Poslovni broj: I Kž 238/2023-4

Poslovni broj: I Kž-238/2023-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Sanje Katušić-Jergović i Maje Štampar Stipić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. T. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavak 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog Z. T. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zadru od 26. travnja 2023. broj K-3/2023., u sjednici održanoj 13. ožujka 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbija se žalba optuženog Z. T. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zadru pod točkom I., na temelju članka 508. stavka 3. (pravilno je stavka 5.) Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP/08.), u cijelosti je stavljena izvan snage presuda Županijskog suda u Zadru broj K-58/2011. od 13. prosinca 2018. godine, koja je preinačena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-100/2019. od 24. kolovoza 2020., kojom je optuženi Z. T. osuđen zbog kaznenog djela protiv gospodarstva - zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11. na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

 

1.1. Pod točkama II. - IV. optuženi Z. T. proglašen je krivim zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u točki II. izreke, pa je na temelju istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine.

1.2. Pod točkom V., na temelju članka 54. stavak 1. ZKP/08., optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 24. listopada 2022. do 26. travnja 2023.

 

1.3. Pod točkom VI., na temelju članka 77. stavak 1. KZ/11. u vezi s člankom 560. stavak 1. i 2. ZKP/08., od optuženika je oduzeta imovinska korist ostvarena kaznenim djelom i to u iznosu od 81.166,66 kuna koji iznos je dužan uplatiti u korist državnog proračuna u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

1.4. Pod točkom VII., na temelju članka 148. stavak 1. ZKP/08., optuženik je dužan platiti paušalne troškove kaznenog postupka u iznosu od 3.000,00 kuna i stvarni trošak branitelja po službenoj dužnosti u iznosu od 7.875,00 kuna.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio osobno optuženi Z. T. zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. i stavka 2. ZKP/08., povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni i oduzimanju imovinske koristi. Predlaže "ukinuti pobijanu presudu i odmjeriti manju kaznu".

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Spis je u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Žalba nije osnovana.

 

6. Iz sadržaja žalbe proizlazi da žalitelj smatra da su prvostupanjskom presudom počinjenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. i to da o odlučnim činjenicama postoji "bitno proturječje" između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i stvarnom sadržaju tih isprava (u odnosu na isprave i izjave svjedoka koje postoje u spisu i njihovu interpretaciju u presudi) te da je neprecizno određeno vremensko razdoblje inkriminacije (evidentno smjerajući da je nerazumljiva izreka).

 

6.1. Međutim, treba ponoviti, a kako je to već konstatirano u ranijem ovosudnom rješenju od 15. studenog 2022. broj I Kž-184/2022. (točka 9. obrazloženja), da je izreka prvostupanjske presude razumljiva jer je vrijeme počinjenja kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11., za koje je optuženi Z. T. pobijanom presudom proglašen krivim, navedeno "tijekom 1999." iz čega proizlazi naznaka početka i kraja inkriminiranog razdoblja. Naime, jedan od obveznih sastojaka izreke osuđujuće presude je i vrijeme počinjenja kaznenog djela jer o njemu ovisi koje će odredbe kaznenog zakona biti primijenjene na to kazneno djelo i njegovog počinitelja (primjena blažeg zakona, računanje zastare, utvrđivanje neubrojivosti i krivnje, itd.). S obzirom da je u pobijanoj presudi naznačeno vrijeme počinjenja kaznenog djela, to nije ostvaren istaknuti vid citirane bitne postupovne povrede. Druga je stvar što žalitelj smatra da vremensko razdoblje inkriminacije ne odgovara dokazima u spisu te ga ne prihvaća, čime zapravo pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

6.2. Nije ostvaren niti žalbom istaknuti oblik povrede iz članka 468. stavak 1. točke 11. ZKP/08., odnosno "bitno proturječje" između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i stvarnom sadržaju tih isprava jer argumentacijom koju iznosi žalitelj zapravo iskazuje nezadovoljstvo ocjenom dokaza i zaključcima prvostupanjskog suda. Ocjena dokaza i izvođenje zaključaka iz dokazne građe činjenično je pitanje tako da je u naravi i ovdje riječ o žalbenom pobijanju pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja.

 

7. Najzad, nema govora o tome da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, teška povreda prava na pravično suđenje (članak 468. stavak 2. ZKP/08.), odnosno da je povrijeđeno pravo obrane. Te navode optuženik obrazlaže tvrdnjom da su mu odbijeni svi dokazni prijedlozi, da mu je uskraćeno sudjelovati u postupku, postavljati pitanja svjedocima, tražiti i osporavati vještačenje, dakle da mu je bilo uskraćeno pravo braniti se.

 

7.1. Međutim, iz spisa predmeta proizlazi da su na raspravu održanu 26. travnja 2023., koja je počela iznova, uredno pozvani svjedoci A. P. i H. H., ali nisu pristupili. Optuženik se u prisutnosti branitelja očitovao krivim te iznio svoju obranu na početku dokaznog postupka. Potom su pročitani iskazi svjedoka M. V., H. H., K. S., A. P. O. i Z. Ž. te pregledana i pročitana dokumentacija (potvrda o privremenom oduzimanju predmeta od T. H. te knjigovodstveno vještačenje po vještaku M. Š.). Optuženik nije imao primjedbe na pročitane iskaze i pregledanu dokumentaciju te nije imao dokaznih prijedloga pa tako ni prijedloga za dopunu dokaznog postupka. Na istom ročištu dokazni postupak je dovršen i rasprava završena.

 

7.2. Stoga, nema dvojbe da su bile ispunjene sve pretpostavke za udovoljavanje načelu pravičnosti. Ostvareno je pravo stranaka da budu prisutne radnjama u postupku i ispitane prije donošenja odluke, te pravo stranke da u postupku poduzima sve radnje koje može poduzeti i njen protivnik, kao i da predlaže provođenje određenih dokaza. Ostvarene su i pretpostavke vezane uz kvalitetu sudske odluke, jer je odluka temeljena na zakonitim dokazima i jasno obrazložena. Nisu točne tvrdnje žalitelja da su odbijeni njegovi dokazni prijedlozi. Naime iz raspravnog zapisnika jasno proizlazi da optuženik nije imao dokaznih prijedloga pa tako ni prijedloga za dopunu dokaznog postupka. Stoga nema govora o tome da je došlo do teške povrede prava na pravično suđenje niti je time na raspravi povrijeđeno pravo obrane. Nema dvojbe da su jamstva sadržana u članku 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 1/06. i 2/10., dalje: Konvencija), konstitutivni elementi pojma pravičnog suđenja. Konvencija kao opće pravilo ostavlja sudovima cijeniti i obrazložiti je li bilo potrebno pozivati predložene svjedoke, odnosno izvoditi druge dokaze. Obrana, ako ima zahtjeve za provođenje određenog dokaza, mora svoje zahtjeve potkrijepiti objašnjenjem zašto je važno da se izvedu određeni dokazi, a izvođenje upravo tih dokaza mora biti nužno za utvrđivanje istine. Međutim, u konkretnom slučaju optuženik nije dao nikakve dokazne prijedloge. Stoga, bitno svojstvo suđenja, sadržano u njegovom konstitutivnom elementu, nije bilo narušeno samim time što je optuženik nije imao daljnjih prijedloga za izvođenje dokaza, pored onih koji su na raspravi izvedeni.

 

7.3. S obzirom na prethodno izneseno, tvrdnje žalitelja iznesene tek u žalbi (da je priznao krivnju na raspravi jer je njegovo zdravstveno stanje u istražnom zatvoru postalo neizdrživo, a sud i državni odvjetnik se nisu obazirali na liječničku dokumentaciju niti mu je sud pružio zdravstvenu zaštitu u istražnom zatvoru) nisu osnovane. Optuženik se na raspravi očitovao da se smatra krivim, ali je prilikom iznošenja obrane na početku dokaznog postupka zapravo osporio počinjenje terećenog kaznenog djela, zbog čega se ne može smatrati da je riječ o priznanju djela niti je u pobijanoj presudi tako tretirano. Naime, očitovanje optuženika o optužbi po svojim učincima ne može se izjednačiti s priznanjem djela koje bi proizašlo iz iskaza optuženika.

 

8. Ovdje je potrebno napomenuti da je očitovanje o krivnji postupovna izjava optuženika koja proizvodi određene procesnopravne učinke: jedan od njih je trenutak ispitivanja optuženika na raspravi (ako se optuženik očitovao o optužbi na način da se smatra krivim, on se, prema odredbi članka 417.a stavka 1. ZKP/08., ispituje na početku dokaznog postupka, a ako se o optužbi očitovao na način da se ne smatra krivim, ispituje se, prema stavku 5. navedenog članka, na završetku dokaznog postupka, osim ako on ne zahtijeva drugačije), drugi je određivanje sadržaja pisane presude (prema članku 459. stavku 7. ZKP/08., ako se optuženik o svim točkama optužbe očitovao na način da se smatra krivim, obrazloženje presude sadržavat će samo podatke iz stavka 6. tog članka, dakle, obrazloženje kaznenih sankcija). Treći, za drugostupanjski postupak odlučan učinak, je ograničenje prava na podnošenje žalbe (jer je odredbom članka 464. stavka 7. ZKP/08. propisano da optuženik u odnosu na točku optužbe za koju se izjasnio da se smatra krivim ne može podnijeti žalbu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pri čemu su propisane i određene iznimke od ovog ograničenja). Zbog toga, kad se optuženik o optužbi očituje na način da izjavi da se smatra krivim, prvostupanjski sud u pisanoj presudi, kad optuženika proglasi krivim za kazneno djelo kako mu je ono optužbom i stavljeno na teret, nije dužan sačiniti obrazloženje prema odredbi stavka 5. članka 459. ZKP/08., već je, prema stavku 7. tog članka, dužan obrazložiti samo kaznu i druge mjere navedene u stavku 6. tog članka.

 

8.1. U skladu s odredbom članka 464. stavak 7. ZKP/08. optuženik koji se izjasnio da se smatra krivim ne može podnijeti žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Izuzetak je, ako je optuženik za dokaze o isključenju protupravnosti ili krivnje saznao nakon donošenja presude ili se radi o činjenicama odlučnim, između ostalog, za izbor vrste i mjere kazne, oduzimanja imovinske koristi. Ni o jednoj od tih situacija se u konkretnom slučaju ne radi, a tvrdnje optuženika kako je odlučio izjasniti se krivim zbog svog zdravstvenog stanja i skrbi koja mu je bila neophodna ne predstavljaju dokaze o isključenju protupravnosti ili krivnje. Optuženik zapravo time insinuira da je bio na određeni način prinuđen na izjavu o krivnji, no to ničim ne potkrjepljuje. Iz tih razloga ovaj drugostupanjski sud nije razmatrao pobijanu presudu po žalbenoj osnovi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

9. Premda optuženik navodi kako žalbu podnosi i zbog povrede kaznenog zakona, sadržajno tu žalbenu osnovu ne obrazlaže, nego je veže uz pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Ispitujući u tom dijelu pobijanu presudu po službenoj dužnosti sukladno članku 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08., drugostupanjski sud nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

10. Žaleći se zbog odluke o kazni, optuženik ističe da je star 65 godina, invalidna je osoba, branitelj i dragovoljac Domovinskog rata, pričuvni časnik HV i pričuvni djelatnik MUP-a RH, jako narušenog zdravstvenog stanja u invalidskoj mirovini bez imovine pa predlaže da se "odmjeri manja kaznu". Međutim, žalba optuženika zbog odluke o kazni nije osnovana. Žalitelj svoje navode da je jako narušenog zdravstvenog stanja ničim ne potkrjepljuje. Neovisno o tome što prvostupanjski sud u obrazloženju presude nije izrijekom spomenuo kao olakotne okolnosti to što je optuženik bio branitelj i dragovoljac Domovinskog rata, pričuvni časnik HV i pričuvni djelatnik MUP-a RH, umirovljenik i bez imovine, isto je sadržano u osobnim podacima optuženika koji su dio izreke, pa je nesumnjivo da je prvostupanjski sud te podatke imao na umu. Respektirajući sve ispravno utvrđene otegotne okolnosti (dosadašnja višekratna osuđivanost i to mahom zbog istovrsnih kaznenih djela) opravdano je prvostupanjski sud optuženiku izrekao kaznu zatvora koja odgovara posebnom zakonskom minimumu za to djelo.

 

11. Na kraju, nije osnovana žalba optuženog Z. T. niti u odnosu na odluku o oduzimanju imovinske koristi, koju žalbenu osnovu posebno ne obrazlaže, ali koju žalbu u sebi, u skladu s odredbom članka 478. ZKP/08. sadrži žalba zbog povrede kaznenog zakona. Naime, pravilno je prvostupanjski sud pobijanom presudom od optuženog Z. T. oduzeo imovinsku korist koju je ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavak 2. KZ/11. Visina protupravno stečene imovinske koristi navedena je u činjeničnom opisu inkriminacije i podudarna je s iznosom koji se od optuženika oduzima kao imovinska korist, pa s obzirom na zakonsko načelo prema kojem nitko ne smije zadržati korist ostvarenu kaznenim djelom, prvostupanjska je presuda i u tom dijelu zakonita i pravilna.

 

12. Budući da žalba optuženog Z. T. nije osnovana, a kako je ispitivanjem pobijane presude na temelju članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. utvrđeno da nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

 

 

Zagreb, 13. ožujka 2024.