Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 13 Gž-2285/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Jasenke Grgić kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz V.1 , oib: 34485151517, zastupanog po punomoćnici Z. B., odvjetnici u Z., protiv 1. tuženika E. N. d.o.o. iz Č., oib: 84567277611 i 2. tuženika A. O., U., oib: 99298209844, sada sa boravištem na adresi Č., radi utvrđenja ništetnosti i utvrđenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi 1. tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Pazinu, poslovni broj P- 3331/15 od 13. srpnja 2017., na sjednici vijeća održanoj dana 7. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba 1. tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Pazinu, poslovni broj P-3331/15 od 13. srpnja 2017., u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu da se utvrdi da je ništetna izjava o priznanju duga i obvezi isplate od 10. svibnja 2003. koju je sastavio D. M. iz V.1 , i koja isprava je solemnizirana kod javne bilježnice A. P. dana 20. svibnja 2003. godine u dijelu koji se odnosi na obvezu plaćanja zateznih kamata od 1,75 % za štetu koju vjerovnik trpi zbog zakašnjenja kao razliku do potpune naknade štete (st.I/), zatim da se proglasi kao nedopuštena ovrha posl. broj Ovr-113/13 Općinskog suda u Poreču od 14. ožujka 2013., Ovr-347/14 Općinskog suda u Poreču od 4. lipnja 2014. godine te Ovr-2824/15 Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Poreču (st.II/), kao i da se naloži 1. i 2. tužitelju da naknade tužitelju parnični trošak u iznosu od 18.358,09 kn dok se u preostalom dijelu u iznosu od 2.343,75 kn odbijen zahtjev za naknadom troškova postupka, kao neosnovan. Pod točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu da se utvrdi da je ništetna izjava o priznanju duga i obvezi isplate od 10. svibnja 2003. koju je sastavio D. M. iz V.1 , i koja isprava je solemnizirana kod javne bilježnice A. P. dana 20. svibnja 2003. godine u dijelu koji se odnosi na obvezu plaćanja zateznih kamata u iznosu 1,25 % mjesečno za zakašnjelo plaćanje", kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude u točki I. izreke osim u dijelu kojim je tužitelj odbijen s parničnim troškom, žali se 1. tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1.i 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima odnosno podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu 1. tuženika osporava žalbene navode u cijelosti te predlaže žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu uz naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je da se proglase nedopuštenim ovrhe koje se vode kod Općinskog suda u Poreču, pod posl. brojem Ovr-113/13 i pod posl. brojem Ovr-347/14 te kod ovog suda, Stalne službe u Poreču, pod posl. brojem Ovr-2824/15 te utvrđenje ništetnosti izjave o priznanju duga i o isplati obveze od 10. svibnja 2003. u dijelu koji se odnosi na obvezu plaćanja zateznih kamata od 1,75 % za štetu koju vjerovnik trpi zbog zakašnjenja kao razliku do potpune naknade štete.

6. Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, a niti one koje žalitelj ističe.

7. Naime, žalitelj ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, u svezi s čl. 232. st. 2. ZPP obzirom da je isprava o isplati duga od 23. lipnja 2003. na hrvatskom jeziku, a 2. tuženik je državljanin Republike Hrvatske, da 2. tuženik unatoč namjeri da raspravlja nije dao potpuno očitovanje, slijedom čega da je presuda proturječna i nerazumljiva.

8. Međutim, takvi navodi su neosnovani i paušalni. To stoga jer je na ročištu 18. siječnja 2017., osobno pristupio 2. tuženik uz prisutnost stalnog sudskog tumača za talijanski jezik te se 2. tuženik očitovao na način da je iskazao da u ime 1. i 2. tuženika osporava tužbu i tužbeni zahtjev te se protivi činjeničnim navodima, dok nije osporavao vjerodostojnost dokumentacije predane uz tužbu, koja je čitana na glavnoj raspravi, a niti je predlagao osim uvida u spis kaznenog postupka, dokazne prijedloge radi dokazivanja činjenica koje bi osporavale tužbu i tužbeni zahtjev, tako da navodi da isprava nije u izvorniku i osporavanje vjerodostojnosti dokumentacije 1. tuženik prvi puta ističe u žalbi, a prema odredbi čl. 352. ZPP takve činjenice ovaj sud nije ovlašten razmatrati.

9. Isto tako, sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st.2. toč. 6. ZPP, jer je stranci odnosno 2. tuženiku bilo omogućeno raspravljati pred sudom budući je mogao u podnescima i na ročištu na koje je pristupio 18. siječnja 2017. iznositi svoje navode i tvrdnje pri čemu valja navesti da prema odredbi čl. 220. ZPP sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica. Prvostupanjski sud je u skladu s citiranom odredbom ocijenio da izvođenje dokaza saslušanjem 2. tuženika, nakon što nije pristupio opravdavajući zdravstvenim razlozima svoj nedolazak na ročište 19. lipnja 2017., nije potrebno, kao niti dokazano, a niti je 2. tuženik predložio odgodu ročišta niti bilo kakve druge prijedloge u tom smislu dok se dostavljeni podnesak na listu 75 odnosi na datum 24. svibnja 2017. bez prijevoda na hrvatski jezik i potpisa izdavatelja. Slijedom toga, odustajanjem od dokaznog prijedloga za saslušanjem 2. tuženika nije ostvarena bitna povreda postupka na koju ukazuje žalitelj.

10. U odnosu na navode žalitelja da sud nije pravilno utvrdio da se ne vodi kazneni postupak protiv tuženika, a što je od utjecaja na donošenje presude, valja reći da su ocijenjeni kao neosnovani. Naime, da se protiv tuženika ne vodi kazneni postupak jasno proizlazi i iz Rješenja Općinskog državnog odvjetništva u Puli-Pola od 16. rujna 2016. iz kojeg proizlazi da je odbačena kaznena prijava protiv 1. i 2. tuženika, pri čemu jasno proizlazi da se time ne ulazi u građanskopravne odnose između stranka u svezi nepostojanja odnosno osnovanosti dugovanja. Slijedom toga, navodi žalitelja nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke poglavito imajući u vidu što je građanskopravna odgovornost šira od kaznene odgovornosti.

11. Isto tako, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika, a ne postoje drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a, koji ističe žalitelj.

12. Nadalje, imajući u vidu sadržaj istaknutih žalbenih razloga proizlazilo bi da 1. tuženik ukazuje na ostvarenje relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 8. i čl. 220. ZPP-a. Stajalište je ovog žalbenog suda da su provedeni dokazi cijenjeni u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, dok u smislu čl. 220. st. 2. ZPP-a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza po strankama izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, pa nije u obvezi prihvatiti svaki dokazni prijedlog stranke ako smatra da on nije od važnosti za donošenje odluke. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio, jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost i na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je sud prvog stupnja ocijenio dokaze koji su bili potrebni za utvrđivanje pravno relevantnih činjenica za presuđenje, te je o odlučnim činjenicama naveo jasne i razumljive razloge, tako da su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

13. Tijekom prvostupanjskog postupka na temelju izvedenih dokaza utvrđeno je:

- da je 2. tuženik u ime tužitelja kupio stroj CAT 212 BFT, u vrijednosti 10.000,00 eur- a, a za predmetno dugovanje tužitelj obvezao 2. tuženiku izvršiti povrat novca do 31. kolovoza 2003. o čemu je sastavljena Izjava o priznanju duga i obvezi isplate od 10. svibnja 2003.,

- da iz Izjave o priznanju duga i obvezi isplate od 10. svibnja 2003. proizlazi da je potpisana osobno od tužitelja i da je solemnizirana pod brojem OU-281/03 dana 20. svibnja 2003. godine kod javne bilježnice A. P. u V.2 ;

- da iz Izjave o priznanju duga i obvezi isplate proizlazi da su predmetnom izjavom ugovorene kamate na način da se tužitelj obvezao u slučaju zakašnjelog plaćanja iznosa od 10.000,00 eura 2. tuženiku platiti zateznu kamatu u iznosu od 1,25 % mjesečno za zakašnjelo plaćanje i 1,75 % za štetu koju vjerovnik trpi zbog zakašnjenja kao razliku do potpune naknade štete;

- da je tužitelj sukladno obvezi iz izjave iz točke III izvršio povrat dugovanog iznosa 2. tuženiku u cijelosti i da je 2. tuženik navedeno potvrdio na način da je osobno potpisao izjavu o isplatu duga dana 23. lipnja 2003. godine u V.2 kod tužitelja,

- da iz izjave o isplati duga od 23. lipnja 2003. na listu 5 spisa proizlazi da ju je osobno sastavio tužitelj te se potvrđuje da je tužitelj time ispunio svoju obvezu prema 2. tuženiku preuzetu izjavom od 10. svibnja 2003.;

- da je 2. tuženik bez saznanja i obavijesti tužitelja o predmetnom dugovanju dana 20. prosinca 2012. godine s 1. tuženikom (koga zastupa po zakonu kao ovlaštena osoba), sklopio ugovor o cesiji za istu već podmirenu obvezu, kojom je ustupio svoje potraživanje i to glavnicu uvećanu za sporedna potraživanja 1.tuženiku, a zbog čega je 1. tuženik nakon sklapanja ugovora o cesiji od tužitelja potraživao podmirenje predmetne obveze za koju je ugovor sklopljen;

- da iz iskaza svjedoka R. P. proizlazi da mu je poznato da je tužitelj kupio predmetni stroj od tvrtke O. c. u vlasništvu 2. tuženika i da nema detaljnih saznanja o tome ali je potvrdio da nije bilo problema s plaćanjem tog stroja i ostale robe koju je kupovao tužitelj jer da u slučaju da tužitelj nije plaćao robu onda mu ne bi niti bio mogao izdati robu;

- da iz iskaza svjedoka M. M. koji je bio zaposlen kod 2. tuženika proizlazi da je njegovo osobno saznanje da je 2. tuženik okarakteriziran kao problematična osoba, da od 10 poslovnih ugovora koje je napravio u Istri da je većina završilo u sudskim postupcima;

- da se tužitelj putem svog punomoćnika, odvjetnika A. K. očitovao pismeno te izvijestio 1. tuženika da je predmetni dug u cijelosti podmiren kako to proizlazi iz dopisa punomoćnika tužitelja odvjetnika A. K. od 10. siječnja 2013.;

- da je 1. tuženik podnio javnom bilježniku zahtjev za potvrdu ovršnosti te da je Javni bilježnik A. P. iz V.2 izdala potvrdu ovršnosti predmetne izjave koja je izdana dana 8.siječnja 2013., nakon čega je 1. tuženik 11. veljače 2013. Općinskom sudu u Poreču podnio prijedlog za ovrhu na novčanoj tražbini tužitelja/ovršenika i to na temelju predmetne izjave o priznanju duga i o obvezi isplate solemnizirane kod Javnog bilježnika A. P. pod brojem OU-281703 od 10. svibnja 2003. godine i Ugovora o cesiji od 20. prosinca 2012. godine ovjerenom kod Javnog bilježnika V. Š. iz Č., tvrdeći kako prema tužitelju ima dospjelu tražbinu u iznosu od 10.000,00 eur-a, nakon čega je Općinski sud u Poreču dana 14. ožujka 2013. donio rješenje o ovrsi pod posl. brojem Ovr-113/13 te je povodom prijedloga tuženika kao ovrhovoditelja za dopunom i sredstvom ovrhe određena ovrha na nekretninama tužitelja upisanim u z.k.ul. … k.o. V. te na pokretninama tužitelja – osobnim i teretnim vozilima tužitelja te je navedeni ovršni postupak još uvijek u tijeku te se vodi kod ovog suda, Stalne službe u Poreču pod posl. brojem Ovr-2824/15 (ranije kod Općinskog suda u Poreču pod posl. brojem Ovr-113/13 i Ovr-347/14,

- da je rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola, posl. broj Gž Ovr-1/17 od 24. svibnja 2017. na listu 68-78 spisa, ukinuto rješenje o dosudi nekretnine koje je doneseno u predmetnom ovršnom spisu i to u dijelu koji se odnosi na visinu potraživanja 1. tuženika u predmetnom postupku, a koji se odnose upravo na kamate koje mu pripadaju prema predmetnoj ovršnoj ispravi, tj. u predmetnom ovršnom postupku jer je drugostupanjski sud utvrdio da nije ispravno utvrđena visina tražbine ovrhovoditelja, ovdje 1. tuženika prema tužitelju, jer se radi o potraživanju zateznih kamata, tj. kamata na zakašnjelo plaćanje i o potraživanju kamata za štetu zbog zakašnjenja, a koji su pravni odnosi regulirani odredbama čl. 26. i čl. 30. ZOO-a, te je potrebno da 1. tuženik kao ovrhovoditelj dostavi ispravni obračun tih kamata.

14. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je utvrdio da se u pogledu ugovaranja kamata radi o dva pravna odnosa, i to jedan koji se odnosi na obvezu plaćanja tužitelja na zateznu kamatu na zakašnjelo plaćanje, a drugi koji se odnosi na obvezu tužitelja za plaćanje kamata za eventualnu štetu koji bi vjerovnik pretrpio zbog zakašnjenja plaćanja, tako da nisu osnovane tvrdnje tužitelja da u predmetnom slučaju ugovorena kamata iznosi u sveukupnom iznosu od 36 % godišnje, budući je utvrđeno da u predmetnom slučaju nije ugovorena kamata koja je viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je bila propisana u vrijeme potpisivanja predmetne izjave, i to u dijelu koji se odnosi na obvezu tužitelja da plati zateznu kamatu u iznosu od 1.25 % mjesečno za zakašnjelo plaćanje, dok je u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje zatezne kamata od 1,75 % za štetu koju vjerovnik trpi zbog zakašnjenja kao razliku do potpune naknade štete, ugovorena zatezna kamata koja je veća od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan potpisivanja ugovora prema navedenoj Uredbi (u predmetnom slučaju ugovorena je kamata od 1,5% za štetu zbog zakašnjenja mjesečno, a što iznosi godišnje 21 % ) iz čega proizlazi zaključak da je ugovorena kamata koja je viša od propisane stope zakonske zatezne kamate navedenom Uredbom od 15 % godišnje, slijedom čega prihvaća tužbeni zahtjev u dijelu da je ništetna izjava o priznanju duga i obvezi isplate od 10. svibnja 2003. koju je sastavio tužitelj u dijelu koji se odnosi na obvezu plaćanja zateznih kamata od 1,75 % za štetu koju vjerovnik trpi zbog zakašnjenja kao razliku do potpune naknade štete.

15. Nadalje, prvostupanjski sud je temeljem izvedenih dokaza utvrdio da je tužitelj predmetni dug odnosno glavnicu od 10.000,00 eura, a kojeg se obvezao prema predmetnoj izjavi isplatiti 2. tuženiku do 31. kolovoza 2003., isplatio u cijelosti dana 23. lipnja 2003., kada je iznos od 10.000,00 eura predao na ruke 2. tuženiku, pa budući je prema predmetnoj izjavi tužitelj bio u obvezi da glavnicu u iznosu od 10.000,00 eura isplati 2. tuženiku do dana 31. kolovoza 2003. te budući je utvrđeno da je tužitelj u cijelosti isplatio glavnicu 2. tuženiku u iznosu od 10.000,00 eura, dana 23. lipnja 2003. godine, to prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj nije dospio u zakašnjenje, te time nije ni imao obvezu plaćati 2. tuženiku ugovorenu kamatu odnosno zateznu kamatu od 1,25 % mjesečno za zakašnjelo plaćanje i 1,75 % za štetu zbog zakašnjelog plaćanja. Stoga, kako se upravo zbog navedenog vodi predmetni ovršni postupak, te kako je utvrđeno da se isti vodi upravo zbog tražbine 1. tuženika prema tužitelju, te u kojem 1. tuženik potražuje tražbinu i isplatu iste u iznosu od 10.000,00 eura, dakle glavnicu kao i navedene kamate na temelju predmetne izjave, a za koju je utvrđeno da je ista ništetna u dijelu koji se odnosi na ugovorne kamate na štetu zbog zakašnjenja plaćanja, te kako je nadalje utvrđeno da je tužitelj podmirio predmetnu glavnicu i da nije dospio u zakašnjenje prema 2. tuženiku, to prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj time nije u obvezi prema 1. tuženiku, a na kojega je 2. tuženik (kao ovlaštena osoba 1. tuženika vidi da li direktor), prenio predmetnim ugovorom o cesiji tražbinu koja zapravo nije u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o cesiji niti postojala prema tužitelju, pa je radi svega navedenog odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

16. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud te je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, koje tuženik niti u prvostupanjskom, a niti u žalbenom postupku nije uspio dovesti u sumnju. Međutim, prvostupanjski sud je međutim, djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev prihvatio temeljem odredbe čl. 30. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11 - dalje: ZOO), iako je u konkretnom slučaju valjalo primijeniti odredbu čl. 278. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001 - dalje: ZOO), ali je na jednak način valjalo odlučiti o tužbenom zahtjevu.

17. Naime, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu da je predmetna Izjava o priznanju duga od 10. svibnja 2003. u dijelu koji se odnosi na obvezu plaćanja tužitelja na zatezne kamate na štetu zbog zakašnjenja u tom dijelu ništetna i da ne proizvodi pravni učinak.

18. U odnosu na navode žalitelja da izjava o priznanju ne predviđa obvezu plaćanja zateznih kamata od 1,75% već određuje naknadu štete zbog zakašnjenja, valja reći da iz Izjave o priznanju duga i obvezi isplate proizlazi da su predmetnom izjavom ugovorene kamate na način da se tužitelj obvezao u slučaju zakašnjelog plaćanja iznosa od 10.000,00 eura 2. tuženiku platiti zateznu kamatu u iznosu od 1,25 % mjesečno za zakašnjelo plaćanje i 1,75 % za štetu koju vjerovnik trpi zbog zakašnjenja kao razliku do potpune naknade štete, što ukupno čini 3% mjesečno odnosno 36% godišnje fiksnim obračunom, slijedom čega su žalbeni navodi neosnovani jer je razvidno da je ugovorena naknada štete u vidu plaćanja zateznih kamata.

19. Naime, prema odredbi čl. 278. st. 1. ZOO/91 vjerovnik ima pravo na zateznu kamatu bez obzira na to da li je pretrpio kakvu štetu zbog dužnikova zakašnjenja, dok je st. 2. propisano da ako je štetu koju je vjerovnik pretrpio zbog dužnikova zakašnjenja veća od iznosi koji bi dobio na ime zatezne kamate, on ima pravo zahtijevati razliku do potpune naknade štete.

20. Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je predmetna Izjava o priznanju duga od 10. svibnja 2003. u tom dijelu ništetna s obzirom da je 2. tuženik sebi ugovorio kamatu veću od Uredbom propisane zakonske zatezne kamate. Osim toga, tuženik bi sukladno čl. 278. st. 2. ZOO imao pravo na naknadu pretrpljene štete u vidu određene svote novca, ali nema pravo na zatezne kamate veće od propisanih pa je stoga pravilno zaključeno da je izjava ništetna. Naime, odredbom čl. 278. st. 2. ZOO propisana je situacija kada je vjerovnik pretrpio štetu zbog dužnikova zakašnjenja, a koja je veća od iznosa koji bi dobio na ime zatezne kamate – dok u ovom konkretnom slučaju tuženik je ugovorio zateznu kamatu veću od zakonske prije nego je dužnik došao u zakašnjenje, odnosno prije nego mu je šteta uopće nastala. Dakle, ako je šteta koju vjerovnik trpi zbog zakašnjenja dužnika veća od zateznih kamata, vjerovnik nema pravo na zatezne kamate veće od propisanih, već razliku treba izraziti u određenoj svoti novca. (tako i Vrhovni sud u odluci Revt-40/02 od 21. studenog 2002. Izbor 1/03-17).

21. Nadalje, u odnosu na žalbene navode da prvostupanjski sud pogrešno utvrđuje da je tužitelj predmetni dug odnosno glavnicu od 10.000 Eura, isplatio u cijelosti 23. lipnja 2003. kada je iznos od 10.000,00 Eura predao na ruke 2. tuženika, valja reći da su neosnovani.

22. Naime, iz provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da je tužitelj sukladno obvezi iz izjave iz točke III izvršio povrat dugovanog iznosa 2. tuženiku u cijelosti i da je 2. tuženik navedeno potvrdio na način da je osobno potpisao izjavu o isplatu duga dana 23. lipnja 2003. godine u V.2 kod tužitelja. Navedeno, posebno potvrđuje i iskaz svjedoka R. P. koji je naveo da mu je poznato da je tužitelj kupio predmetni stroj od tvrtke O. c. u vlasništvu 2. tuženika i da nema detaljnih saznanja o tome, ali je potvrdio da nije bilo problema s plaćanjem tog stroja i ostale robe koju je kupovao tužitelj jer da u slučaju da tužitelj nije plaćao robu onda mu ne bi niti bio mogao izdati robu, što je u skladu s ostalim dokazima izvedenim tijekom postupka, a 2. tuženik se tijekom cijelog postupka samo očitovao na način da je iskazao da u ime 1. i 2. tuženika osporava tužbu i tužbeni zahtjev te se protivi činjeničnim navodima, ali nije osporavao vjerodostojnost dokumentacije predane uz tužbu, koja je čitana na glavnoj raspravi, a niti je predlagao osim uvida u spis kaznenog postupka, dokazne prijedloge radi dokazivanja činjenica koje bi osporavale tužbu i tužbeni zahtjev, slijedom čega su tvrdnje tuženika neosnovane i paušalne te usmjerene na odugovlačenje postupka, tako da su žalbeni navodi neosnovani.

23. Slijedom navedenog, kako se predmetni ovršni postupak vodi upravo na temelju Izjave o priznanju duga od 10. svibnja 2003. odnosno zbog tražbine 1. tuženika prema tužitelju u kojem 1. tuženik potražuje tražbinu i isplatu iste u iznosu od 10.000,00 eura, dakle glavnicu kao i navedene kamate na temelju predmetne izjave, te kako je utvrđeno da je tužitelj podmirio predmetnu glavnicu i da nije dospio u zakašnjenje prema 2. tuženiku, to pravilno prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj time nije u obvezi prema 1. tuženiku na kojega je 2. tuženik prenio predmetnim ugovorom o cesiji tražbinu koja zapravo nije u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o cesiji niti postojala prema tužitelju, slijedom čega je prihvaćen zahtjev da je nedopuštena ovrha posl. broj Ovr-113/13 Općinskog suda u Poreču od 14. ožujka 2013., Ovr-347/14 Općinskog suda u Poreču od 4. lipnja 2014. godine te Ovr- 2824/15 Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Poreču.

24. U odnosu na žalbene navode da kada bi sve bilo istinito kako je utvrđeno odnosno da čak i ukoliko je po navodu tužitelja dug plaćen, da je tada ovrha pogrešno proglašena nedopuštenom već je jedini zaključak bio da se ovrha ima obustaviti, valja reći da su neosnovani budući se u ovom parničnom postupkom na koji je tužitelj upućen u ovršnom postupku odlučuje o osnovanosti njegovog zahtjeva za proglašenje ovrhe nedopuštenom, pa nema mjesta obustavi ovrhe u ovom postupku već će se posljedično odluci u ovom parničnom predmetu ovrha obustaviti u ovršnom postupku.

25. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo te je zbog navedenih razloga valjalo temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu 1. tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke osim u dijelu kojim je tužitelj odbijen s zahtjevom za parničnim troškom.

26. Naime, u pogledu odluke o parničnom trošku pod točkom I st.3, sud prvog stupnja, pri odlučivanju koje će troškove tužitelju naknaditi jasno je naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (čl. 155. st. 1. ZPP-a), a iz kojeg je razvidno i koliko bodova pripada tužitelju za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 91/04., 37/05., 59/07. i 148/09., 142/12., 103/14., 118/14.), a sukladno uspjehu u sporu (čl. 154. st. 1. ZPP).

27. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu je neosnovan jer ta parnična radnja nije bila potrebna radi vođenja ovog postupka. (čl. 155. st. 1. ZPP – toč. II. izreke).

U Zagrebu 7. lipnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Grgić, v.r.