REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1026/2018-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. B. iz M., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik A. Š., odvjetnik u V. G., protiv tuženika P. d.o.o iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik F. G., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-387/2017-2 od 18. siječnja 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-971/2010-37 od 26. siječnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 7. lipnja 2022.
p r e s u d i o j e :
Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž- 387/2017-2 od 18. siječnja 2018. odbija se kao neosnovana u odnosu na glavnicu i kamate.
r i j e š i o j e :
Revizija tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-387/2017-2 od 18. siječnja 2018. odbacuje se kao nedopuštena u odnosu na parnični trošak.
Obrazloženje
1. Općinski sud u Velikoj Gorici presudom poslovni broj P-971/2010-37 od 26. siječnja 2017. pod točkom I. odbio je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da mu tuženik isplati iznos od 650.000,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe do isplate i da mu naknadi parnični trošak, dok je pod točkom II. izreke naložio tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 203.062,50 kuna u roku od 15 dana.
2. Županijski sud u Sisku presudom poslovni broj: Gž-387/2017-2 od 18. siječnja 2018. pod točkom I. izreke odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio je prvostupanjsku presudu u stavku I. izreke, pod točkom II. izreke uvažio je djelomično žalbu tužitelja i preinačio je prvostupanjsku presudu u stavku II. izreke tako da je naložio tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 62.884,75 kuna u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbio kao neosnovan. Pod točkom III. izreke žalbu tuženika je odbacio kao nedopuštenu, a pod točkom IV. odbio je zahtjeve tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovane.
3. Protiv (točke I. i točke II.) drugostupanjske presude u dijelu pod toč. I. izreke kao i u dijelu u pod toč. II. izreke u kojim je naloženo tužitelju platiti parnični trošak, tužitelj je podnio reviziju pozivom na čl. 382. st. 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o parničnom trošku. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti i preinačiti drugostupanjsku i prvostupanjsku odluku tako da sud prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili samo drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje ili podredno preinačiti pobijani dio drugostupanjske presude u odnosu na troškove postupka.
4. Tuženik nije odgovorio na reviziju.
5. Revizija nije osnovana.
6. Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku, revizija je s obzirom na vrijednost predmeta spora razmatrana kao revizija iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Suprotno revizijskim navodima, obje nižestupanjske presude sadrže jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su u suglasju s izvedenim dokazima, ocijenjenim u skladu s čl. 8. ZPP. Drugostupanjski sud je pritom u obrazloženju svoje presude odgovorio na sve relevantne žalbene navode prema čl. 375. st. 1. ZPP, a budući da je prihvatio činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, kao i primjenu materijalnog prava, nije bio dužan posebno obrazlagati svoju presudu sukladno ovlaštenju iz čl. 375. st. 5. ZPP, slijedom čega se u reviziji neosnovano prigovara počinjenju bitne povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. i čl. 8. ZPP te čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP kao i čl. 6. st. 1. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Prema tome, niti pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.
8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da je rješenjem Ureda državne uprave u Z. županiji, Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko pravne poslove, Ispostava Velika Gorica (dalje: Ured državne uprave u Z. županiji), Klasa Up/I-943-04/06-01/43, Ur.broj: 238- 04-06-06-04 od 27. veljače 2006. usvojen prijedlog tuženika i određeno nepotpuno izvlaštenje ustanovljenjem prava služnosti, radi izgradnje i održavanja magistralnog plinovoda Lučko-Ivanja Reka DN-800, na dijelu nekretnine tužitelja te da je određeno da je tuženik dužan vlasniku zemljišta isplatiti naknadu na ime umanjenja tržišne vrijednosti iznos od 32.102.40 kuna koji mu je i isplaćen,
- da je točkom VIII. rješenja propisano da vlasnik-posjednik ima pravo na naknadu stvarne štete ukoliko ista nastane izgradnjom i održavanjem magistralnog plinovoda.
9. Na temelju tako utvrđenih činjenica, nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev s obrazloženjem da nepotpuno izvlaštenje nije posljedica radnje tuženika, već je o tome odlučeno rješenjem Ureda državne uprave u Z. županiji od 27. veljače 2006. zbog čega za štetu tužitelju ne može odgovarati tuženik niti su ispunjeni uvjeti za dosudu naknade štete propisani odredbom članka 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“,broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15.).
10. Kako je već navedeno, revizijski sud ispituje reviziju samo u okviru revizijskih razloga kako ih je naveo revident u reviziji.
11. S obzirom da je tužbeni zahtjev odbijen s obrazloženjem da štetnik nije tuženik nego Ured državne uprave u Z. županiji što revident nije osporio u reviziji, revizijski navodi usmjereni na tvrdnje da tužitelju pripada pravo na novčanu naknadu jer je dokazao njezinu visinu, a o čemu da se sudovi nisu očitovali, nisu odlučne za odluku u ovoj pravnoj stvari.
12. Osim toga, tužitelju valja ukazati da se naknada za izvlaštenu nekretninu određuje u upravnom postupku koji je proveden pred Uredom državne uprave te je u tom postupku tužitelj imao mogućnost traženja potpunog izvlaštenja nekretnine ili podnošenja pravnih lijekova protiv odluke o određenoj visini naknade što je tužitelj i pokušao, ali mu je žalba kao nepravovremena odbačena. Stoga u situaciji kada je rješenje Ureda državne uprave o izvlaštenju nekretnine i određivanju visine naknade postalo pravomoćno te je tužitelju isplaćena naknada za nepotpuno izvlaštenje, nema mjesta ponovnom određivanju naknade u parničnom postupku.
13. U smislu izloženog, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
14. Zbog toga je, na temelju odredbe članka 393. ZPP, odlučeno kao u izreci.
15. Iz revizije tužitelja proizlazi da tužitelj u ovoj pravnoj stvari revizijom pobija i odluku o parničnom trošku.
16. U odnosu na reviziju tuženika kojom osporava odluku o parničnim troškovima valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija.
16.1. Pri zauzimanju takvog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), pa da odluka o troškovima postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz čl. 400. st. 1. ZPP (tako i u odluci Rev-1353/12 od 15. prosinca 2015.).
17. Stoga revizija protiv rješenja o troškovima postupka nije dopuštena, pa je valjalo pozivom na odredbu čl. 392. st. 1. ZPP odbaciti reviziju tužitelja u odnosu na odluku o parničnom trošku, sadržanu u presudi Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž- 387/2017-2 od 18. siječnja 2018. pod toč. II. izreke.
Zagreb, 7. lipnja 2022.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil, v.r.
