Republika Hrvatska

Trgovački sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj :  6 Povrv-32/2019-

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Varaždinu, po sucu Hugu Wedemeyeru, u pravnoj stvari tužitelja M. d.o.o. iz M., OIB…, kojeg zastupa punomoćnik V. B., odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda B. i P., iz R., protiv tuženika H. – T. d.o.o. iz J., M., OIB…, kojeg zastupa punomoćnica L. H., odvjetnica iz Odvjetničkog društva K., H. i V. j.t.d. iz V., radi namirenja novčane tražbine u iznosu od 4.176,79 kuna, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 22. travnja 2022. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja I. S., odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu P. i Š. d.o.o. iz V. i punomoćnice tuženika, te danom objave presude 6. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I.Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika T. H. iz V., poslovni broj Ovrv-322/2018. od 24. prosinca 2018. te se kao neosnovan odbija tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 4.176,79 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, te nastalim troškovima postupka ovrhe u iznosu od 237,75 kuna, kao i predvidivim troškovima ovrhe u iznosu od 75,25 kuna.

II.Nalaže se tužitelju u roku od 8 dana naknaditi tuženiku parnične troškove ovog postupka u iznosu od 2.700,00 kuna.

Obrazloženje

1)Tužitelj je protiv tuženika kod javnog bilježnika T. H. iz V. ishodio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-322/2018. od 24. prosinca 2018. kojim je određena ovrha za iznos od 4.176,79 kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te troškovima ovršnog postupka.

2)Protiv navedenog rješenja o ovrsi tuženik je pravovremeno izjavio prigovor (listovi 11-12 spisa) u kojem je, u bitnome, naveo da predmetno rješenje pobija u cijelosti, da osporava i osnovu i visinu tužiteljeve tražbine, da je on osporio tražbinu tužitelja navedenu na računu broj... od 30. ožujka 2018. u iznosu od 4.176,79 kuna iz razloga što on s tužiteljem nije bio u ugovornom odnosu temeljem kojeg bi tužitelj mogao ispostaviti predmetni račun i potraživati utuženi iznos te da tužitelj nema pravnog osnova teretiti tuženika za navodno "neobavljeni prijevoz i postavljanje drugog kamiona". Tuženik je naveo da je zbog navedenog osporio i vratio navedeni račun tužitelju, da tužitelj nema pravnog osnova tuženika teretiti za navodnu štetu zbog "postavljanja drugog kamiona" jer na strani tuženika ne postoji nikakva odgovornost za ispunjenje ugovora, a niti je tužitelj priložio bilo kakve dokaze o tuženikovoj odgovornosti ili visini štete koja bi mu nastala, a da je, osim toga, upravo sam tužitelj stornirao nalog za utovar – istovar broj… od 8. ožujka 2018. i taj stornirani nalog putem e-maila 9. ožujka 2018. dostavio tuženiku. Tuženik je pridodao da je takvim postupanjem tužitelja nedvojbeno ugovor o nalogu za prijevoz između stranaka raskinut te da je, a iz razloga što za raskid ugovora ne postoji nikakva odgovornost tuženika, tražbina tužitelja u cijelosti neosnovana.

3)Povodom navedenog prigovora protiv rješenja o ovrsi sud je rješenjem poslovni broj Povrv-32/2019-2 od 28. siječnja 2019. predmetno rješenje o ovrsi stavio izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha, ukinuo je provedene radnje te riješio da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

4)Tijekom provođenja dokaznog postupka održana su ročišta 16. rujna 2020. te 22. travnja 2022. te je izvršen uvid u : račun broj... (list 5A spisa), izvod otvorenih stavaka (list 6 spisa), presliku dopisa tuženika tužitelju (list 14B spisa), presliku storno računa broj..., presliku međunarodnog tovarnog lista, e-mail dopise stranaka (listovi 15-18 spisa), presliku storno naloga za utovar – istovar broj… (list 19 spisa), e-mail stanaka (list 20 spisa), e-mail stranaka (listovi 40-42 spisa), presliku reklamacije na uslugu prijevoza (list 43 spisa), presliku računa (listovi 44-45 spisa), izvod prometa po računu (listovi 46-49 spisa), pisani iskaz svjedoka M. S., zakonskog zastupnika tuženika F. H. (listovi 70-74 spisa), te pisani iskaz direktora tužitelja F. M. (listovi 77-79 spisa) kao i u dopis Porezne uprave, Područni ured V. od 17. veljače 2021. (list 87 spisa).

5)Ocjenom provedenih dokaza sud je utvrdio neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja.

6)Naime, tijekom postupka sud je, kako je iznijeto, izvršio uvid u dokumentaciju u spisu te je sukladno odredbi čl. 492.c st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje : ZPP-a) naložio strankama da u spis dostave pisane iskaze svjedoka M. S. te direktora tuženika F. H. i direktora tužitelja F. M., te je tako uvidom u navedenu dokumentaciju utvrdio da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu temeljem ugovora o nalogu iz odredbe čl. 763. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011. i 78/2015., dalje : ZOO-a) gdje se tuženik, kao nalogoprimac, obvezao poduzeti za račun tužitelja, kao nalogodavca, posao utovara i prijevoza stvari na relaciji iz njemačkog grada B. do Z.. Navedena činjenica tijekom postupka nije bila sporna između stranaka, već je bila sporna činjenica da li je tužitelj osnovano izvršio 9. ožujka 2018. prije 16,00 sati storno predmetnog naloga za utovar/istovar broj… (list 38 spisa), a to iz razloga što je tuženik tog dana 9. ožujka 2018. u prijepodnevnim satima napustio mjesto utovara, te da li je navedenom radnjom tuženika tužitelju prouzročena šteta i u kojoj visini.

7)U svom pisanom iskazu svjedok M. S. (listovi 70-71 spisa) naveo je da su usmenim putem parnične stranke ugovorile da predmetni prijevoz tuženik može izvršiti jedino ukoliko će utovar biti 8. ožujka 2018., ili idućeg dana 9. ožujka 2018., ali najkasnije do 10,00 sati, a to iz razloga što se radilo o djelomičnom utovaru, pa je tužiteljev vozač još imao obvezu otići na drugi utovar, te je zbog toga bio ograničen s vremenom, a što je tužitelj prihvatio te je vozač tuženika 8. ožujka 2018. krenuo na mjesto utovara, međutim, predmetna roba nije bila spremna za utovar te je stoga vozač tuženika pričekao do idućeg dana. Svjedok M. S. je u svojem pisanom iskazu nadalje naveo da je idućeg dana 9. ožujka 2018. na mjestu utovara u skladištu rečeno vozaču tuženika da je upitno kada će biti obavljen utovar robe, ali da svakako do 10,00 sati to neće biti, pa da ga je iz tog razloga vozač tuženika kontaktirao, da je nakon toga on u više navrata pokušavao bezuspješno dobiti direktora tužitelja F. M., te da je nakon toga poslao direktoru tužitelja e-mail s obaviješću da se neće moći izvršiti prijevoz robe jer da ista neće biti spremna za utovar do 10,00 sati kao i da je upitno da li će roba uopće za utovar biti spremna tijekom cijelog dana.

Nadalje je svjedok M. S. iskazao da je kontaktirao trgovačko društvo T. GmbH, gdje je roba trebala biti utovarena, te da mu je u razgovoru sa gospodinom H. i S. kazano da je upitno kada će biti moguć utovar da to svakako neće biti moguće tijekom jutra, te da je upitno da li će se to moći učiniti i tijekom dana. Svjedok je naveo da je tada od vozača zatražio da mu netko od radnika u tom skladištu potvrdi da roba nije spremna za utovar, da je na CMR-u od strane gospodina S. iz društva T. potvrđeno da roba nije spremna za utovar te da je nakon toga vozač tuženika napustio skladište jer je zbog ranije navedenih obveza morao krenuti prema drugom utovaru. Svjedok je naveo da smatra da radi navedenog do prijevoza nije došlo krivnjom naručitelja iz razloga što on nije dao točne podatke o mogućnosti utovara robe, odnosno, da do prijevoza nije došlo krivnjom skladištara jer roba nije bila pripremljena za prijevoz u dogovorenom vremenu.

Na kraju je svog iskaza svjedok M. S. naveo da mu je poznato da se tužitelj poziva na obrazac naloga na kojem je navedeno da je vrijeme utovara od 8,00 do 16,00 sati, ali da se, međutim, radi o obrascu kojeg je popunio sam disponent, ovdje tužitelj, sa pogrešno navedenim vremenom u kojem će se prijevoz izvršiti jer je dogovor bio da će se prijevoz izvršiti ako je moguće utovar robe obaviti do 10,00 sati 9. ožujka 2018., a da je storno naloga za utovar od strane tužitelja došao 9. ožujka 2018. u 12,17 sati kada roba još uvijek nije bila spremna za utovar. 8)U pisanom iskazu direktor tuženika F. H. (listovi 73-74 spisa) naveo je da su parnične stranke usmeno dogovorile da tuženik može obaviti prijevoz robe za tužitelja iz mjesta B. u Njemačkoj. do Z., ali samo ukoliko je moguće utovar obaviti 8. ožujka 2018. ili idući dan najkasnije do 10,00 sati jer se radilo o djelomičnom utovaru pa je tuženikov vozač morao ići nakon toga na drugi utovar od ranije dogovoren i zbog toga je bio ograničen vremenom, a što je sve bilo rečeno tužitelju prilikom ugovaranja posla. Direktor tuženika je iskazao da je tužitelj navedene uvjete prihvatio pa je tuženikov vozač istog dana 8. ožujka 2018. krenuo na mjesto utovara, ali iz razloga što roba još nije bila spremna čekao je do idućeg dana 9. ožujka 2018. kada je odmah u jutro u skladištu tom vozaču rečeno da je upitno kada će biti utovar robe, ali da to svakako neće biti do 10,00 sati, te je nakon toga navedeni vozač kontaktirao tuženikovog radnika M. S., koji je nakon toga tužitelju poslao e-mail u kojem je obavijestio tužitelja da tuženik neće moći izvršiti prijevoz robe jer da ista neće biti spremna za utovar do 10,00 sati te da je upitno da li će uopće biti spremna tijekom tog dana. Direktor tužitelja nadalje je iskazao da je M. S. nakon toga iz telefonskog razgovora sa radnicima iz navedenog skladišta u Njemačkoj i to sa gospodinom H. i S. saznao da tu robu neće biti moguće utovariti tijekom jutra te da je upitno da li će se ista moći utovariti i nakon toga tijekom dana, a što je od navedenog gospodina S. i pisanim putem potvrđeno na CMR-u, pa da do neizvršavanja predmetnog naloga, odnosno, do storno naloga kojeg je tužitelj izvršio 9. ožujka 2018. u 12,17 sati nije došlo krivnjom tuženika te da, čak da se i uzme vrijeme iz naloga (od 8 do 16 sati), upravo je tužitelj stornirao taj nalog prije isteka vremena za koje tvrdi da je tuženik trebao izvršiti utovar robe i prijevoz, pa da se stoga tužitelj ne može pozivati da je tuženik odbio izvršiti prijevoz, odnosno, da je dogovor bio drugačiji, jer je dogovor između stranaka bio da će se prijevoz izvršiti u slučaju ako je moguće utovar robe obaviti do 10,00 sati 9. ožujka 2018.

Direktor tuženika je na kraju svog iskaza naveo da tužitelj nije dokazao da je roba bila spremna 9. ožujka 2018. za utovar, a niti je dokazao nastanak troškova na ime navodnog angažiranja drugog kamiona, kao niti osnovanost iznosa od 300,00 eura. 9)U pisanom iskazu direktor tužitelja F. M. (listovi 82 i 83 spisa) naveo je da je po nalogu trgovačkog društva T. tužitelj trebao izvršiti uslugu prijevoza robe s mjestom utovara dana 9. ožujka 2018. kod trgovačkog društva T. GmbH u mjestu B. u Republici Njemačkoj te mjestom istovara dana 12. ožujka 2018. kod trgovačkog društva I. d.o.o. u Z., da je iz razloga što su sva tužiteljeva prijevozna sredstva već imala dogovorene rute putovanja, kao zamjensko društvo angažiran ovdje tuženik te mu je tužitelj dao nalog za utovar/istovar broj… kojim se navodi točno mjesto i datum utovara i istovara, ali i vrijeme kada će se predmetna roba utovariti u kamion, a to je bilo razdoblje od 8,00 do 16,00 sati, da je takav nalog tuženik zaprimio te da nije od istoga bio osporavan već da je 9. ožujka 2018. tijekom jutra putem e-maila zaprimio obavijest od radnika tuženika po imenu G. da tuženik neće biti u mogućnosti čekati utovar do 14,00 sati jer da ima obveze za utovar robe iz drugih poslovnih odnosa na drugim relacijama koje mora obići, a sve zbog toga jer je tuženik navodno dobio informaciju da predmetna roba neće biti spremna prije 14,00 sati pa možda da i neće biti spremna tog dana, da je obveza tuženika bila robu sačekati najkasnije do 16,00 sati što znači da je mjesto utovara u slučaju nespremnosti robe mogao napustiti najranije u 16,01 sati, a s obzirom da je navedeni radnik tuženika otišao ranije nije izvršio jednu od obveza iz poslovnog odnosa između stranaka, te da je upravo on zbog toga stornirao nalog za utovar jer je tuženik prvi koji je takvim ponašanjem predmetni poslovni odnos raskinuo. Direktor tužitelja je naveo da je radi toga tužitelj angažirao treće društvo radi izvršenja prijevoza predmetne robe te da su prema tome nastali dodatni troškovi, a da je tužitelj nakon toga od trgovačkog društva T. d.o.o. i L. Z. d.o.o. zaprimio reklamaciju kojom je obaviješten da ta društva terete tužitelja za iznos od 300,00 eura za djelomično pokriće njihovih nastalih troškova pa da je stoga tužitelj svoje račune prema tim društvima umanjio za ukupni iznos od 300,00 eura. Na kraju je svog iskaza direktor tužitelja F. M. naveo da je zbog svega navedenog izdao fakturu trgovačkom društvu T. d.o.o. u iznosu od 4.176,79 kuna na ime navedenih 300,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, a ostatak cjelokupnog iznosa za terećenje zbog neobavljenog prijevoza robe po nalogu zbog čega je tužitelj morao postaviti drugi kamion.

10)Uvidom u navedene iskaze, kao i uvidom u dokumentaciju u spisu sud je, kako je iznijeto, utvrdio da je tužitelj 8. ožujka 2018. izdao tuženiku nalog za utovar/istovar broj… gdje je naznačeno da je datum utovara robe 9. ožujka 2018. u vremenskom razdoblju od 8,00 do 16,00 sati, a da je taj isti nalog sam tužitelj stornirao istoga dana 9. ožujka 2018. oko 12,17 sati, dakle, prije 16,00 sati toga dana, a kako to proizlazi iz e-maila tužitelja tuženiku od 9. ožujka 2018. (list 41 spisa). Naime, kao što je navedeno, i svjedok M. S. i direktor tuženika F. H. u svojim su iskazima naveli da su zaprimili storno predmetnog naloga u 12,17 sati 9. ožujka 2018., a navedenu činjenicu tijekom postupka tuženik nije osporio te je direktor tužitelja u svom pisanom iskazu i naveo da je on taj nalog stornirao iz razloga što je radnik tuženika s mjesta utovara otišao prije 16,00 sati navedenog dana 9. ožujka 2018. Dakle, između parničnih stranaka nije sporna činjenica da je tužitelj izvršio storno predmetnog naloga, da je isti dostavio tuženiku, pa je stoga sud utvrdio da je time tužitelj jednostavnom odlukom raskinuo navedeni ugovor o nalogu sklopljen između parničnih stranaka. Naime, odredbom čl. 360. ZOO-a propisano je da u dvostranoobveznim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze, ili pod pretpostavkama predviđenim u idućim člancima, raskinuti ugovor jednostavnom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Odredbom čl. 364. ZOO-a, propisano je da vjerovnik može raskinuti ugovor bez ostavljanja dužniku naknadnog roka za ispunjenje ako iz dužnikova držanja proizlazi da on svoju obvezu neće ispuniti ni u naknadnom roku. 11)Budući da između parničnih stranaka nije bila sporna činjenica da je vozač tuženika 9. ožujka 2018. u prijepodnevnim satima (a svakako prije 16,00 sati) napustio mjesto na kojem je trebalo biti izvršeno utovarivanje robe iz razloga što ta roba do tog trenutka još nije bila spremna za utovar, a što nije bilo sporno između stranaka, to je tužitelj predmetni ugovor valjano jednostavnom izjavom raskinuo bez ostavljanja tuženiku naknadnog roka za ispunjenje, jer je očito iz tuženikovog držanja proizašlo da on svoju obvezu neće ispuniti ni u naknadnom roku.

12)Tužitelj je u svojem podnesku od 30. srpnja 2020 (listovi 35-37 spisa), između ostalog, naveo da je iz razloga što je tuženik napustio mjesto utovara utuženim računom teretio tuženika za iznos od 4.176,79 kuna, a koji iznos potražuje u ovom postupku, a to iz razloga što je morao angažirati drugi kamion za prijevoz robe i naknaditi štetu konačnim naručiteljima jer su naručitelji prijevoza T. d.o.o. i L. Z. d.o.o. tužitelju 29. ožujka 2018. zbog kašnjenja isporuke poslali reklamaciju na uslugu prijevoza te su teretili tužitelja za iznos od 300,00 eura za djelomično pokriće nastalih troškova, tako da je tužitelj svoje račune za ta dva trgovačka društva umanjio za ukupan iznos od 300,00 eura budući da su mu u svom dopisu navedeni naveli kako je vrijeme ukrcaja robe trebalo biti oko 14,00 sati te da on od tuženika potražuje i trošak angažiranja drugog kamiona za prijevoz robe. Dakle, iz navedenog proizlazi da tužitelj u ovom pravnoj stvari utuženi iznos od tuženika potražuje na ime naknade štete koju mu je, kako je ustvrdio, prouzročio tuženik iz razloga što nije postupio sukladno preuzetom nalogu te izvršio utovar i prijevoz predmetne robe. Međutim, tužitelj tijekom postupka nije dokazao svoje tvrdnje da je umanjio svoj račun za iznos od 300,00 eura trgovačkim društvima T. d.o.o. i L. Z. d.o.o., a niti je dokazao da li je i u kojem iznosu angažirao i platio drugog prijevoznika, jer u prilog tih tvrdnji nije dostavio valjane dokaze, pa je stoga sud u odnosu na te tvrdnje primijenio pravila o teretu dokazivanja te je temeljem odredbe čl. 221.a ZPP-a, a u svezi sa odredbom čl. 7. st. 1. ZPP-a i čl. 219. st. 1. ZPP-a, navedene tvrdnje ocijenio nedokazanim te nebitnim za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Naime, iz preslika izvoda prometa po računu banke koje je uz svoj podnesak od 30. srpnja 2020. u spis dostavio tužitelj (listovi 46-49 spisa) sud nije mogao utvrditi na što se odnose predmetne uplate jer iznosi koji su u tim izvadcima naznačeni, a odnose se na trgovačka društva T. d.o.o. V. i L. Z. d.o.o. V. odnose se na tužiteljeve račune gdje je tužitelj tim društvima obračunao naknadu prijevoza robe, a ne radi se, odnosno, nije vidljivo da bi se radilo o iznosu od 300,00 eura u kunskoj protuvrijednosti za koje je tužitelj, kako je to tvrdio, umanjio svoje račune prema tim društvima. Niti iznosi naznačeni na tim računima i to 2.625,00 kuna i 650,00 kuna ne odgovaraju protuvrijednosti od 300,00 eura, pa stoga sud nije mogao, kako je iznijeto, utvrditi na što se ti računi odnose, te temeljem istih tužitelj nije dokazao svoju tvrdnju da je za te iznose umanjio svoju tražbinu prema gore navedenim trgovačkim društvima i to upravo iz razloga što je dostava naručene robe navodno kasnila, a sve zbog tuženikovog napuštanja mjesta utovara i neobavljenog prijevoza. Uz navedeno tuženik nije niti dokazao da je upravo za utovar i prijevoz robe koju je 9. ožujka 2018. trebao preuzeti tuženik angažirao drugog prijevoznika, te nije dokazao niti činjenicu da li je i u kojem iznosu eventualno platio navedeni drugi prijevoz, jer ni u prilog tim tvrdnjama nije dostavio nikakve dokaze. Dakle, tužitelj u ovom postupku nije dokazao da bi mu nastala šteta, nije dokazao štetnu radnju štetnika niti uzročnu vezu između te radnje i nastale štete. Također, tužitelj nije dokazao niti visinu štete, jer u prilog svojim tvrdnjama da mu je šteta nastala upravo u visini tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, isto tako, nije pružio valjane dokaze. Sud navedene bitne činjenice nije mogao utvrditi niti uvidom u pisani iskaz direktora tužitelja F. M., jer upravo te činjenice, a to su umanjenje svog računa prema trgovačkim društvima T. d.o.o. i L. Z. d.o.o., te angažiranja i plaćanja drugog prijevoznika, a to sve zbog od strane tuženikovog neobavljenog prijevoza tužitelj nije dokazao, budući da u prilog istima nije pružio nikakav dokaz, osim, kako je iznijeto, navoda u pisanom iskazu direktora tužitelja, a koji je tuženik tijekom postupka osporio, pa stoga sud samo na osnovi takvih tvrdnji nije mogao sa sigurnošću utvrditi spomenute činjenice.

13)Zbog svega iznijetog tužitelj tijekom postupka nije dokazao pretpostavke za naknadu štete, te je stoga temeljem pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a ZPP-a, a u svezi s odredbom čl. 7. st. 1. ZPP-a i čl. 219. st. 1. ZPP-a valjalo u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev, a kako je to odlučeno u točki I. izreke ove presude. 14)Odluka o platnom nalogu temelji se na odredbi čl. 451. st. 3. ZPP-a. 15)Odluka o naknadi troškova parničnog postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a u svezi s odredbom čl. 155. ZPP-a.

Tuženik ima pravo na naknadu troškova postupka i to za rad njegovog punomoćnika za sastav prigovora protiv platnog naloga u iznosu od 500,00 kuna (Tbr. 11. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje : Tarifa), za sastav obrazloženog podneska od 20. kolovoza 2020. u iznosu od 500,00 kuna (Tbr. 8. t. 1. Tarife), te za zastupanje tuženika na ročištima održanim 16. rujna 2020. i 22. travnja 2022. u iznosima od po 500,00 kuna za svako zastupanje (Tbr. 9. t. 1. Tarife). Na navedene iznose tuženik ima pravo pribrojiti i pripadajući PDV u iznosu od 500,00 kuna (Tbr. 42. Tarife).

Na kraju sud je tuženiku dosudio i naknadu troškova na ime sudske pristojbe na prigovor protiv platnog naloga u iznosu od 200,00 kuna (Tbr. 1. t. 1. Tarife sudskih pristojbi iz Zakona o sudskim pristojbama – Narodne novine br. 118/18.).

U Varaždinu 6. lipnja 2022.

Sudac:

Hugo Wedemeyer, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba na Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu, putem ovoga suda i to stranka koja je bila prisutna ili uredno obaviještena o ročištu za objavu presude u roku od petnaest (15) dana od dana objave presude, a stranka koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude u roku od petnaest (15) dana od dostave prijepisa odluke.

Odluka se u smislu čl. 467. st. 1. ZPP-a, može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.