Poslovni broj: UsI-985/22-7
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Avenija Dubrovnik 6 i 8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: M. K. iz N., protiv tuženika: Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poništavanja rješenja, 07. lipnja 2022. godine
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-23/21- 01/78, URBROJ: 513-04-22-5 od 01. ožujka 2022. godine.
Obrazloženje
Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 01. ožujka 2022. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 11. veljače 2021. godine. Tim prvostupanjskim rješenjem je odbijen tužiteljev zahtjev za otpis duga javnih davanja. Upravna tijela su utvrdila da tužitelj ne ispunjava uvjete za otpis duga iz čl. 148. st. 4. Općeg poreznog zakona (NN 115/16, 106/18, 121/19, 32/20 i 42/20 - OPZ).
Tužitelj u tužbi i u toku upravnog spora navodi da se radi o dugu doprinosa za vrijeme dok je bio obrtnik. Obrt mu je još od 2017. godine bio bez primanja, a ugašen je 05. ožujka 2021. godine. Ističe da je 2020. godine ostvario primitke od 4.087,25 kn, dakle manje od 800,00 kn mjesečno i manje od iznosa socijalne pomoći. Naime, zbog zdravstvenih problema radi svega dva sata dnevno, ali još nije pokrenuo postupak za utvrđivanje invalidnosti, kao što još nije pokrenuo ni postupak stečaja potrošača. Poziva se na Direktivu (EU) 2019/1023 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o okvirima za preventivno restrukturiranje, otpustu duga i zabranama te o mjerama za povećanje učinkovitosti postupaka koji se odnose na restrukturiranje, nesolventnost i otpust duga i o izmjeni Direktive (EU) 2017/1132 (dalje: Direktiva). Tužitelj dalje navodi da mu nisu dostavljene tražene informacije o otpisu dugovanja drugim dužnicima te da su ga HZZO i HZMO u pogledu otpisa duga doprinosa uputili na porezno tijelo. Posebno se poziva na pravo na dom te u tom smislu traži brisanje uknjižene hipoteke poreznog tijela na svojoj nekretnini. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.
Tužbeni zahtjev je neosnovan.
Tužitelj je 14. listopada 2020. godine podnio, a 09. studenog 2020. godine dopunio svoj drugi po redu zahtjev za otpis duga javnih davanja.
Nije sporno da je tužitelj izjavio kako mu obrt još od 2017. godine nije ostvarivao primanja te da je ugašen tek 05. ožujka 2021. godine. Nesporno je da tužitelj živi sâm u kući s okućnicom na kojoj je suvlasnik, na kojoj mu majka ima pravo doživotnog uživanja i na kojoj je uknjižena hipoteka poreznog tijela. Također je nesporno da tužitelj nije pokrenuo postupak stečaja potrošača niti postupak za utvrđivanje invalidnosti, iako već nekoliko godina zbog zdravstvenih problema nakon prometne nesreće radi samo dva sata dnevno.
Na temelju čl. 148. st. 4. OPZ-a porez se iznimno na zahtjev dužnika može u cijelosti ili djelomično otpisati ako bi izvršenje naplate duga dovelo u pitanje osnovne životne potrebe dužnika (ovršenika) i članova njegovog kućanstva. Ta odredba se odnosi i na sva druga javna davanja.
Tužitelj je u upravnom postupku naveo da živi sâm u vlastitoj nekretnini. Na toj nekretnini je porezno tijelo uknjižilo hipoteku radi osiguranja naplate duga javnih davanja u iznosu glavnice od 56.341.88 kn, s pripadajućim kamatama i odgovarajućim troškovima.
Tužiteljevo traženje brisanja uknjižene hipoteke nije primarni predmet ove upravne stvari, jer ono u konačnici ovisi o rješenju temeljnog pitanja osnovanosti zahtjeva za otpis duga iz čl. 148. st. 4. OPZ-a.
Tužitelj se poziva i na pravo na dom. Radi se o prigovoru koji se može isticati samo u eventualnom postupku ovrhe na nekretnini, koji za sada uopće nije ni pokrenut. Ukoliko taj postupak uopće bude pokrenut, tužitelj će se tada moći pozivati na pravo na dom, ako se zaista ovrha pokrene na njegovoj jedinoj nekretnini. Tužitelj se u konkretnoj pravnoj stvari ne može s uspjehom pozivati na Direktivu, jer se radi o načelnom propisu („o okvirima“), koji se uostalom na temelju čl. 1. t. 2.(h) ne primjenjuje na fizičke osobe koje nisu poduzetnici. Iako se u ovom slučaju radi o dugu javnih davanja koji je nastao i dok je tužitelj bio poduzetnik (obrtnik), on taj status sada više nema, a Direktiva propisuje opće okvire za zaštitu daljnjeg poslovanja poduzetnika. Iz navoda sâmog tužitelja u ovom upravnom sporu proizlazi da je četiri godine (od 2017. do 2021. godine) držao otvoren obrt koji više nije ostvarivao nikakva primanja i koji je generirao dio njegovog ukupnog duga javnih davanja, pa se u tom smislu radi i o pogrešnoj poslovnoj procjeni tužitelja kao bivšeg poduzetnika.
Tužitelj već nekoliko godina radi dva sata na dan, zbog zdravstvenih problema vezanih uz pretrpljenu prometnu nesreću. Sud ocjenjuje da rad na dva sata dnevno doista ne omogućuje ostvarivanje prihvatljive zarade, ali višegodišnja nemogućnost rada na puno radno vrijeme zbog zdravstvenih problema može ukazivati na tužiteljevu invalidnost. Međutim, u vezi toga tužitelj još nije pokrenuo nikakav postupak. Nadalje, ukoliko je porezno tijelo u međuvremenu radi naplate duga javnih davanja pokušalo provesti ovrhu na tužiteljevim novčanim sredstvima, tužitelj je u tom slučaju mogao otvoriti zaštićeni račun izuzet od ovrhe, pa su njegova primanja koja ostvaruje od rada na nepuno radno vrijeme i na taj način osigurana. Tužitelju zapravo aktualno u smislu čl. 148. st. 4. OPZ-a neposredno ne prijeti ni izvršenje naplate duga javnih davanja na njegovoj nekretnini, a ni na novčanim primanjima.
Tužitelj nije pokrenuo ni postupak stečaja potrošača, što bi u smislu čl. 148. st. 1. t. 6. OPZ-a moglo dovesti do otpisa duga javnih davanja. Ujedno je nesporno da tužitelj ne ostvaruje ni druge uvjete za otpis duga iz čl. 148. st. 1. OPZ-a. Upravna tijela u obrazloženjima svojih rješenja nisu detaljno razmotrila tužiteljevu mogućnost zadovoljavanja njegovih osnovnih životnih potreba, u svjetlu eventualno pokrenutog izvršenja naplate duga javnih davanja (čl. 148. st. 4. OPZ-a), ali je ta pitanja u upravnom sporu detaljno razmotrio i u ovoj presudi raspravio sud u upravnom sporu, kao sporu pune jurisdikcije.
Bez osnove se tužitelj poziva na to da mu nisu bile dostavljene tražene informacije o otpisu dugovanja drugih dužnika, jer zakonitost postupanja prema njemu i njegovom zahtjevu ne ovisi o postupanju i odlučivanju u nekim drugim slučajevima. Eventualni propust upravnih tijela u dostavi tužitelju traženih informacija se rješava u posebnom postupku i na temelju odgovarajućeg propisa o pravu na pristup informacijama.
Zbog svega navedenog sud utvrđuje da su odluke upravnih tijela pravilne i zakonite, iako nisu bile u dovoljnoj mjeri i detaljno obrazložene, pa je zbog toga tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanog drugostupanjskog rješenja kao neosnovan odbijen na temelju čl. 57. st. 2. Zakona o upravnim sporovima - jer je sud u ovom upravnom sporu na temelju sveobuhvatne analize iznesenih činjenica i predočenih dokaza utvrdio da tužitelj ipak ne ispunjava uvjete za iznimni otpis duga javnih davanja u smislu čl. 148. st.4. OPZ-a: on svoja primanja na temelju rada na nepuno radno vrijeme može osigurati od ovrhe otvaranjem zaštićenog računa, a ovrha na nekretnini (u vezi čega bi se mogao istaknuti i prigovor prava na dom) za sada nije ni pokrenuta.
U Zagrebu, 07. lipnja 2022. godine.
Sudac:
Bojan Bugarin, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
