REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2644/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz B., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik T. F., odvjetnik u O., protiv tuženice R. H., OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u V., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-110/2019-5 od 28. ožujka 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj Pn-86/2016- 16 od 10. siječnja 2019., u sjednici održanoj 7. lipnja 2022.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-110/2019-5 od 28. ožujka 2019. odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Općinski sud u Vukovaru presudom poslovni broj Pn-86/2016-16 od 10. siječnja 2019. pod točkom I. izreke odbio je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao da mu tuženica isplati iznos od 438.000,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 16. veljače 2016. do isplate i naknadi mu parnični trošak, dok je pod točkom II. izreke naložio tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 12.000,00 kuna u roku od 15 dana.
2. Županijski sud u Vukovaru presudom poslovni broj Gž-110/2019-5 od 28. ožujka 2019. odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio je prvostupanjsku presudu.
3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju i preinačiti nižestupanjske presude tako da sud prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija tužitelja nije osnovana.
6. Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/2019), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude navedeni su jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog neosnovanog pritvaranja.
9. U revizijskom dijelu postupka sporno je pripada li tužitelju naknada štete zbog vremena provedenog u pritvoru koji je ukinut nakon što je u odnosu na tužitelja primijenjen Zakon o općem oprostu („Narodne novine“, broj 80/96).
10. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je tužitelj bio u pritvoru od 31. siječnja 2011., najprije u ekstradicijskom pritvoru, a potom je pritvor produljivan rješenjima Županijskog suda u Vukovaru zbog osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva u smislu čl. 120. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (dalje: OKZRH), koji je pravomoćnim rješenjem Županijskog suda u Osijeku poslovni broj: K-Rz-3/2014-193 od 18. veljače 2015. obustavljen po Zakonu o općem oprostu od kaznenog progona, a nakon što je Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru izmijenilo činjenični i pravni opis, kao i pravnu oznaku kaznenog djela i stavljeno mu je na teret sudjelovanje u oružanoj pobuni. Tužitelj je otpušten na slobodu 1. veljače 2014.
11. Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su odbili zahtjev tužitelja za naknadu mu štete ocijenivši ga neosnovanim, polazeći od odredbe čl. 484.a noveliranog Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 58/99 i 112/99 – dalje: ZKP), prema kojoj posebni propisi i odluke doneseni kao akt milosti kojima su počinitelji kaznenih djela pomilovani ili im je dan oprost za kaznena djela počinjena u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 23. kolovoza 1996. ne predstavljaju osnov za primjenu odredbi čl. 476. – 484. tog Zakona. Kako je protiv tužitelja vođen kazneni postupak za kaznena djela navodno počinjena unutar razdoblja o kojem govori odredba čl. 484.a ZKP i zbog toga bio u pritvoru, nižestupanjski sudovi ocjenjuju da tužitelju ne pripada naknada štete unatoč tome što je kazneni postupak obustavljen. 12. Odredbom čl. 480. st. 1. točka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 178/04, 115/06 i 152/08, u daljnjem tekstu: ZKP) propisano je da pravo na naknadu štete pripada osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja kaznenog postupka ili je postupak obustavljen pravomoćnim rješenjem ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe ili je optužba odbijena.
13. Međutim, Zakonom o dopuni Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 58/99 i 112/99) dodan je čl. 484.a ZKP-a kojim je propisano da posebni propisi i odluke doneseni kao akti milosti kojima su počinitelji kaznenih djela pomilovani ili im je dan oprost za kaznena djela počinjena u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 23. kolovoza 1996. ne predstavljaju osnovu za primjenu odredaba čl. 476. do 484. ovoga Zakona.
14. Prema tome, navedenom zakonskom odredbom isključena je i primjena odredbe čl. 480. st. 1. točka 1. ZKP-a prema kojoj je pravo na naknadu štete pripadalo i osobama koje su bile u pritvoru, protiv kojih je (kao u ovome slučaju prema tužitelju) pravomoćnim rješenjem obustavljen kazneni postupak, kada je do obustave kaznenog postupka za kaznena djela počinjena u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 23. kolovoza 1996. došlo zbog oprosta danog na temelju Zakona o općem oprostu.
15. Tužitelj pogrešno smatra da se na njega ne primjenjuje odredba čl. 484.a ZKP-a jer da je njemu pritvor određen i ukinut zbog sumnje u počinjenje kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, navodeći da se čl. 484.a ZKP odnosi na počinitelje kaznenih djela kojima je dan oprost, a u ovom slučaju da uopće nije dan oprost nego je tužiteljstvo izmijenilo optužnicu tako da je optužilo tužitelja za kazneno djelo za koje se u trenutku izmjene uopće ne može optužiti niti je povodom toga bio u istražnom zatvoru.
16. Odredbom čl. 1. Zakona o općem oprostu određen je opći oprost od kaznenog progona i postupka počiniteljima kaznenih djela počinjenih u agresiji, oružanoj pobuni ili oružanim sukobima te u svezi s agresijom, oružanom pobunom i oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 23. kolovoza 1996. Pri tome je člankom 2. propisano da ako je kazneni progon poduzet, obustavit će se, a ako je kazneni postupak pokrenut, sud će rješenjem postupak obustaviti po službenoj dužnosti, s time da ako je osoba na koju se odnosi oprost iz st. 1. ovoga članka lišena slobode, odlukom suda pustit će se na slobodu.
17. Naime, rješenjem Županijskog suda u Osijeku poslovni broj: K-Rz-3/2014-193 od 18. veljače 2015. na temelju čl. 2. st. 2. Zakona o općem oprostu, obustavljen je kazneni postupak protiv tužitelja za kazneno djelo protiv Republike Hrvatske - oružanom pobunom, što znači da je postupak obustavljen uz primjenu Zakona o općem oprostu jer je dan opći oprost od kaznenog progona i postupaka počiniteljima kaznenih djela počinjenih u agresiji, oružanoj pobuni ili oružanim sukobima ili s njima u vezi u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 23. kolovoza 1996.
18. Valja dodati i to da iz sadržaja navedenih odredbi proizlazi da se oprost odnosio kako na osobe već pravomoćno osuđene za počinjena kaznena djela vezano za ratna zbivanja u Republici Hrvatskoj tako i na osobe protiv kojih je kazneni progon i kazneni postupak bio u tijeku, a u koju kategoriju osoba je i spadao tužitelj (bio okrivljenik).
19. Stoga, kako su se u konkretnom slučaju ispunile pretpostavke iz čl. 484.a ZKP-a to je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev.
20. Vezano za tužiteljev navod da mu nije dan oprost, valja reći da tom tvrdnjom tužitelj osporava utvrđeno činjenično stanje, a prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovakve revizijske navode tužitelja sud nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje.
21. Pozivanje tužitelja na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III- 1839/2006 od 7. svibnja 2009. nije osnovano jer je ta odluka donesena u različitoj činjeničnoj i pravnoj situaciji (nije bila riječ o kaznenom djelu oružane pobune za koju je dan oprost nego je riječ o kaznenom djelu protiv imovine, razbojništva u pokušaju, koje nije obuhvaćeno Zakonom o oprostu), a nižestupanjske odluke su donesene u skladu s ustaljenom praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-848/12 od 12. siječnja 2016., Rev-1913/13 od 1. rujna 2015., Revx-266/11 od 25. svibnja 2011.) kao i u skladu s odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III/1813/2012 od 19. ožujka 2015.
22. Iz navedenih je razloga, na temelju čl. 393. ZPP-a, reviziju tužitelja valjalo odbiti i presuditi kao u izreci.
Zagreb, 7. lipnja 2022.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil, v.r.
