Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-682/2021-

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci po sucu Dušku Abramoviću u pravnoj stvari tužitelja Suvlasnici, iz Z., OIB:…, zastupani po upravitelju G. s. k. g. d.o.o., Z., OIB:…, a ovaj zastupan po punomoćniku M. H., odvjetniku iz Odvjetničkog društva H. i p., u Z., protiv tuženika M. K. iz Z., OIB:…, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu, poslovni broj Povrv-185/2019-10 od 15. siječnja 2021., 6. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se žalba tužitelja te se preinačuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu, poslovni broj Povrv-185/2019-10 od 15. siječnja 2021. u točki I izreke te djelomično u odbijajućem dijelu odluke o naknadi troška ovršnog postupka te u točki II izreke i sudi:

"Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi (na temelju vjerodostojne isprave) javnog bilježnika M. J. iz Z., poslovni broj Ovrv-14049/14 od 11. srpnja 2014. kojim je naloženo tuženiku namiriti tužitelju tražbinu u iznosu od 2.796,80 kn zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po čl. 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO) tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to:

- na iznos od 85,04 kn od 16.7.2012. god. do isplate,

- na iznos od 255,12 kn od 21.7.2012. god. do isplate,

- na iznos od 255,12 kn od 6.8.2012. god. do isplate,

- na iznos od 85,04 kn od 16.8.212. god. do isplate,

- na iznos od 112,99 kn od 16.9.2012. god. do isplate,

- na iznos od 27,95 kn od 21.10.2012. god. do isplate,

- na iznos od 27,95 kn od 6.11.2012. god. do isplate,

- na iznos od 27,95 kn od 21.11.2012. god. do isplate,

- na iznos od 27,95 kn od 6.12.2012. god. do isplate,

- na iznos od 27,95 kn od 21.12.2012. god. do isplate,

- na iznos od 27,95 kn od 6.1.2013. god. do isplate,

- na iznos od 27,95 kn od 21.1.2013. god. do isplate,

- na iznos od 112,99 kn od 16.10.2012. god. do isplate,

- na iznos od 112,99 kn od 16.11.2012. god. do isplate,

- na iznos od 112,99 kn od 16.12.2012. god. do isplate,

- na iznos od 112,99 kn od 16.1.2013. god. do isplate,

- na iznos od 112,99 kn od 16.2.2013. god. do isplate,

- na iznos od 112,99 kn od 16.3.2013. god. do isplate,

- na iznos od 112,99 kn od 16.4.2013. god. do isplate,

- na iznos od 112,99 kn od 16.5.2013. god. do isplate,

- na iznos od 112,99 kn od 16.6.2013. god. do isplate,

- na iznos od 112,99 kn od 16.7.2013. god. do isplate,

- na iznos od 112,99 kn od 16.8.2013. god. do isplate,

- na iznos od 112,99 kn od 16.9.2013. god. do isplate,

- na iznos od 112,99 kn od 16.10.2013. god. do isplate,

- na iznos od 112,99 kn od 16.11.2013. god. do isplate,

- na iznos od 112,99 kn od 16.12.2013. god. do isplate,

- na iznos od 112,99 kn od 16.1.2014. god. do isplate, kao i naknaditi troškove ovršnog postupka u iznosu od 625,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po čl. 29. ZOO-a tekućom od 15. siječnja 2021. do isplate.

II Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i djelomično potvrđuje citirana presuda suda prvog stupnja u točki I izreke u preostalom odbijajućem dijelu zahtjeva za naknadu troškova ovršnog postupka u iznosu od 850,00 kn (preko iznosa od 625,00 kn do iznosa od 1.475,00 kn) sa zateznom kamatom.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.893,75 kn sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u tijeku od 15. siječnja 2021. do isplate u roku od 15 dana, dok se preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 981,25 kn u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I izreke ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi (na temelju vjerodostojne isprave) javnog bilježnika M. J. iz Z., poslovni broj Ovrv-14049/14 od 11. srpnja 2014. kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 2.796,80 kn sa zateznom kamatom po stopi i u tijeku na pojedine iznose kao u izreci presude, kao i zahtjev za naknadu troškova ovršnog postupka u iznosu od 1.475,00 kn sa zateznom kamatom.

2. Točkom II izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 6.006,25 kn te zahtjev za naknadu troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 200,00 kn i žalbu u iznosu od 100,00 kn.

3. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. u vezi čl. 467. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva te obveže tuženika na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. U konkretnom slučaju radi se o postupku u sporu male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. ZPP-a.

7. Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a prvostupanjska presuda kojom se završava spor u postupku male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupku iz čl. 354. st. 2. ZPP-a osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a.

8. Prvostupanjsku presudu kojom se završava spor u postupku male vrijednosti nije dopušteno pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu zajedničke pričuve za stambeni prostor u zgradi na adresi u Z. (prije …) za razdoblje od lipnja 2012. do prosinca 2013. u ukupnom iznosu od 2.796,80 kn.

10. Prvostupanjski sud je u provedenom dokaznom postupku u bitnom utvrdio da je tuženik u prigovoru protiv rješenja o ovrsi javnog bilježnika (odgovoru na tužbu) osporio tužbeni zahtjev po osnovu i visini uz obrazloženje da tužitelj nije legitimiran podnijeti predmetnu tužbu, u vezi čega je naveo da je predmetna zgrada, a radi se o obiteljskoj kući bila nacionalizirana i vraćena ranijim vlasnicima, te da su u nekretninu u međuvremenu bespravno uselili stanari, da se u predmetnoj kući nalaze sobe veličine 18 do 26 m2 a ne stanovi, da je jedna od tih soba prodana S. I., a pored nje suvlasnici predmetne kuće da su još D. B. i tuženik.

11. Utvrdio je da je tužitelj u vezi predmetne zgrade u spis dostavio izvadak iz zemljišne knjige iz kojeg je razvidno da se radi o etažiranoj nekretnini u naravi stambenoj zgradi, da je tužitelj sukladno odredbi čl. 385. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 - dalje: ZV) prinudni upravitelj predmetne zgrade, te da ima sve ovlasti upravitelja nekretninom propisane odredbama ZV-a, s time da je tužitelj određen prinudnim upraviteljem zaključkom gradske skupštine Grada Z. od 23. prosinca 1997. kojim je G. s. –k. g. d.o.o. Z., (tužitelj) određen prinudnim upraviteljem zgrada suvlasnici kojih nisu u zakonskom roku sklopili međuvlasnički ugovor i odredili upravitelja zgrada.

12. Ocijenio je kao nespornu činjenicu da suvlasnici predmetne zgrade u zakonskom roku nisu sklopili međuvlasnički ugovor i odredili upravitelja zgrada s obzirom na okolnost da tuženik suprotno nije isticao.

13. Uvidom u zapisnik Uprave stambene zajednice S. od 25. siječnja 1956. broj 628/1955 utvrdio je da se radi o obiteljskoj kući a ne o stambenoj zgradi, te da su pojedine osobe u toj kući dobile na korištenje pojedine sobe. Također je utvrdio da su pravne prednice tuženika D. D. (baka) i D. B. (teta tuženika) Gradskom uredu za imovinsko-pravne poslove u Z. 19. prosinca 2012. podnijele zahtjev za naknadu za imovinu oduzetu za vrijeme Jugoslavenske komunističke vladavine u odnosu na jednosoban stan površine 23,40 m2, da su kao suvlasnici svih etaža u predmetnoj zgradi upisani tuženik, D. D., B. D. i K. M. s time da je D. D. svoj suvlasnički dio nekretnine darovala tuženiku ugovorom o darovanju od 1. prosinca 2011.

14. S obzirom na to zaključio je o osnovanosti tuženikovog prigovora da se u konkretnom slučaju radi o obiteljskoj kući, a ne o stambenoj zgradi. Ocijenio je da se zaključak Gradske skupštine Grada Z. od 23. prosinca 1997. ne odnosi i na predmetnu zgradu budući da u zaključku predmetna zgrada nije navedena, a uz to dovodi u sumnju i identitet predmetne zgrade navodeći da je predmetna zgrada u zemljišnim knjigama upisana na adresi u Z., dok da se u tužbi navodi adresa Z. Stoga je zaključio da se u konkretnom slučaju za odlučivanje o tužbom zahtjevu ne primjenjuju odredbe ZV-a o izvršavanju ovlasti glede cijele nekretnine u prijelaznom razdoblju, pa tako ni odredbe o zajedničkoj pričuvi iz čl. 90 tog Zakona, pa je zbog tih razloga uz primjenu odredbi čl. 219. i čl. 221a ZPP-a odlučio kao u izreci presude.

15. Pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. i čl. 467. st. 1. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba postupka.

16. Tužitelj u žalbi ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju obrazlaže navodima da je izreka presude nerazumljiva, jer da je sud u situaciji kada je u cijelosti ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika bio dužan izrekom presude odlučiti o postavljenom zahtjevu odnosno tužbeni zahtjev odbiti.

17. Opisani žalbeni razlog nije osnovan, jer u situaciji kada je sud izrekom presude ukinuo u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika jasno je da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbio kao neosnovan, pa ova okolnost nije bila od utjecaja na pravilnost i zakonitost presude.

18. Tužitelj osnovano u žalbi ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o obiteljskoj kući a ne o stambenoj zgradi, budući da iz priloženog izvatka iz zemljišne knjige za predmetnu nekretninu proizlazi da je u zemljišnoj knjizi pod oznakom zemljišta upisana stambena zgrada u Z., kao kč. br. … u zk. ul. … k.o. V. te da se radi o etažnom vlasništvu s određenim omjerima te da su na etaži 0/0, jednosoban stan površine 25,40 m2 neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine uz upis D. D. u jednoj polovini, D. B. u jednoj polovini tuženik u jednoj polovini i K. M. u jednoj polovini dijela s time da je suvlasnički dio D. D. na temelju citiranog Ugovora o darovanju prenesen na tuženika.

19. Tužitelj osnovano ukazuje da se radi o javnoj ispravi, da izvadak iz zemljišne knjige odražava pravo stanje nekretnine, pa u takvim okolnostima za zaključiti je da se radi o nekretnini koja u naravi predstavlja stambenu zgradu u Z., ranije na adresi, a sada, koja je etažirana.

20. Tužitelj nadalje osnovano u žalbi ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio o nedostatku aktivne legitimacije ovo iz razloga jer iz spisu priloženog zaključka Gradske skupštine Grada Z. od 23. prosinca 1997. (list 34) jasno proizlazi da je tužitelj (G. s. –k. g. d.o.o. iz Z.,), određen prinudnim upraviteljem zgrada suvlasnici kojih nisu u zakonskom roku sklopili međuvlasnički ugovor i odredili upravitelja zgrada. Prema shvaćanju ovog suda za svaku pojedinu zgradu kojih suvlasnici zgrada nisu u zakonskom roku sklopili međuvlasnički ugovor i odredili upravitelja zgrada u citiranom zaključku nije bilo potrebno navesti o kojoj se zgradi radi već se citirani zaključak odnosi na sve zgrade na području Grada Z. suvlasnici kojih nisu u zakonskom roku sklopili međuvlasnički ugovor i odredili upravitelja zgrada.

21. Naime odredbom čl. 385. st. 1. ZV-a propisano je ako suvlasnici nisu osigurali upravljanje nekretninom u roku iz čl. 384. ovoga Zakona (u roku od 12 mjeseci od 1. siječnja 1997. kao dana stupanja na snagu ZV-a), jedinice lokalne samouprave odredit će fizičku ili pravnu osobu koja će obavljati poslove uprave tom nekretninom (prinudni upravitelj). Stavak 2. propisuje da prinudni upravitelj ima sve ovlasti upravitelja nekretninom propisane odredbama ove glave Zakona.

22. S obzirom na nespornu činjenicu da suvlasnici predmetne zgrade u propisanom roku nisu sklopili međuvlasnički ugovor niti odredili upravitelja zgrada, tužitelj je sukladno citiranom zaključku Gradske skupštine Grada Z. i odredbi čl. 385. st. 1. i 2. Zv-a aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.

23. Prema odredbi čl. 379. st. 1. ZV-a, upravitelj je između ostalog dužan osobito utvrditi visinu sredstava zajedničke pričuve koju snosi pojedini suvlasnik, dok prema odredbi čl. 380.st. 1. sredstva zajedničke pričuve suvlasnici su dužni uplaćivati na račun koji će u tu svrhu otvoriti prema utvrđenom godišnjem odnosno višegodišnjem programu. Stavak 2. propisuje da sredstva iz stavka 1. ovog članka suvlasnici su dužni uplaćivati najmanje u visini koja odgovara 0,54% vrijednosti njihovog posebnog dijela, godišnje, stavak 3. propisuje ako suvlasnici prikupe sredstva zajedničke pričuve u iznosu većem od 10% vrijednosti nekretnine, ta sredstva privremeno nisu dužni izdvajati sve dok se njihov iznos smanji ispod propisanog minimuma iz stavak 3. ovoga članka, dok prema stavku 4. sredstva iz stavka 1. ovog članka suvlasnici su dužni uplaćivati mjesečno.

24. Nadalje odredbom čl. 90. st. 1. ZV-a propisano je da je zajednička pričuva namjenski vezana zajednička imovina svih koji su suvlasnici nekretnine, namijenjena za pokriče tih troškova, dok je odredbom stavka 2. iz toga članka propisano da zajedničkom imovinom upravljaju suvlasnici odnosno upravitelj nekretnine kao imovinom odvojenom od imovine bilo kojeg suvlasnika.

25. Stoga, prema shvaćanju ovog suda iz odredbe čl. 90. st. 1. ZV-a proizlazi da su suvlasnici ovlašteni zahtijevati plaćanje zajedničke pričuve koja služi odražavanju zgrade u suvlasništvu svih suvlasnika što znači da suvlasnici zgrade imaju pravo pokretati i postupke radi naplate zajedničke pričuve, a to pravo ima i prinudni upravitelj u smislu citiranih odredbi čl. 385. st. 2. u vezi čl. 379. st. 1. ZV-a.

26. Tužitelj je u podnesku od 24. veljače 2016. (zaprimljen kod suda 1. ožujka 2016. list 19 – 24) izvršio obračun zajedničke pričuve za predmetnu zgradu i suvlasništvo tuženika sukladno odredbi čl. 380. st. 2. ZV-a u najmanjoj visini u kojoj su suvlasnici sredstva zajedničke pričuve dužni uplaćivati (0,54% vrijednosti njihova posebnog dijela), slijedom čega je, tužitelj dokazao i visinu tužbenog zahtjeva za cijelo utuženo razdoblje u iznosu od 2.796,80 kn.

27. Zbog tih razloga je pobijanu presudu u točki I izreke trebalo preinačiti prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja.

28. Tužitelj ima pravo na naknadu ovršnog troška, međutim ne u zatraženom iznosu od 1.475,00 kn već u iznosu od 500,00 kn uvećano za PDV-e (ukupno 625,00 kn) za sastav ovršnog prijedloga pa je preinačenjem pobijane presude taj iznos ovršnog troška tužitelju i dosuđen sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude, dok je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu ovršnog troška pravilno odbijen kao neosnovan.

29. Tužitelj budući da je uspio u ovoj parnici primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a ima pravo na naknadu parničnog troška.

30. Tužitelju treba priznati trošak za sastav podneska od 24. veljače 2016. primjenom Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 – dalje: Tarifa) u iznosu od 500,00 kn, za zastupanje na ročištu od 2. ožujka 2016. primjenom Tbr. 9. t. 2. Tarife u iznosu od 250,00 kn, na ročištu od 27. rujna 216. i 7. ožujka 2017. za svako primjenom Tbr. 9. t. 1. Tarife u iznosu po 500,00 kn. Tužitelju propada naknada parničnog troška za sastav žalbe protiv ranije prvostupanjske presude u iznosu od 625,00 kn, te za zastupanje na ročištu od 8. prosinca 2020. primjenom Tbr. 9. t. 1. Tarife u iznosu od 500,00 kn.

31. Ovako obračunat parnični trošak ukupno iznosi 2.875,00 kn, za PDV-e treba priznati iznos od 718,75 kn ili ukupno 3.593,75 kn. Nadalje, tužitelj ima pravo na naknadu troškova sudske pristojbe na presudu i raniju žalbu koju je platio u ukupnom iznosu od 300,00 kn pa tako cjelokupan trošak prvostupanjskog postupka iznosi 3.893,75 kn.

32. Tužitelj je uspio s žalbom pa mu primjenom Tbr. 10. t. 1. Tarife treba priznati nagradu za sastav žalbe zajedno s PDV-om u iznosu od 781,25 kn, te za sudsku pristojbu u iznosu od 200,00 kn ili sveukupno 981,25 kn.

33. Slijedom svega obrazloženog te primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 6. lipnja 2022.

Sudac

Duško Abramović