Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: 8 Gž-1559/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Sanji Dujmović, u pravnoj stvari tužitelja G. B., …, OIB: …, zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku S. M., odvjetniku u B., …, protiv tuženice M. O. iz V., …, OIB: …, zastupane po punomoćniku S. M., odvjetniku iz V., …, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu, poslovni broj P- 711/2021-7 od 29. listopada 2021., dana 6. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja G. B. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu, poslovni broj P-711/2021-7 od 29. listopada 2021.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženici M. O. iz V., …, OIB: …, isplatiti tužitelju G. B., …, OIB: …, iznos od 76.679,31 kn, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog računa pa do isplate, a koje se određuju za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 3 postotna poena do 31. srpnja 2015.g., a od 01. kolovoza 2015.g. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, te nastavnim odlukama HNB-a o izmjenama Odluke o kamatnim stopama i to:

- na iznos od 7.809,74 kn (komunalna naknada i naknada za uređenje voda – …) počevši od 01.01.2013.g. do isplate,

- na iznos od 11.089,68 kn (komunalna naknada i naknada za uređenje voda – …) počevši od 01.01.2014.g. do isplate,

- na iznos od 8.636,94 kn (komunalna naknada i naknada za uređenje voda – …) počevši od 01.01.2015.g. do isplate,

- na iznos od 8.636,98 kn (komunalna naknada i naknada za uređenje voda – …) počevši od 01.01.2016.g. do isplate,

- na iznos od 4.318,47 kn (komunalna naknada i naknada za uređenje voda – …) počevši od 01.07.2016.g. do isplate,

- na iznos od 4.318,47 kn (komunalna naknada i naknada za uređenje voda – …) počevši od 01.10.2016.g. do isplate,

- na iznos od 4.318,47 kn (komunalna naknada i naknada za uređenje voda – …) počevši od 01.01.2017.g. do isplate,

- na iznos od 4.318,47 kn (komunalna naknada i naknada za uređenje voda – …) počevši od 01.04.2017.g. do isplate,

- na iznos od 4.318,47 kn (komunalna naknada i naknada za uređenje voda – …) počevši od 01.07.2017.g. do isplate,

- na iznos od 4.318,47 kn (komunalna naknada i naknada za uređenje voda – …) počevši od 01.10.2017.g. do isplate,

- na iznos od 4.318,47 kn (komunalna naknada i naknada za uređenje voda – …) počevši od 01.01.2018.g. do isplate,

- na iznos od 4.318,47 kn (komunalna naknada i naknada za uređenje voda – …) počevši od 01.04.2018.g. do isplate,

- na iznos od 4.318,47 kn (komunalna naknada i naknada za uređenje voda – …) počevši od 01.07.2017.g. do isplate,

kao i naknaditi tužitelju prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 8.234,00 kn, sve u roku od 15 dana.",

kao neutemeljen, odbija se u cijelosti.

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi prouzročen parnični trošak u iznosu od 8.750,00 kn, u roku od 15 dana.“

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavio tužitelj pobijajući je zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi se, u bitnome, ističe da je ranije u postupku prihvaćena žalba tužitelja na presudu prvostupanjskog suda poslovni broj P-1016/2018-11 od 6. ožujka 2019. te se poziva na obrazloženje iste navodeći da je drugostupanjski sud svojim utvrđenjem otklonio svaku sumnju u odgovornost tuženice za obveze svoje ustanove, a prema kojoj tužitelj ima svoje dospjelo, nepodmireno potraživanje. Nadalje, da je dao jasnu uputu da se po pitanju zastare prava na naplatu predmetnog potraživanja imaju primijeniti odredbe Općeg poreznog zakona važećeg u vrijeme donošenja rješenja tužitelja kojim je ustanovi, koje je osnivač tuženica, kao obvezniku plaćanja komunalne naknade, utvrđenja njezina visina. Tužitelj se pozivao na konkretne zakonske odredbe koje osporavaju činjenične tvrdnje tuženice navodeći kako je odredbom čl. 374. Zakona o trgovačkim društvima propisana obveza likvidatorima da podmire vjerovnike odnosno njihove tražbine te da je čl. 379. tog Zakona propisana zaštita vjerovnika u postupku likvidacije koja jasno propisuje da ukoliko vjerovnik ne prijavi svoju tražbinu da je likvidator dužan dugovani iznos položiti u sud kod kojeg je upisan u sudski registar. U svezi s odredbom Zakona o trgovačkim društvima koje se odnose na postupak likvidacije tužitelj je u ovom postupku predočio dostavnicu koju je primila tuženica još 17. ožujka 2014. kojom se potvrđuje da joj je osobno dostavljeno rješenje o obračunu komunalne, kao i slivne vodne naknade te da joj nije moglo ostati nepoznato postojanje predmetne obveze kao i redovne potrebe njezinog podmirenja. Osim toga, tužitelj je u sudskom postupku naveo i činjenicu kako je u vrijeme provedbe postupka likvidacije Upravni odjel za financije i proračun G. B. dostavio na ime tuženika 31. listopada 2017. i pisani poziv za uplatu dugovanja putem kojeg je tuženici, kao osnivaču navedene ustanove, dostavljen ispis otvorenih stavki za dugovanja ustanove po osnovu komunalne naknade i naknade za uređenje voda. Putem navedenog dopisa tužitelj je upoznao tuženicu kako ima saznanja da je u tijeku postupak likvidacije te kako je tuženica imenovana zakonskim likvidatorom i da ju se poziva da navedeno dugovanje podmiri. Unatoč tome ista nije podmirila dugovanje čime je prekršila čl. 379. Zakona o trgovačkim društvima. Prema odredbi čl. 59. Zakona o ustanovama ustanova odgovara za obveze cijelom svojom imovinom, a kako osnivač ustanove, u konkretnom slučaju tuženica, solidarno i neograničeno odgovara za njezine obveze. Nadalje, ističe se kako tuženica nije dostavila dokaze kako bi sud mogao nesporno utvrditi činjenicu o podmirenju duga čije podmirenje tužitelj traži. Iz obrazloženja pobijane presude slijedi da se prvostupanjski sud poziva na odredbe Zakona o obveznim odnosima, a ne na odredbe Općeg poreznog zakona za čiju primjenu je prvostupanjski sud dobio jasnu uputu drugostupanjskog suda. Poziva se na odredbu čl. 94. tada važećeg Općeg poreznog zakona te odredbu čl. 108. Novog općeg poreznog zakona prema kojem je zastarni rok i dalje određen u trajanju od 6 godina računajući od dana kada je zastara počela teći. Tužitelj smatra da je prvostupanjski sud propustio utvrditi da tužitelj potražuje komunalnu naknadu kao i naknadu za uređenje voda počevši od 1. siječnja 2013. do zaključno 1. srpnja 2018., pa primjenom odredbe čl. 96. Općeg poreznog zakona proizlazi da je tužba podnesena pravovremeno unutar apsolutnog roka zastare koja je nastupila tek 1. siječnja 2019. Sukladno tome, s obzirom da je tužba podnesena 29. listopada 2018. tužitelj smatra da je tužba podnesena unutar propisanog apsolutnog roka zastare te da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i pogrešno utvrdio u toč. 14., 15. i 16. obrazloženja kako je osnovan prigovor zastare prava, kao i samog potraživanja tužitelja. Predlaže uvažiti žalbu te preinačiti prvostupanjsku presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti, a tuženicu obvezati na podmirenje troškova postupka.

3. U odgovoru na žalbu tužitelja tuženica ističe da iako prvostupanjski sud u presudi obrazlaže nastup zastare temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima u nastavku obrazloženja obrazlaže i zašto je prihvatio prigovor zastare temeljem odredbi Općeg poreznog zakona, a što tužitelj u žalbi propušta konstatirati. Naglašava da je osim apsolutne zastare na koju se referira tužitelj, u utuženom periodu postojala i relativna zastara (3 godine) koja se primjenjuje u ovom slučaju jer tužitelj nije dokazao da je na bilo koji način prekinuo tijek relativnog zastarnog roka od 3 godine. Naime, kako je u vrijeme nastanka utužene obveze na snazi bio Opći porezni zakon objavljen 2008. kojim je u čl. 94. bila propisana relativna zastara od 3 godine to tuženica smatra osnovanim istaknut prigovor za potraživanje koja su dospijevala 1. siječnja 2013., 1. siječnja 2014., 1. siječnja 2015. jer je postupak pokrenut tek 29. siječnja 2018. Što se tiče odgovornosti osnivača ustanove za dugove ustanove tuženica prihvaća stav drugostupanjskog suda u svezi s tim. Međutim, osnivač ustanove ne može odgovarati za dugove koji u utuženom periodu nisu mogli nastati na teret ustanove iz razloga jer ta ustanova u vrijeme u kojem se u ovom postupku tvrdi da su dugovi nastali, nije niti postojala. Naime, za potraživanja koja su nastala nakon 14. ožujka 2016. prema … zaduženja nisu niti mogla nastati jer je ista likvidirana 14. ožujka 2016. rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj St-51/2015. Za potraživanja koja su nastala nakon 13. lipnja 2016. prema … zaduženja nisu mogla nastati jer je likvidiran 13. lipnja 2016. Dakle, uvažavajući stav drugostupanjskog suda u svezi primjene odredbe čl. 59. Zakona o ustanovama ovdje se za obveze nastale nakon likvidacija tih ustanova te ustanove nisu niti mogle teretiti, a samim time niti njihov osnivač, ovdje tuženica. Predlaže se da viši sud, makar i uz primjenu drugačijeg materijalnog prava odbije žalbu tužitelja kao neosnovanu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ovaj drugostupanjski sud ispitujući pobijanu presudu nije našao da bi pri donošenju pobijane presude sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst i 25/13.; dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.), na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 76.679,31 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose kako su isti navedeni pod toč. I. izreke prvostupanjske presude, a koji zahtjev se temelji na tvrdnji da je tuženica solidarno odgovorna, kao osnivač, za obveze ustanove odnosno u konkretnom slučaju za obvezu s osnove komunalne naknade i naknade za uređenje voda.

7. U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je - da je tuženica vlasnica kat. čest. … k.o. B. upisana u zk. ul. … koja u naravi predstavlja poslovno uslužnu građevinu, ..., - da je tuženica osnivač …, - da je ustanova … brisana iz sudskog registra 2016., a … u likvidaciji je od 2016., - da iz izvoda otvorenih stavaka komunalne naknade i naknade za uređenje voda proizlazi da je obveznik … obvezan iznos od 18.899,42 kn, a … iznos od 57.779,89 kn odnosno ukupno 76.679,22 kn s time što je najstarija neispunjena tražbina dospjela 1. siječnja 2013.

8. Prvostupanjski sud pobijanom presudom u toč. I. izreke odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja prihvaćajući kao osnovan prigovor zastare samog prava sukladno odredbi čl. 227. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 78/15. i 29/18.; dalje ZOO), a u svezi čl. 226. istog Zakona. Tako donesen zaključak obrazlaže time da se u konkretnom slučaju rok zastare računa od dospjelosti najstarije neispunjene tražbine, a to je 1. siječnja 2013., a budući da je tužitelj tužbu podnio ovom sudu 29. listopada 2018., to da je očito da je tužba podnesena nakon proteka zastarnog roka od 5 godina, čime je došlo do zastare samog prava iz kojeg proističu povremene tražbine koje tužitelj potražuje prema tuženici temeljem neplaćene komunalne naknade i naknade za uređenje voda koje se odnose na predmetnu nekretninu u k.o. B. Dakle, zastarom samog prava, tužitelj kao vjerovnik prema tuženici da je izgubio pravo zahtijevati kako tražbinu koja je dospjela 1. siječnja 2013., tako i sve ostale daljnje utužene tražbine prema redoslijedu dospijeća, od kojih zadnja tražbina dospijeva 1. srpnja 2018. Sud prvog stupnja u svezi prigovora zastare potraživanja tužitelja obrazlaže da je u vrijeme nastanka utužene obveze bio na snazi Opći porezni zakon ("Narodne novine" broj 147/08., 18/11., 78/12., 136/12. i 73/13.; dalje OPZ) kojim je u čl. 94., bila propisana zastara predmetnog potraživanja u roku od 3 godine od dospijeća, tako da tužena osnovano ističe prigovor zastare za potraživanja tužitelja koja su dospijevala na dane 1. siječnja 2013., 1. siječnja 2014. i 1. siječnja 2015., s obzirom da je tužba u ovoj parnici podnesena dana 29. listopada 2018. Osim toga, napominje da, a s obzirom da je ustanova … likvidirana dana 14. ožujka 2016. rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku br. St-51/2015, to potraživanja tužitelja koja su nastala nakon tog datuma prema toj ustanovi nisu niti mogla nastati, a što dokazuje povijesnim izvatkom iz sudskog registra Trgovačkog suda u Osijeku. Navedeno stoga što, istina, osnivač ustanove odgovara za obveze ustanove, temeljem odredbe čl. 59. Zakona o ustanovama, međutim kako su utužene obveze za koje tužitelj tereti tuženu kao fizičku osobu i osnivača ustanove, nastupile, odnosno nastale nakon likvidacije ustanove, tako da se ustanova koja ne postoji nije niti mogla teretiti za bilo kakve obveze, a sukladno tome niti tuženica kao osnivač ustanove.

9. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan primjenjujući odredbe ZOO u pogledu nastupa zastare.

10. I u ovoj fazi postupka ostala je sporna primjena materijalnog prava u svezi nastupa zastare.

11. U svezi sa spornom primjenom materijalnog prava valja, po ocjeni ovog suda, poći od sadržaja odredbe čl. 20. st. 2. Zakonom o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine", broj 36/95., 109/95., 21/96., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00., 59/01., 82/04., 110/04., 178/04., 38/09., 79/09., 153/09., 153/09., 49/11., 84/11., 90/11., 144/12., 56/13., 94/13., 153/13., 147/14. i 36/15.; dalje ZKG) prema kojoj rješenje o komunalnoj naknadi donosi upravno tijelo jedinice lokalne samouprave u čijem su djelokrugu poslovi komunalnoga gospodarstva za kalendarsku godinu do 31. ožujka tekuće godine, ako se na osnovi odluke predstavničkoga tijela mijenja njezina visina u odnosu na prethodnu godinu te se istim utvrđuje visina komunalne naknade po m2 obračunske površine, obračunska površina i mjesečni iznos komunalne naknade, osim za nekretnine iz čl. 20.d st. 4. toga Zakona.

12. Odredbom čl. 17. st. 1. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva („Narodne novine“, broj 153/09., 90/11. i 56/13.) propisano je da na nekretnine na koje se obračunava i naplaćuje komunalna naknada prema propisima o komunalnom gospodarstvu, jedinice lokalne samouprave, uz tu naknadu, naplaćuju i naknadu za uređenje voda.

13. Odredbom čl. 20. st. 5. ZKG određeno je da izvršno rješenje o komunalnoj naknadi izvršava upravno tijelo iz st. 2. toga članka u postupku i na način određen propisima o prisilnoj naplati poreza na dohodak, odnosno dobit.

14. Definicija javnih davanja određena je u čl. 1. i 2. OPZ, a prema čl. 3. OPZ porezno tijelo je i jedinica lokalne samouprave u čijem su djelokrugu poslovi utvrđivanja, nadzora i naplate javnih davanja, pa je stoga komunalna naknada i naknada za uređenje voda javno davanje koje je obveznik dužan platiti jedinici lokalne samouprave. Dakle, na komunalnu naknadu, kao javno davanje, supsidijarno se imaju primijeniti odredbe OPZ, kada ZKG ne sadrži određene odredbe.

15. Prema tome točno je kako tvrdi žalitelj da se u svezi zastare prava na utvrđivanje i naplatu obveze komunalne naknade i naknade za uređenje voda primjenjuju odredbe specijalnog propisa i to OPZ, kojima je regulirana porezna zastara u svezi s čime je ukazati na pravno shvaćanje koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio u odluci Rev-2369/2017 od 8. siječnja 2020. "(...) pravilno je (...) sud na utvrđivanje nastupanja zastare naplate potraživanja (...) s osnove komunalnog doprinosa primijenio odredbe OPZ. Naime, odredbom čl. 1. OPZ je propisano da taj Zakon uređuje odnos između poreznih obveznika i poreznih tijela koja primjenjuju propise o porezima i drugim javnim davanjima, ako posebnim zakonima o pojedinim vrstama poreza i drugim javnim davanjima nije uređeno drugačije i predstavlja zajedničku osnovu poreznog sustava (...) Nadalje, čl. 2. OPZ definira javna davanja koja uređuje zakon, kao poreze i druga javna davanja, a u st. 3. je propisano je što se za potrebe OPZ smatra drugim javnim davanjima. Ovdje je potrebno ukazati i na st. 6. kojim su definirani doprinosi kao novčana davanja koja se plaćaju za korištenje određenih usluga ili ostvarivanja prava. Navedeno implicira da se sve što je propisano za poreze na odgovarajući način primjenjuje i na druga javna davanja propisana OPZ, uz uvjet da OPZ ili posebnim propisom nije drugačije uređeno. Dakle, OPZ kao lex specialis propisuje jedinstvena pravila u navedenom širokom području primjene, uključujući konkretno i zastaru prava na naplatu komunalnog doprinosa kao jednog od oblika javnog davanja (...) Kako je odredbom čl. 32. st. 7. ZKG izvršenje rješenja o komunalnom doprinosu stavljeno u nadležnost jedinica lokalne samouprave, tj. nadležnog upravnog tijela, koje izvršenje provodi u skladu s propisima o prisilnoj naplati poreza na dohodak odnosno dobit, i u svezi zastare prava na utvrđivanje i naplatu obveze komunalnog doprinosa primjenjuju se odredbe specijalnog propisa i to konkretno čl. 90. - 92. OPZ, kojima je regulirana porezna zastara pa stoga u primjenu ne dolaze odredbe o zastari iz ZOO, kao općeg propisa."

16. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u istoj odluci: „Nastupanje izvršnosti upravnog akta regulirano je u općem propisu na koji upućuje OPZ - Zakonu o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91 i 103/96 - dalje ZUP/91 i „Narodne novine“ broj 47/09 - dalje: ZUP/09) koji u čl. 271. ZUP/91, odnosno sada čl. 133. st. 1. ZUP/09, propisuje da se rješenje izvršava pošto postane izvršno, a izvršno postaje istekom roka za žalbu kada nije žalba izjavljena, dostavom stranci ako žalba nije dopuštena, dostavom rješenja stranci ako žalba nema odgodni učinak, dostavom stranci rješenja kojim se žalba odbacuje ili odbija, danom odricanja stranke od prava na žalbu te dostavom stranci rješenja o obustavi postupka u povodu žalbe (st. 2.). Drugostupanjsko rješenje kojim se rješava upravna stvar postaje izvršno dostavom stranci (st. 3.). Prema st. 4. te ako je u rješenju određeno da se radnja koja je predmet izvršenja može izvršiti u ostavljenom roku, s izvršenjem rješenja može se započeti istekom tog roka. Slijedom navedenoga, proizlazi da je izvršnošću rješenja obveza utvrđena, pa je protekom godine u kojoj je utvrđena počeo teći rok zastare prava na naplatu predmetnog potraživanja.“

17. U ponovnom postupku, na ročištu održanom 20. rujna 2021., tužitelj je istaknuo da "ima potrebu naglasiti kako je u vrijeme donošenja rješenja tužitelja bio na snazi Zakon o komunalnom gospodarstvu (ZKG/15) temeljem kojega je U. o. tužitelja nadležan za komunalno gospodarstvo utvrdio obvezu plaćanja komunalne naknade i naknade za uređenje voda."

18. Međutim, tužitelj na kojem je bio teret dokaza te odlučne činjenice, u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP, u prilog svojih tvrdnji nije dostavio dokaz da je sukladno odredbi čl. 20. st. 2. ZKG donio rješenje o utvrđivanju obveze plaćanja komunalne odnosno naknade za uređenje voda za predmetnu nekretninu odnosno da je izvršnošću rješenja bila utvrđena obveza i da bi protekom godine u kojoj je utvrđena obveza počeo teći rok zastare prava na naplatu predmetnog potraživanja prema OPZ.

19. Prema tome, kako iz spisa predmeta ne proizlazi da je doneseno navedeno rješenje, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne primjenjuju se odredbe Zakona o općem upravnom postupku o izvršnosti rješenja, a o čemu dalje ovisi početak tijeka roka zastare prava na naplatu predmetnog potraživanja po OPZ, već se primjenjuje zastarni rok propisan čl. 226. st. 1. ZOO kojim je propisano da tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

20. Prema odredbi čl. 227. st. 1. ZOO pravo iz kojega proistječu povremene tražbine zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarije neispunjene tražbine, a kad zastari pravo iz kojega proistječu povremene tražbine, vjerovnik gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare (st.2.).

21. Dakle, polazeći od sadržaja citiranih odredbi ZOO i utvrđenja suda prvog stupnja da je najstarija neispunjena tražbina dospjela 1. siječnja 2013, slijedi da je petogodišnji rok zastare prava iz kojega proistječe predmetna povremena tražbina protekao 1. siječnja 2018., pa kako je tužitelj podnio predmetnu tužbu 29. listopada 2018., to se osnovanim ukazuje prigovor zastare samog prava, tako da u takvom slučaju tužitelj nema ni mogućnosti, potraživati povremena novčana potraživanja, a koja proizlaze iz takvog zastarjelog prava, pa utoliko žalbeni navodi u svezi s tim ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude.

22. Slijedom iznesenog zaključka ostali žalbeni navodi u svezi postupka likvidacije nisu odlučni za donošenje ove drugostupanjske presude.

23. Tužitelj se žalio i na odluku o troškovima postupka, međutim ispitujući pobijanu presudu pod toč. II. izreke reći je da je pravilno prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke o troškovima postupka primijenio materijalno pravo i to odredbu čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19.), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 3. ZID ZPP u svezi čl. 155. st. 1. i 2. ZPP i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.)

24. Slijedom svega navedenog, kako je ovaj sud ustanovio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena pobijana presuda, a kako je to odlučeno u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Zadru, 6. lipnja 2022.

Sutkinja

Sanja Dujmović, v.r.