REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb
Poslovni broj: 91 Pž-602/2022-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednika vijeća, Nevenke Marković, suca izvjestitelja i Kristine Saganić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Stečajna masa iza S. d.o.o. u stečaju, B., kojeg zastupa stečajni upravitelj A. G. iz S., a njega punomoćnik J. L., odvjetnik u Z., protiv tuženika A. S., Republika Slovenija, P., radi pobijanja pravnih radnji, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-97/2018-32 od 4. prosinca 2019., u sjednici vijeća održanoj 7. lipnja 2022.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-97/2018-32 od 4. prosinca 2019.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-97/2018-32 od 4. prosinca 2019. u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi stečajnog dužnika S. d.o.o. B. Ugovor o pozajmici sklopljen 22. prosinca 2016. ovjeren po javnom bilježniku S. N. pod poslovnim brojem OV-5101/10 od 27. prosinca 2016. i temeljem tog ugovora uknjižba založnog prava na nekretninama upisanim na Općinskom sudu u Puli, Zemljišnoknjižni odjel B., upisanima u zk. ul. ... k.o. B. i to kat. čest. zem. ..., čest. zgr. ..., te čest. zgr. ..., na kojima je tužitelj suvlasnik za 9/20 suvlasničkog djela te da se naloži zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Bujama, uknjižba brisanja založnog prava pod brojem Z-37231/2016 upisano u ime/korist tuženika na iznos od 50.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke upisanog na naprijed navedenim nekretninama te da se ispostavi zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije provedbe tog upisa. U točki II. izreke odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 37.500,00 kn.
2. Presudu žalbom pobija tužitelj u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupak u iznosu od 7.812,50 kn. 3. Tuženik je podnio odgovor na žalbu. Predlaže da ovaj sud odbije žalbu kao neosnovanu.
4. Nakon što je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbama sukladno odredbi članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a), ovaj sud nalazi da je pravilna i zakonita.
5. Iz obrazloženja pobijane presude i podataka u spisu proizlazi da tužitelj tužbom traži da se utvrdi da je bez pravnog učinka prema njegovoj stečajnoj masi Ugovor o pozajmici sklopljen 22. siječnja 2016. između tuženice i D. M. iz B. (ranijeg zastupnika po zakonu pravnog prednika tužitelja S. d.o.o. B.) kao fizičke osobe, dok je pravni prednik tužitelja bio davatelj
osiguranja
te
da
je
na temelju tog Ugovora uknjiženo pravo zaloga u iznosu od 50.000,000 EUR u kunskoj protuvrijednosti na naprijed opisanim nekretninama na kojem je tužitelj suvlasnik u 9/20 dijela. Prvostupanjski sud je utvrdio kako nije sporno da su tuženik, D. M., raniji zastupnik po zakonu tužitelja kao dužnik i pravni prednik tužitelja, društvo S. d.o.o. 22. prosinca 2016. sklopili Ugovor o pozajmici na temelju kojeg je tuženica pozajmila D. M. iznos od 50.000,00 EUR ni da je rješenjem tog suda poslovni broj St-342/16-17 od 6. veljače 2017. otvoren stečajni postupak nad dužnikom S. d.o.o. Utvrdio je kako je sporno jesu li ispunjene opće i posebne pretpostavke za pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika i osnovanost tužbenog zahtjeva za brisanje prava zaloga na iznos od 50.000,00 EUR.
6. Prvostupanjski sud je utvrdio da je nad pravnim prednikom tužitelja otvoren stečajni postupak rješenjem Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj St-342/16-17 od 6. veljače 2017., da je stečajni sudac dao odobrenje za pobijanje pravnih radnji u ovom predmetu Zaključkom poslovni broj St-342/16-40 od 11. listopada 2017. te da je tužba podnijeta 22. ožujka 2018. Stoga je zaključio da su ispunjeni uvjeti iz odredbe članka 212. stavka 1-3. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 71/15 i 104/17; dalje: SZ).
7. Nadalje je zaključio da su ispunjene prve dvije opće pretpostavke za pobijanje pravnih radnji jer je nad pravnim prednikom tužitelja stečaj otvoren 6. veljače 2017., dok je Ugovor o pozajmici sklopljen 22. prosinca 2016.
8. Dalje, je utvrdio da je na temelju Ugovora o pozajmici sklopljenog između tuženice kao vjerovnika, D. M. kao dužnika i pravnog prednika tužitelja kao davatelja osiguranja, tuženica pozajmila
D.
M.
iznos
od
50.000,00
EUR
te
da
je radi osiguranja njene tražbine zasnovano založno pravo u njenu korist na nekretninama prednika tužitelja upisane u z.k.ul. ... k.o. B.. Stoga je zaključio kako tuženica nije pozajmila novac pravnom predniku tužitelja, već njegovom tadašnjem zastupniku po zakonu, čime je došlo do pogodovanja tuženice kao vjerovnika jer je za taj novčani iznos stekla založno pravo na nekretninama tužitelja, a čime je ispunjena i treća od općih pretpostavki propisanih za pobijanje pravnih radnji u stečaju. Također je zaključio da u slučaju utvrđenja da je Ugovor o pozajmici bez pravnog učinka prema stečajnoj masi stečajnog dužnika tuženica ne bi imala svojstvo razlučnog vjerovnika čime bi se stečajna masa povećala pa bi došlo do veće mogućnosti namirenja ukupnosti svih stečajnih vjerovnika tužitelja koji su oštećeni pobijanom pravnom radnjom zbog čega je zaključio kako je ispunjena i četvrta pretpostavka iz odredbe članka 198. SZ-a.
9. Nadalje je utvrdio da se tužitelj u tužbi poziva na posebne pretpostavke iz odredbe članka 199. stavka 2. SZ-a koji regulira kongruentno namirenje, a kojom pobojnom radnjom se smatra pravna radnja kojom se jednom stečajnom vjerovniku daje ili omogućava osiguranje ili namirenje u skladu sa sadržajem njegova prava, ako je poduzeta nakon podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka i ako je vjerovnik u vrijeme njena poduzimanja znao za nesposobnost za plaćanje li za prijedlog za otvaranje stečajnog postupka. Zaključio je kako tužitelj nije osobni dužnik tuženice, već isključivo založni dužnik koji svojom imovinom jamči za obveze druge osobe, odnosno svog ranijeg zastupnika po zakonu zbog čega ni tuženica nije stečajni vjerovnik tog dužnika. Stoga je zaključio da se ne radi o pobojnoj pravnoj radnji kongruetnog namirenja iz odredbe članka 166. stavka 2. SZ-a.
10. Nadalje je zaključio da je i odredbom članka 202. stavka 1. SZ-a propisano da se pravna radnja koju je dužnik poduzeo u posljednjih deset godina prije podnošena prijedloga za otvaranje stečajnog postupka ili nakon toga s namjerom da ošteti svoje vjerovnike može pobijati ako je druga strana u vrijeme poduzimanja radnje znala za namjeru dužnika, a koje se znanje pretpostavlja ako je druga strana znala da dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici, dok se prema odredbi stavka 2. tog članka smatra da je vjerovnik znao da dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici ako je znao ili je morao znati za okolnosti iz kojih se nužno moralo zaključiti da je on nesposoban za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici. S obzirom na to da je prema Ugovoru po pozajmici tuženica kao vjerovnik trebala steći založno pravo na nekretninama prednika tužitelja, zaključio je da je za pravovaljanost upisa zaloga u zemljišnim knjigama potreban upis u zemljišnu knjigu, te da iz izvatka iz zemljišne knjige proizlazi da je u njenu korist upisano založno pravo 27. prosinca 2016. što znači da je pravna radnja poduzeta tog dana sukladno odredbi članka 209. stavka 1. i 2. SZ-a, odnosno u roku od deset godina prije otvarana stečajnog postupka otvorenog 6. veljače 2017.
11. Na temelju iskaza svjedoka D. M. i tuženice utvrdio je da je tužitelj znao da upisom založnog prava na nekretnini tužitelja umanjuje svoju imovinu kojom oštećuje vjerovnike budući da je u vrijeme poduzimanja predmetne pravne radnje tužiteljev račun bio blokiran dulje od 60 dana, zbog čega je bio ispunjen stečajni razlog nesposobnosti za plaćanje, što je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora tužitelj, odnosno njegov tadašnji zastupnik po zakonu D. M. morao znati. S druge strane na temelju tih dokaza utvrdio je kako tuženica nije mogla znati da je nad tužiteljem najprije otvoren prethodni postupak radi otvaranja stečajnog postupka pa nije znala niti mogla znati da dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje i da se upisom založnog prava oštećuju vjerovnici.
12. Budući da je na tužitelju u smislu odredbe članka 219. ZPP-a teret dokaza činjenice da je kod tuženice postojala namjera oštećenja u smislu odredbe članka 202. stavka 1. SZ-a, što nije dokazao, prvostupanjski sud je primjenom odredbe članka 221.a utvrdio da ta namjera nije postojala.
13. S obzirom na to da nisu ispunjene naprijed navedene posebne pretpostavke za pobijanje pravne radnje stečajnog dužnika, koje moraju biti kumulativno ispunjene s općim pretpostavkama, prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim.
14. Tužitelj u žalbi u bitnom navodi da postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o iskazima danim u postupku i ostalih izvedenih dokaza i dostavljenih isprava. Ukazuje da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na znanje, odnosno mogućnost tuženice da sazna za financijsko stanje tužitelja. To iz razloga jer su se ona i bivši zastupnik po zakonu tužitelja poznavali jako dugo i među njima je postojao odnos povjerenja koji je potvrđen davanjem zajma, a što pretpostavlja poznavanje gospodarskog stanja prednika tužitelja, odnosno postojanja prijedloga za pokretanje stečajnog postupka i blokade računa. Ističe da je kod nje bila prisutna svijest o tome kako njen dužnik novac neće vratiti, ali da ima mogućnost dati joj osiguranje naplate u vidu zaloga na imovini pravne osobe, na što je pristala i time pristala i onemogućiti ostale vjerovnike u naplati tražbine. Ističe i da je postupanje prosječno informirane osobe takvo da se od nje očekuje provjera stanja financija osobe od koje se uzima zalog, odnosno koja joj daje u zalog neki dio svoje imovine. Ističe i da je činjenica da je tuženica bila upoznata s poteškoćama u poslovanju davatelja osiguranja i činjenica blokade potvrđuje i upis založnog prava Republike Hrvatske koji predmnijeva postojanje neizvršene osnove za naplatu novčanog dugovanja, a koja se upisuju ako nije bila uspješna provedba ovrhe na novčanim sredstvima.
15. Tuženik u odgovoru na žalbu u bitnome navodi kako tužitelj svoju žalbu temelji na neosnovanoj tvrdnji da bi ona trebala znati gospodarsko stanje tužitelja i provjeriti postojanje prijedloga za pokretanje stečajnog postupka, odnosno blokade računa, ako i da subjektivna ocjena tužitelja ne može promijeniti odluku suda kojom je opravdano činjenično stanje.
16. Ocjena je ovog suda da tužiteljevi žalbeni navodi nisu osnovani.
17. Analizirajući i ocjenjujući razloge sadržane u obrazloženju pobijane odluke, u odnosu na žalbene navode, a sve u vezi s relevantnim zakonskim odredbama, utvrđenje je ovog suda da njima tuženik nije uspješno osporio prosudbe i utvrđenja prvostupanjskog suda koji je, u zakonito provedenom postupku, pravilnom primjenom materijalnog prava, pravilno i zakonito odlučio o tužbenom zahtjevu.
18. Donošenjem pobijane presude nije učinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, posebno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju i tužitelj posebno ukazuje u žalbi. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama na kojima je zasnovana, ti razlozi nisu međusobno proturječni niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.
19. Prvostupanjski sud je na temelju rezultata dokaznog postupka pravilno zaključio kako nisu ispunjene posebne pretpostavke iz odredbe članka 202. SZ-a jer nije dokazao da je tuženica znala za namjeru dužnika da ošteti svoje vjerovnike predmetnom pravnom radnjom, odnosno davanjem zaloga na svoji nekretnini, o čemu je dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud.
20. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da bi namjera oštećenja postojala ako bi tuženica općenito htjela oštećenje vjerovnika kao posljedicu svoje radnje ili ako bi znala da bi ono moglo nastupiti pa je na njega pristala te da je za postojanje njene namjere mjerodavno poimanje gospodarskog stanja u vrijeme poduzimanja pobojne radnje, njena predodžba o stanju stvari i inosolventnosti te i cilj i svrha poduzimanja te radnje, što ne proizlazi iz izvedenog dokaznog postupka.
21. Na pobijatelju je sukladno odredbi članka 219. stavka 1. ZPP-a teret dokazivanja te namjere, ali žalitelj tijekom postupka osim iznošenja općenite tvrdnje da je tuženica znala za namjeru dužnika za oštećenjem vjerovnika zbog njihovog dugogodišnjeg prijateljskog odnosa, uopće ne ukazuje na konkretnu činjenicu u čemu bi se ogledalo njeno znanje za namjeru dužnika, odnosno njeno znanje da mu prijeti nesposobnost za plaćanje i da se tom radnjom oštećuju vjerovnici, posebno imajući u vidu da to ne proizlazi ni iz dokaza izvedenih na navedenu okolnost. Upravo suprotno iz iskaza tadašnjeg zastupnika po zakonu tužitelja D. (str. 94. - 96. spisa) proizlazi da tuženicu nije prije zaključenja ugovora o pozajmici upoznao s time da je društvo u blokadi jer je u tijeku bila prodaja nekretnine i bio je uvjeren da će dug biti podmiren iz njene kupoprodajne cijene, kao da ga je ona poznavala 25 godina te da joj je kao garanciju dao ugovor o zalogu kojeg je on sam odnio u zemljišne knjige. Iz iskaza tuženice proizlazi da je D. M. poznavala puno godina te da nikad nije pomislila da bi on mogao zloupotrijebiti povjerenje stvoreno između njih te da je u trenutku kada je saznala za stečaj to za nju bio šok i iznenađenje jer joj nikad nije rekao da bi društvo bilo u takvoj situaciji, niti je znala za kakve druge vjerovnike. Stoga iz njihovih iskaza ne proizlazi da je tuženica znala za namjeru da se oštete vjerovnici tužitelja ni da mu prijeti nesposobnost za plaćanje i da se tom radnjom oštećuju vjerovnici zbog čega je prvostupanjski sud primjenom odredbe članka 221.a ZPP-a pravilno zaključio da takva namjera kod tuženice nije postojala te da tužitelj nije dokazao da su ispunjene i sve pretpostavke iz odredbe članka 202. SZ-a.
22. Odluka o troškovima parničnog postupka, na koju tužitelj ne ističe posebne žalbene razloge, također je pravilna i zakonita, kako po osnovi (članak 154. stavak 1. ZPP-a) tako i po visini (članak 155. ZPP-a).
23. Budući da tužitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
Zagreb, 7. lipnja 2022.
Predsjednik vijeća
Mirta Matić
