Poslovni broj: UsI-848/22-5

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: L. d.o.o. O. O., zastupana po opunomoćeniku N. C., odvjetniku iz Z., protiv tuženika: Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poništavanja rješenja, 06. lipnja 2022. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-01/20- 01/286, URBROJ: 513-04-22-3 od 15. veljače 2022. godine i rješenja Carinske uprave, Carinskog ureda Zagreb I, KLASA: UP/I-410-19/19-40/13, URBROJ: 513-02- 3016/24-20-30 od 15. srpnja 2020. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 15. veljače 2022. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog rješenja carinskog tijela od 15. srpnja 2020. godine. Ujedno osporava i to prvostupanjsko rješenje, kojim mu je u ponovljenom prvostupanjskom postupku ponovno odbijen zahtjev za izdavanje trošarinskog odobrenja za poslovanje s označenim plinskim uljem obojanim plavom bojom puštenim u potrošnju (plavi dizel).

Prvostupanjsko carinsko tijelo je utvrdilo da se protiv tužitelja kao podnositelja, njegove odgovorne osobe I. P. i zaposlenika T. M. vode prekršajni postupci zbog kršenja trošarinskih, poreznih i carinskih propisa, zbog čega je od tužitelja zaključkom zatražena bankarska garancija od 500.000,00 kn, dok je tužitelj nakon toga samo ponudio zadužnicu od 60.000,00 kn. Carinsko tijelo je također utvrdilo da je tužitelj u međuvremenu 31. siječnja 2020. godine raskinuo ugovor o podzakupu benzinske postaje na lokaciji trošarinskog skladišta.

U povodu tužiteljeve žalbe, tuženik je kao drugostupanjsko tijelo naveo da pravomoćno okončanje prekršajnih postupaka nije potrebno te da je dovoljno da se ti postupci vode i da su kazne izrečene. Tuženik je također naveo (za razliku od prvostupanjskog carinskog tijela) da naknadne okolnosti raskida ugovora o podzakupu benzinske postaje nisu presudne.

Tužitelj u tužbi i u toku upravnog spora navodi da nisu razmotreni navodi njegovog prigovora na zapisnik u upravnom postupku, koji su ponovljeni i u žalbi, te ponavlja niz formalnih prigovora na spomenuti zapisnik. Tužitelj ističe da dva od tri prekršajna postupka još nisu pravomoćno okončana, zbog čega je i predložio prekid ovog upravnog spora. Potvrđuje da je po jednom prekršajnom nalogu zbog neznanja i neukosti izvršio plaćanje, čime si je onemogućio podnošenje prigovora, ali izričito osporava utvrđene nezakonitosti po tom prekršajnom nalogu te u tom smislu predlaže saslušanje bivšeg carinskog inspektora B. Z.. Tužitelj smatra da se radi o pretjeranom formalizmu te da se ne spominje dokumentacija koju je predložio i ne utvrđuje ispunjava li na temelju nje propisane uvjete za izdavanje traženog odobrenja. Ističe da nije obrazloženo neprihvaćanje ponuđene zadužnice. Ukazuje na to da je zahtjev za izdavanje traženog odobrenja podnio prije raskida ugovora o podzakupu benzinske postaje pa smatra da se nove, naknadne okolnosti ne mogu uzimati u obzir i da treba razmatrati činjenično stanje koje je bilo u trenutku podnošenja zahtjeva. Potvrdio je da ni u trenutku zaključenja rasprave nema zaključen ugovor o podzakupu benzinske postaje na lokaciji prijavljenog trošarinskog skladišta.

Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Tužitelj je 25. veljače 2019. godine podnio, a 11. srpnja 2019. godine izmijenio zahtjev za izdavanje trošarinskog odobrenja za poslovanje s plavim dizelom, za prijavljenu količinu od 150.000 L godišnje, a čime bi se poslovalo na lokaciji benzinske postaje u K. K..

U započetom upravnom postupku su carinski službenici 22. kolovoza 2019. godine sastavili zapisnik, uz pregled prostora na spomenutoj lokaciji. Konstatirano je postojanje tri prekršajna naloga koja se skupno odnose na tužitelja, njegovu odgovornu osobu I. P. i na djelatnika T. M., od čega su kasnija dva naloga još nepravomoćna. Također je utvrđeno da je tužitelj i ranije prodavao plavi dizel, ali mu je 10. siječnja 2019. godine po službenoj dužnosti izdano rješenje o zabrani daljnje prodaje.

Naime, tužitelju i odgovornoj osobi I. P. je u prosincu 2018. godine izdan prekršajni nalog PN-687/18 zbog prodavanja više tisuća litara lož ulja (kao trošarinske robe) bez izdanog odobrenja. Taj prekršajni nalog je pravomoćan i plaćen te je tužitelju na temelju utvrđenja iz tog prekršajnog naloga doista 10. siječnja 2019. izdano rješenje o zabrani daljnje prodaje plavog dizela.

Tužitelj je potom podnio zahtjev za izdavanje trošarinskog odobrenja za poslovanje s plavim dizelom za prijavljenu godišnju količinu od 150.000 L, a što je predmet ove pravne stvari.

Na temelju čl. 17. st. 2. t. 4. i 5. Zakona o trošarinama (NN 106/18 i 121/19 - ZT) trošarinsko odobrenje se izdaje pravnoj osobi ako nije teže kršila odredbe trošarinskih propisa i ako osoba koja vodi poslove društva nije teže kršila odredbe tih propisa.

U konkretnom slučaju je nesporno postojanje pravomoćnog prekršajnog naloga PN-687/18 iz prosinca 2018. godine, kojim je utvrđeno da su tužitelj i njegova odgovorna osoba I. P. odgovorni zbog prodavanja više tisuća litara lož ulja bez izdanog odobrenja.

Ocjena je ovog suda da se radi o pravomoćno utvrđenom težem kršenju trošarinskih propisa od strane tužitelja i osobe koja vodi poslove tužitelja, što u smislu čl. 17. st. 2. t. 4. i 5. ZT-a onda predstavlja zapreku za izdavanje trošarinskog odobrenja.

Neosnovano tuženik kao drugostupanjsko tijelo navodi da nije potrebno pravomoćno okončanje prekršajnih postupaka te da je dovoljno da se ti postupci vode i da su kazne izrečene. Naime, u skladu s temeljnim načelom presumpcije nevinosti u kaznenom i prekršajnom pravu, u odnosu na tužitelja i njegovu odgovornu osobu se ne može utvrđivati teže kršenje odredbi trošarinskih propisa na temelju nepravomoćnih prekršajnih naloga.

Međutim, prekršajni nalog PN-687/18 iz prosinca 2018. godine (kojim je utvrđeno teže kršenje trošarinskih propisa tužitelja i njegove odgovorne osobe) jeste pravomoćan pa se tužitelj u odnosu na taj prekršajni nalog ne može s uspjehom pozivati na objašnjenja svojih postupanja koja su dovela do te pravomoćnosti i na naknadno osporavanje utvrđenih nezakonitosti iz tog prekršajnog naloga. Zbog toga je sud odbio prijedlog za saslušanje bivšeg carinskog inspektora B. Z., predloženog na okolnost da nije bilo nikakve nezakonitosti po pitanju utvrđenja iz spomenutog pravomoćnog prekršajnog naloga.

Postojanje pravomoćnog prekršajnog naloga iz prosinca 2018. godine - kojim je neposredno pred podnošenje zahtjeva za izdavanje traženog trošarinskog odobrenja utvrđeno teže kršenje trošarinskih propisa od strane tužitelja i njegove odgovorne osobe - predstavlja dovoljan razlog za odbijanje zahtjeva za izdavanje tog odobrenja. Stoga sud smatra da za ocjenu o osnovanosti tužiteljevog zahtjeva u upravnom postupku, odnosno za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovom upravnom sporu, nije potrebno dodatno čekati i pravomoćan ishod postupaka po preostala dva prekršajna naloga te je zbog toga na raspravnom ročištu rješenjem odbio tužiteljev prijedlog za prekid upravnog spora do pravomoćnog okončanja ta dva preostala prekršajna postupka.

Tužitelj se bez osnove poziva na to da nisu bili razmotreni svi navodi iz njegovog prigovora na zapisnik od 22. kolovoza 2019. godine, jer je tužitelj te prigovore mogao istaknuti i u ovom upravnom sporu, kao sporu pune jurisdikcije. U tom smislu tužitelj ponavlja niz formalnih prigovora na spomenuti zapisnik, ali sud ocjenjuje da ti formalni prigovori ne mogu utjecati na suštinska utvrđenja o neispunjavanju materijalnopravnih uvjeta za izdavanje traženog trošarinskog odobrenja.

Stoga sud ne prihvaća ni navode tužitelja da se radi o pretjeranom formalizmu te ne prihvaća pozivanje tužitelja na postojeću priloženu dokumentaciju, jer postojanje te dokumentacije ne utječe na utvrđenje o tome da tužitelj ne ispunjava uvjete za izdavanje trošarinskog odobrenja iz čl. 17. st. 2. t. 4. i 5. ZT-a. U odnosu na tužiteljev navod da nije obrazloženo neprihvaćanje ponuđene zadužnice, sud napominje da je carinsko tijelo od njega 26. rujna 2019. godine zaključkom zatražilo dostavu bankarske garancije od 500.000,00 kn, pri čemu se to tijelo očito vodilo visinom moguće trošarine po godišnjoj količini plavog dizela za poslovanje od 150.000 L, koju je tužitelj sâm prijavio u svom zahtjevu za izdavanje trošarinskog odobrenja.

Naime, na temelju čl. 21. st. 7. ZT-a u slučaju zahtijevanja polaganja instrumenta osiguranja plaćanja trošarine, visinu iznosa instrumenta osiguranja carinsko tijelo utvrđuje ovisno o iznosu mogućeg trošarinskog duga u poreznom razdoblju.

Stoga je bilo pravilno visinu iznosa zatraženog instrumenta osiguranja utvrditi u odnosu na prijavljenu godišnju količinu plavog dizela od 150.000 L. S druge strane, tužitelj je 11. listopada 2019. godine ponudio zadužnicu na iznos od 60.000,00 kn, pri čemu je predložio izračun visine iznosa instrumenta osiguranja po mjesečnom prihodu.

S obzirom na to da se na temelju čl. 21. st. 7. ZT-a visina iznosa instrumenta osiguranja ne utvrđuje po mjesečnom prihodu, već po mogućem trošarinskom dugu u cijelom poreznom razdoblju, a tužitelj je za razdoblje od godinu dana sâm prijavio za poslovanje količinu od 150.000 L plavog dizela, carinsko tijelo doista kao instrument osiguranja nije moglo prihvatiti ponuđenu zadužnicu od 60.000,00 kn. Polaganje odgovarajućeg instrumenta osiguranja plaćanja trošarine je u čl. 17. st. 2. t. 6. ZT-a također propisano kao uvjet za izdavanje trošarinskog odobrenja. Nadalje, nesporno je da je tužitelj 31. siječnja 2020. godine (dakle nakon podnošenja zahtjeva za izdavanje trošarinskog odobrenja, a prije donošenja osporavanih rješenja) raskinuo ugovor o podzakupu benzinske postaje (kao prijavljenog trošarinskog skladišta) u K. K. te da takav ugovor nema sklopljen ni na dan zaključenja rasprave u ovom upravnom sporu.

Na temelju čl. 88. st. 2. t. 5. Pravilnika o trošarinama (NN 1/19 i 1/20 - Pravilnik) zahtjev za izdavanje posebnog odobrenja za poslovanje s plavim dizelom mora sadržavati i pravnu osnovu vlasništva ili posjeda lokacije prijavljenog trošarinskog skladišta. Tužitelj tu pravnu osnovu sada očito više nema, a neutemeljeno smatra da je za procjenu ispunjavanja navedenog uvjeta iz čl. 88. st. 2. t. 5. Pravilnika relevantan trenutak podnošenja zahtjeva za izdavanje trošarinskog odobrenja.

Dakako da tužitelj kao podnositelj zahtjeva za izdavanje trošarinskog odobrenja pravnu osnovu vlasništva ili posjeda lokacije trošarinskog skladišta mora priložiti uz taj zahtjev, ali je također neophodno da on tu pravnu osnovu ima i u vrijeme kada se donose odluke o osnovanosti tog zahtjeva. Nezamislivo je da bi upravno tijelo ili upravni sud (u sporu pune jurisdikcije) mogli izdati trošarinsko odobrenje u situaciji u kojoj u trenutku donošenja odluke o osnovanosti zahtjeva za izdavanje tog odobrenja postoje nedvojbena saznanja o daljnjem nepostojanju pravne osnove vlasništva ili posjeda lokacije prijavljenog trošarinskog skladišta. Sud u vezi ovog pitanja posebno napominje da se trošarinsko odobrenje izdaje samo za ubuduće (pro futuro) te podnositelj zahtjeva za izdavanje tog odobrenja ne može poslovati s trošarinskim proizvodima prije izdavanja odobrenja. To neposredno proizlazi iz stipulacije odredbe čl. 17. st. 1. ZT-a, u kojoj stoji da se poslovanje s trošarinskim proizvodima može obavljati samo u trošarinskom skladištu za čije je poslovanje nadležni carinski ured izdao odobrenje. Na temelju čl. 18. st. 1. ZT-a trošarinsko odobrenje se izdaje temeljem zahtjeva osobe koja želi poslovati s trošarinskim proizvodima, a na temelju čl. 18. st. 3. ZT-a nadležni carinski ured prije donošenja trošarinskog odobrenja mora utvrditi vjerodostojnost činjenica i podataka navedenih u zahtjevu i prilozima te neposredno na mjestu utvrditi jesu li ispunjeni uvjeti za izdavanje odobrenja. Na temelju čl. 111. st. 1. ZT-a svaka je osoba koja posluje s plavim dizelom puštenim u potrošnju dužna ishoditi odgovarajuće odobrenje nadležnog carinskog ureda.

Prema tome, s obzirom na to da je u vrijeme donošenja osporavanih rješenja (kao i u vrijeme donošenja ove presude u upravnom sporu, kao sporu pune jurisdikcije) nedvojbeno da tužitelj više nema pravnu osnovu vlasništva ili posjeda lokacije trošarinskog skladišta, njemu ni zbog toga nije moguće izdati traženo trošarinsko odobrenje.

U tom smislu sud ne može prihvatiti ni tuženikov navod iz osporavanog drugostupanjskog rješenja o tome da naknadne okolnosti raskida ugovora o podzakupu benzinske postaje u K. K. nisu presudne za donošenje odluke. Međutim, i bez obzira na sve utvrđene nedostatke (prvenstveno u obrazloženju tuženikovog drugostupanjskog rješenja), donesene odluke o odbijanju tužiteljevog zahtjeva za izdavanje trošarinskog odobrenja su ipak pravilne i zakonite, jer utvrđeni nedostaci nisu utjecali na rješavanje predmeta postupka.

Stoga je tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanih rješenja kao neosnovan odbijen na temelju čl. 57. st. 2. Zakona o upravnim sporovima (ZUS), a prethodno je sud na raspravnom ročištu odbio i prijedloge za saslušanje odgovorne osobe tužitelja I. P. te carinskih službenika D. M. i B. N., jer je ocijenio da se sve relevantne činjenice mogu utvrditi na temelju dostavljene i dostupne materijalne dokumentacije. Tužitelj je ovaj upravni spor u cijelosti izgubio pa je na temelju čl. 79. st. 4. ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška.

U Zagrebu, 06. lipnja 2022. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.