REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2614/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari Hrvatski ured za osiguranje, Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik S. P., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom ureda S. P. i dr., odvjetnici u R., protiv tuženika D. P. iz B., G. D., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik B. S., odvjetnik u Z., radi regresa, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-5368/17-2 od 5. lipnja 2018., kojom je djelomično potvrđena, te djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Sesvetama br. P-3196/15-14 od 2. siječnja 2017., u sjednici održanoj 7. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Prihvaća se revizija tužitelja i preinačuje se presuda Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-5368/17-2 od 5. lipnja 2018. u toč. I., III. i IV. izreke, kao i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-3196/15-14 od 2. siječnja 2017. u toč.

II. i IV. izreke, te se sudi:

I. Tuženik D. P. dužan je tužitelju Hrvatskom uredu za osiguranje isplatiti, pored dosuđenog iznosa od 135.630,65 kn sa zateznim kamatama (toč. I. prvostupanjske presude), i daljnji iznos od 135.630,64 kn (slovima: stotridesetipettisućašestotrideset kuna i šezdesetičetiri lipe), sa zateznim kamatama tekućim kako slijedi:

- na iznos od 808,25 kn od 19. svibnja 2006. do isplate,

- na iznos od 183,00 kn od 24. svibnja 2006. do isplate,

- na iznos od 1.677,50 kn od 20. srpnja 2006. do isplate,

- na iznos od 1.677,50 kn od 14. listopada 2006. do isplate,

- na iznos od 1.631,75 kn od 2. prosinca 2006. do isplate,

- na iznos od 1.250,00 kn od 3. veljače 2007. do isplate,

- na iznos od 1.677,50 kn od 7. lipnja 2007. do isplate,

- na iznos od 1.631,75 kn od 16. studenoga 2007. do isplate,

- na iznos od 3.263,50 kn od 20. prosinca 2007. do isplate,

- na iznos od 123.461,95 kn od 22. siječnja 2008. do isplate, i to po stopi koja se za razdoblje od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. prosinca 2007. obračunava po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve pod prijetnjom ovrhe u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 48.926,74 kn, sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude 2. siječnja 2017. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve pod prijetnjom ovrhe u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 3.906,25 kn, te troškove revizijskog postupka u iznosu od 4.687,50 kn, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 135.630,65 kn, zajedno sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose i po stopi kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. I.). Ujedno je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 28.205,76 kn, također sa zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate (toč. II.). Odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim je isti tražio da mu tuženik isplati iznos od 135.630,64 kn, s pripadajućom zateznom kamatom (toč. III.), a isto tako odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa i to za iznos od 48.916,74 kn (toč. IV.).

2. Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom odbijajućem dijelu pod toč. III. i IV. izreke (toč. I.). Odbijena je i žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dosuđujućem dijelu pod toč. I. izreke (toč. II.). Prihvaćena je žalba tuženika i preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. III. izreke glede odluke o troškovima postupka, te je odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka (toč. III.). Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe (toč. IV.)., kao i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka (toč. V.).

3. Protiv presude suda drugoga stupnja pravodobno reviziju je podnio tužitelj na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), postavljajući pritom pitanja za koja tužitelj smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže se reviziju prihvati, pobijanu presudu preinačiti u skladu s revizijskim navodima, podredno ukinuti obje nižestupanjske presude u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. U odgovoru na reviziju tuženik poriče sve navode tužitelja i predlaže reviziju odbaciti kao nedopuštenu.

5. Revizija tužitelja je osnovana.

6. U konkretnom slučaju nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 200.000,00 kn, ne radi se o radnom sporu, niti je sud drugoga stupnja pobijanu presudu donio primjenom odredbi čl. 373.a ili čl. 373.b ZPP.

7. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

8. Tužitelj u reviziji postavlja sljedeća pitanja:

„1. Je li u situaciji kada je pravomoćnom i ovršnom presudom utvrđena solidarna obveza vozača i Hrvatskog ureda za osiguranje na isplatu iznosa oštećenoj osobi povodom prometne nesreće koja je prouzročena neregistriranim vozilom, a Hrvatski ured za osiguranje u cijelosti ispunio obvezu isti ovlašten od vozača vozila potraživati naknadu cjelokupno isplaćenog iznosa?

2. Jesu li vlasnik neosiguranog vozila i vozač vozila kojim je prouzročena šteta solidarno odgovorni za naknadu iznosa koji je Hrvatski ured za osiguranje isplatio oštećenoj osobi?“

9. Kao razlog važnosti tužitelj ističe odluku revizijskog suda u predmetu Rev- 444/2003 od 28. travnja 2005., a u kojoj je zauzeo shvaćanje da postoji solidarna odgovornost vozača koji je upravljao vozilom i vlasnika neosiguranog osobnog vozila, te da to može biti od utjecaja na međusobni odnos vlasnika motornog vozila koji je sudjelovao u prometnoj nesreći i vozača koji je upravljao u vrijeme nezgode, ali da to nije od značaja za odlučivanje o isplati regresnog duga prema Hrvatskom uredu za osiguranje koji je isplatio navedenu štetu.

10. Revizijski sud je ocijenio postavljena pitanja važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

11. U konkretnom slučaju je utvrđeno:

- da je M. N. bio sudionik prometne nezgode koja se dogodila ... 1998. u kojoj je zadobio teške tjelesne povrede uslijed kojih je preminuo,

- da je tuženik kritične zgode upravljao neosiguranim vozilom i bez vozačke dozvole,

- da je tužitelj isplatio nasljednicima oštećenog N. M., N. M. i N. G. s osnova naknade imovinske i neimovinske štete po presudi Općinskog suda u Sesvetama br. P-163/06 ukupan iznos od 271.261,29 kn,

- da je navedena presuda postala pravomoćna 9. rujna 2008., time da su u navedenom predmetu tuženi bili Hrvatski ured za osiguranje i tuženik D. P.,

- da je u predmetu P-163/06 utvrđeno da je prednik tužitelja N. M. doprinio nastanku prometne nezgode u visini od 50%, te je dosuđena naknada štete u skladu s utvrđenim omjerom odgovornosti.

12. Obzirom na navedena utvrđenja drugostupanjski sud je primijenio, iako je utvrdio da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer nije naveo razloge o odlučnoj činjenici koja se tiče visine udjela tuženika u solidarnoj obvezi, odredbu čl. 373.a ZPP.

Naime, i drugostupanjski sud smatra da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu čl. 208. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 77/96, 112/99 i 88/01

– dalje: ZOO) prema kojoj solidarni dužnik koji isplati više nego što iznosi njegov udio u šteti može tražiti od svakoga od ostalih dužnika da mu plati ono što je platio za njega. No, kako tužitelj tijekom postupka nije predlagao dokaze radi utvrđivanja udjela solidarnih dužnika u nastaloj šteti – Hrvatskog ureda za osiguranje odnosno vlasnika neosiguranog vozila i tuženika koji je kritične zgode upravljao vozilom prije položenog vozačkog ispita, trebalo je primijeniti odredbu čl. 208. st. 3. ZOO prema kojoj ako se udjeli solidarnih dužnika ne mogu utvrditi, na svakoga otpada jednaki dio, osim ako pravičnost zahtijeva da se u konkretnom slučaju drugačije odluči. Stoga je drugostupanjski sud odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je odbijen tužitelj sa zahtjevom za isplatu iznosa od 135.630,64 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose.

13. Tužitelj u reviziji ponavlja svoje tvrdnje iznijete tijekom postupka da tužbeni zahtjev temelji na odredbi čl. 86. Zakona o osiguranju („Narodne novine“ br. 9/94, 20/97, 50/99, 116/99, 11/02, 140/05 i 151/05 – dalje: ZO). Prema st. 4. navedenog članka Hrvatski ured za osiguranje ima pravo na naknadu iznosa od osobe koja je odgovorna za štetu i to za isplaćeni iznos štete, kamate i troškove.

14. Prema shvaćanju revizijskog suda pogrešno je shvaćanje drugostupanjskog suda da u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbu čl. 208. ZOO. Naime, pravilno revident ukazuje na odredbu čl. 86. st. 1. ZO prema kojoj oštećena osoba kojoj je šteta nanesena uporabom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti podnosi odštetni zahtjev Hrvatskom uredu za osiguranje, a prema st. 2. Hrvatski ured za osiguranje može povjeriti svom članu da obradi štetu i isplati na teret Garancijskog fonda štetu oštećeniku.

15. Nadalje prema odredbi čl. 178. st. 1. ZOO u slučaju nezgode izazvane motornim vozilom u pokretu koja je uzrokovana isključivom radnjom jednog imaoca, primjenjuju se pravila o odgovornosti po osnovi krivnje, a u slučaju ako postoji obostrana krivnja, svaki imalac odgovara za štetu koju su oni pretrpjeli razmjerno stupnju svoje krivnje (st. 2.).

16. U konkretnom slučaju je u parničnom postupku vođenom kod Općinskog suda u Sesvetama naloženo tuženicima Hrvatskom uredu za osiguranje i D. P. (tuženiku u ovom predmetu) da solidarno isplate tužiteljima N. M. i N. G. ukupan iznos od 271.261,29 kn, pri čemu je prilikom dosude štete uzet u obzir doprinos pok. prednika oštećenika N. M. od 50% nastanku štetnog događaja.

U navedenoj parnici je tužitelj u ovom predmetu bio tužen jer je tuženik D. P. kritične zgode upravljao neosiguranim motornim vozilom. Iz toga slijedi da je u parnici koja je prethodno vođena između trećih oštećenih osoba protiv obje stranke u ovoj parnici pravomoćno utvrđena visina štete i odgovornost tuženika u visini od 50%, radi čega tužitelj u ovom predmetu ima pravo regresirati cjelokupni isplaćeni iznos štete, a ne 50% isplaćene štete kako su to pogrešno dosudili nižestupanjski sudovi.

17. Stoga je valjalo prihvatiti reviziju i preinačiti nižestupanjske presude, te tužitelju dosuditi i daljnji iznos od 135.630,64, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom kako je to navedeno u izreci ove presude, sve na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP.

18. Ujedno je valjalo preinačiti i odluku o troškovima postupka, te tužitelju dosuditi cjelokupne troškove postupka, koje je pravilno utvrdio prvostupanjski sud u smislu odredbe čl. 155. ZPP, u smislu troškova koji su bili potrebni za vođenje ove parnice.

19. Nadalje je valjalo tužitelju dosuditi i troškove sastava žalbe od 3. veljače 2014., prema tada važećoj Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12) u iznosu od ukupno 312,50 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kn i uvećano za PDV daje ukupan iznos od 3.906,25 kn. Također je tužitelju obzirom na uspjeh u revizijskom postupku valjalo dosuditi troškove sastava revizije istoj Tarifi i to ukupno 375 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kn i uvećano za PDV daje iznos od 4.687,50 kn, sve u skladu s odredbom čl. 166. u vezi čl. 154. i 155. ZPP.

Zagreb, 7. lipnja 2022.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.