REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1082/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. Đ. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. P., odvjetniku u Z., protiv 1. tuženice A. C. iz S. B. del T., Italija, OIB: ..., zastupane po punomoćnici I. P. S., odvjetnici u Z. i 2. tuženice D. B. iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćnici Z. G., odvjetnici u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji 2. tuženice protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž- 162/2019-2 od 27. svibnja 2020., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2241/16-25 od 17. prosinca 2018., u sjednici održanoj 7. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Prihvaća se revizija 2. tuženice, preinačava presuda Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-162/2019-2 od 27. svibnja 2020. u dijelu kojim je u odnosu na 2. tuženicu preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn- 2241/16-25 od 17. prosinca 2018. i prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 5.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama i u dijelu odluke o troškovima postupka, i sudi:

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja u odnosu na 2. tuženicu i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2241/16-25 od 17. prosinca 2018. u dijelu pod toč. I.I. izreke kojim je u odnosu na 2. tuženicu odbijen dio tužbenog zahtjeva za solidarnom isplatom iznosa od 5.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i pod toč. III. izreke.

II. Odbija se u odnosu na 2. tuženicu zahtjev tužitelja za solidarnu naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 590,62 kn.

III. Nalaže se tužitelju da, u roku od 15 dana, naknadi 2. tuženici na ime troškova revizijskog postupka iznos od 1.037,50 kn.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao od 1. tuženice i 2. tuženice solidarnu isplatu iznosa od 5.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom (toč. I.I. izreke), kao i da iste povuku izjavu kojom je učinjena povreda prava osobnosti tužitelja sljedećeg sadržaja: "Upravo suprotno tužitelj je u Republici Italiji bio osuđivan zbog izdavanja bankovnog čeka bez ovlaštenja trasata na iznos od 4.700.000.00 lira, što dokazujemo ovjerenim prijevodom Presude od 30.06.1998.g.“ (toč. I.II. izreke), kao i njegov zahtjev za naknadu troškova postupka (toč. I.III. izreke). Ujedno je tužitelj obvezan naknaditi 1. tuženici na ime parničnog troška iznos od 3.750,00 kn sa zateznom kamatom (toč. II. izreke), kao i 2. tuženici na ime parničnog troška iznos od 3.750,00 kn sa zateznom kamatom (toč. III. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska odluka u toč. I.II. izreke te u toč. I.I. izreke u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatom zatezne kamate na iznos od 5.000,00 kn za razdoblje od 23. srpnja 2015. do 12. srpnja 2016., dok je odluka u preostalom dijelu preinačena i tuženice obvezane solidarno isplatiti tužitelju iznos od 5.000,00 kn sa zateznom kamatom od 13. srpnja 2016. do isplate kao i troškove žalbenog postupka u iznosu od 590,62 kn, a u odnosu na troškove prvostupanjskog postupka odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. Rješenjem ovog suda broj Revd-3164/2020-2 od 5. svibnja 2021., 2. tuženici je dopušteno podnošenje revizije protiv dijela presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-162/2019-2 od 27. svibnja 2020. kojim je u odnosu na nju preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2241/16-25 od 17. prosinca 2018. i prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 5.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama i nadoknadu troškova postupka, zbog sljedećeg pravnog pitanja:

„Da li je odvjetnik kao punomoćnik stranke u postupku osobno odgovoran za sadržaj dokumenta koji je predan u sudski spis, a koji dokument joj je predala stranka?“

4. Postupajući po navedenom dopuštenju 2. tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. i 385.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) zbog materijalnopravnog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

5. U odgovoru na reviziju tužitelj osporava navode 2. tuženice i predlaže odbiti reviziju uz naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

6. Revizija je osnovana.

7. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti i to časti i ugleda.

8. Nižestupanjski sudovi su u postupku koji je prethodio reviziji utvrdili:

- da su 1. tuženica, bivša supruga tužitelja, i 2. tuženica kao njezina punomoćnica, u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-3758/2014, koji se vodio radi diobe bračne stečevine, u podnesku od 23. srpnja 2015. iznijele tvrdnju da je tužitelj u Republici Italiji osuđen zbog izdavanja bankovnog čeka na iznos od 4.700.000 lira bez ovlaštenja trasata, time da su uz taj podnesak priložile samo presliku prve stranice presude talijanskog suda s ovjerenim prijevodom na hrvatski jezik u kojem stoji za koje se kazneno djelo tereti, ali ne i drugu stranicu te presude iz koje je vidljivo da se radi o oslobađajućoj presudi (zbog izmjene kaznenog zakonodavstva);

- da su o tome saznanje imale parnične stranke i uredujuća sutkinja, te otac i sadašnja supruga tužitelja kojima je tužitelj pokazao tu dokumentaciju;

- da je tužitelj pokrenuo i disciplinski postupak protiv 2. tuženice pred Hrvatskom odvjetničkom komorom koja prijava je odbačena;

- da je 2. tuženica odvjetnica te i ovlašteni tumač za talijanski jezik.

9. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je smatrao da tužitelj nije dokazao pretpostavke odgovornosti za štetu odnosno da nije dokazao da su tuženice postupale s namjerom iznošenja lažnih i klevetničkih tvrdnji kojima bi imale volju i htijenje povrijediti ugled i čast tužitelja, da ulaganje podneska u predmet spisa ne predstavlja protupravnu radnju niti su činjenice iz tog podneska utjecale na odluku o tužbenom zahtjevu u tom postupku, da je tužitelj sam prezentirao navedenu dokumentaciju ocu i supruzi, da 2. tuženica nije prekoračila ovlasti zastupanja stranke niti je namjerno željela nanijeti štetu tužitelju pri čemu je zastupala interese svoje stranke profesionalno i etično i da nije imala razloga ne vjerovati da joj je stranka dala potpunu i cjelovitu dokumentaciju. Stoga da se nije radilo o uvredi (gruboj nepristojnosti ili primitivizmu) niti kleveti (s insinuacijom da je tužitelj osuđivana osoba nije upoznata javnost) pa da tužitelju nije mogao biti povrijeđen ni ugled ni čast u mjeri koja bi opravdavala dosuđenje naknade neimovinske štete.

10. Drugostupanjski sud smatra da je klevetnička tvrdnja o osuđivanosti tužitelja dovela do povrede prava osobnosti jer tuženice nisu postupale s pažnjom dobrog domaćina a 2. tuženica pritom nije iznosila svoje pravno mišljenje već klevetničku činjeničnu tvrdnju.

11. Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda ovaj sud ne može prihvatiti.

12. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

13. Odredba čl. 10. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, MU broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10; dalje: Konvencija), propisuje da svatko ima pravo na slobodu izražavanja pri čemu je sloboda mišljenja sastavni dio slobode izražavanja, kao i sloboda prenošenja informacija. U predmetu Radobuljac protiv Hrvatske Europski sud za ljudska prava ustanovio je povredu prava na slobodu izražavanja uz obrazloženje da bilo kakvo uplitanje u slobodu izražavanja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja.

14. Po mnijenju ovog revizijskog suda, za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na 2. tuženicu, treba imati u vidu kontekst i sadržaj postupanja 2. tuženice (podnošenje podneska s prilogom) te je li jedina svrha podnošenja prijepornog podneska uz koji je priložen preslik samo prve stranice presude bila da se javno diskreditira tužitelja i prikaže ga kao neetičnog, u kojoj situaciji bi takvo postupanje predstavljalo zlouporabu procesnih ovlaštenja u postupku i potpada pod ocjenu razmjernosti korištene metode i sredstva za prenošenje informacija ili je ono imalo u vidu zaštitu prava i interesa zastupane osobe što je legitimni cilj.

15. Kada se imaju u vidu okolnosti konkretnog slučaja, proizlazi da je tvrdnja o osuđivanosti tužitelja bila ograničena na sudnicu (s tvrdnjom da je tužitelj ne/osuđivana osoba nije upoznata javnost niti je ta informacija bila namijenjena javnom objavljivanju, dok je on sam obavijestio o svemu suprugu i oca), a kako se ne može ni potpuno ignorirati činjenicu da Hrvatska odvjetnička komora nije smatrala potrebnim pokrenuti disciplinski postupak protiv revidentice, to proizlazi da prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u odnosu na 2. tuženicu nije postignuta prava ravnoteža između potrebe da se zaštiti čast i ugled tužitelja i potrebe da se zaštite interesi zastupane osobe u konkretnom parničnom postupku.

16. Budući je 2. tuženica kao odvjetnica postupala po uputi svoje stranke koja joj je i dala predmetni dokument radi ulaganja u predmet spisa, a koji dokument (sudska odluka) izgledom se razlikuje od izgleda sudskih odluka u Republici Hrvatskoj, to proizlazi da u okolnostima konkretnog slučaja 2. tuženica nije, kao punomoćnica 1. tuženice, osobno odgovorna za sadržaj pismena koji je predan u sudski spis. U odnosu na 1. tuženicu postupak je pravomoćno okončan te je ista obvezana naknaditi štetu tužitelju u traženom iznosu od 5.000,00 kn, kao pravičnu naknadu štete tužitelju u konkretnim okolnostima. S druge strane, tvrdnja o osuđivanosti tužitelja nije iznesena na omalovažavajući ni drzak način, a kako se radilo o pravomoćnoj kaznenoj presudi, iz čega proizlazi da je tužitelj bio upoznat s činjenicom da je oslobođen, to je on odmah mogao opovrgnuti iznesenu tvrdnju.

17. Prema odredbi toč. 73. Kodeksa odvjetničke etike („Narodne novine”, broj 64/07, 72/08 i 64/18), odvjetnik treba i prema protivnoj stranci nastupati obzirno i objektivno, nastojeći time stvoriti uvjete da se spor što prije riješi u obostranu interesu.

18. Odredbom čl. 19. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) propisano da svaka fizička osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom, a st. 2. da se pod pravom osobnosti u smislu ovoga zakona razumijevaju pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

19. Svaki postupak u kojemu se traži ostvarenje prava za koje stranka smatra da joj pripada neminovno podrazumijeva stres, stanje uznemirenosti, povećanu osjetljivost, pa tako i kod tužitelja u postupku radi diobe bračne stečevine. Nedvojbeno je da tužitelj, u okolnostima konkretnog slučaja, nije dokazao ni osnov ni visinu neimovinske štete a posebice ne uzročnoposljedičnu vezu između postupanja 2. tuženice i tegoba koje je, prema vlastitom iskazu, on osjećao po svoj ugled i čast. Načelo neovisnosti i samostalnosti odvjetničke profesije zahtijeva određeni stupanj imuniteta od odštetne odgovornosti prema trećima ali istodobno način obavljanja te profesije, s ciljem da se zaštite interesi stranke koju se zastupa, ne smije biti protivno načelu zabrane uzrokovanja štete. Kod tih tako suprotstavljenih prava, osjetljivo je traženje njihove međusobne ravnoteže.

20. Iz sadržaja pregledanog podneska, ne proizlazi da bi 2. tuženica na bilo koji način postupala protivno pravilima struke odnosno protivno ponašanju prosječno kompetentnog i razumno iskusnog odvjetnika u Republici Hrvatskoj (pravne posljedice u vidu obveze naknade štete vežu se u konkretnom slučaju samo uz znanje, ali ne i uz mogućnost znanja izgleda sudske odluke), pa je pravilno sud prvog stupnja smatrao da nema deliktne odgovornosti 2. tuženice za štetu zbog čega je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

21. Imajući u vidu sve navedeno, pravilno je prvostupanjski sud smatrao da tužitelj u ovom postupku nije dokazao da je zbog postupanja 2. tuženice bilo povrijeđeno njegovo pravo osobnosti; da nije dokazao da 2. tuženica u ispunjavanju obveze iz profesionalne djelatnosti nije postupala s povećanom pažnjom prema pravilima struke i običajima ni da je postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja ni da bi mu bila nanesena šteta.

22. Budući da je slijedom iznesenog drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, valjalo je na temelju čl. 395. st. 1. ZPP preinačiti drugostupanjsku presudu i potvrditi prvostupanjsku presudu u tom dijelu i preostali tužbeni zahtjev u odnosu na 2. tuženicu odbiti kao neosnovan.

23. Kako je preinačenjem presude izmijenjen uspjeh stranaka u parnici valjalo je na temelju odredbe čl. 166. st. 2., čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP, potvrditi i prvostupanjsku odluku o troškovima postupka.

24. Sukladno Tbr. 10. toč. 6. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine”, broj 142/2012, 103/14 i 118/14) valjalo je dosuditi 2. tuženici i trošak sastava revizije u iznosu od 750,00 kn uvećano za PDV i sudsku pristojbu u iznosu od 100,00 kn, odnosno ukupno 1.037,50 kn.

Zagreb, 7. lipnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Slavko Pavković, v.r.