Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 13 Gž-1058/2021-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Jasenke Grgić kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. L. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćnici M. B., odvjetnici u Z., protiv I.-tuženika T. T. d.o.o., T. T., OIB: …, zastupanog po punomoćnici M. K., odvjetnici u Z. te II.-tuženika C. o. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici M. G., dipl. pravnici, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-6229/2009-157 od 22. prosinca 2020., na sjednici vijeća održanoj dana 7. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-6229/2009-157 od 22. prosinca 2020. u pobijanom dijelu pod točkom II., V. i VIII. izreke u dijelu u kojem joj nije priznat parnični trošak preko iznosa od 50.036,56 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

II. Odbija se žalba I. tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-6229/2009-157 od 22. prosinca 2020. u pobijanom dijelu pod točkom I., III., IV., VI. te pod točkom VIII. izreke u dijelu kojim je naloženo I. tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 49.411,56 kn.

III. Odbija se žalba i dopuna žalbe II. tuženika kao djelomično neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn- 6229/2009-157 od 22. prosinca 2020. u pobijanom dijelu pod točkom I., III., IV., VI. te pod točkom VIII. izreke u dijelu kojim je naloženo II. tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 49.411,56 kn.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se dopuna žalbe tužiteljice od 6. siječnja 2021. protiv toč. I. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-6229/2009-157 od 22. prosinca 2020. kao nedopuštena.

II. Djelomično se prihvaćaju žalbe I. i II. tuženika i preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-6229/2009-157 od 22. prosinca 2020. u pobijanom dijelu pod točkom VIII. izreke kojom je tužiteljici dosuđen parnični trošak preko iznosa od 49.411,56 kn do iznosa od 50.036,56 kn (za iznos od 625,00 kn) i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 625,00 kn.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev I. tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev II. tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženicima solidarno isplatiti tužiteljici na ime naknade neimovinske štete iznos 57.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 27. studenoga 2009. do isplate dok je pod točkom II. odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu ostalog iznosa od 21.000,00 kuna na ime naknade neimovinske štete sa zakonskom zateznom kamatom od 28. svibnja 2009. do isplate kao i sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 57.000,00 kuna od 28. svibnja 2009. do 27. studenoga 2009. Nadalje, pod točkom III. izreke naloženo je tuženicima solidarno isplatiti tužiteljici na ime naknade imovinske štete iznos od 2.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 22. prosinca 2020. do isplate, a pod točkom IV. je naloženo tuženicima solidarno isplatiti tužiteljici naknadu izgubljene zarade u ukupnom iznosu od 18.592,60 kuna sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate. Isto tako, pod točkom V. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu naknade izgubljene zarade u ukupnom iznosu od 27.299,84 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate. Pod točkom VI. izreke naloženo je tuženicima solidarno isplatiti tužiteljici ukupan iznos od 7.751,42 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća do isplate dok je pod točkom VII. odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 49,16 kuna od 12. siječnja 2009. do 10. veljače 2009. i na iznos od 62,26 kuna od 12. siječnja 2009. do 10. veljače 2009. Nadalje, pod točkom VIII. naloženo je tuženicima nadoknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 50.036,56 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 22. prosinca 2020. do isplate. Isto tako, rješenjem istog suda odbijen je kao neosnovan prigovor II.-tuženika C. o. d.d. o mjesnoj nenadležnosti suda.

2. Protiv odbijajućeg dijela presude u točki II., V. te pod točkom VIII. u dijelu u kojem nije uspjela sa parničnim troškom preko iznosa od 50.036,56 kn žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19 - dalje: ZPP) te predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu sukladno navodima žalbe uz naknadu troškova žalbenog postupka. Isto tako, tužiteljica se i u dopuni žalbe žali na točku I. pobijane presude u dijelu koji se odnosi na visinu tužbenog zahtjeva te na troškove postupka koji joj nisu priznati.

3. Protiv dosuđujućeg dijela pod točkom I., III., IV., VI. i VIII. izreke kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, žali se I. tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. ZPP te predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu sukladno žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Isto tako, protiv navedene presude preko ukupno dosuđenog iznosa imovinske i neimovinske štete od 45.768,19 kn, žali se II. tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. ZPP te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu sukladno žalbenim navodima na način da tužiteljicu odbije s tužbenim zahtjevom preko iznosa od 45.768,19 kn uz naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 1.491,52 kn. Isto tako, u dopuni žalbe osporava visinu štete i visinu pokrivenosti štete policom osiguranja.

5. Žalba tužiteljice je neosnovana, a dopuna žalbe je nedopuštena.

6. Žalbe tuženika su djelomično osnovane u pogledu odluke o parničnom trošku.

7. U odnosu na dopunu žalbe tužiteljice valja reći da prema odredbi čl. 358. st. 3. ZPP žalba je nedopuštena ako je žalbu podnijela osoba koja nije ovlaštena za podnošenje žalbe, ili osoba koja se odrekla prava na žalbu, ili ako osoba koja je podnijela žalbu nema pravnog interesa za podnošenje žalbe.

8. Tužiteljica u dopuni žalbe navodi da presudu pobija pod toč. I. Budući da je pod toč. I. izreke prvostupanjske presude prihvaćen njen zahtjev i dosuđen joj iznos od 57.000,00 kn, to tužiteljica nema pravni interes za podnošenje žalbe protiv navedenog dijela toč. I. izreke.

9. Slijedom navedenoga na temelju odredbe čl. 367. st. 1. ZPP valjalo je odbaciti dopunu žalbe tužiteljice kao nedopuštenu, stoga je odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom I.

10. Predmet spora zahtjev je tužiteljice za naknadu neimovinske i imovinske štete te imovinske štete zbog izgubljene zarade i troškova liječenja nastale joj u štetnom događaju od 11. siječnja 2009. kada je stradala u T. T. na način da se okliznula i pala te zadobila ozljede.

11. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a niti one koje tuženici ističu u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika, a ne postoje drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a.

12. Također, suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP), pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Naime, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio, jer je izvedene dokaze medicinskih vještačenja prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, slijedom čega su žalbeni navodi neosnovani.

13. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka na temelju izvedenih dokaza utvrđeno:

- da je tužiteljica dana 11. siječnja 2009. stradala u T. T. kada se na putu od garderobe do bazena poskliznula na skliskim pločicama;

- da iz iskaza Z. T., svjedoka koji je odmah obaviješten o događaju proizlazi da iz opisa mjesta događaja koji je naznačen u točki 4. zapisnika proizlazi da je tužiteljica pala na području između garderobe do hodnika i da se radi o vlažnom prostoru, pa su te oznake postavljene zbog toga što se unatoč svim poduzetim mjerama osoba može poskliznuti i čistačice skupljaju vodu u podnožju i na vrhu stepeništa strojem, a na samim stepenicama "mopom" (metlom s nastavkom za skupljanje vode), a tužiteljica nije prva osoba koja je pala, a nije ni prva osoba povodom čijeg je pada sastavio zapisnik;

- da iz iskaza svjedoka M. C. proizlazi da je tužiteljica pala na ravnoj plohi, nakon što je već prošla stepenice te kada se spustila na tu površinu provjerila je rukom i osjetila da je površina bila skliska,

- da iz iskaza J. O. proizlazi da je u trenutku kada je tužiteljica pala bila još na zadnjim stepenicama i nije primijetila da na tom dijelu na kojem je tužiteljica pala bi bili postavljeni bilo kakvi znakovi upozorenja da se radi o skliskoj površini, a isto tako iz iskaza svjedoka Ž. P. koji je bio zaposlen kod I. tuženika proizlazi da je obišao mjesto nakon što je tužiteljica pala i vidio da je to mjesto bilo sasvim uredno time da je na par mjesta bilo vlažno, ali to nisu bile lokve vode;

- da iz podataka iz Svjedodžbe o sukladnosti proizlazi da se radi o podnim i zidnim porculanskim pločicama glaziranim, dok iz Zaključka o sažetku izvješća o pregledu i ispitivanju bi proizlazilo da se radi o neglaziranim porculanskim pločicama, što je međusobno proturječno, a isto tako proizlazi da bi te pločice udovoljavale zahtjevu određivanja otpornosti na klizanje DIN 51130, ali ni iz jednog dokaza nije razvidno da su upravo pločice na mjestu na kojemu je tužiteljica pala udovoljavale tom zahtjevu odnosno I. tuženik nije dokazao da se spomenuti zahtjev DIN 51130 odnosi na pločice postavljene u prostorijama u kojima je vlaga i u kojima je predviđeno hodanje bosim nogama, (a ne primjerice na pločice postavljene u suhim prostorijama u kojima je predviđeno hodanje u obući).

14. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da skliske pločice predstavljaju opasnu stvar, slijedom čega I.-tuženik T. T. j d.o.o. odgovara tužiteljici za štetu po kriteriju uzročnosti, a sukladno odredbi čl. 1064. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje: ZOO), a tuženici nisu dokazali odnosno niti iz jednog dokaza ne proizlazi da je tužiteljica na bilo koji način pridonijela svom padu te solidarno s I. tuženikom odgovara za štetu tužiteljici i II.-tuženik C. o. i to do iznosa njegove obveze, a temeljem odredbe čl. 965. st. 1. ZOO-a.

15. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud. 16. Naime, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje koje tuženici niti u prvostupanjskom, a niti u žalbenom postupku nisu uspjeli dovesti u sumnju, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 1063. i čl. 1064. ZOO, a niti su tuženici dokazali da postoje okolnosti makar i za djelomično za oslobođenje od odgovornosti primjenom čl. 1067. st. 2. i 3. ZOO-a.

17. Neosnovano I. tuženik osporava postojanje odgovornosti za nastanak štetnog događaja navodeći da je tužiteljica pala na zadnjim stepenicama koje su obložene posebnim protukliznim pločicama budući da je tijekom postupka utvrđeno da je pala nakon što je prošla stepenice. Naime, iz iskaza svjedokinje M. C., jasno proizlazi da je tužiteljica pala nakon što je prošla stepenice na kojima postoje rukohvati za koje se pridržava i pala je na ranoj plohi nakon što završavaju stepenice, a ta površina gdje je pala je bila skliska što je i provjerila rukom. Takav iskaz potvrđuje i svjedokinja J. O. koja je navela da se tužiteljica poskliznula u trenutku kada je već sišla niz stepenice, dakle, na ravnom dijelu, na udaljenosti metar od zadnje stepenice, a što je suglasno i iskazu tužiteljice koja je navela da je pala nakon što je sišla sa stepenica na udaljenosti od metar od zadnje stepenice pri čemu se radilo o skliskoj površini, slijedom čega su žalbeni navodi da nije utvrđeno mjesto pada i da se radi o samovoljnom utvrđivanju suda da se radi o glatkim pločicama na kojima je moguće klizanje, u cijelosti neosnovani.

18. Osim toga, iz iskaza Z. T., svjedoka koji je odmah obaviješten o događaju proizlazi da iz opisa mjesta događaja koji je naznačen u točki 4. zapisnika proizlazi da je tužiteljica pala na području između garderobe do hodnika i da se radi o vlažnom prostoru, kao i da su postavljene oznake zbog toga što se unatoč svim poduzetim mjerama osoba može poskliznuti, a tužiteljica nije prva osoba koja je pala, a nije ni prva osoba povodom čijeg je pada sastavio zapisnik, tako da su žalbeni navodi da bez obzira da li su hrapave ili glatke pločice da su napravljene upravo tako da onemogućuju klizavost, nedokazani i neosnovani.

19. Dakle, iz provedenog dokaznog postupka je utvrđeno da je tužiteljica pala nakon što je sišla sa zadnje stepenice na glatke skliske pločice, dok tuženik nije ni dokazao da su upravo pločice na mjestu na kojemu je tužiteljica pala udovoljavale zahtjevu protuklizavosti odnosno I. tuženik nije dokazao da se spomenuti zahtjev DIN 51130 odnosi na pločice postavljene u prostorijama u kojima je vlaga i u kojima je predviđeno hodanje bosim nogama, (a ne primjerice na pločice postavljene u suhim prostorijama u kojima je predviđeno hodanje u obući).

20. Također, neosnovani su žalbeni navodi da prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega ne postoji doprinos tužiteljice nastanku štetnom događaju te pravilnim ovaj sud ocjenjuje utvrđenje prvostupanjskog suda da tuženici u smislu odredbi članka 1067. st.2., 3. i 4. ZOO-a nisu dokazali da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ni otkloniti, a isto tako ni da bi oštećena tužiteljica djelomično doprinijela nastanku štete.

21. Naime, iz iskaza svjedokinje M. C. jasno proizlazi da je tužiteljica pala nakon što je već prošla stepenice, na kojima postoje rukohvati za koje se je pridržavala, a na površini na kojoj je pala nije bilo znaka opasnosti od klizanja, te je vidjela da su poslije postavili znak na kojem je pisalo „Pazi, oprez“, a takav iskaz potvrđuje i iskaz svjedokinje J. O. koja je decidirano iskazivala da na tom dijelu na kojem je tužiteljica pala nije primijetila da bi bili postavljeni bilo kakvi znakovi upozorenja da se radi o skliskoj površini, dok je sama tužiteljica navela da se nakon što je prešla zadnju stepenicu nije imala za što uhvatiti, slijedom čega žalbeni navodi tuženika o eventualnom doprinosu štetnom događaju nisu osnovani.

22. Isto tako, u odnosu na žalbene navode tuženika u kojima preocjenjuju iskaze saslušanih svjedoka, valja reći da na isto nisu ovlašteni, jer u skladu s odredbom čl. 8. ZPP samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost. Naime, tuženici žalbenim navodima iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda, a koja ocjena nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja, a i neodlučni su navodi da bi sud trebao utvrđivati zašto ostali nisu pali i zašto je jedino tužiteljica pala.

23. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je I. tuženik odgovoran za štetu na temelju čl. 1063. i čl. 1064. ZOO budući da nije utvrđena činjenična podloga za oslobođenje makar i djelomično za oslobođenje od odgovornosti primjenom čl. 1067. st. 2. i 3. ZOO-a dok je II. tuženik odgovoran solidarno s I. tuženikom do iznosa njegove obveze sukladno odredbi čl. 965. st. 1. ZOO, a što II. tuženik nije niti osporavao.

24. Odlučne činjenice za utvrđenje visine zahtijevane neimovinske i imovinske štete prvostupanjski sud utvrdio je provedenim dokazom liječničkim vještačenjem po stalnim sudskim vještacima dr. G. M. i dr. M. M. te prof. logopedu N. Š. V., kao i dr. A. B., vještaku zaštite na radu i to:

- da je tužiteljica prilikom stradavanja u štetnom događaju od 11. siječnja 2009. zadobila iščašenje lijevog ramena i prijelom velike kvrge lijeve nadlaktice uslijed čega je došlo do oštećenja tjelesnog i duševnog zdravlja, koje se ogleda u vidu stanja nakon luksacije lijevog ramena i prijeloma velikog tuberkuluma s posljedičnim ograničenjem opsega pokreta lijevog ramena u lakom do srednjem stupnju, s posljedičnim subakromijalnim bursitisom i SLAP lezijom, a na psihičkom planu je razvila kliničku sliku reaktivnog Depresivnog poremećaja;

- da je tužiteljica fizičke bolove jakog intenziteta trpjela 3 dana ukupno, srednjeg intenziteta ukupno 15 dana i slabijeg intenziteta naredna 3 mjeseca ukupno. Povremene bolove slabijeg intenziteta, koje trpi i danas, ulaze u ocjenu pojačanih napora. Pri štetnom događaju trpjela je kratkotrajni primarni strah jakog intenziteta, a u sklopu prilagodbe na novonastalo stanje trpjela je sekundarni strah umjerenog do jakog oscilirajućeg intenziteta sveukupno do 3 dana, te potom umjerenog oscilirajućeg intenziteta sveukupno do 2 tjedna dok je po navedenom trpjela slabiji oscilirajući strah sveukupno do 3 mjeseca, a utvrđeno je da je zaostao kasni, povremeni strah slabijeg oscilirajućeg intenziteta, u situacijama koje ju podsjećaju na štetni događaj, a koji ulazi u ocjenu pojačanih napora.

- da je tužiteljici tuđa pomoć, pružana od strane ukućana, bila potrebna tijekom 4 tjedna u opsegu od 2 sata dnevno, a u daljnjem tijeku, tuđa pomoć bila joj je potrebna u trajanju od 2 mjeseca ukupno, a u opsegu od 10 sati tjedno, a za obavljanje težih poslova dok je liječenje tužiteljice završeno s posljednjim nalazom koji je priložen u medicinsku dokumentaciju i to dana 26.11.2009.;

- da vještaci duševne boli zbog smanjenja opće životne aktivnosti cijene s 15%, te će tužiteljica u tom opsegu morati ulagati pojačane napore u svom budućem životu;

- da je prvostupanjski sud posumnjao u nalaz i mišljenje S. J. J. iz razloga, jer ga nije iznijela na siguran i jasan način i jer su se vještaci dr. M. M. i dr. G. M. izjasnili da nisu u mogućnosti dati objedinjenu ocjenu smanjenja opće životne i radne aktivnosti s logopedom, ali i zbog toga što je vještakinja medicine rada dr. A. B. u svom niže izloženom nalazu i mišljenju napomenula da je u osobnom kontaktu s tužiteljicom prilikom uzimanja anamnestičkih podataka, kao i u telefonskom razgovoru kada ju je tužiteljica zvala na telefon, primijetila da tužiteljica ne muca, slijedom čega je određeno vještačenje po prof. N. Š. V., čemu se stranke nisu protivile;

- da iz mišljenja prof. logopeda N. Š. V. proizlazi da govorne disfluencije (brzopletost u govoru) nisu u uzročno - posljedičnoj vezi sa štetnim događajem koji se dogodio 11.1.2009. te da je za mucanje potrebno puno jači stresni događaj od ovoga konkretnoga, a tužiteljica je takvih stresnih događaja imala, a što proizlazi iz stanja spisa. Razvojno znači da se još u najranijoj dječjoj dobi pojavljuju govorne teškoće, tu spada poremećaj ritma i tempa u što ulaze brzopletost i mucanje. Osoba od najranije dječje dobi ukoliko muca, pojavnost je visoka te se mucanje periodično javlja tokom života čak i uslijed logopedskih intervencija, ali kod tužiteljice takva situacija nije bila, jer prethodno nije zabilježeno da je tužiteljica mucala;

- da je bolovanje tužiteljice u razdoblju od 12.1.2009. - 28.4.2010. u uzročno - posljedičnoj vezi s ozljeđivanjem tužiteljice u predmetnom štetnom događaju. U periodu od 29.4.2010. do 22.8.2010. tužiteljica je bila sposobna za posao trgovca u kiosku uz ograničenje dizanja tereta preko 5 kg, jer se radi o ozljedi lijeve ruke, a tužiteljica je dešnjak. Od 23.8.2010. - 21.6.2011. tužiteljica je bila na bolovanju zbog prijeloma V. metatarzalne kosti na desnom stopalu i psihičkih tegoba koje nisu u svezi s predmetnim štetnim događajem.

25. Obzirom na naprijed utvrđene odlučne kvalifikatorne okolnosti o kojima ovisi visina pravične novčane naknade za povredu prava osobnosti primjenom čl.1100. ZOO-a, prvostupanjski sud utvrđuje da tužiteljici iznos od 57.000,00 kuna predstavlja pravičnu novčanu naknadu za pretrpljenu neimovinsku štetu sa zakonskom zateznom kamatom od 27. studenoga 2009. do isplate, dok ju je odbio za preostali iznos od 21.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 28. svibnja 2009. do isplate i za zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos od 57.000,00 kuna od 28. svibnja 2009. do 27. studenoga 2009. Isto tako, tužiteljica ima pravo i na naknadu za imovinsku štetu zbog potrebne joj tuđe pomoći koju joj je pružala uža i šira obitelj u zahtijevanom iznosu od 2.000,00 kuna (1095. st. 1. ZOO), jer joj je tuđa pomoć bila potrebna prema prihvaćenom nalazu i mišljenju vještaka 136 sati (4 tjedna x 2 sata dnevno i 20 dana x 1 sat dnevno) po cijeni sata tuđe pomoći i njege od 15,00 kn. 26. Neosnovani su i žalbeni navodi stranaka kojima osporavaju visinu dosuđene naknade štete. To iz razloga jer je sud prvog stupnja utvrdio sve okolnosti iz čl. 1100. st. 2. ZOO o kojima ovisi visina pravične novčane naknade, te je pravilno utvrdio da je tužiteljica pretrpjela povredu prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje i da težina povrede prava osobnosti kao i okolnosti slučaja opravdavaju dosuđivanje pravilne novčane naknade. Naime, tužiteljica je pretrpjela ozljede zbog kojih je trpjela fizičke bolove i strah, te duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti i to u opsegu koji, i prema stajalištu ovog suda, u potpunosti opravdavaju dosuđivanje pravične novčane naknade. Pritom je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 19. i čl. 1100. ZOO kada je utvrdio da je tužiteljica pretrpjela neimovinsku štetu u visini od 57.000,00 kn, kao i imovinsku štetu u iznosu od 2.000,00 kn te nije u tom dijelu ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi ističu tuženici, a isto tako niti se navodi žalbe tužiteljice ne mogu prihvatiti, a niti su njezina shvaćanja o tome koliko bi predstavljala pravična novčana naknada za povredu prava osobnosti u konkretnom slučaju opravdana.

27. U odnosu na žalbene navode II. tuženika da je prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev jer da je tužiteljica s osnova pretrpljenih bolova potraživala iznos od 17.000,00 kn, a dosuđeno joj je 22.000,00 kn kao i da je s osnova pretrpljenog straha potraživala iznos od 16.000,00 kn, a dosuđeno joj je 21.000,00 kn, valja reći da prema Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2006., a koji prihvaća objektivnu koncepciju neimovinske štete, pretrpljeni fizički bolovi i strah, te duševni bolovi zbog smanjenja životne aktivnosti i naruženosti više nisu vidovi neimovinske štete, već su samo kriteriji i mjerilo težine povrede prava osobnosti, te se uzimaju, pored drugih okolnosti, pri utvrđivanju visine pravične novčane naknade. Slijedom toga, nije bilo osnove da se za pretrpljene fizičke bolove i strah, te za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti i naruženosti odmjeravaju i dosuđuju zasebno za svaki taj kriterij pojedini iznos pravične novčane naknade, već se pravična novčana naknada za povredu prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje dosuđuje u jednom ukupnom iznosu koji je u konkretnom slučaju dosuđen u iznosu od 57.000,00 kn dok je tužiteljica potraživala na ime neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje iznos od ukupno 78.000,00 kn, tako da su žalbeni navodi II. tuženika neosnovani.

28. Isto tako, u odnosu na žalbene navode II. tuženika da tužiteljica nije dokazala da su troškovi liječenja bili neophodni i da ih je mogla obaviti na teret HZZO, valja reći da iz nalaza i mišljenja vještaka dr. M. i dr. M. proizlazi da materijalni troškovi specificirani na listu 73 spisa su u uzročno posljedičnoj su vezi s ozljeđivanjem tužiteljice u predmetnom štetnom događaju, a služili su u svrhu liječenja tužiteljice, dok tuženici nisu kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud dokazali da je tužiteljica to liječenje na teret HZZO-a mogla obaviti u optimalnom roku od ozljeđivanja i bez štetnih posljedica po svoje zdravlje.

29. Nadalje, u odnosu na žalbene navode II. tuženika da je tužiteljici dosuđen ukupni iznos s osnova izgubljene zarade u iznosu od 18.592,60 kn, dok zbrajanjem pojedinih iznosa na koje tužiteljica potražuje kamatu iznosi manje odnosno 18.210,24 kn, valja reći da tužiteljica može na manji iznos potraživati zakonske zatezne kamate, a ne na cjelokupno dosuđeni iznos, slijedom čega navedeno nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

30. U odnosu na navode II. tuženika u dopuni žalbe da nije sigurno da li je baš presuđeni iznos u cijelosti pokriven policom osiguranja II-tuženika, valja reći da je tijekom postupka utvrđeno da sukladno zaključenoj polici osiguranja obveza II. tuženika iznosi 300.000,00 kn po štetnom događaju tako da utvrđeni iznos štete u ovom štetnom događaju ne prelazi iznos osigurane svote, a zatezne kamate i parnični troškovi dosuđuju bez obzira na limit osiguranja (čl. 1089. ZOO). (tako i Vrhovni sud RH u odluci Rev 1002/07-2 od 1. listopada 2008.)

31. U odnosu na žalbene navode tužiteljice da prvostupanjski sud pogrešno usvaja nalaz i mišljenje vještaka N. Š. V. bez odgovarajućeg obrazloženja, a ne priznaje nalaz i mišljenje vještaka za logopediju dr. S. J. J., valja reći da tužiteljica takvim žalbenim navodima preocjenjuje izvedene dokaze, a na što nije ovlaštena jer u skladu s odredbom čl. 8. ZPP samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Naime, tužiteljica žalbenim navodima iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda, a koja ocjena prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost prihvaćenog nalaza i mišljenja logopedice N. Š. V.

32. Isto tako, u odnosu na daljnje žalbene navode tužiteljice koji se u bitnom svode na ponavljanje već iznesenih prigovora nalazu i mišljenju N. Š. V., valja odgovoriti da je vještačenje u postupku pred prvostupanjskim sudom provedeno u skladu s odredbama čl. 250. - čl. 262. ZPP, te ocjena suda u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka nije s uspjehom dovedena u sumnju. Naime, prvostupanjski sud je posumnjao u nalaz i mišljenje vještakinje S. J. J. jer nije otklonila prigovore stranaka i zato što je dr. A. B. prilikom kontaktiranja u osobnom kontaktu s tužiteljicom primijetila da tužiteljica ne muca, slijedom čega je pravilno sud sukladno čl. 261. ZPP odredio izvođenje dokaza novim vještačenjem po logopedu, a iz tog nalaza decidirano proizlazi da govorne disfluencije (brzopletost u govoru) nisu u uzročno - posljedičnoj vezi sa štetnim događajem koji se dogodio 11.1.2009. dok je u usmenom očitovanju pojasnila da je za mucanje potrebno puno jači stresni događaj od ovoga konkretnoga, a tužiteljica je takvih stresnih događaja imala, a što proizlazi iz stanja spisa. Razvojno znači da se još u najranijoj dječjoj dobi pojavljuju govorne teškoće, tu spada poremećaj ritma i tempa u što ulaze brzopletost i mucanje. Osoba od najranije dječje dobi ukoliko muca, pojavnost je visoka te se mucanje periodično javlja tokom života čak i uslijed logopedskih intervencija, ali međutim, kod tužiteljice takva situacija nije bila, jer prethodno nije zabilježeno da je tužiteljica mucala.

33. Isto tako, u odnosu na žalbene navode tužiteljice da nije točno da su vještaci naveli da nisu u mogućnosti dati objedinjenu ocjenu smanjenje životne i radne aktivnosti s logopedom, valja reći da su vještaci decidirano u podnesku od 12. veljače 2018. (list 409 spisa), naveli da ponovnim uvidom u spis kao i u nalaze i mišljenje logopeda te iskaze na glavnoj raspravi 11. svibnja 2017. nisu u mogućnosti dati objedinjenu ocjenu smanjenja životne i radne aktivnosti, slijedom čega su žalbeni navodi tužiteljice paušalni i neosnovani.

34. Nadalje, u odnosu na žalbene navode da dr. logoped N. Š. V. upotrebljava nejasnu sintagmu da govorni poremećaji ne moraju nužno biti u uzročno posljedičnoj vezi s predmetnim štetnim događajem što znači da ne isključuje postojanje uzročno posljedične veze, valja reći da iz pisanog nalaza i mišljenja (list 552 spisa), jasno proizlazi da govorne disfluencije (brzopletost u govoru) nisu u uzročno posljedičnoj vezi sa štetnim događajem od 11. siječnja 2009., slijedom čega nije odgovarala na daljnja pitanja suda, koja su se odnosila na mogućnost da postoji uzročno – posljedična veza govorno-jezične komunikacije sa štetnim događajem od 11. siječnja 2009., a kod svog nalaza je ostala i nakon što je tužiteljicu saslušala na ročištu 25. rujna 2020.

35. Nadalje, u odnosu na žalbene navode tužiteljice da je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka medicine rada dr. A. B. koja je utvrdila da bolovanje i psihičke tegobe u razdoblju od 23. kolovoza 2010. do 21. lipnja 2011. nisu u uzročno posljedičnoj vezi s predmetnim događajem što je u suprotnosti s nalazom i mišljenjem vještaka psihijatra dr. M., valja reći da iz pobijane odluke proizlazi da je prvostupanjski sud detaljno obrazložio zbog čega prihvaća nalaz i mišljenje vještaka medicine rada, navodeći da nalaz i mišljenje vještaka dr. M. i dr. M. nije prihvaćen u dijelu u kojemu je njihov nalaz i mišljenje suprotan nalazu i mišljenju dr. A. B., vještaku medicine rada, budući da vještaci dr. G. M. i dr. M. M. nisu imali na uvid zdravstveni karton tužiteljice, a ni obrazac 2IN. Stoga je i po stavu ovog suda prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je nalaz vještaka medicine rada potpun, stručan, vjerodostojan i da je upravo specijalist medicine rada stručna i kompetentna osoba za tu vrstu vještačenja, a iz kojeg proizlazi da bolovanje u razdoblju od 23. kolovoza 2010. do 21. lipnja 2011. nije u uzročnoj vezi s štetnim događajem, slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

36. Isto tako, u odnosu na žalbene navode I. tuženika kojima preocjenjuje prihvaćene nalaze i mišljenja provedenih vještačenja dajući svoju ocjenu o tome, valja reći da takvim žalbenim navodima preocjenjuje izvedene dokaze, a na što nije ovlašten jer u skladu s odredbom čl. 8. ZPP samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka dok je prvostupanjski sud dao jasne i određene razloge, koje prihvaća i ovaj sud budući da ničim nije dovedena u sumnju valjanost prihvaćenih nalaza i mišljenja.

37. Kako je, slijedom navedenog na temelju izvedenih dokaza činjenično stanje dovoljno raspravljeno i kako tužiteljičinom i tuženikovom preocjenom izvedenih dokaza i relativizacijom njihove vjerodostojnosti, nisu dovedena u sumnju utvrđenja pobijane presude, to nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

38. U pogledu odluke o parničnom trošku, sud prvog stupnja, pri odlučivanju koje će troškove tužitelju naknaditi jasno je naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (čl. 155. st. 1. ZPP-a), a iz kojeg je razvidno i koliko bodova pripada tužitelju za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 91/04., 37/05., 59/07. i 148/09., 142/12., 103/14., 118/14.), a sukladno uspjehu u sporu. (čl. 154. st. 2. ZPP).

39. U odnosu na žalbene navode tužiteljice da joj prvostupanjski sud nije priznao trošak sastava odštetnog zahtjeva prema I. tuženiku iako je potreban, valja reći da je pravilno sud prvog stupnja primijenio odredbu članka 155. u vezi sa OT-om kad je ocijenio da trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora nije bio potreban u vođenju predmetne parnice, budući da po postojećim zakonskim propisima nije predviđeno niti potrebno da prije pokretanja sudskog postupka kakav je predmetni, tužiteljica podnosi zahtjev za mirno rješenje spora I. tuženiku.

40. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud tužiteljici dosudio trošak obrazloženih podnesaka i to podnesaka od 21.12.2009., 16.9.2013., 8.1.2019. i 10.2.2015. od po 250 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT/09), te sastava podnesaka od 4.12.2011., 5.4.2012., 18.9.2014., 3.10.2014., 14.4.2015., 11.6.2018., 18.6.2018., 26.4.2019., 13.11.2019.

23.7.2020. i 23.9.2020. od po 50 bodova (Tbr. 8. toč. 3. OT/09), dok su svi ostali podnesci kako to proizlazi iz obrazloženja pobijane odluke nisu bili potrebni radi vođenja parnice tako da ih prvostupanjski sud pravilno nije priznao u skladu s odredbom Tbr. 8./1. Tarife te sukladno odredbi čl. 155. ZPP, slijedom čega je žalba i u tom dijelu neosnovana.

41. Međutim, pravilno II. tuženik ističe da tužiteljici nije trebalo priznati trošak pristupa na ročište za objavu budući da iz zapisnika od 22. prosinca 2020. proizlazi da tužiteljica nije pristupila na ročište za objavu presude pa joj stoga takav trošak nije niti nastao tako da je žalbu II. tuženika u tom dijelu osnovana te je valjalo preinačiti pobijanu odluku u točki VIII. te odbiti tužiteljicu za iznos od 625,00 kn (čl. 380. toč. 3. ZPP).

42. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom II., V. i VIII. izreke u dijelu u kojem joj nije priznat parnični trošak preko iznosa od 50.036,56 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te odlučiti kao pod točkom I. izreke presude, a isto tako odbiti žalbe tuženika kao djelomično neosnovane u pobijanom dijelu pod točkom I., III., IV., VI. i VIII. izreke u dijelu kojim je naloženo da tužiteljici naknade parnični trošak u iznosu od 49.411,56 kn pa je odlučeno kao pod točkom II. i III. izreke.

43. Odbijen je i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbe, jer nije uspjela u žalbenom postupku te je odlučeno kao pod točkom III. izreke rješenja (čl. 166. st.

1.ZPP).

44. Kako su tuženici u žalbenom postupku uspjeli samo u razmjerno neznatnom dijelu i to u pogledu sporednog potraživanja to im nije priznat trošak žalbenog postupka te je po čl. 166. st. 1. ZPP odlučeno kao pod točkom IV. i V. izreke rješenja.

U Zagrebu 7. lipnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Grgić, v.r.