REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb
Poslovni broj: 53 Pž-1821/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Ružica Omazić, u pravnoj stvari tužitelja P.-U. d.o.o., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. I., odvjetnik u Z., protiv tuženika Sportsko društvo R. V., S., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica J. K., odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu I. K. i J. K., S., radi isplate iznosa od 82.168,00 kn, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1559/2018 od 21. siječnja 2022., ispravljena rješenjem tog suda poslovni broj Povrv-1559/2018 od 23. ožujka 2022., 7. lipnja 2022.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1559/2018 od 21. siječnja 2022., ispravljena rješenjem tog suda poslovni broj Povrv-1559/2018 od 23. ožujka 2022. u točki I., izreke u dijelu u kojem je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika H. D. u S. poslovni broj Ovrv-324/2017 od 6. travnja 2017. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 74.168,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 30. srpnja 2016. do isplate po stopi koja se primjenjuje na ostale odnose, kao i naknaditi mu troškove ovršnog postupka u iznosu od 2.455,20 kn sa zateznom kamatom od 6. travnja 2017. do isplate po istoj stopi.
II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv- 1559/2018 od 21. siječnja 2022., ispravljena rješenjem tog suda poslovni broj Povrv- 1559/2018 od 23. ožujka 2022. u preostalom dijelu točke I., i u točkama III. i IV. izreke i sudi:
1. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika H. D. u S. poslovni broj Ovrv-324/2017 od 6. travnja 2017. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 8.000,00 kn (osamtisuća kuna) sa zakonskom zateznom kamatom od 30. srpnja 2016. do isplate po stopi koja se primjenjuje na ostale odnose, kao i naknaditi mu troškove ovršnog postupka u iznosu
od 245,50 kn (dvjestočetrdesetpet kuna i pedeset lipa) sa zateznom kamatom od 6. travnja 2017. do isplate po istoj stopi i tužbeni zahtjev u tom dijelu odbija kao neosnovan.
2. Nalaže se tuženiku da naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 9.430,00 kn (devettisućačetiristotrideset kuna) u roku od osam dana.
3. Odbija se zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi parnični trošak u iznosu od 10.167,00 kn (desettisućastošezdesetsedam kuna).
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1559/2018 od 21. siječnja 2022., ispravljenom rješenjem tog suda poslovni broj Povrv-1559/2018 od 23. ožujka 2022. održan je djelomično na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika H. D. u S. poslovni broj Ovrv-324/2017 od 6. travnja 2017. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 82.168,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 30. srpnja 2016. do isplate po stopi koja se primjenjuje na ostale odnose, kao i naknaditi mu troškove ovršnog postupka u iznosu od 2.728,48 kn sa zateznom kamatom od 6. travnja 2017. do isplate po istoj stopi (točka I. izreke), djelomično je ukinut navedeni platni nalog u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 37,50 kn s pripadajućom zateznom kamatom i predvidivi ovršni trošak u iznosu od 1.026,38 kn i u tom dijelu je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka II. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 16.902,50 kn sa zateznom kamatom od 21. siječnja 2021. do isplate po stopi koja se primjenjuje na ostale odnose (točka III. izreke) i odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 6.655,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom kao neosnovan (točka IV. izreke).
2. Protiv navedene presude obje stranke su podnijele pravodobnu žalbu.
3. Tuženik žalbom pobija točke I. i III. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U žalbi u bitnom navodi da prvostupanjski sud nije potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje budući da nije izveo sve dokaze predložene po tuženiku, a što je dovelo do bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prav. Ističe kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tužitelj povrijedio svoju ugovornu obvezu, jer određenom broju gostiju u organizaciji tuženika (30 do 50 osoba) u nekoliko navrata nije pružio uslugu večere kako je ugovoreno, jer za drugu grupu gostiju nije ostala dovoljna količina i vrsta hrane , ali je pogrešno zaključio da se iz izvedenih dokaza nije mogao utvrditi točan broj gostiju koji je ostao bez večere, a zbog čega je odio dokazni prijedlog tuženika vještačenjem na okolnost vrijednosti neisporučenog dijela usluge. Smatra da je prvostupanjski sud iz iskaza svjedoka, koji se nisu mogli točno izjasniti nego su okvirno naveli da je bez usluge večere ostalo 30 do 50 gostiju, trebao slobodnom ocjenom procijeniti da se radi o 40 gostiju koji su u dva navrata ostali bez večere i za taj broj provesti vještačenje radi utvrđenja iznosa za koji usluga nije izvršena . Navodi da zbog neosnovano odbijenog dokaznog prijedloga financijsko knjigovodstvenim vještačenjem nije u potpunosti utvrđeno činjenično stane, a što je dovelo do nepravilne odluke., jer je unatoč utvrđenju da je tužitelj povrijedio ugovornu obvezu, tužitelju dosuđen cjelokupni traženi iznos, umjesto da je umanjen za iznos za koju nije pružena ugovorena usluga. Odluku o dosuđenom trošku tužitelju pobija zbog odluke o glavnoj stvari i pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći za koje radnje je prema njegovom shvaćanju pogrešno primijenjena Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Predlaže prihvatiti žalbu, preinačiti pobijane točke I. i III. izreke i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz obvezivanje tužitelja na plaćanje troškova tuženiku, računajući i žalbeni trošak u iznosu od 3.902,50 kn , ili ju ukinuti i u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu tuženika osporavajući žalbene navode u cijelosti. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.
5. Tužitelj je podnio žalbu protiv točke IV. izreke iz razloga jer smatra da je u tom dijelu zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi navodi u odnosu na koje radnje je prema njegovom shvaćanju pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
6. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu tužitelja.
7. Žalbe tužitelja i tuženika su djelomično osnovane.
8. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupka („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst i 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preostalog duga po računu broj 127/RG/10001 od 29. rujna 2016. u iznosa od 82.168,00 kn za isporučenu uslugu smještaja odnosno noćenja na bazi punog pansiona gostiju u organizaciji tuženika u periodu od 18.-24. lipnja 2016., na temelju Ugovora o pružanju usluga smještaja u hotelu Zagreb u Splitu sklopljenog 24. rujna 2015. i njegove Dopune broj 1 od 10. veljače 2016.
10. Između stranaka nije sporno da su bile u poslovnom odnosu na temelju ugovora o pružanju usluga smještaja u hotelu Z. u S. od 24. rujna 2015. i Dodatka tom Ugovoru broj 1 od 10. veljače 2016., kojim se tužitelj obvezao gostima u organizaciji tuženika pružiti uslugu smještaja odnosno noćenja na bazi punog pansiona (doručak, ručak, večera) u razdoblju od 18. - 24. lipnja 2016. Nije sporno da je 115 gostiju tuženika koristilo uslugu tužitelja u navedenom razdoblju, te da je tužitelj za pruženu uslugu ispostavio račun broj 127/RG/10001 od 29. rujna 2016. na iznos 162.168,00 kn, a da je tuženik za ugovorenu uslugu akontacijom uplatio iznos od 50.000,00 kn i iznos od 30.000,00 kn nakon ispostavljanja računa.
11. Sporno je je li tuženik pružio uslugu u cijelosti kako je ugovorena, budući da tuženik tvrdi da je dio gostiju u njegovoj organizaciji u dva navrata (20. i 22. rujna 2016. ) ostao bez večere, jer nakon večere prve grupe gostiju na švedskom stolu nije ostala dostatna količina i vrsta hrane za drugu grupu gostiju, a stranke su ugovorile da se obroci poslužuju gostima u organizaciji tuženika u dvije grupe.
12. Prvostupanjski sud je iz izvedenih dokaza utvrdio da je tužitelj po predmetnom računu koristio pravo na pretporez, pa je pravilno zaključio da je na temelju odredbe članka 221.a stavka 1. ZPP-a na tuženiku teret dokazivanja da preostali dug po računu ne postoji odnosno da ga nije dužan platiti. Nadalje, iz iskaza saslušanih svjedoka i zastupnika po zakonu tuženika je utvrdio da se u par navrata dogodilo da nakon večere prve grupe nije ostala dostatna količina i vrsta hrane za drugu grupu gostiju i da je stoga, nakon prve grupe, hrana naknadno pripremana, te da su neki gosti ostali i čekali su da se pripremi još hrane i dopuni švedski stol, a neki su otišli s večere i naručili pizzu. Utvrdio je zatim kako iz iskaza saslušanih svjedoka nije bilo moguće utvrditi koji broj gostiju je imao problema s večerom, jer su neki svjedoci iskazali da se radi o 30, neki o 40 do 50, a neki o 30 do 50 gostiju, dok se jedan nije mogao točno izjasniti o kojim danima i o kojem broju gostiju se radi. Sud je zaključio da se zbog navedenog nije moglo sa sigurnošću utvrditi je li i koji broj gostiju ostao bez večere dana 20. i 22. lipnja 2016. zbog čega je odbio dokazni prijedlog tuženika vještačenjem na okolnost visine usluge koja nije pružena tuženiku, pa je uz primjenu pravila o teretu dokazivanja (članak 221.a ZPP-a) ocijenio neosnovanim prigovor tuženika umanjenja ugovorene naknade i prihvatio je tužbeni zahtjev u cijelosti.
13. Iz sadržaja predmetnog ugovora proizlazi da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu na temelju ugovora o djelu iz odredbe članka 590. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 78/15; dalje: ZOO). Prema odredbama Zakona o obveznim odnosima naručitelj ima pravo na sniženje naknade ukoliko usluga nije izvršena sukladno ugovoru, a prema odredi članka 611. ZOO-a naknada se snižava u razmjeru između vrijednosti djela bez nedostatka u vrijeme sklapanja ugovora i vrijednosti koju bi imalo u to vrijeme djelo s nedostatkom. Pretpostavka za ostvarenje tog prava je da je tuženik o nedostacima u isporučivanju ugovorene usluge bez odgađanja obavijestio tužitelja (članak 604. ZOO-a).
14. Iz iskaza svjedoka, inače zaposlenika tužitelja, I. P. (voditelja hotela), A. M. (voditelja restorana), M. Š. (kuhara) i M. M. proizlazi da je zakonski zastupnik tuženika M. Č. već prve večeri, a i kasnije jedanput ili dvaput obavijestio tužitelja da fali hrane. Dakle, tuženik je obavijestio tužitelja o nedostacima pružene usluge.
15. Iz iskaza svjedoka, između ostalih i djelatnika tuženika I. P. i A. M., proizlazi da je dogovoreno posluživanje gostiju u organizaciji tuženika u dvije grupe, te da se događalo da nakon večere prve grupe nije ostalo dovoljno hrane na švedskom stolu za drugu grupu gostiju ili je ostala samo jedna vrsta hrane iako je dogovoreno da se na švedskom stolu posluži tri vrste hrane, te da se zbog toga naknadno pripremala hrana da bi se dopunio švedski stol i da je dio gostiju čekao i s zakašnjenjem večerao, a da dio gostiju nije čekao nego je napustio večeru. U situaciji kada je ugovoreno pružanje usluga punog pansiona i posluživanje večere od 19. do 21. sata (prema iskazu svjedoka) ne može se očekivati spremnost gostiju da, ukoliko su zatekli švedski stol bez dostatne količine hrane i ugovorene tri vrste jela, čekaju da se hrana tek tada priprema i nadopunjuje švedski stol, a osobito imajući u vidu da se radilo o mladim sportašima, sudionicima „Međunarodnog kampa rukometnih veterana“, koju su na večeru dolazili nakon treninga. Prema tome, za goste koji nisu bili voljni čekati da se naknadno pripremi hrana i ostali su bez večere, kao i u situaciji kad nisu bile poslužene tri vrste hrane na švedskom stolu, tužitelj nije izvršio uslugu kako je ugovorena.
16. Pravilno je zaključio prvostupanjski sud da se iz iskaza svjedoka nije moglo sa sigurnošću utvrditi u odnosu na koji broj gostiju nije pružena u cijelosti usluga večere onako kako je ugovorena. Međutim, s pravom ističe tuženik da je, u situaciji kad je iz iskaza svjedoka utvrđeno da je u par navrata bili problema s večerom glede nedostatne količine i vrste hrane, sud trebao prihvatiti iskaz svjedoka da se radilo o 30 do 50 osoba i slobodnom ocjenom utvrditi koji broj gostiju je u dva navrata ostao uskraćene za uslugu večere kako je ugovorena.
17. Naime, ako se visina svote odnosno količina stvari ne može utvrditi, ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, zakon ovlašćuje sud da o tome odluči prema slobodnoj ocjeni (članak 223. stavak 1. ZPP-a).
18. Nesporno je da je tužitelj pružao ugovorene usluge za 115 gostiju u organizaciji tuženika, te da je ugovoreno posluživana večere tim gostima u dvije grupe. Prema tome, druga grupa gostiju je očigledno imala 57 ili 58 gostiju, pa se slobodnom ocjenom može zaključiti da 40 gostiju u dva navrata nije dobilo potpunu uslugu večere kako je ugovorena, jer su ili ostali bez večere, budući da nisu htjeli čekati da se naknadno pripremi, ili im je poslužena sa zakašnjenjem i nije bila potpuna jer se nije sastojala od tri vrste jela.
19. Kako financijsko knjigovodstvenim vještačenjem nije bilo moguće utvrditi kojem broju gostiju i kojeg točno dana nije pružena potpuna usluga večere, pravilno je prvostupanjski sud odbio taj dokazni prijedlog tuženika. Međutim, valja istaknuti da niti u odnosu na utvrđeni broj gostiju slobodnom ocjenom, izvođenje dokaza financijsko knjigovodstvenim vještačenjem nije svrsishodno jer bi trošak izvođenja tog dokaza bio nerazmjeran iznosu za koji je prema ocjeni ovog suda sukladno odredbi članka 611. ZOO-a trebalo sniziti naknadu zbog neispunjenja tužiteljeve obveze onako kako je ugovorena. Naime, ovaj sud smatra da s obzirom na broj gostiju (40) kojem u dva navrata nije pružena usluga večere kako je ugovorena, primjereno umanjenje naknade slobodnom ocjenom iznosi 8.000,00 kn. Naime, cijena večera iznosi cca. 100,00 kn pa za 40 gostiju x 2 večeri nepotpune usluge naknada iznosi ukupno 8.000,00 kn.
20. Zbog navedenog je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrditi u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju plati iznos od 74.168,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom, u preostalom dijelu je preinačiti zbog umanjenja iznosa ugovorene naknade za iznos od 8.000,00 kn i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan na temelju odredbe članka 373.ZPP-a.
21. Prema odredbi članka 166. stavka 2. ZPP-a kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek, odlučit će o troškovima cijelog postupka jednom odlukom. Budući da je pobijana presuda djelomično preinačena, tužitelju pripada pravo na naknadu troška na temelju odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a jer je tužitelj uspio u sporu s oko 90%, a tuženik sa oko 10%.
22. Pravilno je prvostupanjski sud tužitelju priznao kao potreban trošak za sastavljanje podneska od 10. srpnja 2017. kojim se očitovao na navode prigovora tuženika u iznosu od 1.000,00 kn prema Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa) te trošak zastupanja na ročištima 23. rujna 2020., 26. studenog 2020, 28. rujna 2021.u iznosu od po 1.000,00 kn za svako, prema Tbr. 9/1 Tarife i PDV u iznosu od 1.000,00 kn prema Tbr 42. Tarife.
23. Međutim, u pravu je tuženik da je u odnosu na trošak za sastavljanje podnesaka od 27. studenog 2017., 13. ožujka 2020., 10. prosinca 2020. i 15. listopada 2021. pogrešno prvostupanjski sud primijenio Tbr. 8/1 jer iz sadržaja tih podnesaka proizlazi da se ne radi o podnescima taksativno navedenim u Tbr. 8/1 nego se tim podnescima tužitelj očitovao na navode iz podnesaka tuženika, pa radi o ostalim podnescima iz Tbr. 8/3 za koje ima pravo na trošak u iznosu od 250,00 kn za svaki, uvećano za PDV u iznosu od 250,00 kn. Također je i u odnosu na zastupanje na ročištima 11. ožujka 2021. i 7. rujna 2021. pogrešno primijenjen Tbr 9/1 Tarife, jer se na tim ročištima nije raspravljalo o glavnoj stvari niti su se izvodili dokazi, pa za ročište od 11. ožujka 2021. treba priznati trošak u iznosu od 500,00 kn prema Tbr. 9/2, a za ročište od 7. rujna 2021 u iznosu od 250,00 kn prema Tbr. 9/5 Tarife i PDV u iznosu od 187,50 kn. Nadalje, pravilno je priznat i trošak sudske pristojbe na presudu i iznosu od 1.170,00 kn, kao i trošak svjedoka I. P. u iznosu od 1.170,00 kn i M. Š. u iznosu od 1.040,00 kn. Međutim, u pravu je tužitelj da mu neosnovano nije priznat trošak za svjedoka A. M., budući da iz podataka u spisu proizlazi da je rješenjem od 26. studenog 2020. naloženo tužitelju da tom svjedoku naknadi trošak u iznosu od 1.220,00 kn, a tuženik je uz podnesak od 11. prosinca 2020. (list 204. spisa) dostavio dokaz da je platio dosuđeni trošak svjedoku, pa mu i taj trošak treba priznati kao potreban za vođenje spora.
24. Iz navedenog proizlazi da tužitelju pripada trošak u ukupnom iznosu od 11.787 kn, te mu je sukladno članka 154. stavka 2. ZPP-a priznato 80% tog iznosa što iznosi 9.430,00 kn.
25. Tuženik nema pravo na naknadu troškova za sastav žalbe protiv točke IV. izreke, jer je njegova žalba samo djelomično osnovana glede sporednog zahtjeva, čija se vrijednost ne uzima kod utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, ako ne čini glavni zahtjev, pa se prema njemu ne mogu odrediti ni troškovi postupka (članak 35. ZPP-a).
26. Zato je za iznos od 9.430,00 kn odlučeno kao pod točkom II.2. izreke ove presude, a za preostali iznos od 10.167,00 kn kao pod točkom II.3. izreke ove presude
Zagreb, 7. lipnja 2022.
Sutkinja
Ružica Omazić, v.r.