Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj 2 Gž-425/2022-3

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Gorana Škugora člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M., P., OIB: …, zastupane po punomoćnici L. M., odvjetnici iz P., protiv tužene Z. b. d.d., Z., OIB: …, zastupana po punomoćnicima iz OD M., K. & p. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P- 669/2020-30 od 24. veljače 2022., 7. lipnja 2022.,

p r e s u d i o j e

I Odbija se žalba tužene Z. b. d.d. i žalba tužiteljice M. M. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-669/2020-30 od 24. veljače 2022.

II Odbija se zahtjev tužene za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

III Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

''I Prihvaća se tužbeni zahtjev tužiteljice M. M., P., OIB: … prema tuženoj Z. b. d.d., Z., OIB: … koji je specificiran u podnesku od dana 10.01.2022. godine na listovima 170 do 175 spisa u dijelu koji sadržajno glasi:

"1. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u Ugovoru o kreditu broj: …, kreditna partija broj: … kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 10.04.2006.god., a koje glase: u odredbi čl. 2.1.

« … u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Z. b. d.d... », u odredbi čl. 2.2. koja glasi:

« … sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora ... određene sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora ... »

te u odredbi čl.6.2. koja glasi:

« … sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora … »,

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

2. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj: …, kreditna partija broj: … kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 10.04.2006.god. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to:

u odredbi čl.1. koja glasi:

« Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti uz valutnu klauzulu ... »,

u odredbi čl.2.1. koja glasi:

« … po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. »

te u odredbi čl.6.1. koja glasi:

« … po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. » pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana, s osnova preplaćenog tečaja CHF valute, isplati iznos od 16.500,84 Kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

na iznos od 0,33 Kn od 8.5.2006. do isplate

na iznos od 1,17 Kn od 10.10.2006. do isplate

na iznos od 31,47 Kn od 10.11.2008. do isplate

na iznos od 83,96 Kn od 10.2.2009. do isplate

na iznos od 101,25 Kn od 17.2.2009. do isplate

na iznos od 125,31 Kn od 10.3.2009. do isplate

na iznos od 65,20 Kn od 10.4.2009. do isplate

na iznos od 64,17 Kn od 10.5.2009. do isplate

na iznos od 53,52 Kn od 10.6.2009. do isplate

na iznos od 59,62 Kn od 10.7.2009. do isplate

na iznos od 44,61 Kn od 10.8.2009. do isplate

na iznos od 55,46 Kn od 10.9.2009. do isplate

na iznos od 38,15 Kn od 10.10.2009. do isplate

na iznos od 48,63 Kn od 10.11.2009. do isplate

na iznos od 50,57 Kn od 10.12.2009. do isplate

na iznos od 82,88 Kn od 10.1.2010. do isplate

na iznos od 104,47 Kn od 10.2.2010. do isplate

na iznos od 96,27 Kn od 10.3.2010. do isplate

na iznos od 128,46 Kn od 10.4.2010. do isplate

na iznos od 143,99 Kn od 10.5.2010. do isplate

na iznos od 190,88 Kn od 10.6.2010. do isplate

na iznos od 224,02 Kn od 10.7.2010. do isplate

na iznos od 181,07 Kn od 10.8.2010. do isplate

na iznos od 306,23 Kn od 10.9.2010. do isplate

na iznos od 251,93 Kn od 10.10.2010. do isplate

na iznos od 260,70 Kn od 10.11.2010. do isplate

na iznos od 373,12 Kn od 27.12.2010. do isplate

na iznos od 334,91 Kn od 17.1.2011. do isplate

na iznos od 304,09 Kn od 10.2.2011. do isplate

na iznos od 330,13 Kn od 10.3.2011. do isplate

na iznos od 296,89 Kn od 10.4.2011. do isplate

na iznos od 369,21 Kn od 10.5.2011. do isplate

na iznos od 436,51 Kn od 10.6.2011. do isplate

na iznos od 454,22 Kn od 10.7.2011. do isplate

na iznos od 744,24 Kn od 10.8.2011. do isplate

na iznos od 471,88 Kn od 10.9.2011. do isplate

na iznos od 438,12 Kn od 10.10.2011. do isplate

na iznos od 440,35 Kn od 10.11.2011. do isplate

na iznos od 440,46 Kn od 10.12.2011. do isplate

na iznos od 478,12 Kn od 10.1.2012. do isplate

na iznos od 500,17 Kn od 10.2.2012. do isplate

na iznos od 492,94 Kn od 20.3.2012. do isplate

na iznos od 501,49 Kn od 26.4.2012. do isplate

na iznos od 512,05 Kn od 25.5.2012. do isplate

na iznos od 503,67 Kn od 27.6.2012. do isplate

na iznos od 492,90 Kn od 26.7.2012. do isplate

na iznos od 492,83 Kn od 27.8.2012. do isplate

na iznos od 453,79 Kn od 25.9.2012. do isplate

na iznos od 496,93 Kn od 25.10.2012. do isplate

na iznos od 503,63 Kn od 26.11.2012. do isplate

na iznos od 493,17 Kn od 27.12.2012. do isplate

na iznos od 454,33 Kn od 26.1.2013. do isplate

na iznos od 474,31 Kn od 26.2.2013. do isplate

na iznos od 484,43 Kn od 27.3.2013. do isplate

na iznos od 501,32 Kn od 16.4.2013. do isplate

na iznos od 436,31 Kn od 27.5.2013. do isplate,

po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), te od 01.08.2015.god. pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena", a sve to u roku od 15 dana.

II Odbija te tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženoj u dijelu u kojem je tužiteljica tražila da se tuženiku naloži da u roku od 15 dana, s osnova preplaćene kamate, isplati iznos od 3.710,22 Kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče: na iznos od 39,24 Kn od 10.11.2007. do isplate

na iznos od 38,86 Kn od 10.12.2007. do isplate

na iznos od 38,44 Kn od 10.1.2008. do isplate

na iznos od 37,98 Kn od 10.2.2008. do isplate

na iznos od 65,95 Kn od 10.3.2008. do isplate

na iznos od 65,16 Kn od 10.4.2008. do isplate

na iznos od 64,42 Kn od 10.5.2008. do isplate

na iznos od 63,67 Kn od 10.6.2008. do isplate

na iznos od 62,88 Kn od 10.7.2008. do isplate

na iznos od 62,09 Kn od 10.8.2008. do isplate

na iznos od 61,34 Kn od 10.9.2008. do isplate

na iznos od 60,51 Kn od 10.10.2008. do isplate

na iznos od 59,72 Kn od 10.11.2008. do isplate

na iznos od 58,92 Kn od 10.12.2008. do isplate

na iznos od 58,09 Kn od 10.2.2009. do isplate

na iznos od 57,29 Kn od 17.2.2009. do isplate

na iznos od 56,41 Kn od 10.3.2009. do isplate

na iznos od 55,57 Kn od 10.4.2009. do isplate

na iznos od 54,69 Kn od 10.5.2009. do isplate

na iznos od 53,85 Kn od 10.6.2009. do isplate

na iznos od 52,92 Kn od 10.7.2009. do isplate

na iznos od 100,11 Kn od 10.8.2009. do isplate

na iznos od 98,49 Kn od 10.9.2009. do isplate

na iznos od 96,76 Kn od 10.10.2009. do isplate

na iznos od 95,04 Kn od 10.11.2009. do isplate

na iznos od 93,32 Kn od 10.12.2009. do isplate

na iznos od 91,55 Kn od 10.1.2010. do isplate

na iznos od 89,78 Kn od 10.2.2010. do isplate

na iznos od 87,92 Kn od 10.3.2010. do isplate

na iznos od 86,15 Kn od 10.4.2010. do isplate

na iznos od 84,29 Kn od 10.5.2010. do isplate

na iznos od 82,38 Kn od 10.6.2010. do isplate

na iznos od 80,52 Kn od 10.7.2010. do isplate

na iznos od 78,66 Kn od 10.8.2010. do isplate

na iznos od 76,70 Kn od 10.9.2010. do isplate

na iznos od 74,75 Kn od 10.10.2010. do isplate

na iznos od 72,79 Kn od 10.11.2010. do isplate

na iznos od 70,79 Kn od 27.12.2010. do isplate

na iznos od 68,79 Kn od 17.1.2011. do isplate

na iznos od 66,74 Kn od 10.2.2011. do isplate

na iznos od 64,70 Kn od 10.3.2011. do isplate

na iznos od 62,60 Kn od 10.4.2011. do isplate

na iznos od 60,51 Kn od 10.5.2011. do isplate

na iznos od 58,37 Kn od 10.6.2011. do isplate

na iznos od 56,22 Kn od 10.7.2011. do isplate

na iznos od 54,08 Kn od 10.8.2011. do isplate

na iznos od 51,85 Kn od 10.9.2011. do isplate

na iznos od 49,66 Kn od 10.10.2011. do isplate

na iznos od 47,43 Kn od 10.11.2011. do isplate

na iznos od 45,15 Kn od 10.12.2011. do isplate

na iznos od 42,82 Kn od 10.1.2012. do isplate

na iznos od 40,54 Kn od 10.2.2012. do isplate

na iznos od 38,21 Kn od 20.3.2012. do isplate

na iznos od 35,79 Kn od 26.4.2012. do isplate

na iznos od 33,42 Kn od 25.5.2012. do isplate

na iznos od 31,04 Kn od 27.6.2012. do isplate

na iznos od 28,58 Kn od 26.7.2012. do isplate

na iznos od 26,11 Kn od 27.8.2012. do isplate

na iznos od 23,60 Kn od 25.9.2012. do isplate

na iznos od 21,08 Kn od 25.10.2012. do isplate

na iznos od 18,57 Kn od 26.11.2012. do isplate

na iznos od 15,96 Kn od 27.12.2012. do isplate

na iznos od 13,4 Kn od 26.1.2013. do isplate

na iznos od 10,75 Kn od 26.2.2013. do isplate

na iznos od 8,10 Kn od 25.3.2013. do isplate

na iznos od 5,45 Kn od 16.4.2013. do isplate

na iznos od 2,70 Kn od 27.5.2013. do isplate,

III Nalaže se tuženoj da tužitelju isplati na ime parničnog troška iznos od 9.717,20 kn zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom iz članka 29. st. 2. ZOO-a po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja na navedeni iznos parničnog troška teče počev od presuđenja tj. od 24.02.2022. godine pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana.

IV Odbijaju se, tužiteljica prema tuženoj sa dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa priznatog u stavku III izreke ove presude sa kamatom na isti, te tužena prema tužitelju u sa zahtjevom za naknadom parničnog troška preko iznosa od 450,00 kuna, kao neosnovani.''

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik pobijajući istu u toč. I, III. i IV. izreke, i to zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tuženik smatra da je neosnovan stav prvostupanjskog suda da bi tužiteljica kao oporučna slijednica, iza svog pok. supruga, u konkretnom slučaju bila aktivno legitimiranom, i to neovisno o tome što u rješenju o nasljeđivanju iza njezinog pok. supruga nije naznačeno da bi ostavinu iza pok. supruga tužiteljice činila i prava i obveze iz predmetnog ugovora o kreditu. Tuženik smatra da tužiteljica ne bi mogla naslijediti navedena prava i obveze, i to stoga što prava koja bi eventualno pripadala pravnom predniku tužiteljice, na temelju odredaba posebnih propisa kojima se uređuje materija zaštite prava potrošača, kada bi predmetni tužbeni zahtjev uopće bio osnovan, što tuženik osporava u cijelosti, predstavljaju prava strogo osobne naravi, neprenosiva na treću osobu, a ostvarivanje kojih ovisi o osobnim okolnostima pravnog prednika tužiteljice u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Osporava se pravni stav da su odredbe čl. 2. st. 1., čl. 2. st. 2. te čl. 6. st. 2. Ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne, jer da su nerazumljive i da uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pri čemu se prvostupanjski sud, prvenstveno poziva na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora. Takav stav je u potpunosti pogrešan, jer je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje vezano uz razumljivost odredbi o promjeni kamatne stope. Sporne odredbe su u cijelosti razumljive, a tijekom postupka nije dokazano suprotno. Sud nerazumljivost odredbi u bitnom obrazlaže pozivajući se na utvrđenja iz kolektivnog spora, proširujući subjektivne granice pravomoćnosti donesenih presuda na ovaj konkretni slučaj, ne utvrđujući njegove pojedinosti. Tuženiku nije jasno temeljem čega sud zauzima stav i zaključak da bi se odredbe o valutnoj klauzuli imale smatrati nepoštenima odnosno ništetnima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba čl. 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna. Tuženik smatra da se nije dovoljno u pojedinačnim postupcima, pozvati na utvrđenja iz kolektivnih odluka, već je potrebno i provesti kontradiktoran postupak gdje će se utvrditi je li tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno je li banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute za njegove kreditne obveze. Nadalje, da je prvostupanjski sud dosuđujući tužitelju zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana dospijeća pojedinih anuiteta po kreditu počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka te pogrešno primijenio relevantno materijalno pravo, kada nije prihvatio prigovor zastare. Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio kamate na pojedinačne iznose od dana dospijeća pojedinih iznosa anuiteta. Zbog svega navedenog osporava se i odluka o troškovima parničnog postupka. Predlaže se pobijanu presudu preinačiti i tužbene zahtjeve tužitelja odbiti uz naknadu troškova tuženiku, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu, uz zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka.

3. Tužiteljica je podnijela žalbu protiv točke II. i točke IV. izreke presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava . Prvostupanjski sud je u točki II. odbio zahtjev kojim je tužitelj tražio da se tuženiku s osnova preplaćene kamate naloži isplati iznosa od 3.710,22 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, a u točki IV. izreke odbio je zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška preko iznosa priznatog u točki III. izreke presude (9.717,20 kn). Prvostupanjski sud je neosnovano i pravno neutemeljeno odbio zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 3.710,22 kn s osnova preplaćene kamate. U obrazloženju pobijane presude sud navodi da je istaknuti prigovor zastare od strane tuženika bio djelomično osnovan i to za dio kondemnatorne tražbine koji se odnosi na preplaćenu kamatu. Vezano za prigovor zastare tužiteljica smatra da se prvostupanjski sud potpuno pogrešno poziva na odluku VSRH, kao i na pravomoćnu odluku Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, a pritom zanemaruje pravna shvaćanja Vrhovnog suda RH koja su donijeta u siječnju 2020. godine te u siječnju 2022. godine kao i praksu suda Europske unije koja je također obvezujuća. Tužiteljica ističe da se, u pogledu preplaćene kamate te ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, ni u tužbi, a ni u ostalim podnescima predanim sudu tijekom postupka nije pozivala na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13 donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a na kojoj presudi prvostupanjski sud temelji odbijanje dijela tužbenog zahtjeva zbog zastare. U pogledu preplaćene kamate te ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljica je tijekom postupka ukazivala da je tuženik svojim postupanjem prekršio niz odredbi Zakona o zaštiti potrošača kao i odredbe Zakona o obveznim odnosima. S obzirom na to da se sama tužiteljica, nikada nije pozivala na učinke kolektivne presude u odnosu na kondemnatornu tražbinu s osnova preplaćene kamate, to nije jasno zašto se sud u obrazloženju pobijanog dijela presude poziva isključivo na odluku Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, kada bi se pravilnim postupanjem i pravilnim tumačenjem materijalnog prava trebao pozivati isključivo na odredbe instituta ništetnosti iz Zakona o obveznim odnosima, te na odredbe čl. 81., čl. 82. te čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača, a pitanje zastare ocjenjivati primjenjujući pravna shvaćanja Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine, te od 31. siječnja 2022. godine. U skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. nije nastupila zastara kondemnatorne tražbine koja se odnosi na preplaćenu kamatu, obzirom da se tužitelj nije pozivao na pravne učinke presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13. Nije ispravno utvrditi ništetnost ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope, a onda odbiti tužitelja sa zahtjevom za isplatu preplaćenih iznosa jer su te dvije stvari međusobno povezane u institutu ništetnosti te se restitucija nikako ne može promatrati odvojeno od njega. P

rvostupanjski sud bio je obvezan tužitelju priznati ostatak iznosa zahtjeva za naknadom troškova postupka kojeg je odbio u točki IV. pobijane presude, a sve prema troškovniku kojeg je tužitelj dostavio u sudski spis. Predlaže se usvojiti žalbu te preinači točku II. izreke presude na način da se prihvati zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 3.710,22 kn s osnova preplaćene kamate te preinačiti točku IV. na način da se prihvati i preostali zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška, te da se tužitelju naknadi trošak žalbenog postupka.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, ovaj drugostupanjski sud utvrđuje da sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) pazi po službenoj dužnosti, a suprotno žalbenim navodima obrazloženje presude sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među stranka.

6. Prvostupanjski sud tijekom postupka utvrdio je slijedeće činjenice:

- da nije sporna činjenica da je tužena odobrila pravnom predniku tužiteljice, njezinom sada pokojnom suprugu M. M. kredit; da su pravni prednik tužiteljice i tužena 11. travnja 2006. zaključile Ugovor o kreditu broj ugovora … kojim ugovorom je tužena kao davatelj kredita odobrila pravnom predniku tužiteljice kao korisniku kredita iznos od 20.689,00 CHF; da je ugovor o kreditu pisan i sastavljen od strane tužene, te da je sastavljen na standardnom obrascu kojeg daje banka što je vidljivo i iz sadržaja cjelokupnog predmetnog ugovora;

- da je temeljem članka 2. predmetnog ugovora o kreditu, ugovorena redovna kamata iznosila 5,65 %-godišnje te da je tim člankom određeno da je ta godišnja kamatna stopa "promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama zagrebačke banke d.d.",

- da je kredit isplaćen u cijelosti; da je iz pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju broj O-25/17 od 20. lipnja 2017. utvrđeno da je M. M. (suprug tužiteljice) preminuo 28. prosinca 2016., te da je istim rješenjem o nasljeđivanju kao jedina nasljednica proglašena upravo tužiteljica na ostavini u cijelosti; da je iz obrazloženja rješenja utvrđeno da je pokojni M. M. svojoj supruzi ovdje tužiteljici, oporučno ostavio cjelokupnu svoju imovinu;

- iz iskaza tužiteljice da su kredit digli za kupnju vozila, a da je suprug plaćao rate jer je bio kreditno sposoban; da im je rečeno da je to dosta siguran kredit, sigurna valuta, a eventualno može doći do povećanja rate ali minimalno; da su vjerovali jer je to bila njihova banka; da je rata na početku trebala biti 1.350,00 kn, a poslije je bila čak i preko 2.000,00 kn; da im je od strane bankarskog službenika ponuđen taj ugovor u CHF uz pojašnjenje da je švicarac dosta stabilna i sigurna valuta i da je kredit siguran; da je kao univerzalna oporučna slijednica iza svog pokojnog supruga aktivno legitimirana, jer je M. M. upravo tužiteljici, supruzi ostavio cjelokupnu svoju imovinu;

- iz financijskog vještačenja, po stalnoj sudskoj vještakinji financijske struke G. Šmer M. da razlika preplaćene kamate, odnosno razlika između stvarno naplaćene kamate po kreditu u odnosu na početno ugovorenu kamatu koja se trebala plaćati prema ugovoru i početnom otplatnom planu ukupno iznosi 3.710,22 kn, a da razlika koja je nastala na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila korisnika kredita, u odnosu na anuitete ugovorene prema početnom otplatnom planu i početnom CHF tečaju ukupno iznosi 16.500,84 kn;

- da je prigovor zastare djelomično osnovan vezano za dio kondemnatorne tražbine s osnove promjenjive kamatne stope.

7. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u dijelu, kako je to presuđeno pobijanom presudom. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljica kao jedina nasljednica svog supruga legitimirana tužbom tražiti utuženu zaštitu u svezi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi te posljedično tome i isplatu novčanih iznosa. Sadržaj i opseg tužbenog zahtjeva određuje tužitelj, a sud je dužan na temelju rezultata raspravljanja ocijeniti osnovanost tužiteljevih navoda, pružanjem ili odbijanjem traženja pravne zaštite. Pravna kvalifikacija spornog pravnog odnosa koja opravdava traženje tužitelja da sud donese odluku određenog sadržaja, predstavlja fakultativni element tužbe, jer će sud postupati i kad tužitelj ne navede pravnu osnovu, a nije vezan za shvaćanje tužitelja u odnosu na pravnu osnovu spora. To znači da je sud dužan na osnovi utvrđenih činjenica sam prosuditi pravnu kvalifikaciju spornog odnosa i propise na temelju kojih treba ocijeniti osnovanost tužbenog zahtjeva. Kod toga sud je vezan na tužbeni zahtjev i na činjeničnu osnovu tužbenog zahtjeva u kojem se tužiteljica pozvala na sudske odluke na temelju kojih je prvostupanjski sud donio svoju presudu.

8. Prvostupanjski sud kao sporna pitanja nalazi je li postupanje tuženika, glede ugovaranja i primjene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule bilo dopušteno i zakonito i je li nastupila zastara kako tvrdi tuženik ili je riječ o postupanju koje je kao takvo nepošteno, protivno prisilnim propisima te koje za posljedicu proizvodi ništetnost odredbi ugovora i posljedično pravo tužiteljice na isplatu utuženih novčanih iznosa.

9. Sud prvog stupnja pravilno se pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP-a, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužiteljica, suprotno svojim žalbenim navodima, na njih pozvala u tužbi, navodeći kao dokaze svojih činjeničnih navoda, citirane presude. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.1. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, a da su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, sada protivno navodima žalbe tužene, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

9.2. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

9.3. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. Zakona o sudovima - ''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18 i 126/19 i čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske - ''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14) te da prema čl. 3. st. 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

9.4. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 11. travnja 2006. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj

133/09 - dalje: ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

10. Prvostupanjski sud u obrazloženju presude navodi da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva (čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, ''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO), a ujedno po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok tuženik nije podnio nikakve dokaze u prilog suprotnom.

11. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., između ostalog, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik R. A. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

12. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.

13. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a, obvezuje sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je tijekom postojanja obveze ugovoreno da je redovna kamata promjenjiva, u skladu s Odukom o kamatnim stopama kreditora, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

13.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. pružena je apstraktna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužiteljica u ovom sporu ima pravni interes zahtijevati i isplatu preplaćenog iznosa.

14. U odnosu na valutnu klauzulu, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 je odbijena revizija tužene protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81, čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). Stoga razloga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Također, iz navedenih odluka proizlazi utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke.

15. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 odlučeno je da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. To znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama Ugovora, tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

16. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba, a ona je zavisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, pa tako ova odredba u čl. 4. Ugovora o kreditu, kojim se određuje visina promjenjive kamatne stope, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužniku, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

17. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a temeljem navedene ugovorne odredbe tuženika je onemogućen utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamata, što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a, koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

18. U smislu navedenih zakonskih odredbi, ali i odredbe čl. 502.c ZPP-a koja određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

19. Kako je odredbom Ugovora o kreditu redovna kamata sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je toč. 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tužene prilikom ugovaranja promjenjive stope između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da je predmetna ugovorna odredba ništetna i protivno žalbenim navodima tužene na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze.

20. Da je tužiteljica (i njezin pok. suprug) potrošač u postupku nije bilo ni sporno, jer iz ugovora o kreditu jasno proizlazi da je kao korisnik kredita naveden tužitelj kao fizička osoba, koja je sklopila ugovor s tuženom za kupnju vozila. Stoga po pravnom stavu ovog suda tužiteljica nije ni trebala dokazivati svojstvo potrošača na bilo koji drugi način, budući da je njezino svojstvo potrošača potvrđeno sadržajem ugovora o kreditu.

21. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

22. Kako iz stanja spisa proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnijeta 28. listopada 2020., to su žalbeni navodi stranaka, vezano za prigovor zastare ocijenjeni neosnovanim, jer je prvostupanjski sud pravilno odlučio o prigovoru zastare. Zastara pravomoćnošću odluke u postupku za individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći

zaštitu kolektivnih interesa potrošača 13. lipnja 2014. i u trenutku podnošenja tužbe je istekao zastarni rok od pet godina za taj dio zahtjeva, pri čemu se ističe da je o tom pravnom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje u odluci Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018., a koje glasi: ''Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014.)."

23. Zastara glede zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. od presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13., pa je zastarni rok istekao 14. lipnja 2019., a glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. od presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/1017. pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. te je pravilno prvostupanjski sud, u tom dijelu, otklonio istaknuti prigovor zastare.

24. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju čl. 154. st. 2. ZPP-a u svezi s čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) te sukladno postavljenim zahtjevima.

25. Zbog navedenog, žalbe stranaka valjalo je odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

26. Tuženoj nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer je njezina žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

27. Tužiteljici nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer je njezina žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 7. lipnja 2022.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina, v.r.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte