REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 73 Pž-1846/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jagode Crnokrak, predsjednice vijeća, Gorane Aralice Martinović, sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Matas, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, protiv tuženika GRAD RIJEKA, Rijeka, Korzo 16, OIB 54382731928, kojeg zastupa punomoćnica Danijela Kovačić, odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Danijela Kovačić i Jasenka Perković u Rijeci, Ivana Dežmana 10/1, radi ispravka upisa prava vlasništva, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-651/2019-15 od 4. ožujka 2021. u sjednici vijeća održanoj 6. lipnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-651/2019-15 od 4. ožujka 2021.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-651/2019-15 od 4. ožujka 2021. odlučeno je da se ispravlja upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci, Zemljišnoknjižnog odjela, na k.č.br. 1128/10 kuća i dvorište od 314 m2 upisana u zk.ul. 15130 k.o. Plase, 1. suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-1), zgrada u Rijeci, Vukovarska br. 132, poslovni prostor u prizemlju koji se sastoji od dvije prostorije i wc-a, ukupne površine od 38 m2, na način da na istoj upiše pravo vlasništva Republike Hrvatske, OIB 52634238587 u 1/1 dijela, uz istodobno brisanje vlasništva tuženika Grada Rijeke, Rijeka, Korzo 16, OIB 54382731928, po pravomoćnosti ove presude (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak od 3.000,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 4. ožujka 2021. do isplate po stopi od 6,82%, a u slučaju promjene stope prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, u roku od 15 (petnaest) dana (točka II. izreke).

2. Tuženik je protiv presude podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava pobijajući je cijelosti. U žalbi u bitnom ponavlja tvrdnju da unatoč tomu što nije nikada bio upisani nositelj prava upravljanja, korištenja odnosno raspolaganja na predmetnoj nekretnini, da je upravo tuženik stvarni, izvanknjižni nositelj tog prava na nekretnini, odnosno posebnom dijelu nekretnine u društvenom vlasništvu i to zato jer je sklapao ugovore o zakupu sukladno tada važećim propisima. Potražuje troškove žalbenog postupka.

3. Tijekom prvostupanjskog postupka ni u pobijanoj presudi nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud pazi službenoj dužnosti.

4. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za ispravak upisa prava vlasništva na nekretnini opisanoj u izreci presude s imena tuženika na ime tužitelja.

5. Tužitelj je tužbu od 20. rujna 2019., radi ispravka upisa prava vlasništva na nekretnini opisanoj u izreci presude, podnio protiv tuženika koji je upisan kao vlasnik nekretnine rješenjem Općinskog suda u Rijeci, zemljišnoknjižni odjel poslovni broj RZ-17/14 od 19. kolovoza 2015. Protiv tog rješenja tužitelj je u zakonskom roku podnio prigovor i prijavu, a Općinski sud u Rijeci, zemljišnoknjižni odjel, rješenjem poslovni broj Z-3956/2017 od 27. kolovoza 2019. prigovor je odbio, te tužitelja uputio na podnošenje tužbe za ispravak. Radi se o tužbi podnesenoj u roku od 30 dana sukladno odredbi čl. 195. st. 5. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13; dalje: ZZK), na temelju rješenja Općinskog suda u Rijeci, zemljišno knjižnog odjela poslovni broj Z-3956/2017 (list 4.-6. spisa).

6. Tužitelj tvrdi da je predmetna nekretnina bila upisana kao općenarodna imovina, organ upravljanja Poljoprivredno poduzeće Rijeka i da je pravni sljednik, Mesokombinat d.d. Rijeka prošao pretvorbu društvenog vlasništava, a da predmetna nekretnina nije obuhvaćena rješenjem o pretvorbi i privatizaciji te da je zbog tih činjenica, a na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća („Narodne novine“ broj: 19/91, 83/92, 94/93, 2/94, 9/95 i 118/99) i na temelju Zakona o privatizaciji („Narodne novine“ broj: 21/96, 71/97, 16/98 i 73/00), predmetna imovina postala vlasništvo Hrvatskog fonda za privatizaciju ex lege. Pravni sljednik Hrvatskog fonda za privatizaciju bila je Agencija za upravljanje državnom imovinom, a čl. 58. st. 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“ broj 145/10 i 70/12) bilo je propisano da vlasnik takvih nekretnina postaje Republika Hrvatska.

7. Dakle, tužitelj tvrdi da je stekao pravo vlasništva poslovnog prostora po samom zakonu sukladno odredbi čl. 49. st. 1. Zakona o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“ broj 145/10; dalje: ZUDI) kojom je uređeno pitanje vlasništva neprocijenjene imovine u postupku pretvorbe i privatizacije. Sukladno odredbi čl. 49. st. 1. ZUDI-a neprocijenjena imovina, u smislu ovoga Zakona, su dionice u trgovačkim društvima, poslovni udjeli u trgovačkim društvima, poslovni prostori, stanovi, potraživanja i pokretnine koje nisu, u cijelosti ili u dijelu, procijenjene u vrijednost društvenog kapitala društvenog poduzeća, u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, odnosno koje nisu unesene u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije na temelju Zakona o privatizaciji, a na kojoj su pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja imala društvena poduzeća, te u pogledu kojih imovinskopravni odnosi nisu uređeni posebnim propisom.

8. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka tvrdio da je prednik tuženika bio izvanknjižni nositelj prava upravljanja odnosno korištenja i raspolaganja na nekretnini u društvenom vlasništvu, te da je tuženik kada je stupio na snagu Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZVDSP) postao vlasnik primjenom čl. 364. st. 6. ZVDSP- a te stekao uvjete za upis njegovog prava vlasništva, što je i realizirano rješenjem Općinskog suda u Rijeci, zemljišnoknjižnog odjela poslovni broj RZ-17/14 od 19. kolovoza 2015. Tuženik upućuje na primjenu odredbe čl. 364. st. 1. ZVDSP-a kojom je propisano da upis prava vlasništva nekretnine koja potječe od nekadašnjeg prava upravljanja ili korištenja i raspolaganja stvari u društvenom vlasništvu će se provesti po pravilima zemljišnoknjižnog prava, ako tim člankom nije što drugo propisano. Prethodno navedenim stavkom 6. istog članka propisano je da osobe koje u zemljišnim knjigama nisu upisane kao nositelji prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja, a ne raspolažu ispravom valjanom za zemljišnoknjižni upis prava vlasništva, da će upisati pravo vlasništva tih nekretnina upisom u zemljišne knjige na temelju odluke suda, pošto dokažu da su bile izvanknjižni nositelji takva prava na nekretnini u društvenom vlasništvu. Tuženik je dokazivao da je raspolagao predmetnim nekretninama dugi niz godina tako da je na temelju Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama, kao nositelj prava davanja u zakup poslovnih prostorija, sklapao ugovore o zakupu poslovnih prostorija sa zakupoprimcima.

9. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka (uvidom u isprave u spisu i temeljem činjenica koje su nesporne) utvrdio odlučne činjenice:

- da je tuženik uknjižen kao vlasnik poslovnog prostora koji je opisan u izreci presude rješenjem Općinskog suda u Rijeci, zemljišnoknjižni odjel poslovni broj RZ-17/14 od 19. kolovoza 2015. (list 8.-9. spisa);

- da je taj poslovni prostor prethodno bio upisan kao općenarodna imovina organ upravljanja Poljoprivredno poduzeće Rijeka te da je Poljoprivredno poduzeće Rijeka to pravo korištenja stekao sukladno rješenju Narodnog odbora Rijeka od 24. kolovoza 1955., kako to proizlazi iz povijesnog vlasničkog lista (list 7. spisa),

- da poslovni prostor koji je predmet spora nije procijenjen u društveni kapital slijednika Mesokombinat Rijeka, sada V i R 1898. d.d. Rijeka u postupku pretvorbe prema Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća (očitovanje Centra za restrukturiranje i prodaju, list 29. spisa);

- da je tuženik po pravnim prednicima (RO Stambeno gospodarenje Rijeka, Fond za stambenu izgradnju Rijeka, Poduzeće za gospodarenje stambenim zgradama Rijeka, Skupština Općine Rijeka, Komisija za davanje u zakup poslovnih prostorija, Fond u komunalno-stambenoj djelatnosti Općine Rijeka) od 1960. godine poslovni prostor davao u zakup prema važećim propisima koji su uređivali dodjeljivanje poslovnih prostora u zakup radi obavljanja poslovne djelatnosti.

10. Na temelju provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je tužitelj stekao pravo vlasništva nad poslovnim prostorom temeljem odredbe čl. 49. st. 1. Zakona o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“ broj 145/10 i 70/12).

11. Odredbom čl. 49. st. 1. ZUDI-a dovršena je pretvorba prava društvenog vlasništva nad poslovnim prostorima koji nisu procijenjeni u društveni kapital društvenih poduzeća na način da su isti postali vlasništvo tužitelja. Kako nekretnina nije procijenjena u društveni kapital u pretvorbi društvenog poduzeća Mesokombinat Rijeka, sada V i R 1898. d.d. Rijeka, to je sukladno čl. 49. st. 1. tada važećeg Zakona o upravljanju državnom imovinom postala vlasništvo tužitelja.

12. Pravilno prvostupanjski sud navodi da iako je tuženik po svojim pravnim prednicima (RO Stambeno gospodarenje Rijeka, Fond za stambenu izgradnju Rijeka, Poduzeće za gospodarenje stambenim zgradama Rijeka, Skupština Općine Rijeka, Komisija za davanje u zakup poslovnih prostorija, Fond u komunalno-stambenoj djelatnosti Općine Rijeka) još od 1960. godine davao u zakup poslovni prostor radi obavljanja poslovne djelatnosti prema tada važećim propisima, on time nije dokazao da je stekao izvanknjižno pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja slijedom čega bi uživao zaštitu na temelju odredbe čl. 363. st. 2. ZVDSP-a niti da je došlo do prijenosa prava upravljanja.

13. Naime, budući da se radilo o nekretnini u društvenom vlasništvu, te da je u zemljišnim knjigama bilo upisano pravo upravljanja u korist Poljoprivrednog poduzeća Rijeka, tada za nositelja tog prava vrijedi oboriva presumpcija o pretvorbi prava vlasništva s obzirom na presumpciju vlasništva. Točno je da takav upis nositelja prava upravljanja može biti izložen dokazivanju suprotnog. Kako se radi o oborivim predmnjevama, svatko tko tvrdi suprotno može dokazivati da nema mjesta primjeni predmnjeva ili da je pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja prije donošenja Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima upisanom nositelju prestalo i da pripada drugoj osobi ali to tuženik u ovom postupku nije dokazao činjenicom da je sklapao ugovore o zakupu.

14. Naime, iz Ugovora o zakupu poslovnih prostorija iz 1960. (list 45.-49. spisa) proizlazi da je sklopljen po predniku tuženika te da se na njega primjenjivao Zakon o poslovnim zgradama i prostorijama (Službeni list FNRJ broj 16/1959, kasnije „Narodne novine“ broj 52/71 i 91/96). Činjenica što su prednici tuženika sklapali ugovore o zakupu prema odredbama upravo tog Zakona ujedno ne znači da je tuženik time stekao pravo upravljanja jer na temelju odredbi tog zakona tuženik nije stekao jedno od prava koje čine društveno vlasništvo (pravo raspolaganja, korištenja i upravljanja), već se radi o pravu na gospodarenje tim poslovnim prostorijama (nosilac prava davanja u zakup) do rješavanja pitanja titulara prava vlasništva.

15. Također, ni iz odredbe čl. 87. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi („Narodne novine“ broj: 90/92, 94/93 i 117/93) ne proizlazi da bi njome bio promijenjen vlasničkopravni status predmetnih nekretnina, s obzirom na to da je tom odredbom zakona propisano da će općine, gradovi i županije utemeljene Zakonom o područjima županija gradova i općina u Republici Hrvatskoj preuzeti nekretnine, pokretnine, financijska sredstva te prava i obveze dosadašnjih općina čiji su sljednik budući da na predmetnim nekretninama njegov prednik nije stekao jedno od prava koje čine društveno vlasništvo.

16. Temeljem svega navedenog, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je tužitelj vlasnik poslovnog prostora jer je na k.č. br. 1128/10 k.o. Plase na kojoj je sagrađena zgrada u kojoj se isti nalazi, kao organ upravljanja bilo upisano Poljoprivredno poduzeće Rijeka, čiji je pravni sljednik Meskombinat d.d. Rijeka, odnosno sada V i R 1898. d.d. Rijeka (prema Potvrdi prvostupanjskog suda R3-5489/2015, list 13. spisa). Iz rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju od 3. siječnja 1997. (list 14.-18. spisa) proizlazi da predmetna nekretnina nije obuhvaćena tim rješenjem, da nije procijenjena u vrijednost društvenog kapitala, pa se radi o vlasništvu Hrvatskog fonda za privatizaciju, odnosno Agencije za upravljanje državnom imovinom, koja je njegov sljednik, dok je Zakonom o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“ broj 145/10 i 70/12) propisano da Republika Hrvatska postaje vlasnikom tih nekretnina.

17. Kako tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije tvrdio da su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na predmetnim nekretninama, odnosno nije tvrdio (ni dokazivao) da je njegov posjed tih nekretnina bio samostalan, zakonit, istinit i pošten (redovna dosjelost) ili da je taj posjed bio samostalan i pošten (izvanredna dosjelost) pa da bi takvim posjedovanjem kroz zakonom propisano vrijeme stekao pravo vlasništva o tome se ne može odlučivati u ovom žalbenom postupku zbog prekluzije u smislu odredbe čl. 352. st. 2. ZPP-a.

18. U odnosu na dio žalbe u kojemu se žalitelj poziva na odluke drugih sudova, ovaj sud ukazuje kako tako donesene odluke, osim snagom pravne argumentacije, ne sprječavaju sud da u drugom predmetu zauzme drukčije pravno shvaćanje. Naime, prilikom odlučivanja o pojedinim pravnim pitanjima svaki je sud prvenstveno vezan Ustavom, zakonom, međunarodnim ugovorima i drugim važećim izvorima prava (čl. 115. st. 3. Ustava Republike Hrvatske „Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01 i 76/10, 85/10 i 5/14). Naravno, kako bi se izbjegla arbitrarnost u odlučivanju, sud je dužan argumentirano obrazložiti razloge svake pojedine odluke, posebno u situaciji kada se njegova odluka razlikuje od ranijih odluka tog ili kojeg drugog suda.

19. Ostali žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, a prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenice i zatim je na tako utvrđene činjenice pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima te je zaključio da je tužitelj postao vlasnik predmetnih nekretnina na temelju zakona.

20. Odluka o parničnom trošku pravilno je donesena na temelju odredbe čl. 154. st. 1., odredbe čl. 155. i odredbe čl. 163. ZPP-a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 118/14 i 107/15).

21. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zagreb, 6. lipnja 2022.

Predsjednica vijeća

Jagoda Crnokrak

Broj zapisa: eb30d-39d72

Kontrolni broj: 0260e-eca71-4e674

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=JAGODA CRNOKRAK, L=ZAGREB, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.