Posl.br. 18 P-963/2019-29

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

Stalna služba u Čazmi

Čazma, Trg čazmanskog kaptola 20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi, po sucu Almi Horvatinović, kao sucu pojedincu, na prijedlog više sudske savjetnice – specijalista Renate Koščević, u pravnoj stvari tužitelja Z. V. iz Z., zastupanog po punomoćniku H. Č., odvjetniku u B., protiv tuženika R. A. d.d. Z., zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva G. & G., odvjetnicima u Z., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 10. svibnja 2022., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, temeljem odredbe članka 335 stavak 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - u daljnjem tekstu ZPP) dana 07. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku R. d.d. sa sjedištem u Z., da tužitelju Z. V. iz Z., isplati ukupan iznos od 31.030,49 kuna sa zateznim kamatama po stopi od 15% godišnje tekućim do 31.prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje tekućim od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje tekućim od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to:

- na iznos od 56,00 kn tekućim od 4. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 115,35 kn tekućim od 26. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 154,42 kn tekućim od 3. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 159,37 kn tekućim od 7. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 134,66 kn tekućim od 29. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 133,33 kn tekućim od 9. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 121,82 kn tekućim od 6. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 137,41 kn tekućim od 2. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 116,62 kn tekućim od 23. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 117,48 kn tekućim od 2. studenoga 2009. do isplate,

- na iznos od 139,87 kn tekućim od 23. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 160,46 kn tekućim od 12. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 178,72 kn tekućim od 12. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 202,96 kn tekućim od 30. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 202,55 kn tekućim od 29. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 212,18 kn tekućim od 26. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 268,10 kn tekućim od 28. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 291,04 kn tekućim od 27. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 357,36 kn tekućim od 30. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 376,19 kn tekućim od 17. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 297,49 kn tekućim od 25. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 323,96 kn tekućim od 8. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos od 365,78 kn tekućim od 29. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 413,55 kn tekućim od 18. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 389,01 kn tekućim od 9. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 400,61 kn tekućim od 11. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 411,05 kn tekućim od 19. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 445,05 kn tekućim od 18. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 511,71 kn tekućim od 14. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 595,47 kn tekućim od 15. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 629,22 kn tekućim od 25. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 540,66 kn tekućim od 26. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 520,21 kn tekućim od 20. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 498,66 kn tekućim od 14. studenoga 2011. do isplate,

- na iznos od 474,15 kn tekućim od 8. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 495,67 kn tekućim od 16. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 527,20 kn tekućim od 13. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 462,40 kn tekućim od 7. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 462,35 kn tekućim od 7. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 521,70 kn tekućim od 11. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 530,67 kn tekućim od 18. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 522,53 kn tekućim od 4. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 522,44 kn tekućim od 4. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 478,40 kn tekućim od 14. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 510,18 kn tekućim od 12. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 523,92 kn tekućim od 16. studenoga 2012. do isplate,

- na iznos od 523,87 kn tekućim od 16. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 416,06 kn tekućim od 21. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 414,41 kn tekućim od 13. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 414,32 kn tekućim od 13. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 414,27 kn tekućim od 13. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 515,18 kn tekućim od 29. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 618,23 kn tekućim od 9. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 484,97 kn tekućim od 3. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 464,48 kn tekućim od 10. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 476,74 kn tekućim od 16. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 308,88 kn tekućim od 10. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 308,79 kn tekućim od 10. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 503,15 kn tekućim od 4. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 468,27 kn tekućim od 18. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 630,35 kn tekućim od 14. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 523,91 kn tekućim od 19. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 524,80 kn tekućim od 27. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 520,26 kn tekućim od 22. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 511,10 kn tekućim od 19. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 518,18 kn tekućim od 4. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 473,88 kn tekućim od 1. kolovoza 2014. do isplate,

- na iznos od 535,76 kn tekućim od 22. rujna 2014. do isplate,

- na iznos od 543,02 kn tekućim od 22. listopada 2014. do isplate,

- na iznos od 494,64 kn tekućim od 26. studenoga 2014. do isplate,

- na iznos od 548,71 kn tekućim od 29. prosinca 2014. do isplate,

- na iznos od 770,91 kn tekućim od 29. siječnja 2015. do isplate,

- na iznos od 675,91 kn tekućim od 25. veljače 2015. do isplate,

- na iznos od 689,55 kn tekućim od 25. ožujka 2015. do isplate,

- na iznos od 727,96 kn tekućim od 15. travnja 2015. do isplate, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 12.675,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja teče od 07. lipnja 2022. pa do isplate, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 8.750,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena tekućom od 07. lipnja 2022. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi kako su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 25.03.2008. zaključili Ugovor o kreditu broj … za iznos kredita od 20.376,46 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tuženika za devize važećem na dan isplate. Kredit je bio namjenski, za kupnju vozila. Člankom 2. Ugovora o kreditu ugovorena je redovna promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 6,75%. Za trajanja otplate kredita po Ugovoru iz toč.I. tužbe kamatna stopa je sa početne koja je navedena u ugovoru više puta mijenjana na štetu tužitelja, i to jednostranom odlukom banke, kako je to bilo navedeno u ugovoru o kreditu, a koja odredba je utvrđena nepoštenom i ništetnom, a kako je to pojašnjeno u toč.III. ove tužbe. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, među inim, tuženik, odnosno njegovi pravni prednici, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, posl. br. Revt- 249/14-02 od 09. travnja 2015. Ugovor o kreditu iz čl.1. ove tužbe je, osim sa promjenjivom kamatnom stopom, zaključen i sa valutnom klauzulom u valuti švicarski franak. Odlukom VTS RH u Zagrebu, posl. broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine utvrđeno je da su nepoštene i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. O ugovaranju valutne klauzule svoje tumačenje dao je Ustavni sud u svojoj odluci, posl. broj: U-III-2521/2015 i dr., kao i u rješenju, posl. broj: U-I-3685/2015 i dr., a temeljem navedenih tumačenja donijeta je i predmetna odluka VTS RH u Zagrebu od 14. lipnja 2018. godine. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11. i 25/13., dalje: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. istoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07. i 79/09, dalje: ZZP) koji određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka VTS RH u Zagrebu u predmetu „Franak“, odnosno utvrđenje ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jest ta da se u konkretnom slučaju ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa kroz cijelo vrijeme otplate kredita i to na kunsku protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF (kunski iznos koji je tužitelju stavljen na raspolaganje). Tužitelj nije u mogućnosti odrediti tužbeni zahtjev za isplatu u ovom predmetu, i to iz razloga što mu još nije dostavljena sva zatražena dokumentacija u odnosu na kredit iz točke I. tužbe, i to pregled promjena kamatnih stopa, odnosno odluke o promjeni kamatne stope, knjigovodstvena karticu kredita, specifikacija uplata, kao i svi otplatni planovi. Da bi tužitelj postavio konkretan tužbeni zahtjev za isplatu potrebna mu je ta dokumentacija. Osim toga, za određivanje visine tužbenog zahtjeva potrebno je provesti i financijsko knjigovodstveno vještačenje, a što tužitelj nije bio u mogućnosti jer nije posjedovao potpunu dokumentaciju. S obzirom da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđena ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. godine i 31. prosinca 2008. godine, kao što su nepoštenim određene i odredbe o ugovaranju valutne klauzule, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, a sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115., te čl. 1046. ZOO-a.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako je postavljeni tužbeni zahtjev procesno nedopušten te je postavljanje tužbenog zahtjeva sukladno odredbi članka 186b stavak 3 ZPP dopušten u slučaju kad tužitelj ne može postaviti određeni zahtjev prije nego dođe do određenih podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje je prema sadržaju građansko pravnog odnosa dužan dati te da tužitelj pokušava sudskim putem ishoditi dokumentaciju koju je mogao ishoditi izvansudski. Nadalje navodi kako osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti navodeći kako se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini istraživali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača, a nisu izvodili nikakve dokaze jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. Smatra da se navedene odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. ne mogu primijeniti na auto kredite, već na stambene kredite te se ne mogu koristiti u ovom postupku, a ukoliko sud zauzme suprotan stav tuženik smatra da tužitelj mora dokazati nepoštenost odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, prvotno da mu nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a ako isto ne dokaže nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a ukoliko nije da li sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik navodi da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o njoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Žalbeni sud je odlučio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču, no VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, dakle informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovoru o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. Navodi kako su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici kredita vezani uz tečaj CHF na što je on pristao, a uručen mu je i okvirni otplatni plan. U postupku kolektivne zaštite je utvrđeno da nisu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni te je tuženik korisnicima dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Predmetni ugovor je i solemniziran od strane javnog bilježnika, a člankom 57 Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla te je solemnizacijom javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te odražava njihovu pravu volju. Tuženik smatra kako treba utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja kako bi se utvrdilo da li ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu kao slabije strane u ugovornom odnosu te da li postupanje tužitelja tijekom zaključenja ugovora i otplate kredita udovoljava zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Ni banka ni korisnik ne mogu u vrijeme zaključenja ugovora predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita osim eventualno za kunski ugovor uz fiksnu kamatu. Tuženik navodi kako su on i tužitelj pregovarali pojedinačno o valutnoj klauzuli te je on mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili bez valutne klauzule (kunski kredit), ali je slobodnom voljom odabrao CHF stoga ta ugovorna odredba ne može biti nepoštena odnosno ništetna sve i da je bila nerazumljiva tužitelju, što nije jer se o njoj pojedinačno pregovaralo. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovalo u korist tužitelja, već je ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje CHF u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tužitelj je imao mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje, a dobio je nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio drugu valutu. I odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva te nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Ističe kako tužitelj neosnovano zaključuje da bi odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim u postupku kolektivne zaštite. Te su odredbe valjane, a iz obrazloženja presude VTSRH Pž-7129/13 proizlazi da je sporan samo dio odredbe koji omogućava bankama promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija te tužitelj mora dokazati da promjene kamatne stope nisu bile opravdane i tuženik se vodio načelom savjesnosti i poštenja prilikom promjeni odredbe kamatne stope u skladu s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tuženik je i u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF bili su kretanje šestomjesečnog LIBOR-a za CHF, trogodišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i šestomjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka s kratkoročnim deviznim potraživanjima. Obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već promjenjivom, tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. Tuženik predlaže tužbu odbaciti, podredno tužbeni zahtjev odbiti.

3. Tuženik je istaknuo i prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, koji je sud odbio rješenjem poslovni broj P-963/19-4 od 15. listopada 2019., a koje rješenje je povodom žalbe tuženika potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2649/2019-2 od 24. svibnja 2021.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 31.030,49 kn na ime preplaćenih iznosa ugovorene kamate i promjene tečaja.

5. Tužitelj je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 25. ožujka 2022. uskladivši ga s nalazom i mišljenjem vještaka na način da tužitelj od tuženika potražuje iznos od 31.030,49 kn, ukoliko se uzimaju u izračun prebijene negativne razlike, sve uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od uplate svakog pojedinačnog iznosa do isplate, dok potražuje iznos od 31.255,75 kn, sve uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od uplate svakog pojedinačnog iznosa do isplate, ukoliko se uzimaju u izračun isključivo pozitivne razlike.

6. Tuženik se podneskom od 31. siječnja 2022., na ročištu 05. travnja 2022. te podneskom od 08. travnja 2022. protivio preinaci tužbe te je istaknuo prigovor zastare glede nove tužbe.

7. Člankom 190 st. 2 ZPP propisano je kako tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, dok je čl. 191 st. 1 ZPP propisano kako je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Stavkom 2 istog članka propisano je da ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti. U ovom predmetu provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje s ciljem utvrđivanja visine potraživanja tužitelja prema tuženiku, koji dokaz nije mogao biti izveden prije zaključenja prethodnog postupka te tužitelj sukladno nalazu i mišljenju vještaka iz iste činjenične osnove potražuje drugi novčani iznos, odnosno izvršio je usklađenje svog tužbenog zahtjeva sa nalazom i mišljenjem vještaka, stoga su neosnovani navodi tuženika kako takva preinaka nije dopuštena i specificiran tužbeni zahtjev na opisani način se ne smatra podnošenjem nove tužbe glede koje bi se mogao isticati novi prigovor zastare.

8. Među strankama nije sporno da su dana 25. ožujka 2008. sklopile Ugovor o kreditu broj …, kojim je tuženik odobrio tužitelju namjenski kredit za kupnju novih vozila M.-M. d.o.o., u iznosu od 20.376,46 CHF i redovnu kamatu od 6,75 % godišnje, promjenjivu, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, na rok otplate od 84 mjeseca, kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu dostavljenom korisniku kredita po isplati kredita, anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.

9. Među strankama je sporna pravna osnova, visina tužbenog zahtjeva te prigovor zastare.

10. Tijekom dokaznog postupka, a radi razjašnjenja spornih i odlučnih okolnosti te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u: Ugovor o kreditu broj … od 25. ožujka 2008. (list 6-7), potvrdu javnog bilježnika N. O. posl.br. OV-4680/08 od 27. ožujka 2008. (list 8), Ponudu za kupnju motornog vozila (list 8), molbu za dostavom dokumentacije od 07. lipnja 2019. (list 9), Zahtjev za kredit (list 34), Promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila (list 35-36), Tržišne parametre za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF (list 37), prijepis knjigovodstvene kartice na dan 24.11.2021. (list 65-69), Otplatni plan (list 70-75).

11. Izveden je dokaz saslušanjem svjedoka D. P. (list 193) te tužitelja kao stranke (list 193-194).

12. Izveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku M. M. (M. d.o.o.) (list 79-89).

13. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio u smislu odredbe čl. 8 ZPP.

14. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

15. Iz Ugovora o kreditu broj … proizlazi da su dana 25. ožujka 2008. tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita sklopili Ugovor, kojim je tuženik odobrio tužitelju namjenski kredit za kupnju novih vozila M.-M. d.o.o., u iznosu od 20.376,46 CHF i redovnu kamatu od 6,75 % godišnje, promjenjivu, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, na rok otplate od 84 mjeseca, kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu dostavljenom korisniku kredita po isplati kredita, anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Predmetni ugovor je solemniziran po javnom bilježniku N. O. iz B., pod posl.br. OV- 4680/08 dana 27. ožujka 2008.

16. Iz Ponude za kupnju motornog vozila proizlazi da je isti izdao A. A. d.o.o. tužitelju za osobno vozilo Mazda 213i, za iznos maloprodajne cijene od 112.200,00 kn. Kao valuta kredita zaokružen je CHF, a kamatna stopa 6,75%.

17. Iz molbe za dostavom dokumentacije od 07. lipnja 2019. proizlazi kako je tužitelj uputio istu tuženiku 07. lipnja 2019. i u njoj se navodi dostavu koje dokumentacije on traži.

18. Iz Promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila proizlazi kako je kamatna stopa za kupnju novog automobila iznosila 6,75 % redovna godišnja, promjenjiva, za kredite uz valutnu klauzulu u CHF, 6,95 % redovna godišnja, promjenjiva, za kredite uz valutnu klauzulu u EUR, 7,35 % redovna godišnja, promjenjiva, za kredite u kn, a efektivne kamatne stope su iznosile 7,43 % uz CHF, 7,64 % uz EUR, 8,07 % u kn.

19. Iz prijepisa knjigovodstvene kartice na dan 24. studeni 2021. vidljiva je visina anuiteta, dinamika troškova, kretanja kamate i uplata rata kredita.

20. Uvidom u otplatni plan sud je utvrdio kako je anuitet po predmetnom kreditu trebao iznositi 305,05 CHF.

21. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka M. M., (M. d.o.o.) proizlazi kako je tužitelj kao korisnik kredita zaključio sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu za kupnju vozila br. … od 25. ožujka 2008. godine, u iznosu od 20.376,46 CHF. Početna kamatna stopa je iznosila 6,75%. Anuitet je ugovoren u iznosu od 305,05 CHF. U nalazu je izračunata razlika više plaćenih iznosa zbog promijene tečaja CHF u odnosu na početni tečaj CHF na dan isplate kredita 28. ožujka 2008. godine (4,625334) te razlika zbog promjene kamatne stope u odnosu na početnu kamatnu stopu. U razdoblju od travnja mjeseca 2008. godine do otplate kredita u travnju 2015. godine ukupna razlika zbog promjene kamatne stope iznosi 1.900,74 kn, ukupna prebijena razlika zbog promjene tečaja CHF iznosi 29.129,75 kn, što zajedno daje iznos od 31.030,49 kn. U razdoblju od travnja mjeseca 2008. godine do otplate kredita u travnju 2015. godine ukupna razlika zbog promjene kamatne stope iznosi 1.900,74 kn, ukupna isključivo pozitivna razlika zbog promjene tečaja CHF iznosi 29.355,01 kn, što zajedno daje iznos od 31.255,75 kn.

22. Iz iskaza svjedoka D. P. proizlazi kako iako nije osobno sudjelovala u procesu odobrenja kredita tužitelja može kratko reći kakva je bila praksa postupanja u to vrijeme za odobrenje auto kredita. Klijenti su uvijek imali mogućnost izbora između ponude u švicarcima, eurima i kunama. Njima su sve tri ponude bile prezentirane. Međutim, obzirom da je kod kredita u švicarcima bila niža kamatna stopa i povoljniji izračun kreditne sposobnosti klijenti su se češće odlučivali za kredite u švicarcima jer su na taj način mogli dobiti veći iznos u kunama. Klijentima je kao i kod kredita u eurima objašnjavano da može doći do promjenjivosti tečaja, isto tako i kamatne stope. Klijentima su skretali pažnju na njihove Opće uvjete i Pravilnik o obračunu kamata i naknada gdje je to detaljnije sve pisalo. Klijentima kod promjene kamatne stope ide obavijest o tome na kućnu adresu i prilog je promijenjeni otplatni plan. Auto krediti su se odobravali, odnosno ponude su se prezentirale ponekad u auto kućama te se moglo dogoditi da klijent nije ni došao do poslovnice banke. Djelatnici auto kuća su bili educirani isto kao i djelatnici banke vezano za izračun kreditne sposobnosti i za prezentiranje svih aktualnih ponuda. Oni bi po kompletiranju dokumentacije istu slali na odobrenje u banku i potom bi djelatnici auto kuće kao opunomoćenici banke potpisivali ugovore o kreditu s klijentima u auto kućama.

23. Tužitelj, saslušan kao stranka u postupku naveo je kako je odlučio kupiti automobil i otišao u auto kuću A. u V. G.. Cijena automobila je bila oko 115.000,00 kn. 25.000,00 kn je uplatio gotovinom za učešće, a preostalih oko 90.000,00 kn je trebalo biti financirano iz kredita. Auto kuća je radila isključivo sa bankom tuženika te u auto kući nije bilo niti opcije niti govora da se ide u drugu banku. Nije bio klijent banke tuženika, već PBZ-a. Nije niti išao u banku, sve se rješavalo u auto kući, oni su imali već pripremljenu dokumentaciju. Nisu nudili nikakve druge kredite, zapravo možda je bila opcija kredita u kunama, ali je to bila puno nepovoljnija opcija jer je bila kamata puno veća, ali ne sjeća se svih detalja jer je to bilo prije 14 godina. Kamata je bila oko 6,5% promjenjiva, a na drugi kredit oko 7%. Oni su sugerirali taj kredit i rekli da svi drugi koji uzimaju vozilo na kredit uzimaju kredit u švicarskim francima. Djelomično je pročitao ugovor koji je imao 6 ili 7 stranica i ustvari je pročitao najbitnije dijelove, a to su kolika će biti rata, kamata i koliki je rok vraćanja. Nisu ništa razgovarali oko pojma promjenjiva kamatna stope niti valutna klauzula. Ti pojmovi su mu bili načelno poznati. Što se tiče pojma promjenjive kamatne stope, da i danas pročita taj ugovor trebalo bi mu financijsko znanje koje nema da bi razumio, a što se tiče pojma valutne klauzule rečeno je da je švicarac najsigurnija valuta s najmanjim oscilacijama u tečaju. Kod javnog bilježnika je bio upitan da li razumije što je potpisao i cijeli postupak solemnizacije je trajao oko 3 minute. U početku mu je rata bila oko 600-700 kn, a kasnije su narasle na 1.100,00-1.200,00 kn. Slali su mu obavijesti o promjeni kamatne stope, raspitivao se 2010. ili 2011. kada mu je rata bila najviša o prijevremenom zatvaranju kredita, no rekli su mu da mogu zatvoriti kredit jedino po tadašnjim uvjetima odnosno tada važećoj kamatnoj stopi i valuti, odnosno tečaju. Kredit je zato otplatio do kraja. Da je znao da će rata toliko porasti ne bi nikada digao takav kredit. Rate je osobno on plaćao. U vrijeme podizanja predmetnog kredita bio je odvjetnički vježbenik.

24. Sud je donio odluku temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno čl. 8 ZPP.

25. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi budući njihova vjerodostojnost nije dovedena u pitanje pri čemu je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima te odredbama zakona.

26. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao stranke budući je isti iskazivao životno, logično i uvjerljivo o onim činjenicama kojih se sjeća i o svojem viđenju stvari. Sud je prihvatio i iskaz saslušanog svjedoka D. P. koja je iskazivala životno i logično o svojem viđenju stvari, no ista nema izravnih saznanja o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, budući nije sudjelovala pri istom.

27. Sud prihvaća kao istinit nalaz i mišljenje vještaka, budući je dan stručno i argumentirano, vještak je pregledno prikazao sve korištene podatke i svoje izračune, precizno uputio na isprave koje je pri vještačenju koristio i analizirao, te je isti u skladu sa pravilima struke.

28. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka i u skladu s nalazom i mišljenjem specificirao tužbeni zahtjev.

29. Tuženik je naveo kako nema prigovora na matematički izračun vještaka, no ističe da isti ne pridonosi rješenju ovog spora obzirom da je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, a iako je predmetni kredit nesporno vezan uz valutu CHF te su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, ovakvom simulacijom otplatnog plana na kunski se kredit primjenjuje fiksna kamata u visini početno ugovorene kamate na kredite vezane uz valutu CHF. Predmetnim se nalazom vještaka ugovor pretvara u kredit s fiksnom kamatnom stopom. Stranke su ugovorile promjenjivu kamatu u visini koju tuženik određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima, sukladno svojim objavljenim Općim uvjetima čija je primjena bila ugovorena odredbom čl. 9. st. 3. predmetnog ugovora o kreditu. Predmetnim nalazom i mišljenjem vještaka nije utvrđeno jesu li promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno je li takvo postupanje tuženika uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i prouzročilo štetu na strani potrošača, a navedeno je pretpostavka za donošenje odluke u ovom predmetu obzirom da se tužitelj poziva na presudu donesenu u postupku kolektivne zaštite. Vještak iskazuje razliku kunske protuvrijednosti anuiteta samo u razdobljima otplate kada je tečaj CHF bio veći od tečaja na dan isplate kredita. Time se kreditni odnos svodi na jednostranu valutnu klauzulu u CHF, a kakva valutna klauzula među strankama nije bila ugovorena. Stoga izračun vještaka u rekapitulaciji isključivo pozitivne razlike svakako treba zanemariti te eventualno u obzir uzeti izračun sadržan u rekapitulaciji prebijene negativne razlike i to sve pod uvjetom da sud uopće ocijeni odlučnim predmetni nalaz i mišljenje vještaka.

30. Budući je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev na način da je postavio eventualno kumulirani tužbeni zahtjev temeljem čl. 188 st. 2 ZPP, a tuženik je istaknuo prigovor da bi sud trebao uzeti u obzir prebijene negativne razlike koje je vještak utvrdio, tužitelju je dosuđen ukupan iznos od 31.030,49 kn uvećano za zatezne kamate na pojedinačne iznose.

31. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. je odbio revizije I-VII-tuženika kao neosnovane.

32. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl.502.c ZPP, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106 st.1 Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.131. st.1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

33. Dijelom točke I. izreke odluke Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., a u kojem dijelu je prvostupanjska odluka i potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te u odnosu na taj dio Vrhovni sud RH je odlukom broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015., odbio reviziju tuženika kao neosnovanu, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovora o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

34. Taj dio odluke je Visoki trgovački sud potvrdio svojom odlukom br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

35. Odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt- 249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13 – 4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

36. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt -575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

37. VTSRH je donio novu presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

38. VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev-2221/2018-11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Dodatno, Ustavni sud odbio je 3. veljače 2021. sve ustavne tužbe banaka protiv revizije Vrhovnog suda RH kojom je potvrđena pravomoćna presuda P-1401/12.

39. Sukladno odredbi čl.81 st.1 ZZP (NN 96/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl.81 st.2 ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

40. Sukladno odredbi čl. 269 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl.272 ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl.270 st.1 ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. 41. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, kao i odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu, ništetne.

42. Sklopljeni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl.81 st.2 ZZP). Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl.269 st.2 ZOO i čl.272 ZOO.

43. Iz odredaba predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika te nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud nalazi da odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sud nalazi i da sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, kao i odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu, predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81 st. 1 ZZP.

44. Prema odredbi čl.3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl.5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. 45. Navedene odredbe predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odrede uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju nisu objašnjeni razlozi promjene kamatne stope, o tome se nije pojedinačno pregovaralo te tužitelju kao potrošaču nije omogućeno da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija odnosno prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247 ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4 ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku.

46. Sukladno odredbi čl.323 st.1 ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323 st. 2 ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa kamate prilikom kredita zbog ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl.1111 st.1 ZOO.

47. U smislu odredbe članka 502c ZPP sud je vezan za utvrđenja u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske s obzirom da se tužitelj pozvao na ta pravna utvrđenja. Nadalje, i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u bitnom je izrazio stajalište kako ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu niti određene, a niti odredive, te da se radi o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču nije bio niti je mogao biti razumljiv, te da je unošenje takvih odredba u Ugovore o kreditima suprotno načelima obveznog prava, te je potrošač kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Konačno VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev-2221/2018-11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

48. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženog u odluci Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241 ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je bilo 13. lipnja 2014. Tužba u ovom predmetu je podnesena 12. lipnja 2019. pa nije protekao rok zastare od pet godina.

49. Tijekom postupka sud je utvrdio da je tuženik, Ugovorom o kreditu broj … koji je zaključio sa tužiteljem dana 25. ožujka 2008., povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužitelja), jer se u Ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81, 82 i 90 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje: ZZP). Nadalje je utvrđeno da je u tom Ugovoru tuženik ugovorio sa tužiteljem redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke (tuženika) i internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora stranke nisu pregovarale i Ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatne stope, a sve na štetu potrošača (tužitelja), a što je također protivno ranije navedenim odredbama ZZP. Tuženik nije na valjan i razumljiv način objasnio tužitelju postupak formiranja kamatne stope, odnosno tužitelj nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju pa tako ugovorena kamata nije bila određena, razumljiva pa time ni poštena. Isto se odnosi i na valutu u kojoj je kredit odobren – švicarski franak-CHF, odnosno njegov tečaj tijekom trajanja otplate kredita. Tužitelj, kao građanin sa prosječnim obrazovanjem i razumijevanjem bankarskog poslovanja nije mogao predvidjeti da će rata, koja mu je predočena prije sklapanja ugovora, porasti više od ugovorenog, i to u nekoliko navrata. S druge strane, tuženik kao bankar, je trebao upozoriti tužitelja i na te okolnosti, ako ih je znao ili ih je trebao znati. Kako je utvrđeno da je tuženik, temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, dužan ju je vratiti tužitelju, a ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi (članak 1111 ZOO). Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115 ZOO). Iako su odredbe predmetnog ugovora o kreditu proglašene ništetnima u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, one nisu bile valjane od samog ugovaranja i ne proizvode valjani pravni učinak. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i člankom 29 ZOO. Člankom 5 toč.15 ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj nije mogao tijekom postupka, niti je s obzirom na sve navedeno bilo potrebe, dokazivati negativnu činjenicu da nije potrošač, odnosno da kreditna sredstva nije koristio u potrošačke svrhe, jer sve navedeno govori suprotno, ukoliko je tuženik smatrao da tužitelj nije potrošač i da predmetni ugovor nije potrošački ugovor, isti je trebao predložiti i dokaze kojima bi to eventualno dokazao. Shodno tome, sud je temeljem izvedenih dokaza utvrdio kako je tužitelj potrošač u smislu čl. 5 toč. 15 ZZP, a predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor.

50. Slijedom navedenog sud je udovoljio tužbenom zahtjevu i presudio je kao u toč. I. izreke ove presude.

51. Imajući u vidu sve naprijed izneseno sud je našao da su ugovorne odredbe iz članka 2 i 7 Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka na način na koji je koncipirana suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, te je ništetna u smislu odredbe članka 322 stavak 1 ZOO jer je protivna prisilnim propisima i moralu društva slijedom čega u smislu članka 323 stavak 1 istog zakona je tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ove ništetne ugovorne odredbe.

52. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 u vezi čl. 155 ZPP.

53. Tužitelj je potraživao trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 12.675,00 kn uvećano za zatezne kamate od presuđenja do isplate koji mu je sud u cijelosti priznao kao nužan i opravdan, a sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu 1.250,00 kn sa PDV, zastupanja na ročištima dana 08. studenog 2021., 05. travnja 2022. i 10. svibnja 2022., svako u iznosu od 1.250,00 kn sa PDV, sastava podnesaka od 21. siječnja 2022., 24. ožujka 2022. i 29. travnja 2022., svaki u iznosu od 1.250,00 kn sa PDV, troška zastupanja na ročištu radi objave presude u iznosu od 625,00 kn sa PDV, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15), troška vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn te pristojbe na tužbu i na presudu u iznosu od 800,00 kn, sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18), sve kako je navedeno u toč. II izreke ove presude.

54. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška postupka budući nije uspio u istom, sve kako je odlučeno u toč. III izreke ove presude.

55. Svi parnični troškovi priznati strankama bili su u smislu čl. 155 st. 1 ZPP potrebni za vođenje ove parnice, a odmjereni su u granicama postavljenih određenih zahtjeva stranaka za naknadom parničnih troškova, te u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i Zakona o sudskim pristojbama, te u skladu sa vrijednošću predmeta spora važećoj u vrijeme poduzimanja svake pojedine parnične radnje.

56. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u izreci.

U Čazmi, 07. lipnja 2022.

Sutkinja:

Alma Horvatinović v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi pisano u tri istovjetna primjerka nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda.