REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3826/2019-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, Ministarstvo turizma, OIB 87892589792, koju zastupa zakonski zastupnik Županijsko državno odvjetništvo u Puli, protiv tuženika Laguna Novigrad d.d., OIB 58935879058, iz Novigrada, Škverska 8, kojeg zastupa punomoćnik Boris Anišić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 8192/2016-2 od 20. veljače 2019., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj Povrv-1025/2015-27 od 7. lipnja 2016., u sjednici održanoj 7. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e:

I. Preinačuje se presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 8192/2016-2 od 20. veljače 2019. i sudi:

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj Povrv-1025/2015-27 od 7. lipnja 2016.

II. Nalaže se tuženiku Laguna Novigrad d.d., OIB 58935879058, iz Novigrada, Škverska 8, u roku od 15 dana, nadoknaditi tuženoj Republici Hrvatskoj, Ministarstvo turizma, OIB 87892589792, trošak revizije u iznosu od 8.610,00 kuna.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom točki I. izreke održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Marije Blečić iz Pazina, poslovni broj Ovrv-510/14 od 15. listopada 2014. u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužiteljici iznos od 573.761,07 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 26. lipnja 2014. do isplate, kao i naknaditi troškove ovršnog postupka u iznosu od 11.990,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 16. listopada 2014. do isplate, dok je u točki II. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 31.570,00 kuna.

2. Drugostupanjskom je presudom preinačena prvostupanjska presuda u dijelu točke I. i u točki II. izreke te je ukinut platni nalog sadržan u citiranom rješenju o ovrsi javne bilježnice Marije Blečić u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 573.761,07 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 26. lipnja 2014. do isplate, kao i naknaditi troškove ovršnog postupka u iznosu od 11.990,00 kuna sa zateznim kamatama od 16. listopada 2014. do isplate te je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Odlukom je o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 44.562,50 kuna.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 497.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) podnosi tužiteljica pobijajući je u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se drugostupanjska presuda ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Na reviziju nije odgovoreno.

5. Revizija je osnovana.

6. Odredba članka 392.a stavka 1. ZPP obvezuje revizijski sud, u povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ZPP, ispitati pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Neutemeljeno revident ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, presuda ima jasne i neproturječene razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

8. Predmet je postupka zahtjev tužiteljice za isplatu koncesijske naknade za korištenje turističkog zemljišta u kampovima na nekretninama označenim kao zkč. br. 1182, 1184, 1156, 1158/3, 11585/5 i 2823 k.o. Novigrad, i to za stalni i promjenjivi dio koncesijske naknade za 2011. i 2012. te za stalni dio za 2013. u ukupnom iznosu od 573.761,07 kuna.

9. U postupku su pred nižestupanjskim sudovima utvrđene sljedeće pravno odlučne činjenice :

- da su predmetne nekretnine uknjižene kao vlasništvo tuženika i da se nalaze unutar kampa, i to zkč.br. 1182, 1184, 1156, 1158/3 i 1158/5 k.o. Novigrad unutar kampa "Mareda", a zkč. br. 2823 k.o.Novigrad unutar kampa "Sirena" te da se koriste kao turističko zemljište u kampovima,

- da je tuženik podnio tužiteljici zahtjev za dobivanje koncesije 31. siječnja 2011. za kampove "Mareda" i "Sirena" i da je u zahtjevu naveo sve naprijed navedene čestice koje se nalaze unutar kampa te da o tom zahtjevu još uvijek nije odlučeno,

- da predmetne nekretnine u postupku pretvorbe tuženika nisu u cijelosti procijenjene u vrijednost njegova društvenog kapitala,

- da su se na dan stupanja na snagu Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije, prema Uvjerenju tuženikova Odsjeka za prostorno uređenje i graditeljstvo, Klasa: 350-01/16-01/17, Urbroj:2105/03-06/10-1/16-2 od 28. siječnja 2016., zkč. 1182, 1184, 1156, 1158/3 i 1158/5 k.o. Novigrad nalazile unutar neizgrađenog dijela građevinskog područja ugostiteljsko-turističke namjene, i to T1- hoteli i T2 - turističko naselje, a zkč. br. 2823 k.o. Novigrad na dan stupanja na snagu tog Zakona nalazila se unutar granica izgrađenog dijela građevinskog područja ugostiteljsko-turističke namjene, i to T1 - hoteli i T3 - autokamp, dok su se prema Geodetskom elaboratu Geokliman d.o.o. od 28. srpnja 2011. nalaze unutar ograđenog prostora autokampova "Mareda" i "Sirena",

- da je visina koncesijske naknade izračunata na temelju kriterija i mjerila iz članka 8. i 9. Uredbe o postupku, načinu i uvjetima za dobivanje koncesije na turističkom zemljištu u kampovima u suvlasništvu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 121/11 i 145/12) i da iznosi kako slijedi: za kamp "Mareda" za 2011., stalni dio iznosi 42.139,63 kune, a promjenjivi dio 13.516,66 kuna, za kamp "Sirena" stalni dio za 2011. iznosi 94.072,00 kuna, a promjenjivi dio iznosi 39.776,55 kuna, stalni dio za 2012. za kamp "Mareda" iznosi 49.970,50 kuna, a promjenjivi dio 17.406,63 kune, te za kamp "Sirenu" stalni dio za 2012. iznosi 102.624,00 kuna, a promjenjivi dio 69.660,60 kuna, dok za 2013. za kamp "Mareda" stalni dio iznosi 45.970,50 kuna, a za kamp "Sirena" stalni dio za 2013. iznosi 102.624,00 kuna, odnosno ukupno 573.761,06 kuna,

- da je obračunom tužiteljice čiji su računi predmetom ovog postupka izuzet dio zemljišta za koje je već plaćena naknada gradu Novigradu.

10. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja sud je prvog stupnja održao na snazi predmetni platni nalog u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici novčani iznos od 573.761,07 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 408.757,15 kuna od 26. lipnja 2014., a na iznos od 165.003,92 kuna od 26. lipnja 2014. do isplate. Pritom se prvostupanjski sud pozvao na odredbu članka 5. Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije ("Narodne novine" broj 92/10) i članka 19.a Uredbe o postupku, načinu i uvjetima za dobivanje koncesije na turističkom zemljištu u kampovima u suvlasništvu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 12/11 i 145/12), dajući ključno značenje utvrđenoj činjenici da se zkč.br. 1182, 1184, 1156, 1158/3, 1158/5 i 2823 k.o. Novigrad nalaze unutar autokampova "Mareda" i "Sirena", slijedom čega zaključuje da tužitelj osnovano zahtijeva isplatu koncesijske naknade za te čestice u utuženom iznosu. Prvostupanjski sud nije prihvatio tuženikov prigovor namirenja, smatrajući da u konkretnom slučaju nije riječ o preostalom turističkom zemljištu u smislu odredbe članka 20. Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije, pa se činjenica da je tuženik nesporno za te nekretnine Gradu Novigradu platio koncesijsku naknadu za 2011., 2012. i 2013., prema ocjeni suda prvog stupnja, ne može smatrati osnovom za prestanak obveze prema tužitelju.

11. Sud je drugog stupnja odlučujući po žalbi tuženika preinačio prvostupanjsku presudu, ukinuo predmetni platni nalog i odbio tužbeni zahtjev imajući na umu da se u konkretnom slučaju doista ne radi o preostalom turističkom zemljištu u smislu odredbe 20. spomenutog Zakona jer se predmetne nekretnine nalaze unutar granica autokampa, neovisno o tome što u dokumentima prostornog uređenja nisu cijelosti utvrđene kao kamp. Međutim, imajući na umu činjenicu da predmetne nekretnine u postupku pretvorbe tuženika u cijelosti nisu procijenjene u vrijednost njegovog društvenog kapitala, žalbeni je sud ocijenio da odredbe Uredbe u konkretnom slučaju nisu primjenjive, jer je riječ o situaciji iz članka 6. stavka 1. u vezi s člankom 3. stavkom 2. Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije. Kako tužitelj tužbeni zahtjev temelji upravo na tvrdnji da je tuženik do okončanja postupka davanja koncesije obvezan platiti koncesijsku naknadu na temelju odredbe članka 19. stavka 1. Uredbe, koja zbog prethodno iznesenog razloga nije primjenjiva, tako je ocjena žalbenog suda da tužbeni zahtjev nije osnovan slijedom čega je prvostupanjska presuda preinačena, a tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

12. Utemeljeno revidentica osporava pravilnost primjene materijalnog prava drugostupanjskog suda.

13. Naime, Zakon o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije ("Narodne novine" broj 92/10) u članku 2. pravi razliku između turističkog zemljišta kao građevinskog zemljišta koje nije procijenjeno u vrijednosti društvenog kapitala društvenog poduzeća u postupku pretvorbe i nije uneseno u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije, a ima ugostiteljsko turističku namjenu i zemljišta na kojemu su izgrađene građevine turističko ugostiteljske namjene (kampovi, hoteli i turistička naselja) na kojem su pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja imala društvena poduzeća (stavak 1.), s jedne strane te s druge, ostalog građevinskog zemljišta koje nije procijenjeno u vrijednosti temeljnog kapitala društvenog poduzeća u postupku pretvorbe odnosno koje nije uneseno u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije, a za koje na dan stupanja na snagu ovoga Zakona nije određena ugostiteljsko turistička namjena, na kojem su pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja imala društvena poduzeća (stavak 2.).

14. Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, predmetne se nekretnine nalaze unutar ograđenog prostora dvaju spomenutih autokampova i imaju namjenu kampa te su tu namjenu imale i u vrijeme donošenja Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije. Istina, i članak 2. stavak 2., jednako kao i članak 5. spomenutog Zakona vežu namjenu kampa uz podatke navedene u dokumentima prostornog uređenja. Međutim, iz Obrazloženja Konačnog prijedloga Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije proizlazi da je cilj toga Zakona bio, među ostalim, urediti pitanje titulara vlasništva nad turističkim zemljištem, u ovisnosti o namjeni zemljišta, i to posebno na zemljištu u kampovima i posebno na zemljištu na kojem su izgrađeni hoteli i turistička naselja. To sve u okolnostima kada su kroz provedbu postupka pretvorbe i privatizacije društvenih poduzeća ostala otvorena pitanja koja traže razjašnjenje, a među kojima je jedno od najznačajnijih uređenje vlasničkopravnih odnosa na građevinskom zemljištu koje u postupku pretvorbe i privatizacije nije procijenjeno u vrijednosti društvenog kapitala nekih pravnih subjekata i u kojima se, kako proizlazi iz spomenutog Obrazloženja, nesređeno vlasničko pravno stanje naročito odražava na turističko zemljište koje se nalazi u posjedu ili na korištenju gospodarskih subjekata iz oblasti turizma, među koja spadaju i kampovi.

15. U takvim okolnostima, a s obzirom na spomenute razloge donošenja predmetnog Zakona i pitanja koja je taj Zakon imao za cilj urediti, njegove odredbe koje reguliraju pitanje titulara prava vlasništva nad turističkim zemljištem, konkretno u kampovima, valja vezati uz stvarnu namjenu, a ne uz podatke o namjeni u dokumentima prostornog uređenja jer je stvarna namjena zemljišta bila element kojeg je predlagatelj zakona imao na umu kod uređenja pravne regulacije titulara vlasništva nad turističkim zemljištem koje obuhvaća i kampove.

16. Odredbom je članka 6. Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije propisano da je turističko zemljište u kampovima čija vrijednost u cijelosti nije procijenjena u društvenom kapitalu u postupku pretvorbe, odnosno privatizacije, vlasništvo Republike Hrvatske (stavak 1.), dok je prema stavku 2. istog članka turističko zemljište, odnosno građevine u kampovima čija vrijednost je u dijelu procijenjena u društvenom kapitalu u postupku pretvorbe, odnosno privatizacije, suvlasništvo Republike Hrvatske i trgovačkog društva u idealnim dijelovima razmjerno veličini procijenjenog i neprocijenjenog zemljišta i građevine (stavak 2.).

17. Nadalje, odredbom je članka 10. stavka 1. Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu propisano da će postupak za dobivanje koncesije iz članka 8. ovoga Zakona i visinu naknade za koncesiju propisati Vlada Republike Hrvatske posebnom uredbom. Ta je uredba upravo Uredba o postupku, načinu i uvjetima za dobivanje koncesije na turističkom zemljištu u kampovima u suvlasništvu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 12/11 i 145/12 - dalje: Uredba) kojom je propisano da je do okončanja postupka davanja koncesije na zahtjev trgovačkog društva na turističkom zemljištu u kampu, trgovačko društvo u obvezi plaćati koncesijske naknade od dana podnošenja zahtjeva.

18. Budući da u konkretnom slučaju predmetne nekretnine nisu procijenjene u temeljni kapital tuženika u postupku pretvorbe i privatizacije i predstavljaju turističko zemljište u kampu za koje je tuženik podnio tužitelju zahtjev za dobivanje koncesije o kojemu još nije odlučeno, a s obzirom na sadržaj odredbe članka 6. stavka 1. Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije, kao i činjenicu da je, u skladu s odredbom članka 4. ovoga Zakona, turističko zemljište čija je namjena turistička i nalazi se, među ostalim, i u kampovima, dobro od interesa Republike Hrvatske, revizijski sud ocjenjuje nepravilnim zaključak drugostupanjskog suda prema kojem u konkretnom slučaju spomenuta Uredba nije u primjeni. Upravo su naprijed navedeni argumenti razlog za primjenu Uredbe i na konkretan slučaj.

19. Odredbom je članka 19.a Uredbe propisana obveza plaćanja koncesijske naknade i u slučaju kada su na dijelu površine zemljišta u kampu jedinice lokalne samouprave uknjižene kao vlasnici, pa je prema ocjeni revizijskog suda, tuženik u obvezi platiti koncesijsku naknadu i za turističko zemljište koje se nalazi unutar kampa koje u konkretnom slučaju obuhvaća i nekretnine u vlasništvu jedinice lokalne samouprave. To stoga što upravo tako propisuje odredba članka 19.a. Uredbe koja ima u vidu i situaciju kada je na dijelu zemljišta u obuhvatu kampa jedinica lokalne samouprave uknjižena kao vlasnik. Stoga je sud drugog stupnja pogrešno ocijenio da Uredba nije u primjeni u konkretnom slučaju.

20. Budući, dakle, da tužiteljici pripada pravo na premetnu koncesijsku naknadu, a da je sud prvog stupnja utvrdio visinu tužbenog zahtjeva u skladu s kriterijima i mjerilima iz članaka 8. i 9. Uredbe, drugostupanjsku je presudu valjalo preinačiti i presuditi kao u točki I. izreke na temelju odredbe članka 395. stavka 1. ZPP.

21. Odlučujući po osnovi odredbe članka 166. stavka 2. u vezi s člankom 154. stavkom 1. i člankom 163. ZPP o zahtjevu tužiteljice za naknadu troška sastava revizije, tužiteljici je taj trošak dosuđen prema vrijednosti predmeta spora od 573.761,07 kuna, a odmjeren je u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje: Tarifa) na čiju primjenu upućuje odredba članka 155. stavka 2. ZPP, i to u iznosu od 8.610,00 kuna jer je taj iznos u skladu s Tbr.10. točka 6. alineja 1. Tarife, radi čega je odlučeno kao u točki II. izreke.

Zagreb, 7. lipnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Viktorija Lovrić

Broj zapisa: eb30f-a0d18

Kontrolni broj: 04e9a-55b29-fd116

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=VIKTORIJA LOVRIĆ, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.