REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

ex. Vojarna Sveti Križ

Dračevac, Split

P 3770/19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja A. B., O.: …, iz S., zastupanog po pun. B. B., odvj. u S. protiv tuženika O. B. d.d. S., O.: …, zastupanog po pun. iz odvj.

društva A. i A. u S., radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 22. travnja 2022. g. u prisutnosti zamjenice pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 6. lipnja 2022. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Dužan je tuženik O. B. d.d. S., O.: …, u roku od 15

dana isplatiti tužitelju A. B., O.: …, iznos od 43.095,72 kn sa

zateznom kamatom propisanom zakonom koja na iznos od:

-45,68 kn teče od 10. studenog 2006. g. do isplate,

-50,68 kn teče od 12. prosinca 2006. g. do isplate,

-11,68 kn teče od 17. siječnja 2007. g. do isplate,

-21,68 kn teče od 9. veljače 2007. g. do isplate,

-85,68 kn teče od 16. ožujka 2007. g. do isplate,

-60,68 kn teče od 21. travnja 2007. g. do isplate,

-20,68 kn teče od 19. svibnja 2007. g. do isplate,

-15,68 kn teče od 27. lipnja 2007. g. do isplate,

-25,68 kn teče od 11. srpnja 2007. g. do isplate,

-25,68 kn teče od 11. srpnja 2007. g. do isplate,

-29,68 kn teče od 25. rujna 2007. g. do isplate,

-5,68 kn teče od 26. listopada 2007. g. do isplate,

-58,68 kn teče od 21. studenog 2007. g. do isplate,

-30,68 kn teče od 12. prosinca 2007. g. do isplate,

-75,68 kn teče od 22. siječnja 2008. g. do isplate,

-65,68 kn teče od 22. veljače 2008. g. do isplate,

-125,68 kn teče od 26. ožujka 2008. g. do isplate,

-85,68 kn teče od 18. travnja 2008. g. do isplate,

-35,68 kn teče od 16. svibnja 2008. g. do isplate,

-52,68 kn teče od 19. lipnja 2008. g. do isplate,

-235,68 kn teče od 8. srpnja 2008. g. do isplate,

-235,68 kn teče od 8. srpnja 2008. g. do isplate,

-85,68 kn teče od 13. rujna 2008. g. do isplate,

-127,68 kn teče od 16. listopada 2008. g. do isplate,

-235,68 kn teče od 12. studenog 2008. g. do isplate,

-180,68 kn teče od 12. prosinca 2008. g. do isplate,

-315,68 kn teče od 16. siječnja 2009. g. do isplate,

-365,68 kn teče od 20. veljače 2009. g. do isplate,

-275,68 kn teče od 19. ožujka 2009. g. do isplate,

-265,68 kn teče od 21. travnja 2009. g. do isplate,

-255,68 kn teče od 22. svibnja 2009. g. do isplate,

-255,68 kn teče od 19. lipnja 2009. g. do isplate,

-235,68 kn teče od 9. srpnja 2009. g. do isplate,

-235,68 kn teče od 9. srpnja 2009. g. do isplate,

-245,68 kn teče od 12. rujna 2009. g. do isplate,

-225,68 kn teče od 17. listopada 2009. g. do isplate,

-235,68 kn teče od 17. studenog 2009. g. do isplate,

-60,68 kn teče od 19. prosinca 2009. g. do isplate,

-375,68 kn teče od 19. siječnja 2010. g. do isplate,

-380,68 kn teče od 20. veljače 2010. g. do isplate,

-395,68 kn teče od 20. ožujka 2010. g. do isplate,

-425,68 kn teče od 21. travnja 2010. g. do isplate,

-385,68 kn teče od 20. svibnja 2010. g. do isplate,

-515,68 kn teče od 22. lipnja 2010. g. do isplate,

-535,68 kn teče od 21. srpnja 2010. g. do isplate,

-595,68 kn teče od 20. kolovoza 2010. g. do isplate,

-622,68 kn teče od 24. rujna 2010. g. do isplate,

-585,68 kn teče od 23. listopada 2010. g. do isplate,

-595,68 kn teče od 24. studenog 2010. g. do isplate,

-756,68 kn teče od 21. prosinca 2010. g. do isplate,

-745,68 kn teče od 20. siječnja 2011. g. do isplate,

-721,68 kn teče od 22. veljače 2011. g. do isplate,

-780,68 kn teče od 22. ožujka 2011. g. do isplate,

-732,68 kn teče od 21. travnja 2011. g. do isplate,

-870,68 kn teče od 25. svibnja 2011. g. do isplate,

-925,68 kn teče od 22. lipnja 2011. g. do isplate,

-1.035,68 kn teče od 14. rujna 2011. g. do isplate,

-1.035,68 kn teče od 14. rujna 2011. g. do isplate,

-1.035,68 kn teče od 14. rujna 2011. g. do isplate,

-1.136,68 kn teče od 25. listopada 2011. g. do isplate,

-897,68 kn teče od 23. studenog 2011. g. do isplate,

-930,68 kn teče od 20. prosinca 2011. g. do isplate,

-986,68 kn teče od 21. siječnja 2012. g. do isplate,

-996,68 kn teče od 21. veljače 2012. g. do isplate,

-1.035,68 kn teče od 21. ožujka 2012. g. do isplate,

-985,68 kn teče od 21. travnja 2012. g. do isplate,

-1.004,68 kn teče od 23. svibnja 2012. g. do isplate,

-970,68 kn teče od 20. lipnja 2012. g. do isplate,

-985,68 kn teče od 20. srpnja 2012. g. do isplate,

-985,68 kn teče od 15. kolovoza 2012. g. do isplate,

-885,68 kn teče od 20. rujna 2012. g. do isplate,

-971,68 kn teče od 20. listopada 2012. g. do isplate,

-978,68 kn teče od 20. studenog 2012. g. do isplate,

-970,68 kn teče od 22. prosinca 2012. g. do isplate,

-888,68 kn teče od 19. siječnja 2013. g. do isplate,

-935,68 kn teče od 20. veljače 2013. g. do isplate,

-955,68 kn teče od 21. ožujka 2013. g. do isplate,

-980,75 kn teče od 20. travnja 2013. g. do isplate,

-888,68 kn teče od 21. svibnja 2013. g. do isplate,

-887,68 kn teče od 18. lipnja 2013. g. do isplate,

-896,68 kn teče od 19. srpnja 2013. g. do isplate,

-999,68 kn teče od 7. rujna 2013. g. do isplate,

-917,68 kn teče od 13. rujna 2013. g. do isplate,

-962,21 kn teče od 22. listopada 2013. g. do isplate,

i to po stopi:

-od 15% godišnje u periodu od 10. studenog 2006. g. do 31. prosinca 2007. g.,

-od 14% godišnje u periodu od 1. siječnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do isplate određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 7.461,50 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 6.

lipnja 2022. g. do isplate po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 12. lipnja 2019. g. ustao tužbom pred ovim sudom u kojoj je naveo da je, kao korisnik kredita, s prednikom tuženika, kao davateljem kredita, sklopio Ugovor o kreditu broj 52879/06 dana 4. listopada 2006. g. Temeljem tog Ugovora tuženik da je tužitelju plasirao kunsku protuvrijednost iznosa od 28.500 CHF po prodajnom tečaju tuženika važećem na dan korištenja na rok otplate od 84 mjeseca uz ugovorenu kamatu od 6,88% godišnje, promjenjivu u skladu s Odlukom tuženika. Odredbe Ugovora koje se odnose na promjenjivost kamatne stope kao i na valutnu klauzulu da su ništetne i ne proizvode pravne učinke, a što je utvrđeno i u postupku po kolektivnoj tužbi protiv više banaka, među kojima i protiv tuženika i to presudom TS u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g., VTS

RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. kojim presudama je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g., a koje povrede traju i nadalje, u potrošačkim ugovorima o kreditiranju koristio nepoštene odnosno ništetne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i tako što je u razdoblju od 1. listopada 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. u potrošačkim ugovorima o kreditiranju koristio nepoštene odnosno ništetne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Predmetni ugovor o kreditu da je adhezijski ugovor, po pristupanju, o kojem između stranaka nikad nije bilo pregovora, u koji je tuženik ugradio nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF, a da nikada tužitelja kao potrošača nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupao suprotno odredbama

Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je nakon zaključenja ugovora u više navrata jednostrano mijenjao kamatnu stopu na način da je uvijek bila znatno viša od početnog perioda, bez da je o tome pregovarao s tužiteljem, već ga je o tome samo obavijestio ne dostavljajući Odluku na koju se pozivao. Zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF tužitelj da je tuženiku za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu (od zaključenja Ugovora do 31. listopada 2013. g.) preplatio svoje kreditne obveze za iznos od 39.272,14 kn, koji iznos predstavlja razliku između anuiteta koje je trebao plaćati bez primjene ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i anuiteta koje je platio u tom periodu, pa je taj iznos tuženik stekao bez osnova te ga je u obvezi vratiti tužitelju s pripadajućim kamatama. Predloženo je donošenje presude kojom će se tuženik obvezati na isplatu iznosa od 39.272,14 kn s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da tužitelj nema pravni interes na podnošenje tužbe jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem budući da je kredit u cijelosti otplaćen 21. listopada 2013. g. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF da je pravno valjana kako s aspekta općih odredbi o valjanosti pravnih poslova iz ZOO-a tako i s aspekta odredbi ZZP-a. O spornoj ugovornoj odredbi da se pregovaralo, tuženik da nije zatajio niti jednu informaciju koju je imao ili za koju je znao, a koja bi eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a tužitelj da je svjesno izabrao ugovor s valutnom klauzulom u CHF, pristajući na rizik ugovorene valutne klauzule. Odredbe o valutnoj klauzuli da su jasne, lako uočljive i razumljive, te nisu izazvale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a protivno načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje, da je ugovorena kamatna stopa koja se mijenja odlukom tuženika valjana odredba i da nije u protivnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, jer su stranke ugovorile odredivu činidbu pa ta odredba nije ništetna niti je u suprotnosti s temeljnim načelima obveznog prava. U odnosu na pozivanje tužitelja na odredbe ZZP-a i pravomoćne presude VTS RH donesene u kolektivnom sporu,

da je takvo shvaćanje tužitelja pravno neprihvatljivo i neodrživo jer donošenjem tih presuda nije otpala osnova stjecanja, a budući da se u tim predmetima radilo o zaštiti kolektivnih, a ne pojedinačnih interesa. Stoga činjenična utvrđenja iz postupka koji se vodio pred TS u Zagrebu (P 1401/12) nisu od značaja za utvrđivanje

relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku. Tužitelj da pogrešno smatra da se visina tužbenog zahtjeva treba izračunati i utvrditi za cijelo vrijeme vraćanja kredita na temelju početne kamatne stope jer bi to značilo da je zaključen Ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, a to nije slučaj niti to zaključeni Ugovor može postati. Eventualna ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope ne povlači ništetnost ugovorne odredbe da je kamatna stopa promjenjiva. Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem da nije tipski Ugovor, da se o svim odredbama pojedinačno pregovaralo, da je tužitelj povodom svake obavijesti tuženika od promjeni kamatne stope nastavio uredno otplaćivati kredit po novim otplatnim planovima i povodom toga nije isticao bilo kakav prigovor tuženiku niti tražio bilo kakvo objašnjenje pa da se može smatrati i da je prešutno bio suglasan s promjenama kamatnih stopa. Istaknut je i prigovor zastare. U odnosu na visinu zahtjeva da je tužitelj bio dužan precizirati koji iznos traži po kojem osnovu, a budući da se zahtjev temelji na dva osnova: tečajnim razlikama zbog ništetne valutne klauzule u CHF i promjenama kamatnih stopa.

Tužbeni zahtjev konačno je uređen podneskom od 15. travnja 2022. g. te je tužitelj zatražio isplatu iznosa od 43.095,72 kn s pripadajućim kamatama.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 52879/06 od 4. listopada 2006. g., izračuna efektivne kamatne stope i otplatnog plana od 6. rujna 2019. g. s pregledom promjena kamatnih stopa kroz vrijeme otplate kredita, obavijesti tuženika tužitelju o promjeni kamatne stope od 1. kolovoza 2013. g., zahtjeva tužitelja od 29. svibnja 2019. g., izlista prometa po tekućem računu tužitelja za razdoblje od 4. listopada 2006. g. do 1. studenog 2013. g. i dokumentacije o kreditu dostavljene od strane tužitelja uz podnesak od 11. travnja 2021. g. Sud je proveo dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještakinji M. T.

koja je izradila pisani nalaz i mišljenje od 11. siječnja 2022. g.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 43.095,72 kn s pripadajućim kamatama, koji predstavlja razliku između obračunatih i plaćenih iznosa kamata u mjesečnim anuitetima koje je tuženik zaračunavao uslijed protupravnih i ništetnih promjena kamatnih stopa i početno ugovorene nominalne kamatne stope iz

Ugovora o kreditu od 6,88% godišnje te uslijed nezakonitog ugovaranja valutne klauzule u valuti CHF.

Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 4. listopada 2006. g. sklopljen Ugovor kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 28.500 CHF s rokom otplate u 84 mjeseca, da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća. Nije sporno ni da su stranke odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu ugovorile početnu ugovornu kamatnu stopu od 6,88 % godišnje te da je odredbom tog čl. određeno da je kamata promjenjiva. U odredbi čl. 9. ugovoreno je da je redovna kamata promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom Kreditora. Nadalje, nije sporno ni da je tužitelj dana 21. listopada 2013. g. u cijelosti otplatio kredit.

Među strankama je sporno da li su odredbe Ugovora o ugovaranju valutne klauzule u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF i razlike između početno ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda (zaključno s danom 21. listopada 2013. g. kada je tužitelj uplatio zadnji anuitet).

Istaknut je i prigovor zastare.

Tužitelj se pozvao na presudu TS u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je tuženik pod 7) S.-

G. S. B. d.d., u ovoj parnici tuženik, u razdoblju od 1. listopada 2004.

g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom VTS RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja

2014. g., a VS R. H. svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9.

travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi HSU za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a

među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99,

88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U odluci VS RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci TS u Zagrebu, a

koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom VTS RH i VS RH, već utvrđeno da je, između

ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred TS u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili

valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena.

Stoga je sud zaključio da se s tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

To, nadalje, znači da su odredbe čl. 4. i 9. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora ništave jer se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje ne proizvode pravne učinke, što, nadalje, znači da tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a. Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad 6,88%, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbi Ugovora o kreditu koje su ništetne.

Treba navesti da je dio ovih ugovornih odredbi ništav po samom Zakonu pa da je utvrđenje ništavosti samo deklaratornog karaktera i predstavlja prethodno pitanje za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, koje je pitanje sud raspravio.

Što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i te odredbe Ugovora su ništetne i nepoštene. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude VTS RH broj Pž-

6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke TS u Zagrebu broj P 1401/12

od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi HSU za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a

među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a.

U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Stoga su i odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 28.500 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika kao kreditora za CHF važećim na dan dospijeća ništetne te je tužitelj stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF).

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije M. T.

na okolnost postojanja razlike utvrđenja više plaćenog radi ugovaranja valutne klauzule u CHF uzimajući početni tečaj u kunama i razlike između početno ugovorene kamatne stope i svake promijenjene kamatne stope, pojedinačno po anuitetima, odnosno razlike između obračuna kamate u prvobitnom otplatnom planu i kamate u otplatnim planovima nakon promjene kamatne stope.

U pisanom nalazu i mišljenju od 11. siječnja 2022. g. izrađenom temeljem dokumentacije priložene spisu (Ugovora o kreditu broj 52879/06 od 4. listopada 2006. g., izračuna EKS-a i otplatnog plana za Ugovor broj 52879/06 po početnoj kamatnoj stopi od 6,88% , otplatnog plana izrađenog po promjenjivim kamatnim stopama 6. rujna 2019. g. i prometa po tekućem računu tužitelja broj 40276571009 00 s evidentiranim prometom od 9. listopada 2006. g. do 21. listopada 2013. g. iskazano u kunama), vještakinja je utvrdila:

-da je tužitelju temeljem zaključenog Ugovora odobren kredit u visini od 28.500 CHF s rokom otplate u 84 mjeseca uz obračun kamate po godišnjoj kamatnoj stopi od 6,88%, koja je promjenjiva, da je otplata kredita regulirana u čl. 10. Ugovora na način da je visina 83 mjesečna anuiteta utvrđena u iznosu od 429,96 CHF, a posljednji, 84-ti anuitet iznosi 429,73 CHF, da anuiteti u pravilu dospijevaju 10.-og u mjesecu s tim da prvi anuitet dospijeva 10. studenoga 2006. g., a zadnji 10. listopada 2013. g. Mjesečni anuiteti izraženi u CHF plaćaju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća,

-da iz Prvog otplatnog plana proizlazi da bi tužitelj s osnova Ugovora i uz obračun kamata po ugovorenoj kamatnoj stopi od 6,88% u 84 mjesečna anuiteta platio ukupno 36.116,41 CHF od čega: 28.499,96 CHF s osnova glavnice i 7.616,45 CHF s osnova kamate,

-da je plaćanjem kredita po Drugom otplatnom planu, uz primjenu promjenjive kamatne stope, tužitelj platio ukupno 38.155,85 CHF, od čega: 28.500,00 CHF s osnova glavnice i 9.655,85 CHF s osnova kamate,

-da je tužitelj zbog promjene kamatne stope po Ugovoru (anuiteti od broja 1 do 84) ukupno više platio 2.039,44 CHF od čega s osnova kamata 2.039,40 CHF odnosno 11.000,37 kn, preračunato u kune po prodajnom tečaju tuženika na dan dospijeća svakog anuiteta,

-da je kupovni tečaj za CHF tuženika na dan iskorištenja kredita 9. listopada 2006. g. utvrđen u visini od 4,56860 kn za 1,00 CHF, da je iznos anuiteta utvrđen po Prvom otplatnom planu od 429,96 CHF preračunat u kune po kupovnom tečaju tuženika za CHF na dan isplate kredita od 4,56860 kn za 1,00 CHF iznosio 1.964,32 kn (429,96 x 4,56860),

-da bi tužitelj, po anuitetima od broj 1 do 84 u razdoblju od 10. veljače 2006. g. do 21. listopada 2013. g. s osnova Ugovora trebao ukupno platiti 165.001,82 kn da su anuiteti utvrđeni po početnoj kamatnoj stopi od 6,88% i uz primjenu kupovnog tečaja tuženika za CHF na dan isplate kredita 9. listopada 2006. g. od 4,56860 kn za 1,00 CHF,

-da je tužitelj platio ukupno 208.097,54 kn uz izračun anuiteta po promjenjivim kamatnim stopama i uz primjenu valutne klauzule,

-da razlika iznosi 43.095,72 kn (208.097,54 - 165.001,82) koliko je tužitelj zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule više platio po anuitetima od broja 1 do 84.

Vještakinja je u zaključku svog nalaza i mišljenja navela da je tužitelj po Ugovoru o kreditu broj 52879/06 koji je zaključen 4. listopada 2006. g. više platio: 11.000,37 kn po anuitetima od broja 1 do 84 samo zbog promjene kamatne stope,

odnosno 43.095,72 kn po anuitetima od broja 1 do 84 ukupno zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule.

Nakon dostave pisanog nalaza i mišljenja sudske vještakinje M. T.

tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u podnesku od 15. travnja 2022. g. te zatražio isplatu razlike od 43.095,72 kn s pripadajućim kamatama.

U odnosu na navode tuženika s ročišta od 22. travnja 2022. g. da treba uzeti u obzir tzv. negativne razlike na način da se od pozitivnih razlika umanji negativna razlika kada je tužitelj plaćao manje jer je tečaj bio niži od početnog, treba navesti da tuženik nakon dostave pisanog nalaza i mišljenja vještakinje u kojem je ta razlika izračunata nije uopće postavio prigovor prijeboja u odnosu na zatraženo potraživanje tužitelja s eventualnim potraživanjem tuženika ili protutužbeni zahtjev pa ovaj prigovor tuženika sud nije uzeo u obzir.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, VS RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci VS RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred TS u

Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje VS RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.) trebalo je u cijelosti prihvatiti i ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 12. lipnja 2019. g. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika neosnovan.

Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje M. T. kao stručan, temeljit i objektivan te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja prema izračunu razlike više obračunatih anutiteta radi ugovaranja valutne klauzule u CHF te razlike više obračunate kamate temeljem primjene promjenjive kamatne stope u odnosu na prvo ugovorenu kamatnu stopu u zatraženoj visini od ukupno 43.095,72 kn, te je odlučeno kao u izreci presude pod točkom I.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi obračuna po tečaju CHF na dan dospijeća i radi povišenja ugovorene kamatne stope, što je sud u cijelosti prihvatio.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od tužitelja iznose anuiteta Ugovora o kreditu obračunate prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta te uvećane za kamatu koja je obračunavana primjenom promjenjive kamatne stope znajući da se radi o primjeni nepoštenih ugovornih odredbi i stoga ništetnih pa tužitelju zatezna kamata na svaki pojedini iznos razlike zbog primjene valutne klauzule u CHF i radi više naplaćene kamate od početno ugovorene pripada od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. g., a od 1. kolovoza 2015. g. do isplate po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, što je u skladu s propisima o zateznim kamatama koji su bili na snazi u označenim vremenskim razdobljima, pa je sud u izreci presude odredio stopu zatezne kamate koja pripada tužitelju, a u skladu s Odlukom o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB (NN broj 132/07), Odlukom o diskontnoj

(eskontnoj) stopi HNB (NN broj 74/11) i odredbom čl.

29. st. 2. ZOO-a.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu pa je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova koje je imao tužitelj vodeći ovaj spor.

Tužitelju je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe i podneska od 23. ožujka 2021. g. po 100 bodova (ukupno 200 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 24. ožujka 2021. g. i 22. travnja 2022. g. i sastava podneska od 15. travnja 2022. g. po 25 bodova (ukupno 75 bodova).

Ukupan broj bodova od 275 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15). Iznos koji se dobije na opisani način (2.750,00 kn) trebalo je uvećati za zatraženi PDV i zatraženu pristojbu tužbe (743,00 kn) i presude (781,00 kn) i za troškove vještačenja koje je podmirio tužitelj (2.500,00 kn) te tako dobiti iznos od 7.461,50 kn, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka koju je sud izradio u točki II. izreke presude.

Na iznos parničnog troška tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate, koja mu, prema odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN broj 112/12, 25/13,

93/14, 55/16 i 73/17), pripada od presuđenja do isplate, kako je i dosuđeno, s tim da je sud odredio i stopu ove kamate.

Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 2. srpnja 2019. g. i 11. travnja 2021. g. i zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude jer, po ocjeni ovog suda, nije bila riječ o troškovima koji su bili potrebni za vođenje parnice, a u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

U Splitu, 6. lipnja 2022. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda

objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).