Posl. br. Gž-1172/2023-3

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Posl. br. Gž-1172/2023-3

             

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A 

             

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i članice vijeća Kristine Vukelić Aničić, u pravnoj stvari tužitelja H. z. za m. o., Z., Područna služba u O.,  OIB:  ….protiv tuženika H. u. za o., Z., OIB:….., zastupanog  po punomoćniku Z. Z. odvjetniku iz O., radi isplate, odlučujući po žalbi tužitelja, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku,  poslovni broj Pn 36/23 od 10. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 13. ožujka 2024.

 

 

p r e s u d i o    j e

 

I.Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja H. z. za m. o., Područna služba u O.,  te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku,  poslovni broj Pn 36/23 od 10. studenog 2023.

 

II.Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

III.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika H. u. za o., za naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

 

                                               Obrazloženje

 

 

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tuženik isplati iznos od 3.468,31 eur sa pripadajućim

 

 

 

zateznim kamatama, točkom II. izreke naloženo je tužitelju da  naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 787,14 eur sa pripadajućim zateznim kamatama.

 

2.Protiv prvostupanjske presude, žalbu podnosi tužitelj iz žalbenog razloga sadržanog u čl. 353. st. 1. t.3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

 

3.Tuženik je u odgovoru na žalbu osporio žalbene navode tužitelja i zatražio naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

4.Žalba tužitelja nije osnovana.

 

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tužitelja, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st.2. ZPP-a.

 

6.Nisu osnovani navodi tužitelja kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

 

7.Među strankama je i u ovoj fazi postupka sporno da li postoji obveza tuženika da isplati tužitelju puni iznos isplaćenih mirovina sukladno čl. 160. Zakona o mirovinskom osiguranju  („Narodne novine“ broj 157/13, dalje: ZMO-a) ili samo razmjerni iznos isplaćene invalidske mirovine, sukladno čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05 i dr., dalje: ZOOP-a).

 

8.Donoseći pobijanu presudu, prvostupanjski sud utvrđuje da u konkretnom slučaju dolazi u primjenu čl. 27. ZOOP-a, te kako iz provedenih dokaza proizlazi da je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, a zbog ozljede koja je nastala u prometnoj nezgodi koju je skrivio osiguranik tuženika, zaključuje da tužitelj nema pravo od tuženika potraživati utuženi iznos invalidske mirovine, te da bi eventualno mogao  potraživati samo razmjeran iznos iste, ako bi njegovom osiguraniku bilo priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu, što da ovdje nije slučaj, pa slijedom toga odlučuje kao u točki I. izreke.

Odluku o trošku temelji na čl. 154. st.1. ZPP-a.

 

9.Sukladno ovakvim utvrđenjima, nisu pravno utemeljene žalbene tvrdnje tužitelja kojima pobija pravilnost stajališta suda prvog stupnja u odnosu na pitanje primjene mjerodavnog materijalnog prava.

 

10.1.Protivno tumačenju tužitelja, stajalište je i ovog suda da u konkretnoj pravnoj situaciji, dolaze u primjenu odredbe ZOOP-a, a ne ZMO-a, kako to pogrešno smatra tužitelj.

Naime, skreće se pažnja tužitelju na činjenicu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, među ostalim, i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, sukladno odredbama ZOOP-a. U konkretnoj pravnoj situaciji radi se o obveznom osiguranju u prometu, koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena upravo odredbama već spomenutog ZOOP-a. To ima za posljedicu da se na konkretan odnos parničnih stranaka u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje ono materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP-a.

 

10.2.Osim toga je za napomenuti da se tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač - štetnik. Obveza tuženika regulirana je odredbama ZOOP-a temeljem kojega Zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane odredbama ZOOP-a. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene pretpostavke propisane odredbama ZOOP-a) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretno vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to ZOOP-a.

Čl. 8. st. 1. ZOOP-a reguliran je „Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak“, a ta odredba glasi: „Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.“

 

10.3.Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP-a, a kojim odredbama Zakona je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja.

Stoga je uvjerenje i ovog suda da je u ovoj pravnoj stvari trebalo odlučiti primjenom odredbi ZOOP-a i to čl. 27. ZOOP-a koji uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“. 

 

10.4.Odredbom čl. 27. st.1. ZOOP-a, propisano je da društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stavkom 2. istog članka, propisano je da se stvarnom štetom u smislu st. 1. ovoga članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Stavkom 3. tog članka, propisano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem H. z. za m. o. i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Konačno st.4. propisano je da se st. 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

 

10.5.Prema tome, analizirajući sadržaj ove odredbe, proizlazi da u slučaju kada se radio izdacima učinjenim s osnova invalidske mirovine, kako što je propisano u čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja HZMO-a i iznosa koji bi s tog osnova bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu.

Budući da iz spisa nije razvidno da bi predmetna ozljeda osiguranika tužitelja nastala na radu, već je neprijeporno da je nastala u štetnom događaju od 7. siječnja 1997., za čiji je nastanak isključivo odgovoran osiguranik tuženika, to nema mjesta primjeni odredaba ZMO-a.

 

11.U prilog pravilnosti stajališta kako prvostupanjskog suda, ali isto tako i ovog suda, ukazuju mnogobrojne odluke Vrhovnog suda RH u kojima je izraženo ovakvo pravno shvaćanje (primjerice Rev 663/22, Rev 1315/22, Rev 495/22, Rev 954/22, Rev 772/22, Rev 1180/22, Rev 264/22, Rev 249/22, Rev 552/22, Rev 5292/22 i dr.)

 

12. Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi zasnivaju na pravilnoj primjeni  mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija  koja upućuje na to da pobijana odluka nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.

 

13.Obzirom na prednje, pravilnom drži ovaj sud i odluku o parničnom trošku sadržanu u točki II. izreke presude.

 

14.Zbog svih do sada izloženih razloga, valjalo je odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja, te potvrditi prvostupanjsku presudu primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

 

15.Tužitelju nisu dosuđeni troškovi odgovora na žalbu jer je primjenom čl. 155. ZPP-a odlučeno da isti nisu bili  potrebni za vođenje ovog postupka, pa je stoga odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

 

 

U Rijeci, 13. ožujka 2024.

 

Predsjednica vijeća

                                                                                                                    Filka Pejković