a).

18. U konkretnom slučaju tuženik je na ročištu za glavnu raspravu održanom 12. siječnja 2022., dakle, tek u ponovnom suđenju, nakon rješenja od 16. listopada 2019. istaknuo prigovor građanskopravnog prijeboja te je tek na tom ročištu iznio činjenice i predložio dokaze radi njihova opravdanja. Naime, tuženik je tek na tom ročištu iznio tvrdnju kako prema tužitelju ima protutražbinu po osnovi nužnih troškova održavanja predmetnog poslovnog prostora, te je dostavio u spis Ugovor o upravljanju, čuvanju i održavanju skladišta, opreme sitnog inventara i roba strateških robnih zaliha od 25. svibnja 2017. i dva dodatka na okolnost visine nužnih troškova koji pripadaju tuženiku za održavanje i čuvanje prostora (…). S tim u vezi je naveo kako je do predmetnih ugovora došao neposredno prije održavanja tog ročišta od novinara. Međutim, ovaj postupak je pokrenut tužbom od 29. siječnja 2015. i predmet spora je od samog početka zahtjev za isplatu naknade po osnovi korištenja predmetnog poslovnog prostora od strane tuženika bez valjane pravne osnove. Kao što je prethodno obrazloženo, tužba u konkretnom slučaju nije preinačena zbog čega je, po ocjeni ovoga suda, tuženik kao neovlašteni korisnik predmetnog poslovnog prostora mogao i trebao već u ranijoj fazi postupka (do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka, a ne tek na ročištu za glavnu raspravu održanom 12. siječnja 2022.) iznijeti činjenice koje se odnose na postojanje eventualne protutražbine prema tužitelju i predložiti dokaze kojima se te činjenice dokazuju. Naime, tuženik koji tvrdi da je u spornom razdoblju snosio nužne troškove po osnovi održavanja predmetnog poslovnog prostora na čiju naknadu ima pravo je za to znao, odnosno morao znati. Osim toga, isprava na koju se tuženik poziva i dostavlja u spis tek na navedenom ročištu datira od 25. svibnja 2017., dakle, još i prije rješenja od 16. listopada 2019. Stoga se, prema ocjeni ovoga suda, radi o novim činjenicama i novim dokazima čije iznošenje nije dopušteno tek u fazi glavne rasprave, osim ako ih stranke, u konkretnom slučaju tuženik, nije mogao bez svoje krivnje iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka, što ovdje nije slučaj. Stoga se, a budući da tuženik nije dokazao suprotno (dakle, da se u konkretnom slučaju radi o novim činjenicama i novim dokazima koje tuženik bez svoje krivnje nije mogao iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka), u konkretnom slučaju ne radi o situaciji iz članka 299. stavka 2. ZPP-a. Zbog toga, suprotno žalbenim navodima, pravilnom primjenom odredbe članka 299. stavka 3. u vezi s odredbama članka 288.a stavka 6. ZPP-a, prvostupanjski sud nije niti smio uzeti u obzir navedene nove činjenice i dokaze. Uzevši u obzir navedeno i citirane odredbe ZPP-a žalitelj se neosnovano poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a jer, suprotno žalbenim navodima, u konkretnom slučaju žalitelj nije nezakonitim postupanjem suda onemogućen u raspravljanju.

19. S obzirom na pogrešan pravni pristup da je u konkretnom slučaju istaknut prigovor radi prebijanja, a ne prigovor građanskopravnog prijeboja, prvostupanjski sud je propustio utvrditi odlučne činjenice koje se odnose na postojanje tuženikove protutražbine prema tužitelju po osnovi nužnih troškova. Zbog toga je u tom dijelu pobijana presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Međutim, u konkretnom slučaju su ispunjeni uvjeti za donošenje odluke u skladu s odredbama članka 373.a ZPP-a. Naime, kao što je prethodno obrazloženo tuženik je iznio činjenice i dostavio dokaze kojima opravdava istaknuti prigovor građanskopravnog prijeboja u fazi postupka kada je u tom već bio prekludiran. U skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, tuženik je bio dužan dokazati istinitost tvrdnji o postojanju činjenice na koju se poziva u prigovoru, dakle, da su u konkretnom slučaju ispunjenje sve pretpostavke prijeboja iz članka 195. ZOO-a, među kojima je i postojanje njegove protutražbine prema tužitelju do visine tužbenog zahtjeva (598.469,30 kn) po osnovi nužnih troškova, ali ne i preko toga, te da je davanjem navedene izjave o prijeboju nastao prijeboj u skladu s odredbom članka 196. ZOO-a. Međutim, tuženik je navedeno propustio učiniti. Stoga je, uzevši u obzir navedeno, valjalo pravilnom primjenom odredbe članka 221.a u vezi s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, valjalo utvrditi da ne postoji tuženikova protutražbina prema tužitelju u iznosu od 598.469,30 kn po osnovi nužnih troškova zbog čega nisu kumulativno ispunjenje sve pretpostavke prijeboja iz članka 195. ZOO-a. Posljedično, davanjem izjave o prijeboju na ročištu održanom 22. siječnja 2022. nije došlo do prijeboja u smislu odredbe članka 196. ZOO-a zbog čega tužiteljeva tražbina prema tuženiku u iznosu od 598.469,30 kn nije prestala.

20. Uzevši u obzir navedeno, žalitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog dijela presude. Zbog toga je, na temelju odredaba članka 373.a ZPP-a, valjalo odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu u pobijanom dijelu navedenom u izreci u ove presude.

21. Tuženik nema pravo na naknadu troškova ovog žalbenog postupka u iznosu od 20.062,00 kn jer nije uspio sa žalbom u odnosu na odluku o glavnoj stvari (članak 154. stavak 1. u vezi s člankom 166. stavkom 1. ZPP-a). Zbog toga je odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 7. lipnja 2022.

Predsjednik vijeća

Tatjana Kujundžić Novak, v.r.