REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

ex. Vojarna Sveti Križ

Dračevac, Split

P 36/20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja pod 1) N. P., OIB: …, i pod 2) T. P., OIB: …, zastupanog po majci i z.z. N. P.-tužiteljici pod 1), oboje iz S.,

D. 4, zastupane pod pun. V. F. i I. M., odvj. u S.

protiv tuženika H. P. B. d.d. Z., OIB: …, …, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon

održane glavne i javne rasprave dana 20. travnja 2022. g. u prisutnosti zamjenika pun. tužitelja pod 1) i 2) i pun. tuženika, dana 6. lipnja 2022. g.,

p r e s u d i o  j e

Utvrđuje se da je ovrha Općinskog suda u Splitu broj Ovr-1044/19 nedopuštena u odnosu na tužitelja pod 2) T. P. preko iznosa od 17.092,75 kn,

dok se u preostalom dijelu, za utvrđenje da je ovrha Općinskog suda u Splitu broj Ovr-1044/19 nedopuštena u odnosu na tužitelja pod 2) T. P. u visini potraživanja od 17.092,75 kn, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

r i j e š i o j e :

I.Odbacuje se tužba tužiteljice pod 1) N. P. kao nedopuštena.

II.Tužitelj pod 2) i tuženik svaki snose svoj parnični trošak.

Obrazloženje

Tužitelji su dana 7. siječnja 2020. g. podnijeli ovom sudu tužbu navodeći da su rješenjem Općinskog suda u Splitu broj Ovr-1044/19 od 16. prosinca 2019. g. kao ovršenici upućeni pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga navedenih u odredbi čl. 50. st. 1. t. 9. i 11. Ovršnog zakona. Naime, rješenjem ovršnog suda broj Ovr-1044/19 od 21. lipnja 2019. g. da je temeljem ovršne isprave- pravomoćne presude ovog suda broj P2 4560/09 od 24. lipnja 2010. g. određena ovrha na novčanim sredstvima tužitelja. Uvidom u Očevidnik o redoslijedu plaćanja koji je izdala FINA 2. siječnja 2020. g. da je razvidno da je ukupno stanje blokade po računima tužiteljice pod 1), a s osnova rješenja ovog suda broj Ovr-3960/13, 30.083,29 kn. Iz rješenja o nasljeđivanju javne bilježnice B. K., kao povjerenice ovog suda, broj O-4410/17 od 20. studenog 2017. g. iza pok. I. P.

da je razvidno kako ostavitelj nije imao nikakvih nekretnina niti vrjednijih pokretnina, kao i da je svu ostavinu naslijedilo maloljetno dijete-tužitelj pod 2). Nasljednici da odgovaraju za dugove ostavitelja samo do visine naslijeđene imovine pa, shodno tome, tužitelji da ne odgovaraju za navodni dug pok. I. P.. Prethodnom ovrhom

(ranije broj Ovr-3960/13) tuženik da je potraživao iznos od 30.000,00 kn, što je vidljivo iz navedenog Očevidnika. Iznos da se neosnovano potražuje od tužiteljice pod 1), a s obzirom da je jedini nasljednik pok. I. P. tužitelj pod 2). Kako tužiteljica pod 1) uopće nije naslijedila ostavitelja-svog pok. supruga, da ne može ni odgovarati za njegove dugove. Istaknut je i prigovor zastare potraživanja tuženika kao ovrhovoditelja. Predloženo je donošenje presude kojom će se utvrditi da je ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu broj Ovr-1044/19 nedopuštena.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu prigovarajući mjesnoj nadležnosti ovog suda s argumentom da je opće mjesno nadležan sud u Z. jer je sjedište tuženika u Z. te navodeći da je tužba podnesena izvan roka od 15 dana od dostave rješenja o upućivanju u parnicu od 16.

prosinca 2019. g. tužitelju (ne navodi se kojem). Tuženik se osvrnuo na prigovor promašene pasivne legitimacije tužiteljice pod 1) ukazujući da, prema stajalištu sudske prakse, ustupanje nasljednog dijela drugom sunasljedniku ne oslobađa nasljednika koji je svoj dio ustupio odgovornosti za dugove ostavitelja. Tužiteljica pod 1), a kako proizlazi iz rješenja o nasljeđivanju iza smrti I. P., prihvatila se nasljedstva i svoj dio ustupila tužitelju pod 2) pa odgovara za dugove ostavitelja.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom rješenja o nasljeđivanju O-4410/17 od 20. studenog 2017. g., Očevidnika o redoslijedu plaćanja od 2. siječnja 2020. g., dopisa REGOS-a od 30. rujna 2020. g., dopisa FINA-e od 19. listopada 2020. g. i od 23. lipnja 2021. g. s podacima iz jedinstvenog registra računa od 16. listopada 2020. g. i od 23. lipnja 2021. g., dopisa E. B. d.d. od 22. listopada 2020. g. i od 29. travnja 2021. g. i predmeta ovog suda broj Ovr-1044/19 (raniji broj Ovr-3960/13) i Sp 470/19.

Tužitelji su popisali parnični trošak.

Tužba tužiteljice pod 1) nije dopuštena.

Tužbeni zahtjev tužitelja pod 2) je djelomično osnovan.

Predmet postupka predstavlja zahtjev tužitelja pod 1) i 2) za proglašenje nedopuštenom ovrhe u predmetu ovog suda broj Ovr-1044/19 koji se vodi radi naplate potraživanja tuženika na ime dugovanja pravnog prednika tužitelja pod 1) i 2) temeljem pravomoćne presude ovog suda broj P2 4560/09 od 24. lipnja 2010. g. u visini od 17.074,75 kn s pripadajućim kamatama i troškovima.

Tužitelji pod 1) i 2) zatražili su da se ovrha proglasi nedopuštenom iz dva razloga: radi toga što nasljednici odgovaraju za dugove ostavitelja samo do visine naslijeđenog dijela i radi zastare potraživanja tuženika radi čije je naplate iniciran ovršni postupak.

Prema odredbi čl. 52. st. 3. Ovršnog zakona (NN broj 112/12,

25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, dalje OZ), koji Zakon je bio u primjeni u vrijeme podnošenja žalbe protiv rješenja o ovrsi iz odredbe čl. 53. st. 1. OZ-a, ako ovršenik izjavi žalbu iz razloga iz čl. 50. st. 1. t. 7. i 9. do 11. OZ-a, a ovrhovoditelj ospori osnovanost tih razloga ili se ne očituje u roku od 8 dana, sud prvog stupnja donijet će posebno rješenje kojim će ovršenika uputiti pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

Iz pribavljenog predmeta ovog suda u broj Ovr-1044/19 (raniji broj Ovr- 3690/13) proizlazi:

-da je rješenjem o ovrsi broj Ovr-3960/13 od 25. rujna 2013. g. određena predložena ovrha protiv ovršenika I. P., a radi naplate iznosa od 17.074,75 kn s pripadajućim kamatama i troškovima, sve temeljem pravomoćne presude ovog suda broj P2 4560/09 od 24. lipnja 2010. g., koja predstavlja ovršnu ispravu,

-da je rješenjem ovršnog suda broj Ovr-3960/13 od 2. listopada 2018. g. utvrđen prekid postupka jer je ovršenik I. P. preminuo,

-da je podneskom od 11. siječnja 2019. g. ovrhovoditelj, ovdje tuženik, predložio promjenu predmeta i sredstva ovrhe te kao ovršenike označio zakonske nasljednike pok. I. P., u ovoj parnici tužitelje pod 1) i 2),

-da je rješenjem broj Ovr-3960/13 od 29. siječnja 2019. g. ovršni sud pozvao nasljednike pok. ovršenika preuzeti postupak, te odredio da je time postupak koji je bio prekinut nastavljen,

-da je rješenjem broj Ovr-3960/13 od 16. travnja 2019. g. žalba ovršenika izjavljena 13. veljače 2019. g. protiv rješenja ovršnog suda od 29. siječnja 2019. g. odbačena kao nepravovremena, pa je nakon pravomoćnosti rješenja o nastavku

postupka, a prema naredbi ovršnog suda, osnovan novi spis u odnosu na nasljednike pod poslovnim brojem Ovr-1044/19,

-da je pod poslovnim brojem Ovr-1044/19 doneseno rješenje o ovrsi od 21. lipnja 2019. g. kojim je u odnosu na ovršenike pod 1) i 2), ovdje tužitelje pod 1) i 2), određena predložena ovrha iz podneska ovrhovoditelja, u ovoj parnici tuženika, od 11. siječnja 2019. g.,

-da su protiv rješenja o ovrsi broj Ovr-1044/19 od 21. lipnja 2019. g. ovršenici pod 1) i 2) izjavili žalbu koja je rješenjem drugostupanjskog suda broj Gž Ovr-348/19 od 23. listopada 2019. g. u pretežnom dijelu odbijena kao neosnovana, a prihvaćena djelomično u pogledu zateznih kamata i

-da je rješenjem broj Ovr-1044/19 od 16. prosinca 2019. g. ovršni sud uputio ovršenike pod 1) i 2), u ovoj parnici tužitelje pod 1) i 2), u roku od 15 dana od pravomoćnosti tog rješenja pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga sadržanih u odredbi čl. 50. st. 1. t. 9. i 11. OZ-a.

Žalbeni razlog iz odredbe čl. 50. st. 1. t. 9. OZ-a odnosi se na slučaj kada je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke izjave. Prigovor zastare kao žalbeni razlog sadržan je u odredbi čl. 50. st. 1. t. 11. OZ-a jer se radi o slučaju kad je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom.

U odnosu na navode tužitelja kako za dugove ostavitelja odgovaraju samo do vrijednosti naslijeđene imovine, odnosno o provjeri da li je ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 50. st. 1. t. 9. OZ-a, radi se o primjeni odredbe čl. 139. st. 3. Zakona o nasljeđivanju (NN broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13 i 33/15, dalje ZN),

koji treba primijeniti u konkretnom slučaju jer je ostavitelj preminuo 2017. g., prema kojoj nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, s time da na visinu vrijednosti naslijeđene imovine i vrijednost ostaviteljevih dugova koje je nasljednik već podmirio sud pazi samo na prigovor nasljednika.

Iz rješenja o nasljeđivanju javne bilježnice B. K., kao povjerenice ovog suda, broj O-4410/17 od 20. studenog 2017. g. iza pok. I. P.,

dostavljenog uz tužbu, proizlazi da njegovu ostavinsku imovinu čine:

-novčana sredstva na štednom računu koji se vodi kod E. &

S. bank d.d. R. (broj računa …) te svim

drugim računima prema OIB-u ostavitelja i

-pravo potraživanja prema REGOS s osnova članstva u obveznom mirovinskom fondu na ime ostavitelja.

Da bi provjerio da li je pravni prednik tužitelja pod 1) i 2) u trenutku smrti imao sredstava na računu koji se vodi kod E. & S. bank d.d. R. odnosno na drugim otvorenim računima prema O.-u ostavitelja sud je, po prijedlogu tužitelja, zatražio dostavu podataka od E. & S. bank d.d. R. i

od FINA-e kod koje se vodi Jedinstveni registar računa.

Tako iz dopisa E. & S. bank d.d. R. 29. travnja 2021. g. proizlazi da je na dan smrti (….) ostavitelj imao dva otvorena računa

na kojima nije bilo sredstava.

Iz dopisa FINA-e od 23. lipnja 2021. g. proizlazi da na dan smrti ostavitelj nije imao otvorenih štednih računa s novčanim sredstvima.

U odnosu na pravo koje je navedeno u rješenju o nasljeđivanju: pravo potraživanja ostavitelja prema REGOS-u s osnova članstva u obveznom mirovinskom fondu tužitelji su dostavili u spis dopis REGOS-a iz kojeg proizlazi da je osobni račun pok. I. P. zatvoren dana 18. prosinca 2017. g. temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju te da su sredstva individualne kapitalizirane štednje-II. stup s osobnog računa ostavitelja isplaćena nasljedniku: mal. T. P.-

tužitelju pod 2) na njegov račun u visini od 17.092,75 kn.

Stoga proizlazi da je navod tužitelja pod 1) i 2) da kao nasljednici odgovaraju za dugove ostavitelja samo do visine naslijeđenog dijela djelomično osnovan, jer proizlazi da je visina naslijeđenog dijela iznos od 17.092,75 kn, tako da nasljednici ne mogu biti odgovorni za dug ostavitelja koji premašuje ovaj iznos.

Prije daljnjeg izlaganja osnovanosti zahtjeva tužitelja pod 1) i 2), koji, temeljem odredbe čl. 139. st. 4. ZN-a za ostaviteljeve dugove odgovaraju solidarno i to svaki do visine svog nasljednog dijela, bez obzira da li je izvršena dioba nasljedstva, treba se osvrnuti na daljnje prigovore stranaka.

Iako tužitelji pod 1) i 2) nisu rješenjem ovršnog suda upućeni pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga sadržanog u odredbi čl. 50. st. 1. t.

7. OZ-a: ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave odnosno ako nije ovlašten na temelju ovršne isprave tražiti ovrhu protiv ovršenika, odnosno radi raspravljanja prigovora promašene aktivne/pasivne legitimacije, sud će odgovoriti tužiteljici pod 1) da je njen prigovor svejedno neosnovan jer, prema odredbi čl. 139. st. 2. ZN-a, samo nasljednik koji se odrekao nasljedstva ne odgovara za ostaviteljeve dugove, a tužiteljica pod 1) je prihvatila nasljedstvo i ustupila svoj dio tužitelju pod 2).

U odnosu na prigovor zastare odnosno žalbeni razlog iz odredbe čl. 50. st. 1. t. 11. OZ-a koji su tužitelji pod 1) i 2) istakli paušalno, treba navesti da nije nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom. Ovršna isprava je pravomoćna sudska odluka, a prema odredbi čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO) koji treba primijeniti u konkretnoj pravnoj stvari pozivom na odredbu čl. 1163. st. 1. tog Zakona, sve tražbine koje su utvrđene, između ostalog, pravomoćnom sudskom odlukom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koje zakon predviđa kraći rok zastare. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida svakom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom, pa tako i podnošenjem prijedloga za ovrhu. Stoga je podnošenjem prijedloga za ovrhu od 8. kolovoza 2013. g. protiv pravnog prednika tužitelja pod 1) i 2) prekinuta zastara za potraživanje iz ovršne isprave: pravomoćne sudske odluke od 24. lipnja 2010. g. s potvrdom o pravomoćnosti i ovršnosti koja je nastupila 19. srpnja 2010. g., što znači da je prigovor tužitelja pod 1) i 2) neosnovan.

U odnosu na prigovor tuženika da je tužba u ovoj pravnoj stvari radi proglašenja ovrhe nedopuštenom podnesena nakon proteka roka od 15 dana iz rješenja ovršnog suda broj Ovr 1044/19 od 16. prosinca 2019. g. treba navesti da je pun. ovršenika pod 1) i 2)-u ovoj parnici tužitelja pod 1) i 2) to rješenje dostavljeno 24. prosinca 2019. g., a da je tužba u ovom predmetu podnesena 7. siječnja 2020.

g., pa da je podnesena unutar ostavljenog roka, koji, treba navesti, nije prekluzivni nego instruktivni rok, pa podnošenje tužbe nakon proteka tog roka ne bi rezultiralo odbacivanjem tužbe.

Odgovoriti je trebalo i na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda koji je istakao tuženik u odgovoru na tužbu, navodeći da je za tuženika opće mjesno nadležan sud sjedišta tuženika, a ne ovaj sud. Prema odredbi čl. 63. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,

88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) za suđenje u sporovima koji nastaju u tijeku i u povodu sudskog ili upravnog ovršnog postupka mjesno je isključivo nadležan sud na čijem se području nalazi sud koji provodi ovršni postupak. To jasno upućuje na neosnovanost prigovora mjesne nenadležnosti ovog suda.

I konačno, osvrnuti se trebalo na navod tuženika s pripremnog ročišta od 7. listopada 2020. g. da je tužiteljica pod 1) u međuvremenu, u postupku stečaja potrošača, oslobođena osnove čiju ovrhu traži proglasiti nedopuštenom radi čega je predložen pregled predmeta ovog suda broj Sp-470/19.

Tuženik time zapravo želi reći da tužiteljica pod 1) nema pravni interes za podnošenje ove tužbe, a budući da je u posebnom postupku oslobođena od plaćanja osnove koja predstavlja potraživanje tuženika u ovršnom postupku.

Prema odredbi čl. 187. st. 2. ZPP-a tužbu radi utvrđenja postojanja odnosno nepostojanja kakvog prava ili pravnog odnosa tužitelj može podići kad ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa.

U pribavljenom predmetu stečaja potrošača Sp 470/19 doneseno je rješenje od 26. veljače 2020. g. kojim se:

-u točki I. otvara jednostavni postupak stečaja nad imovinom potrošača- tužiteljice pod 1),

-u točki II. zaključuje jednostavni postupak stečaja nad imovinom potrošača- tužiteljice pod 1),

-u točki III. potrošač-tužiteljica pod 1) oslobađa od preostalih obveza u odnosu na osnove za plaćanje i u odnosu na vjerovnike iz čl. 79. a Zakona o stečaju potrošača (NN broj 100/15 i 67/18) i to, između ostalog, u odnosu na

osnovu broj Ovr-3960/13 izdavatelja Općinski sud u Splitu, vjerovnika-tuženika, zaprimljena 10. srpnja 2019. g. za glavnicu: 8.537,37 kn, za kamatu: 20.186,62 kn i za trošak: 1.445,00 kn. Ovo rješenje postalo je pravomoćno 21. ožujka 2020. g. (prema uvidu u eSpis). Radi se o predmetu novog broja Ovr-1044/19.

Stoga je u odnosu na tužiteljicu pod 1), koja je imala pravni interes podnijeti tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u siječnju 2020. g., trebalo ocijeniti da je taj pravni interes tužiteljica pod 1) izgubila pravomoćnošću rješenja Sp 470/19 od 26. veljače 2020. g. odnosno 21. ožujka 2020. g. pa da je tužbu tužiteljice pod 1) trebalo odbaciti kao nedopuštenu i odlučiti kao u izreci rješenja. Tužiteljica pod 1), naime, nema više pravni interes utvrđivati nedopuštenom ovrhu u odnosu na potraživanje koje neće biti dužna podmiriti jer je u postupku stečaja potrošača od toga oslobođena.

Tužbeni zahtjev tužitelja pod 2), pak, a kako je već navedeno, koji solidarno odgovara za dugove ostavitelja s drugim nasljednicima (temeljem citirane odredbe čl. 139. st. 4. ZN-a) djelomično je osnovan jer je vrijednost naslijeđene imovine utvrđena u visini od 17.092,75 kn, pa je zahtjev tužitelja pod 2) trebalo djelomično prihvatiti i utvrditi da je ovrha Općinskog suda u Splitu broj Ovr-1044/19 nedopuštena preko tog iznosa, dok je u preostalom dijelu, za utvrđenje da je ovrha Općinskog suda u Splitu broj Ovr-1044/19 nedopuštena u odnosu na tužitelja pod 2) T. P. u visini potraživanja od 17.092,75 kn, tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude.

Odluka o troškovima postupka u odnosu na tužbu tužiteljice pod 1) nije donesena jer tuženik, koji je u cijelosti uspio u sporu protiv ove tužiteljice, nije popisao parnični trošak.

Odluka o troškovima postupka u odnosu na tužbu tužitelja pod 2), pak, donesena je temeljem odredbe čl. 154. st. 4. ZPP-a, budući da je sud ocijenio da su tužitelj pod 2) i tuženik djelomično uspjeli u parnici u približno jednakim dijelovima pa da ima osnova za donošenje odluke o tome da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

U Splitu, 6. lipnja 2022. g.

S U D A C :

SANDI PETRIČIĆ,v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).