Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 17 Gž-881/2021-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. M. iz S., OIB: …, zastupanog po punomoćnici S. F., odvjetnici u S., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku J. G., odvjetniku u Odvjetničkom društvu G. & G. d.o.o., Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Petrinji, poslovni broj P-260/2016-32 od 21. prosinca 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 7. lipnja 2022.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Petrinji, poslovni broj P-260/2016-32 od 21. prosinca 2020. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke i u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je tužitelju naloženo da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.062,50 kn, te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Ostavlja se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za proglašenjem nedopuštenom ovrhe koja se kod Općinskog suda u Sisku vodi pod brojem Ovr-1039/10, kao i zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (točka I. izreke). Tužitelju je naloženo i da tuženik nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.062,50 kn , dok je zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u preostalom dijelu u iznosu od 2.187,50 kn odbijen (točka II. izreke).

2. Protiv dijela presude u kojem nije uspio u sporu žali se tužitelj iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev prihvatiti, odnosno podredno, istu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba je osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama u kojima se ista pobija žalbom, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, ovaj sud je utvrdio da je u prvostupanjskom postupku počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP budući prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ista ne može ispitati . Uz navedeno i činjenično stanje je nepotpuno i pogrešno utvrđeno, te je nepravilno primijenjeno materijalno pravo tako da su ostvareni i žalbeni razlozi iz čl. 355. i čl. 356. ZPP.

5. Predmet spra je zahtjev tužitelja za proglašenjem ovrhe nedopuštenom.

6. U prvostupanjskom postupku nisu sporne slijedeće činjenice:

- da su dana 12. listopada 2000. tuženik kao kreditor s jedne strane, te M. M. kao korisnik kredita, tužitelj kao sudužnik, te Z. G. i I. A. kao solidarni jamci, s druge strane, sklopili Ugovor o kreditu za iznos od 10.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti uz ugovornu (redovnu) kamatu od 12 % godišnje i rok otplate od 60 mjeseci (5 godina),

- da je čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća, te da anuiteti dopijevaju zadnjeg dana u mjesecu,

- da je čl. 8. Ugovora o kreditu, između ostalog, ugovoreno da tužitelj kao sudužnik zajedno sa korisnikom kredita odgovara za sve obveze korisnika kredita pod istim uvjetima i na ii način kao i korisnik kredita,

- da je čl. 10. Ugovora o kreditu ugovoreno da u slučaju ako korisnik kredit ne plati iznos dva dospjela anuiteta tuženik ima pravo otkazati kredit, učiniti ga dospjelim i zatražiti naplatu cjelokupnog iznosa neotplaćenog duga zajedno sa pripadajućim kamatama, naknadama i troškovima, te da će otkaz kredita tuženik učiniti putem pisane izjave o otkazu,

- da je Ugovor o kreditu sklopljen u formi solemnizirane privatne isprave koja ima snagu javnobilježničkog akta,

- da su anuiteti kredita podmirivani u razdoblju od 7. studenog 2000. do 27. travnja 2001.

- da je izjavom od 7. listopada 2005. tuženik otkazao ugovor o kreditu,

- da je tuženik kao ovrhovoditelj dana 31. svibnja 2010. protiv tužitelja kao I. ovršenika, te Z. G. i I. A. kao II. i III. ovršenika, podnio prijedlog za ovrhu,

- da je rješenjem o ovrsi posl. broj Ovr-1039/10 od 16. srpnja 2010. Općinski sud u Sisku radi naplate novčane tražbine u iznosu od 57.269,06 kn, sa zateznim kamatama koje na iznos od 35.323,30 kn teku 8. listopada 2005. odredio ovrhu na pokretninama tužitelja, Z. G., te I. A. kao I., II. i III. ovršenika,

- da je protiv rješenja o ovrsi tužitelj kao I. ovršenik podnio žalbu zbog postojanja razloga iz čl. 46. st. 1. toč. 9. i 11. Ovršnog zakona ("Narodne novine", br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08 - dalje: OZ),

- da je rješenjem Općinskog suda u Sisku posl. broj Ovr-1039/2010-31 od 25. svibnja 2016. točkom I. izreke djelomično uvažena žalba tužitelja kao I. ovršenika na način da je preinačeno rješenjem o ovrsi posl. broj Ovr-1039/10 od 16. srpnja 2010. u dijelu u kojem je određena ovrha radi naplate zateznih kamata na glavnicu od 25.323,30 kn na način da tuženik kao ovrhovoditelj odbijen sa dijelom ovršnog zahtjeva u odnosu na zatezne kamate koje teku na glavnicu od 35.323,30 kn od 8. listopada 2005 do 10. svibnja 2011.,

- da je predmetnim rješenjem Općinskog suda u Sisku posl. broj Ovr-1039/2010- 31 od 25. svibnja 2016. točkom II. izreke tužitelj kao I. ovršenik upućen da u roku od petnaest dana pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga koji su navedeni u žalbi.

7. U prvostupanjskom, a i sada žalbenom postupku, sporno je da li je tražbina tuženika zastarjela. Također, sporna je i visina tražbine tuženika kao ovrhovoditelja obzirom da tužitelj tvrdi da je tuženik kao vjerovnik u tražbinu radi čije je naplate određena ovrha neosnovano obračunavao anuitete koji su zastarjeli, te da je tražbinu i metodološki pogrešno obračunao.

8. U odnosu na sporno pitanje zastare sud prvog stupnja na temelju utvrđenja da je ugovor o kreditu otkazan 7. listopada 2005. i postao ovršan 8. listopada 2005. i utvrđenja da je prijedlog za ovrhu podnesen 31. svibnja 2010. ocijenio isti neosnovanim. Naime, sud prvog stupnja je smatrao da tražbina tuženika zastarijeva u zastarnom roku od 10 godina propisanom odredbom čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO/05), pa kako u konkretnom slučaju ugovor o kreditu ima snagu javnobilježničkog akta, te je zastara počela teći od ovršnosti istog tj. od 8. listopada 2005., to je sud prvog stupnja, obzirom da je prijedlog za ovrhu podnesen 31. svibnja 2010., smatrao da tražbina tuženika nije zastarjela.

9. Međutim, pravna shvaćanja suda prvog stupnja u odnosu na zastaru tuženikove tražbine su djelomično pogrešna, te je sud prvog stupnja djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo, a zbog pogrešnog pravnog pristupa je i pogrešno utvrdio činjenično stanje.

10. Prije svega potrebno je navesti da je ugovor o kreditu sklopljen 12. listopada 2000. Stoga su za ocjenu osnovanosti prigovora zastare nisu mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), već, sukladno čl. 1163. st. 1. ZOO/05, odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO) točnije odredba čl. 379. ZOO i s njime povezana odredba čl. 372. ZOO.

11. Odredbom čl. 379. st. 1. ZOO propisano je da sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog organa, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.

12. Stavkom 2. istog članka propisano je međutim, da sva povremena potraživanja koja proistječu iz takvih odluka ili nagodbe i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih potraživanja.

13. Odredbom čl. 372. st. 1. ZOO propisano je da potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

14. Stavkom 2. istog članka određeno je da isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.

15. U konkretnom slučaju, Ugovorom o kreditu od 12. listopada 2000. ugovorena je (čl. 7. Ugovora) otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima. Anuiteti iz ugovora o kreditu predstavljaju u smislu odredbi čl. 372. st. 1. i 2. ZOO povremena potraživanja (tako i Vrhovni sud Republike u odlukama broj Rev-853/06 od 23. kolovoza 2007. i Rev-524/06 od 14. kolovoza 2006.).

16. Tuženik u postupku tvrdi, a takvo pravno shvaćanje prihvaća i sud prvog stupnja, da je na cjelokupnu tražbinu tuženika mjerodavan zastarni rok od 10 godina iz čl. 379. st. 1. ZOO koji počinje teći od trenutka otkaza ugovora o kreditu odnosno od trenutka njegove ovršnosti. Međutim, takvo stajalište se samo djelomično može prihvatiti. Naime, točno je i u postupku nesporno da je Ugovor o kreditu je sklopljen u obliku solemnizirane privatne isprave sa snagom javnobilježničkog akta. Međutim, ugovorom o kreditu ugovorena je otplata kredita u anuitetima tako da anuiteti koji su dospjeli prije otkaza ugovora o kreditu predstavljaju povremena potraživanja iz čl. 372. st. 2. ZOO.

17. Odredbom čl. 379. st. 2. ZOO, propisano je da sva povremena potraživanja koja proistječu iz odluka ili nagodbi iz čl. 379. st. 1. ZOO i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih potraživanja. Dakle, odredba čl. 379. st. 2. ZOO, predviđa za povremena potraživanja izuzetak od primjene zastarnog roka od 10 godina koji je propisan odredbom čl. 379. st. 1. ZOO, te propisuje da takva povremena potraživanja koja proistječu iz odluka ili nagodbi iz čl. 379. st. 1. ZOO zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih potraživanja, dakle, u kraćem zastarnom roku.

18. U ovom konkretnom slučaju dakle, anuiteti koji su dospjeli prije otkaza ugovora o kreditu, sukladno čl. 372. st. 2. ZOO, predstavljaju povremena potraživanja. Stoga neovisno o tome što je ugovor o kreditu sklopljen u obliku solemnizirane privatne isprave koja ima snagu javnobilježničkog akta, anuiteti koji su dospjeli prije otkaza ugovora o kreditu i koji predstavljaju povremena potraživanja, ne zastarijevaju u roku od deset godina propisanom odredbom čl. 379. st. 1. ZOO, već sukladno čl. 379. st. 2. u svezi s čl. 372. st. 2. ZOO, u roku od tri godine računajući od dospjelosti svakog pojedinog anuiteta.

19. Međutim, zastarni rok od tri godine primjenjuje se samo na one anuitete koji su dospjeli prije otkaza ugovora o kreditu. Naime, odredbom čl. 10. Ugovora o kreditu ugovoreno je pravo tuženika da zbog neplaćena dva dospjela anuiteta otkaže ugovor o kreditu i učini ga dospjelim. Nesporno je da je tuženik ugovor o kreditu otkazao izjavom od 7. listopada 2005. Trenutkom otkaza ugovora o kreditu anuiteti koji u tom trenutku nisu dospjeli, postali su dospjeli s danom otkaza, te su prestali biti povremena potraživanja iz čl. 372. st. 2. ZOO. Stoga se na njih ne primjenjuje zastarni rok od tri godine iz čl. 372. st. 2 u svezi s čl. 379. st. 2. ZOO, već zastarni rok od deset godina iz čl. 379. st. 1. ZOO a obzirom na činjenicu da je ugovor o kreditu sklopljen u obliku privatne solemnizirane isprave.

20. U tom smislu potrebno je i navesti da tužitelj u žalbi pogrešno navodi da je ugovor o kreditu raskinut 7. listopada 2005. Naime, predmetni ugovor o kreditu nije raskinut, kako to pogrešno u žalbi navodi tužitelj, već otkazan. Iako i raskid i otkaz predstavljaju način prestanka obveza radi se o dva različita pravna instituta. Naime, raskid je način prestanka valjanog ugovora koji još nije ispunjen ili je samo djelomično ispunjen. S druge strane, otkaz je jednostrana izjava ugovorne strane kojim se okončava trajni ili trajniji ugovorni odnos. Raskid može djelovati i pro praeterito i pro futuro, dok otkaz djeluje uvijek pro futuro. Raskidom ugovora, u načelu, nastaje obveza restitucije ili povrata onoga što je primljeno na ime ispunjenja (čl. 132. ZOO), što kod otkaza nije slučaj. Dakle, da je ugovor o kreditu raskinut kako to pogrešno u žalbi navodi tužitelj, to bi značilo da bi korisnik kredita bio dužan vratiti cjelokupni iznos kredita sa zateznim kamatama od trenutka kada je iznos kredita primio, dok bi s druge strane, kreditor bio dužan vratiti iznos do raskida ugovora naplaćenih ugovornih kamata također sa zateznim kamatama koje bi tekle od svakog pojedinog plaćanja anuiteta.

21. U konkretnom slučaju predmetni ugovor o kreditu nije raskinut, već otkazan. Kako je ranije već u rješenju navedeno, stranke ugovora o kreditu su čl. 10. Ugovora o kreditu ugovorile da tuženik u slučaju neplaćanja dva dospjela anuiteta ima pravo otkazati kredit i učiniti ga dospjelim, što je tuženik izjavom o otkazu kredita od 7. listopada 2005. i učinio. Trenutkom otkaza dakle, 7. listopada 2005., dospjeli su anuiteti koji do 7. listopada 2005. još nisu bili dospjeli. Tuženik nije otkazom kredita mogao učiniti dospjelim anuitete koji su dospjeli prije 7. listopada 2005. jer su oni dospjeli prije toga sukladno čl. 7. Ugovora o kreditu tj. zadnjeg dana u mjesecu na koji se pojedini anuitet odnosi. Ne može primjerice anuitet za mjesec svibanj 2001. dospjeti najprije sukladno čl. 7. Ugovora o kreditu 31. svibnja 2001., te nakon toga po drugi puta dospjeti trenutkom otkaza ugovora o kreditu 7. listopada 2005. Kada bi se prihvatilo pravno shvaćanje tuženika da je otkazom ugovora o kreditu 7. listopada 2005. dospjeli ne samo, do tog trenutka nedospjeli, već i dospjeli anuiteti ugovora o kreditu koji su već ranije dospijevali sukladno čl. 7. Ugovora o kreditu, imali bi pravno nelogičnu i ovom sudu u potpunosti neprihvatljivu situaciju da pojedini dijelovi tražbine tuženika točnije anuiteti koji su dospijevali prije otkaza ugovora zapravo dospijevaju dva puta, prvi puta posljednjeg dana mjeseca na koji se anuitet odnosi, te drugi puta danom otkaza ugovora o kreditu. Prihvaćanjem takvog pravnog shvaćanja bilo bi i potpuno nejasno, a imajući u vidu da se zatezne kamate plaćaju od dana zakašnjenja kada dužnik padne u zakašnjenje odnosno dana dospjelosti, od kada je dužnik dužan plaćati zatezne kamate na anuitete dospjele prije otkaza ugovora o kreditu tj. da li na te anuitete vjerovnik ima pravo obračunavati zatezne kamate od posljednjeg dana mjeseca na koji se anuitet odnosi ili, ako bi se prihvatilo stajalište tuženika, (samo) od dana otkaza ugovora o kreditu kada su ti anuiteti (po drugi) puta dospjeli. Na kraju, potrebno je i napomenuti i kada bi se prihvatilo pravno shvaćanje tuženika da otkazom (ponovno) dospijevaju i anuiteti koji su dospjeli prije otkaza, te da za te anuitete zastara počinje teći trenutkom otkaza ugovora o kreditu, to bi omogućilo ne smo tuženiku već i ostalim kreditorima da institutom otkaza ugovora i kasnijim otkazivanjem ugovora o kreditu izbjegavaju primjenu kraćih zastarnih rokova za povremena potraživanja. U tom smislu potrebno i napomenuti i naglasiti da su odredbe o trajanju zastarnih rokova, pa tako i odredbe čl. 372. i čl. 379. st. 2. ZOO kojima su regulirani rokovi zastare za povremena potraživanja, prisilne naravi, te da se zastarni rokovi ne mogu ugovorom, pa tako niti ugovornim odredbama koje reguliraju otkaz ugovora o kreditu, niti skraćivati niti produljivati, pa bi stoga prihvaćanje pravnog shvaćanja kakvo je izrazio sud prvog stupnja bilo protivno smislu i cilju koji se želi ostvariti predmetnim odredbama, a to je da povremena potraživanja imaju kraći rok zastare čak i kada proistječu iz isprava navedenih u čl. 379. st. 1. ZOO.

22. Dakle, suprotno pravnom shvaćanju suda prvog stupnja i tuženika, anuiteti koji su dospijevali prije otkaza ugovora o kreditu, sukladno čl. 379. st. 2. u svezi s čl. 372. st. 2. ZOO, zastarijevaju u roku od tri godine računajući od dospjelosti svakog pojedinog anuiteta. Svi anuiteti koji u trenutku otkaza ugovora nisu bili dospjeli, danom otkaza ugovora postaju dospjeli te otkazivanjem ugovora ti anuiteti prestaju biti povremena potraživanja, tako da isti zastarijevaju, sukladno čl. 379. st. 1. ZOO, u roku od deset godina računajući od dana otkaza ugovora o kreditu.

23. Sud prvog stupnja zbog pogrešnog pravnog pristupa u pogledu spornog pitanja zastare i postojanja razloga za proglašenje ovrhe nedopuštenom iz čl. 46. st. 1. toč. 11. OZ nije utvrdio koji su točno anuiteti neplaćeni, kada su isti dospjeli, te da li su, uzevši obzir zastarni rok od tri godine iz čl. 379. st. 2. u svezi s čl. 372. st. 2. ZOO, isti zastarjeli. O tim odlučnim činjenicama presuda prvog stupnja nema razloga tako da je u tom dijelu ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP a uz to i je i činjenično stanje nepotpuno utvrđeno tako da je ostvaren i žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz 355. ZPP.

24. Osnovani su i žalbeni navodi tužitelja koji se odnose na visinu tražbine radi čije naplate je određena ovrha. U tom smislu potrebno je navesti da je u ovršnom postupku koji je prethodi ovom, tužitelj kao ovršenik podnio žalbu protiv rješenja o ovrsi u kojoj je sadržajno tvrdio da je ovršni sud rješenjem o ovrsi nepravilno i neosnovano odredio ovrhu i to iz razloga što tražbina tuženika kao ovrhovoditelja u trenutku donošenja rješenja o ovrsi zbog zastarjele tražbine i pogrešnog obračuna il ne postoji ili je znatno manja. Slijedom toga, sud je bio dužan utvrditi imajući u vidu istaknuti prigovor zastare koliko iznosi tražbina tuženika na dan kada je donijeto rješenje o ovrsi tj. na dan 16. srpnja 2010, te da li je posljedično tome ovršni sud imao osnova određivati ovrhu za iznos za koju ju je odredio. Pritom treba i navesti, a što je sud prvog stupnja nije imao u vidu, da je tuženik, kako to proizlazi iz izvatka iz poslovnih knjiga od 7. listopada 2005. (list 10 spisa), svoju tražbinu obračunao na dan otkaza ugovora o kreditu tj. na dan 7. listopada 2005, te da je na taj dan tražbina tuženika prema tvrdnjama tuženika, iznosila ukupno 57.269,06 kn te se sastojala od neplaćene glavnice u iznosu od 35.323,30 kn, neplaćenih redovnih (ugovornih) kamata u iznosu od 10.531,27 kn, neplaćenih zateznih kamata u iznosu od 11.314,49 kn i neplaćenih troškova u iznosu od 100,00 kn. Prisilnu naplatu tražbine upravo u toj visini (57.269,06 kn) tuženik je prijedlogom za ovrhu zahtijevao i u ovršnom postupku s time da je uz naplatu iznosa od 57.269,06 kn zahtijevao i naplatu zateznih kamata koje na iznos glavnice od 35.323,30 kn teku od 8. listopada 2005. (dan nakon otkaza ugovora o kreditu) pa do isplate.

25. Sud prvog stupnja je visinu tuženikove tražbine utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka, te je na osnovi istog utvrdio da na dan 31. svibnja 2010. tražbina tužitelja iznosila ukupno 71.967,22 kn. Na temelju takvog utvrđenja sud prvog stupnja je utvrdio da ne postoji razlog za proglašenje ovrhe nedopuštenom iz čl. 46. st. 1. toč. 9. OZ.

26. Međutim, prilikom utvrđivanja visine tražbine sud prvog stupnja je u potpunosti izgubio iz vida odredbu čl. 259. st. 1. ZPP koja propisuje da sud rukovodi vještačenjem što znači da je sud dužan jasno i određeno odrediti zadatak vještaku a kako bi se, sukladno čl. 250. ZPP, utvrdila sporna činjenica za čije je utvrđivanje potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. To nadalje znači da je sud prvog stupnja bio dužan jasno i određeno odrediti zadatak vještaku. Sud prvog stupnja je međutim, rješenjem od 7. siječnja 2019. (točka IV. rješenja) vještaku samo dao nejasan i nedovoljno određen zadatak da utvrdi ukupno dugovanje po osnovi utuženog kredita. U zadatku sud prvog stupanj nije odredio na koji dan treba utvrditi visinu tražbine, koju stopu zatezne kamate treba primijeniti, treba li ili ne treba prilikom izračuna uzeti u obzir anuitete koji su zastarjeli i dr., što je sud prvog stupnja obzirom na sporna pitanja u postupku bio dužan učiniti To je posljedično tome dovelo do toga da je vještak visinu tražbine, umjesto po parametrima koje mu je odredio sud, utvrđivao prema parametrima koje on smatra bitnim dajući suštinski svojim nalazom odgovore na pitanja koja su pravna i na koja odgovore treba dati sud, što je u konačnici dovelo i do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

27. Sud prvog stupnja je dakle prije svega trebao utvrditi da li je tražbina na dan tuženikova obračuna 7. listopada 2005. koji je ujedno i dan otkaza ugovora o kreditu iznosila 57.269,06 kn (35.323,30 kn glavnice, 10.531,27 kn redovnih (ugovornih) kamata, 11.314,49 kn zateznih kamata i 100,00 kn troškova), te posljedično tome da li je tom istom opsegu od 57.269,06 kn tražbina postojala i na dan 16. srpnja 2010. kada je ovršni sud donio rješenje o ovrsi i kada je određena ovrha za koju tužitelj u postupku tvrdi da je u potpunosti, ili barem djelomično, zbog zastare i pogrešno izvršenog obračuna nedopuštena. U tom smislu sud prvog stupnja je bio dužan utvrditi i da li je u razdoblju od obračuna tuženika 7. listopada 2005. pa do dana donošenja rješenja o ovrsi 16. srpnja 2010. izvršena kakva plaćanja na ime podmirenja dužne tražbine, te ako su postojala što je istima namireno i da li su ista i na koji način utjecala na visinu tražbine koja je postojala na dan donošenja rješenja o ovrsi 16. srpnja 2010.

28. U odnosu na obračun iznosa zateznih kamata sud prvog stupnja je trebao imati u vidu da su stranke ugovorom o kreditu (članak 7.) ugovorile valutnu klauzulu na što s pravom u žalbi ističe tužitelj u žalbi, a isto je osnovano isticao i u prvostupanjskom postupku. U slučaju ugovorene valutne klauzule vjerovniku u slučaju zakašnjenja, pripada zatezna kamata po stopi koju banka plaća u mjestu ispunjenja na štedne uloge po viđenju u toj stranoj valuti (u ovom slučaju to je valuta DEM odnosno kasnije EUR) u razdoblju primjene ZOO tj. do 1. siječnja 2006. kada je stupila na snagu odredba 22. st. 4. ZOO/05. U razdoblju od 1. siječnja 2006. pa do 31. prosinca 2007. vjerovniku pripada zatezna kamata po stopi propisnoj Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", br. 153/04), a od 1. siječnja 2008. pa nadalje vjerovniku pripada zatezna kamata u po stopi u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO koja odredba je 1. siječnja 2008. stupila na snagu.

29. Iz usmenog očitovanja vještaka danog na ročištu održanom dana 13. siječnja 2020. i pisanog očitovanja od 10. rujna 2020. proizlazi da vještak u razdoblju do 1. siječnja 2006 zatezne kamate nije obračunavao po stopi koju banka plaća u mjestu ispunjenja na štedne uloge po viđenju u toj valuti DEM odnosno kasnije EUR, što i nije čudno obzirom da mu sud uopće odredio po kojoj bi stopi trebao obračunavati zatezne kamate, što sud prvog stupnja nije učinio čak i kada je na taj dio obračuna tužitelj osnovano iznio prigovore. Zbog navedenog nalaz i mišljenje vještaka kojeg je sud prvog stupnja nekritički prihvatio je u tom dijelu protivan odredbama ZOO, te se na istome nije mogla temeljiti sudska odluka.

30. U odnosu na troškove koji su na dan otkaza ugovora o kreditu i izvršenog obračuna 7. listopada 2005. iznosili 100,00 kn vještak u svom pisanom očitovanju od 10. rujna 2020. navodi (točka 7. očitovanja) da je prilikom obračuna uzeo o obzir tri pojedinačna troška opomene i to na datume 9. srpnja 2001. i 24. srpnja 2001 u iznosu od 50,00 kn, te 7. listopada 2005. u visini 100,00 kn. Navedeni dio nalaza vještaka sud prvog stupnja također nekritički prihvaća, iako je i na taj dio nalaz tužitelj još u prvostupanjskom postupku osnovano iznio prigovore. Naime, sud prvog stupnja uopće nije pozvao tuženika da se očituje na što se točno troškovi od 100,00 kn iz izvatka iz poslovnih knjiga 7. listopada 2005. odnose i iz kojih razloga ti troškovi iznose upravo 100,00 kn. Ako se radi o troškovima opomena od 9. srpnja 2001. i 24. srpnja 2001 u iznosu od 50,00 kn, te 7. listopada 2005. u iznosu od 100,00 kn kako to u pisanom očitovanju navodi vještak, nejasno je i za sada nedokazano kome i kada su iste upućene i zašto trošak opomena od 9. srpnja 2001. i 24. srpnja 2001 u iznosi upravo 50,00 kn ili ne neki manji ili možda veći iznos, a trošak opomene od 7. listopada 2005. iznosi duplo više tj. 100,00 kn. Pritom ovaj sud primjećuje da je 7. listopada 2005. ugovor o kreditu otkazan pa je nejasno na što je tuženik tog dana opominjao i koga, te zašto trošak te opomene, ako se uopće radi o opomeni, iznosi 100,00 kn.

31. Uz ranije navedeno, potrebno je navesti da iz nalaza i mišljenja vještaka (list 109 spisa) proizlazi da je visinu pojedinog anuiteta vještak utvrđivao na način da je iznos pojedinog anuiteta na dan dospjelosti anuiteta preračunavao iz valute DEM i kasnije EUR u kune po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Međutim, čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća. Dakle, utvrđivanje visine kunske protuvrijednosti anuiteta vrši se prema srednjem tečaju tuženika kao kreditora, a ne prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke kako je to izvršio vještak.

32. Zaključno dakle, nalaz i mišljenje vještaka, koji je sud prvog stupnja u cijelosti prihvatio, nije podoban da se na istome temelji sudska odluka jer je isti izrađen djelomice protivno odredbama Ugovora o kreditu, te u pogledu obračuna zateznih kamata protivno i odredbama ZOO čemu je djelomično uzrok i pogrešni pravni pristup suda prvog stupnja u pogledu istaknutog prigovora zastre, ali i neodređivanje jasnog i određenog zadatka vještaku.

33. Dakle, i u odnosu na sporno pitanje nedopuštenosti ovrhe zbog nepostojanja odnosno postojanja manjeg iznosa tuženikove tražbine presuda prvog stupnja je proturječna, te nema razloga o odlučnim činjenicama, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Usto u odnosu na visinu tuženikove tražbine i činjenično stanje je pogrešno utvrđeno tako da je i u tom dijelu ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz 355. ZPP.

34. Osnovano tužitelj u žalbi ukazuje i da je u postupku istaknuo i prigovore koji se odnose na primjenu odredbe čl. 399. ZOO. U tom dijelu pobijana presuda nema nikakvih razloga tako da je i u tom dijelu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

35. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 369. st. 1. i čl. 370. ZPP, presudu suda prvog stupnja ukinuti u pobijanom dijelu pod tokom I. izreke i u tom dijelu vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

36. Kako obveza naknade troškova ovisi o konačnom rješenju spora, to je ukinuta i odluka o troškovima parničnog postupka u dosuđujućem dijelu točke II. izreke prvostupanjske presude.

37. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

38. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će imajući u vidu pravna shvaćanja ovog suda, posebice ona koja se odnose na zastare, otkloniti bitne povrede odredaba parničnog postupka, te će u ponovljenom postupku utvrditi slijedeće odlučne činjenice :

1. iznos anuiteta koji su dospjeli prije dana otkaza ugovora kreditu od 7. listopada 2005. a nisu plaćeni,

2. iznos anuiteta koji su dospjeli prije dana otkaza ugovora kreditu od 7. listopada 2005. i nisu plaćeni, ali su zastarjeli, imajući u vidu da ti anuiteti zastarijevaju u roku od tri godine (čl. 379. st. 2. u svezi s čl. 372. st. 2. ZOO) računajući od dana dospjelosti svakog pojedinog anuiteta,

3. iznos anuiteta koji u trenutku otkaza ugovora kreditu 7. listopada 2005. još nisu bili dospjeli i koji su dospjeli danom otkaza ugovora o kreditu,

4. iznos anuiteta koji su dospjeli otkazom ugovora o kreditu 7. listopada 2005., ali su zastarjeli imajući u vidu da ti anuiteti zastarijevaju u roku od deset godina (čl. 372. st. 1. ZOO) računajući od dana otkaza ugovora o kreditu,

5. visinu tražbine tuženika na dan 7. listopada 2005. i to ukupnu visinu razvrstanu po pojedinim dijelovima tražbine (glavnica, ugovorne (redovne) kamate, zatezne kamate, troškovi),

6. iznos eventualnih uplata u razdoblju od izrade tužiteljeva obračuna 7. listopada 2005. do dana 16. srpnja 2010. kada je donijeto rješenje o ovrsi, te, ako su iste izvršene, što je istima namireno i da li su ista i na koji način utjecala na visinu tražbine koja je postojala na dan donošenja rješenja o ovrsi 16. srpnja 2010.

7. visinu tražbine tuženika na dan 16. srpnja 2010. i to ukupnu visinu razvrstanu po pojedinim dijelovima tražbine (glavnica, ugovorne (redovne) kamate, zatezne kamate, troškovi).

39. Prilikom utvrđivanja visine tražbine sud prvog stupnja neće uzimati u obzir dijelove tražbine koji su zastarjeli, te će imati u vidu da je rješenjem Općinskog suda u Sisku posl. broj Ovr-1039/2010-31 od 25. svibnja 2016. tuženik odbijen sa dijelom ovršnog zahtjeva u odnosu na zatezne kamate koje na iznos glavnice od 35.323,30 kn teku u razdoblju od 8. listopada 2005 do 10. svibnja 2011. Visinu pojedinog anuiteta sud prvog stupnja će utvrditi imajući u vidu čl. 7. Ugovora o kreditu, dok će zatezne kamate, cijeneći da su stranke ugovorile valutnu klauzulu, obračunavati u razdoblju do 1. siječnja 2006. po stopi koju banka plaća u mjestu ispunjenja na štedne uloge po viđenju u valuti DEM odnosno kasnije EUR, u razdoblju od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi propisnoj Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", br.153/04), te od 1. siječnja 2008. pa nadalje po stopi u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO. U odnosu na troškove sud prvog stupnja će utvrditi o kojim se točno troškovima koje potražuje tuženik radi i da li je postojanje istih dokazano, ima li tuženik osnova potraživati te troškove i u kojoj visini imajući pritom u vidu pravila o teretu dokazivanja. Na kraju, sud prvog stupnja raspravit će i prigovore tužitelja koji se odnose na primjenu odredbe čl. 399. ZOO na predmetni ugovor o kreditu.

40. Nakon to utvrdi najprije navedene činjenice sud prvog stupnja će moći ocijeniti postoje li razlozi za proglašenje ovrhe nedopuštenom iz čl. 46. st. 1. toč. 9. i 11. OZ , te će moći donijeti pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

41. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 7. lipnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj, v.r.