REPUBLIKA HRVATSKA
Pr-995/2020-27
OPĆINSKI SUD U SPLITU
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu po sucu Snježani Cvitanović u pravnoj stvari tužitelja J. D. B. iz S., …, OIB: …, zastupana po A.
J., odvjetnici u O. društvu H. & P. d.o.o. P.
S., protiv tuženice pod 1) J. M.-Š., S., A.B.Š. 2, javne bilježnice izvan službe, OIB: …, pod 2) Javne bilježnice J. V., ,
S., A.B.Š. br. 2, OIB: … obje zastupane po punomoćniku M.
V., odvjetniku u S., …, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 14. travnja 2022. u nazočnosti pun. tužitelja A. J., odvj. u O. H. i partneri, po objavi dana 3. lipnja 2022.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je nedopuštena i nezakonita Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 30. lipnja 2020. koju je donijela tuženica ad1 i kojom je otkazan Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 1. ožujka 2018. između tuženice ad1 i tužiteljice.
II. Nalaže se tuženoj pod 1. J. M.-Š., S., .., javne bilježnice izvan službe, OIB: …, u roku od 15 dana, isplatiti tužiteljici J. D. B. iz S., …, OIB: …, sljedeće iznose:
- 1.705,45 kuna bruto iznosa zajedno sa zateznim kamatama od 6. srpnja 2020. do isplate na ime naknade umjesto korištenja godišnjeg odmora, po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, bez zakonskih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,
- 1.821,82 kuna bruto iznosa zajedno sa zateznim kamatama od 4. svibnja 2020. do isplate na ime razlike plaće za travanj 2020., po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, bez zakonskih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, time da se sa više zatraženim tijekom zateznih kamata od 01. do 04. svibnja 2020., ovo traženje tužiteljice odbija kao neosnovano,
- 1.821,82 kuna bruto iznosa zajedno sa zateznim kamatama od 1. lipnja 2020. do isplate na ime razlike plaće za svibanj 2020. do isplate, po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, bez zakonskih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak.
III.Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice J. D. B. iz S., …, OIB: …koji glasi:
"2. Utvrđuje se da tužiteljici nije prestao radni odnos i nalaže se tuženoj pod 1. da tužiteljicu, pod prijetnjom ovrhe i u roku od 8 (osam) dana, vratiti na posao na radno mjesto administrator ili, u slučaju nemogućnosti, na odgovarajuće radno mjesto. ", kao neosnovan.
IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice J. D. B. iz S., … OIB: … u odnosu na tuženu pod 2. Javnu bilježnicu J. V., ,
S., …, OIB: …, u cijelosti, kao neosnovan.
V. Nalaže se tuženoj pod 1. J. M.-Š., S., …, javne bilježnice izvan službe, OIB: …, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici
J. D. B. iz S., …, OIB: …, parnični trošak
od 4.296,88 kn dok se sa više zatraženim od 6.953,12 kn ovo traženje tužiteljice odbija kao neosnovano, sa zakonskom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena.
VI. Nalaže se tužiteljici J. D. B. iz S., …, OIB: …, u roku od 15 dana isplatiti tuženoj pod 2. Javnoj bilježnici J.
V., S., …, OIB: …, parnični trošak od 6.562,50 kn.
Obrazloženje
1.Tužiteljica je 14.kolovoza 2020. podnijela tužbu ovome sudu protiv tuženice pod 1. Javnog bilježnika J. M. Š. i pod 2. vršitelja dužnosti javnog bilježnika
J. M. Š., J. V. radi utvrđenja nedopuštenom i nazakonitom
Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 30 lipnja 2020. , da radni odnos nije prestao kao i isplate naknade plaće i parničnog trošak sve u roku od 8 dana.
1.1.Osim toga, tužiteljica u tužbi navodi da je od 1. ožujka 2018., na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme, bila u radnom odnosu s tuženicom ad1 i u javnobilježničkom uredu obavljala poslove na radnom mjestu administratora, da je Radni odnos prestao je na način da je tuženica ad1 donijela 30. lipnja 2020., a 1. srpnja 2020. provela i nakon toga poslala tužiteljici Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu, da je tužiteljica je 17. srpnja 2020., na temelju čl.133. st.1. Zakona o radu (”Narodne Novine” broj 93/14, 127/17 i 98/19, dalje u tekstu: ZR) i u roku od 15 dana, a računajući od dana zaprimanja odluke, podnijela Zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa, da ga je tuženica ad1 zaprimila 22. srpnja 2020., da Tuženica ad1 nije u roku od 15 dana, a računajući od dana zaprimanja Zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa, stavila izvan snage Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu i vratila je na rad pa je tužiteljica primorana, na temelju čl.133. st.2. ZR-a i u daljnjem roku od 15 dana, podnijeti tužbu radi poništenja Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu i vraćanja na rad.
1.2. Tuženica ad1 daje povrijedila tužiteljičino pravo iz radnog odnosa jer je donijela Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu bez da su bili ispunjeni zakonski uvjeti za njezino donošenje. Naime, tuženica ad1, obrazlažući razloge svoje odluke, paušalno je navela da je tužiteljica 24. lipnja 2020., nakon upozorenja na propuste u radu, verbalno napala sebi pretpostavljenu zaposlenicu J. V. i nakon toga napustila radno mjesto bez odobrenja, da izostanak s radnog mjesta nije opravdala i da nije odgovorila na telefonski poziv poslodavca. Međutim takvi navodi su činjenično i pravno neutemeljeni.
1.3. Tužiteljica ističe da ona 24. lipnja 2020. nije verbalno napala kolegicu J.
V., da nije izazvala verbalni napad, da nije prijetila i nije vrijeđala, da nije omalovažavala njezin autoritet pred drugim zaposlenicima i/ili klijentima i da nije postojala realna opasnost da verbalni napad preraste u fizički jer verbalnog napada uopće nije bilo. Dakle, tužiteljica izričito osporava da je verbalno napala svoju kolegicu i ističe da je 24. lipnja 2020. radno mjesto napustila zbog zdravstvenih problema i to tuposti, boli i trnjenja u području šake, prstiju i ruke, a koji su u uzročnoj posljedičnoj vezi s radom na računalu i ozljedom na radu. Na tu okolnost tužiteljica je tuženici prilikom podnošenja Zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa dostavila Izvješće o privremenoj nesposobnosti/spriječenosti za rad od 24. lipnja 2020. koje je izdala liječnica D. S.. Tužiteljica ističe da je tuženicu ad1 o zdravstvenom stanju izvijestila bez odgode i izričito osporava tvrdnje tuženice ad1 da izostanak s radnog mjesta nije opravdala. Tužiteljica je imala opravdani razlog napustiti radno mjesto, a tuženica ad1 joj je trebala omogućiti da iznese svoju obranu i dostavi liječničku dokumentaciju koja dokazuje privremenu nesposobnost za rad i neopravdani razlog za otkaz. Također, tužiteljica je u nekoliko navrata pokušala kontaktirati tuženice, ali bezuspješno i tvrdnje tuženice ad1 da nije odgovorila na telefonski poziv poslodavca su paušalne i ničim dokazane. Tužiteljica ističe i to da 24. lipnja 2020. nije odbila izvršiti nalog za rad i da je u 11:11 sati na području …, S., tuženici ad1 J. M. Š. (tadašnjem poslodavcu) položila
dnevni utržak u iznosu od 2.445,00 kuna. Isto tako bitno je istaknuti činjenicu da je tužiteljica Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu zaprimila 6. srpnja 2020. i da je ona stupila na snagu danom zaprimanja od strane tužiteljice, a ne 1. srpnja 2020. kako to pogrešno i na štetu tužiteljice navodi tuženica ad1. Tuženica ad1 povrijedila je pravo iz radnog odnosa tužiteljice jer odluku nije provela u skladu s čl.120. st.3. ZR-a koji propisuje način dostave otkaza, već ju je provela prije nego je tužiteljica saznala za nju i dok je ona bila privremeno nesposobna za rad.
1.3. Tužiteljica ističe da joj tuženice ad1 i ad2 do danas nisu, u skladu s čl.82. ZR-a, isplatile naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora razmjerno broju dana neiskorištenoga godišnjeg odmora. Tužiteljica je u kalendarskoj godini 2020. koristila godišnji odmor u trajanju od 5 dana i ima pravo potraživati isplatu naknade umjesto korištenja godišnjeg odmora za preostalih 5 dana jer je bila u radnom odnosu od siječnja do srpnja 2020. Prosječna mjesečna plaća tužiteljice iznosila je 6.821,82 kuna pa joj pripada pravo na iznos od 1.705,45 kuna zajedno sa zateznim kamatama od 6. srpnja 2020. jer je tada zaprimila odluku i tada je radni odnos prestao. 1.4. Tuženica ad1 u navedenom razdoblju tužiteljici nije isplatila plaću u skladu s Ugovorom o radu od 1. ožujka 2020., već iznos od 4.000,00 kuna. Tužiteljica napominje da tuženica ad1 nije imala pravo to učiniti jer je na snazi bio Ugovor o radu od 1. ožujka 2018., a tužiteljica nije pristala na smanjenje plaće i nikada nije potpisala dodatak ugovora o radu. S tim u vezi tužiteljica potražuje na ime razlike plaće 1.821,82 kuna bruto iznosa zajedno sa zateznim kamatama od 1. svibnja 2020. do isplate za travanj 2020. i 1.821,82 kuna bruto iznosa zajedno sa zateznim kamatama od 1. lipnja 2020. do isplate za svibanj 2020.
2. Radi prednjeg tužiteljica je tužbom predložila sudu donijeti odluku kojom bi se utvrdila kao nedopuštena i nezakonita Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 30. lipnja 2020. koju je donijela tuženica ad1 i kojom je otkazan Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 1. ožujka 2018. između tuženice ad1 i tužiteljice, da tužiteljici nije prestao radni odnos i nalaže se tuženicama da tužiteljicu, pod prijetnjom ovrhe i u roku od 8 (osam) dana, vrate na posao na radno mjesto administrator ili, u slučaju nemogućnosti, na odgovarajuće radno mjesto, uz nalog tuženicama isplatiti 1.705,45 kuna bruto iznosa zajedno sa zateznim kamatama od 6. srpnja 2020. do isplate na ime naknade umjesto korištenja godišnjeg odmora, 1.821,82 kuna bruto iznosa zajedno sa zateznim kamatama od 1. svibnja 2020. do isplate na ime razlike plaće za travanj 2020., 1.821,82 kuna bruto iznosa zajedno sa zateznim kamatama od 1. lipnja 2020. do isplate na ime razlike plaće za svibanj 2020. , kao i parnični trošak zajedno sa zateznim kamatama sve u roku od 8 dana.
3. Tuženica pod 1. u odgovoru na tužbu ističe prigovor promašene pasivne legitimacija. Naime, njezina funkcija/služba javnog bilježnika je, a što ne čini spornim niti sama tužba, prestala trajno i definitivno dana 31.srpnja 2020.g, a deklaratornim rješenjem MP, dakle, prije podnošenja tužbe. Time je tuženica ad 1) prestala biti nositeljicom bilo kakvih prava i obveza, a time i prestala biti i pasivno legitimiranom u ovom sudskom postupku pokrenutom nakon toga. Prestankom službe tuženice ad 1) svim zaposlenicima prestao je radni odnos s danom 31.07.2020.g. radi čega su s tim danom i odjavljeni kod S.-a u S.. Ukoliko tužiteljica smatra, a iz tužbe proizlazi kako tužiteljica evidentno smatra da je tuženica ad 2) preuzimateljica svih prava i obveza javnobilježničkog ureda tuženice ad 1) nakon što je istoj služba i dužnost prestala dana 31.07.2020.g, dakle, da je tuženica ad 2) preuzimateljica svih prava i obveza ranijeg javnobilježničkog ureda tužene ad 1) J. M.-Š., a time i pravna slijednica, onda predmetom utuženja ne
može biti u trenutku podnošenja tužbe - nepostojeći pravni subjekt J.
. J. M. –. Š., već to može biti samo pravni slijednik
subjekta koji je prestao. Radi navedenog se predlaže tužbu odbaciti, podredno odbiti temeljem predmetnog prigovora promašene pasivne legitimacije tuženice ad 1) J. B. J. M. –. Š..
4. Što se, pak tiče tuženice ad 2) J. V., ista nije pravni slijednik tuženice ad 1) već poseban pravni subjekt, a kako to proizlazi iz Rješenja Ministarstva pravosuđa Klasa: UP/I-714-03/20-01/04 Urbroj: 514-04-02-02-01/4-20-05 od 10.srpnja 2020.g. Imenovanjem tuženice ad 2) za v.d.javnog bilježnika, što je inače privremeno rješenje do izbora javnog bilježnika zbog upražnjenog mjesta u propisanom (i limitiranom) broju splitskih javnih bilježnika, nije nastala obveza za preuzimanjem zaposlenika ranijeg javnobilježničkog ureda tuženice ad 1). Tuženica ad 2) je, pak, kao novi pravni subjekt, započimanjem svoje službe, odlučila i s dijelom ranijih zaposlenika dana 1.08.2020.g. sklopila nove ugovore o radu uz prijavu SZMO- u. U kontekstu navedenog potpuno je promašena i pasivna legitimacija tuženice ad 2) čiji zaposlenik tužiteljica nije bila u trenutku njezinog imenovanja na dužnost/službu, a nije to mogla biti i da joj nije uručen izvanredni otkaz jer bi joj radni odnos prestao po sili zakona prestankom postojanja pravnog subjekta pod nazivom J. B. J. M. –. Š.. Tuženica ad 2), kao poseban
pravni subjekt, nije u obvezi niti preuzeti tužiteljicu na rad u svoj ured, a niti može biti obvezanom eventualno je vratiti na posao na kojem ista nije nikada bila niti zaposlena. Uostalom, rješenjem MP RH kojim je tuženica ad 2)
određena za vršitelja dužnosti javnog bilježnika u točki II. utvrđena je tek obveza tuženice ad 2) "da preuzme sve knjige, te isprave i predmete od vrijednosti povjerene javnog bilježniku J. M.", a obveza preuzimanja zaposlenika nije
utvrđena ni po kojem pravnom propisu.Radi navedenog se predlaže tužbu odbaciti, podredno odbiti i prema tuženici ad 2), a također temeljem predmetnog prigovora promašene pasivne legitimacije.
5. Tuženice pod 1. i 2. u odnosu na razloge otkazivanja navode kako nije sporno da je tužiteljica otišla s radnog mjesta 24.06.2020.g, te da je tadašnji poslodavac i tuženica ad 1) dana 30.06.2020.g. donijela osporeni izvanredni otkaz zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa. Nije sporno niti da se tužiteljica na rad kod tuženice ad 1) više nikada nije vratila, dakle, niti nakon što je 6.07.2020.g. zaprimila predmetni izvanredni otkaz, niti kad je po punomoćnici odvjetnici podnijela dana 17.07.2020.g. Zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa uz koji je priložila Izvješće o privremenoj nesposobnosti/spriječenosti za rad D. S., dr.medicine,
spec.obiteljske medicine datirano s 30.06.2020.g, a koje Izvješće se odnosi na razdoblje od 24. do 30.06.2020.g. Tuženica ad 1) je Zahtjev za zaštitu prava tužiteljice primila 22.07.2020.g. kada se prvi put upoznala s razlozima tužiteljičinog izostanka s posla od 24.06.2020.g. Nakon što je tužiteljica, bez ikakve obavijesti poslodavcu, prestala dolaziti na posao do 30.06.2020.g. tuženica ad 1) ju je pokušavala dobiti na poslodavcu prijavljen tužiteljičin mobitel br. 091/981-3844, ali bez uspjeha. Tužiteljica nije odmah 24.06.2020.g. obavijestila svog poslodavca tuženicu ad 1) o spriječenosti za rad, a niti je to učinila tijekom trajanja nesposobnosti za rad. Tužiteljica to nije učinila niti u trenutku prestanka spriječenosti za rad 30.06.2020.g. i izvanrednog otkazivanja. Tek uz svoj pisani zahtjev za zaštitu prava od 17.07.2020.g. tužiteljica je svom poslodavcu tuženici ad1) poslala poštom predmetno Izvješće o privremenoj nesposobnosti za rad datirano s 30.06.2020.g, a o čemu je poslodavac stekao saznanje tek 22.07.2020.g. kada je u uredu tuženice ad 1) zaprimljen tužiteljičin zahtjev za zaštitu prava. Pritom je napomenuti, a obzirom na naprijed citiranu odredbu čl.37. ZR-a, kako na strani tužiteljice kod koje je privremena nesposobnost za rad u razdoblju 24.06. do 30.06.2020.g. prema liječničkom izvješću utvrđena zbog bolova u ruci, nije bilo nikakvog razloga da poslodavca o privremenoj spriječenosti ne obavijesti odmah po saznanju, a svakako najkasnije u roku od 3 dana od saznanja. Navedenim je tužiteljica povrijedila izričitu odredbu čl.37.ZR-a i počinila osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa radi čega je izvanredni otkaz u potpunosti opravdan.
6. Tijekom postupka tužiteljica ustraje u navodima iz tužbe a nakon izvedenih dokaza saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka drži kako su tuženice u iskazima priznale osnovanost točke 1. i 2. tužbenog zahtjeva jer su potvrdile da su pobijanu odluku provele prije nego što su je u obliku preporučene pošiljke poslale tužiteljici. Dakle, nije sporno da je tuženica ad1 30. lipnja 2020. donijela i 1. srpnja 2020. provela pobijanu odluku, a da ju je tužiteljica zaprimila tek 6. srpnja 2020. Pritom se napominje i to da je tužiteljica dokazala da je 30. lipnja 2020. bila privremeno nesposobna za rad i da joj tuženica ad1 nije smjela, u skladu s čl.38. Zakona o radu, otkazati ugovor o radu. Nije točno da tuženice u vrijeme otkaza ugovora o radu nisu znale da je tužiteljica privremeno nesposobna za rad. Na tu okolnost u spis i za protivnu stranu predana je i Izjava knjigovođe M. D. koji je u svom iskazu naveo da mu je tužiteljica 30. lipnja 2020. dostavila liječničku potvrdu, da je tuženica ad1 znala da je tužiteljica privremeno nesposobna za rad, ali da je unatoč tome inzistirala da se pobijana odluka provede, da ju je predloženi svjedok upozorio na zabranu otkazivanja i da je tužiteljica 2. srpnja 2020. saznala za pobijanu odluku. Također, tvrdnje protivne strane da se tužiteljica nije javila od 24. lipnja 2020. do 22. srpnja 2020. deplasirane su jer tužiteljica zbog opravdanog razloga nije mogla dostaviti liječničku potvrdu u roku od tri dana, ali ju je dostavila u roku od tri dana od dana prestanka razloga koji ju je u tome onemogućavao, a razlog je tupost, bol i trnjenje u području šake, prstiju i ruku. Tužiteljica je prilikom dostave liječničke potvrde 2. srpnja 2020. od knjigovođe saznala da je pobijana odluka provedena i tvrdnje protivne strane da im se trebala javiti do 22. srpnja 2020. neživotne su jer je tužiteljici, nakon saznanja da je pobijana odluka provedena, preostalo jedino pričekati da joj stigne pobijana odluka i svoja prava i interese pokušati zaštiti na sudu. Tužiteljica ističe da je u nekoliko navrata pokušala kontaktirati tuženicu ad1, ali da joj je mobilni telefon bio isključen. Tužiteljica ističe da je u tijeku postupka prestalo biti sporno je li ona navodno verbalno napala tuženicu ad2 jer je tuženica ad1 u iskazu priznala da je pobijanu odluku donijela jer joj se tužiteljica navodno nije javila nakon 24. lipnja 2021. Na tuženicama je teret dokaza da je pobijana odluka zakonita i one su u obvezi u tijeku postupka dokazati obrazloženje pobijane odluke, a što one nisu učinile.
6.1. Tuženica ad1 priznala je u iskazu osnovanost točke 3. tužbenog zahtjeva i da nije, u skladu sa Zakonom o radu, isplatila tužiteljici naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora i da tužiteljica nije pristala na smanjenje plaće za travanj i svibanj 2020.
6.2. Pasivna legitimacija tuženica temelji se na čl.137. Zakona o radu i činjenici da je došlo do prenošenja ugovora na novog poslodavca. Mišljenja koja su tuženice dostavile u spis ne obvezuju sud i izvučena su iz konteksta. Također, pobijana odluka nije donesena i provedena na dan prestanka službe tuženice ad1 (31. srpnja 2020.), već 30. lipnja 2020., a tuženice se u tom pogledu za sada nisu očitovale. Dakle, tuženice u tijeku postupka nisu dokazale postojanje opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu i sudu se predlaže da usvoji tužbeni zahtjev i na taj način zaštiti prava i interese tužiteljice.
7. Tuženice pod 1. i 2. tijekom postupka navode da je tužiteljici isplaćen puni njoj pripadajući iznos mjesečne plaće za mjesec ožujak i za mjesec lipanj 2020.g. tako da je potpuno neutemeljen tužbeni navod da tužiteljici navodno ne bi bila isplaćena puna plaća za mjesec ožujak 2020.g. Tužiteljici je, kao i svim ostalim zaposlenicima, zbog općepoznate situacije s pandemijom korona virusa, te s tim u skladu i drastično umanjenim rezultatima poslovanja javnobilježničkog ureda, za mjesec travanj 2020.g. i mjesec svibanj 2020.g, odlukom tuženice ad 1), isplaćen mjesečni iznos u visini financijske potpore u skladu s mjerama pomoći Vlade RH. Naime, prihodi javnobilježničkog ureda su u travnju 2020.g. bili za 86,79 % niži od prihoda u istom mjesecu 2019.g, dok su prihodi javnobilježničkog ureda u svibnju 2020.g. bili za 59,89 % niži od prihoda u istom mjesecu 2019.g. Pritom je javnobilježnički ured od 20.ožujka do 6.travnja 2020.g. bio zatvoren za rad sa strankama, dok se, po preporuci HJK od 6. do 27.travnja 2020.g. uredovalo samo za hitne slučajeve u vremenu od 9-12 sati.
7.1. Neistinit je i tužbeni navod da tužiteljica nije pristala na opisano smanjenje plaće za travanj i svibanj 2020.g. Uostalom, u protivnom bi izjavila neslaganje i/ili odmah podnijela zahtjev za zaštitu prava, što nije učinila, niti na bilo koji drugi način izjavila neslaganje s takvom odlukom do podnesene tužbe u kolovozu 2020.g. Tužiteljici ne pripada niti novčana naknada umjesto korištenja godišnjeg odmora jer nije bila na radu umjesto korištenja godišnjeg odmora.
8. Tužiteljica podneskom od 09.02.2022. točno označava tuženika pod 1. u skladu s rješenjem Ministarstva pravosuđa koje je 10. srpnja 2020. doneseno pod posl. br. Klasa: UP/I-714-01/20-01/04, Ur. broj: 514-04-02-02-01/4-20-08, označava kao J. M. Š., javna bilježnica izvan službe, …S., OIB….
9. Sud je u postupku izveo dokaze pregledom i čitanjem Ugovora o radu od 01.03.2018. ( str 9.), Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 30.lipnja 2020. ( str 10.), preslika potvrde o dostavi od 07.07.2020. i 23.07.2020., zahtjev za zaštitu prva iz radnog odnosa od 17.07.2020., ( str 13-15.), Izvješće o privremenoj nesposobnosti za rad od 30.06.2020. ( str 17.), Izjava o preuzimanju pokretnina od pun. tužiteljice od 10.srpnja 2020. ( str18.), platna lista za od siječnja do lipnja 2020. ( str 173-178.), Rješenje RH MP, KLASA: UP/I 714-01/2020-01/04,
Urbroj.: 514-04-02-02-01/4-20-08 od 10.srpnja 2020.( str 31,32.), Rješenje RH MP, KLASA: UP/I-714-03/20-01/04., Urbroj: 514-04-02-02-01/4- 20-5 od 10. srpnja 2020., ( str.33-34.), Prijava o prestanku osiguranja obr. eM-2P na ime M. D., R. N., V. J., (str 35-38) te prijava o početku
osiguranja na ime M. N., R. N. ( str 39-42), dopis R. M.
pravosuđa i uprave, Uprave za organizaciju pravosuđa KLASA: 714-01/21-01/01., Urbroj: 514-03-02-02/01-21-02 od 11.siječnja 2021. ( str 86.), mišljenje Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji socijalne politike od 20.siječćnja 2021. ( str 93,94.), medicinska dokumentacija na ime tužiteljice 8 str 106-115.), Rješenje RH Ministarstva pravosuđa i uprave od 29. srpnja 2021. ( str156-158.), saslušanjem parničnih stranaka, svjedoka M. D. , spisu priložene ostala dokumentacija.
10. Tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na tuženicu pod 1. djelomično je osnovan dok je u odnosu na tuženicu pod 2 u cijelosti neosnovan.
11. Među strankama nije sporno da je:
- tužiteljica sa tuženom pod 1. imala zaključen ugovor o radu radi obavljanja poslova administratora, kako to proizlazi uvidom u zaključeni ugovor o radu 8 str 9 spisa),
- da je tuženica pod 1. donijela 30. lipnja 2020 Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici kako to proizlazi uvidom u navedenu odluku ( str 10. 2020.)
- da je tužiteljica navedenu odluku primila 06.07.2020.
- da je tuženica pod 1. odjavila tužiteljicu sa HZMO sa 01. srpnja 2020.
- da je tužiteljica tuženici pod 1 podnijela zahtjev za zaštitu prava 22. srpnja 2020. kako to proizlazi iz uvidu u dokaz o isporuci od strane HP,
- da je tužiteljica ovu tužbu podnijela 14. kolovoza 2020.
- da je tuženica pod 1. tužiteljici za razdoblje od siječnja do lipnja 2020. isplatila iznose kako to proizlazi iz obračunskih platnih lista.
12. Među strankama je sporna:
- pasivna legitimacija tuženica pod 1. i pod 2., kraj činjenice da je tuženici pod 1. aktivna javnobilježnička služba prestala 31. srpnja 2020. kako to proizlazi iz uvida u Rješenje, a tuženica pod 2. je temeljem Rješenja bila preuzimatelj JB ureda tuženika pod 1., te je ista imenovana JB temeljem rješenja od 2020.,
- ima li mjesta primjeni odredbe članka 137. ZR-a u konkretnom slučaju,
- je li predmetni izvanredni otkaz donesen iz dopuštenog razloga radi kojega radni odnos između parničnih stranaka nije bio moguć tj je li nastupila neka od važnih činjenica radi čega bi ista odluka bila dopuštena, sve kraj činjenice da je tužiteljica otvorila bolovanje, kako to proizlazi iz uvida u Izvješće o privremenoj nesposobnosti za rad od 30. lipnja 2020.,
- bi li tuženica pod 1. imala obvezu isplatu manje isplaćene plaće tužiteljici poradi nesporne činjenice da je u to vrijeme bila na snazi Mjera i potpore Vlade RH radi očuvanja radnih mjesta a posljedično je su li poslodavci nakon uspostave svoje djelatnosti imali obvezu tj imaju li obvezu radnicima isplatiti razliku između ugovorene plaće i naknade koja im je isplaćena,
- može li poslodavac a ako može na temelju čega bi isti mogao radi pandemije bolesti COVID 19 u vrijeme kada radnik ne radi smatrati da isti koristi godišnji odmor kao pravo iz radnog odnosa ili ne,
- tko odgovora tužiteljici radi utuženih neisplata tj razlike plaće i neiskorištenog godišnjeg odmora kraj činjenice da je tuženiku pod 1. prestala služba JB-a,
- vjerodostojnost sms i gmail prepiske između parničnih stranaka i saslušanog svjedoka M. D. kraj činjenice da tužiteljica i tuženik pod 1. nisu
uspjeli dobiti presliku prepiske od operatera tužiteljice i tuženika pod 1.
13. Odredbom članka 133. Zakona o radu ( Narodne novine broj 93/14, 127/17, 98/19 - dalje ZR) u st. 1 propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava, stavkom 2. da ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom, a st. 3 istoga članka kako zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa.
13.1. Obzirom da je tužiteljica osporavani izvanredni otkaz zaprimila 06. srpnja 2020., da je zahtjev za zaštitu prava podnijela tuženici pod 1. kao poslodavcu 22. srpnja 2020. a ovu tužbu 14. kolovoza 2020. to proizlazi kako je ista postupila sukladno odredbi članka 133. ZR-a i to na način i u rokovima iz navedenog članka. Dakle, tužbu je podnijela pravovremeno.
14. U odnosu na istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije tuženice pod 1. nesporna je činjenica da su tužiteljica i tuženik pod 1 zaključile ugovor o radu koji je tuženik pod 1. izvanrednim otkazom kao poslodavac tužiteljice otkazao temeljem odredbe čl. 116. ZR-a iz razloga što ih je isti naveo u obrazloženju istoga. Činjenica što je tuženiku pod 1. prestala javnobilježnička služba i to što je ista prestao obavljati poslove javnog bilježnika ne mijenja njegovu pasivnu legitimaciju u ovoj pravnoj stvari a posebno ne u odnosu na ocjenu je li doneseni izvanredni otkaz dopušteni ili ne. Ta činjenica je presudna u odnosu na onaj dio tužbenog zahtjeva tužiteljice koji se odnosi na vraćanje na rad i isplate utuženih naknada tj razlike plaće, te imali se mjesta primjeni odredbe čl. 137. ZR-a u odnosu na tuženika pod 1. i 2.
14.1. Naime, prema čl. 1. Zakona o javnom bilježništvu ( Narodne novine br. 78/93, 29/94, 16/07, 75/09, 120/16 – dalje ZJB) tim zakonom se uređuje ustrojstvo ovlasti i način rada javnog bilježništva kao javne službe, dok je člankom 6.st.1. Zakona o ustanovama ( NN76/93, 47/99, 35/08, 127/19 - dalje ZOU) propisano da se ustanova osniva kao javna ustanova kao je djelatnost ili dio djelatnosti koju obavlja zakonom određena kao javna služba, time da iz st.2. t.1. istoga članka proizlazi da se javna ustanova može osnovati za obavljanje djelatnosti ili dijela djelatnosti koje nisu određene kao javna služba ako se one obavljaju na način i pod uvjetima koji su propisani za javnu službu, dok je člankom 59. ZOU određeno je da ustanova odgovora za obveze cijelom svojom imovinom a njezin osnivač solidarno i neograničeno odgovara za njezine obveze. Slijedom prednje citiranih odredbi, proizlazilo bi da se na Javne bilježnike osim ZJB ima supsidijarno primjenjivati i ZOU i to u onim slučajevima koje to nije regulirao ZJB.
14.2. Dakle, po mišljenju ovoga suda tuženica pod 1. kao poslodavac koji je donio izvanredni otkaz, pasivno je legitimirana u odnosu na podnesenu tužbu i cjeloviti tužbeni zahtjev tužiteljice, jer bi tuženica pod 1. odgovarala tužiteljici i kao poslodavac te kao osnivač poslodavca čija je služba prestala za one obveze koje su nastale za vrijeme trajanja JB službe kao javne službe i to cijelom svojom imovinom.
15. U odnosu na istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije tuženice pod 2. kao vršiteljice dužnosti javnog bilježnika uzimajući u obzir odredbe čl. 130. i 131. Zakona o javnom bilježništvu ( Narodne novine br. 78/93, 29/94, 16/07, 75/09 i 120/16- dalje ZJB) u kojima je točno navedeno u kojim slučajevima i u kojem opsegu vršitelji dužnosti javnog bilježnika preuzimaju poslove javnog bilježnika, time da se u čl. 17. propisuje osiguranje od odgovornosti a čl. 26. propisuje u kojim slučajevima tj kada novi javni bilježnik preuzima prostorije i zaposlenike, time da se pobliže ne govori o načinu preuzimanja zaposlenika već isključivo o uvjetima koje moraju ispunjavati oprema i prostor javnobilježničkog ureda.
15.1. Uzimajući u obzir odredbu članka 137. ZR-a kojim je propisano prenošenje ugovora na novog poslodavca, ovaj sud, imajući na umu primjenu gore navedene odredbe članaka 130., 131. i 26. ZJB-a, drži kako u konkretnom slučaju se ne bih radilo o prenošenju ugovora o radu na novog poslodavca, a posebno uzimajući u obzir i u postupku izvedene dokaze pregledom i čitanjem Prijava o prestanku osiguranja obr. eM-2P na ime M. D., R. N., V. J., (str 35-
38) te prijava o početku osiguranja na ime M. N., R. N. ( str 39-42),iz
kojih je razvidno da je tuženik pod 1. po prestanku svoje dužnosti iste odjavio kao poslodavac 31.07.2020. a vršiteljica dužnosti javnog bilježnika tuženik pod 2 kao novi poslodavac ih je prijavila 01.08.2020. Dakle, u ZJB-u u odredbama čl. 130. i 131. točno je određeno kad, što i koje poslove vršitelj dužnosti preuzima nakon što isti bude određen od strane MP a u kojima nema propisana
mogućnost preuzimanja zaposlenika. Dakle, nema mjesta primjeni odredbe čl. 137. ZR-a.
15.2. Uvidom u Rješenje RH MP i uprave od 29. srpnja 2021.
razvidno je da je tuženica pod 2. imenovana javnim bilježnikom te da joj je ostavljen rok od 30 dana u kojem je dužna zatražiti od nadležnog M. pregled prostorija i opreme namijenih za javnobilježnički ured. Osim toga, uvažavajući dano mišljenje M. rada, mirovinskog sustava, obitelji socijalne politike od 20.
siječnja 2021. u trenutku otkazivanja ugovora o radu tužiteljici tuženica pod 1. još uvijek je bila u službi dok to nije bila u momentu podnošenja tužbe time da je tuženica pod 2. kao vršiteljica dužnosti javnog bilježnika zaključila nove ugovore sa zaposlenicima. Dakle, u odnosu na tuženicu pod 2. koja je stupila na dužnost kao javni bilježnik rješenjem od 29. srpnja 2021. nema mjesta primjeni članka 137. ZR-a jer ista nije na tako zakonom predviđen način preuzela djelatnike tuženice pod 1 kojoj je služba prestala time da je tuženica pod 2. nastavila vršiti dužnost javnog bilježnika do njezinog imenovanja. Osim toga, javni bilježnici su samostalni i neovisni nositelji javne službe koja je uređena ZJB-om koji je lex specijales u odnosu na ZR koji je opći propis, a samo je čl. 26. ZJB je navedeno preuzimanje djelatnika ali od strane javnog bilježnika koji preuzima javnobilježnički ured i zaposlenike ali ne i od strane vršitelja dužnosti javnog bilježnika, čije ovlasti su propisane i određene čl. 130. i 131. ZJB-a a u kojim odredbama nema niti riječi o preuzimanju zaposlenika.
15.3. Dakle, po mišljenju ovoga suda, osnovan je prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na tuženicu pod 2. te se tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na istu u cijelosti odbija kao neosnovan, pa je sud odlučio kao u točki izreke ove presude. Naime, tužiteljica nije sa tuženicom pod 2 bila u nikakvom radno-pravnom odnosu, a kako se ne bih u konkretnom slučaju radilo o preuzimanju ugovora o radu u smislu čl. 137. ZR-a iz razloga kako je to navedeno pod toč. 15.2. obrazloženja ove presude, to je istaknuti prigovor osnovan, pa je u odnosu na tuženu pod 2. valjalo tužbu i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan u cijelosti radi čega je valjalo odlučiti kao u točki IV ove presude.
16. Odredbom članka 116. ZR-a propisano je u st.1. da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć, st.2. da ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.
16.1. Uvidom u odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici od 30. lipnja 2020. proizlazi da je tuženik tužiteljici otkazao ugovor o radu zaključen 01. ožujka 2018 zbog osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa zbog kojih nastavak radnog odnosa nije moguć, da je radnica dužna vratiti poslodavcu ključ, svu dokumentaciju i predmete koji pripadaju poslodavcu a u posjedu su zaposlenice te da radni odnos zaposlenici prestaje danom dostave te odluke tj 01. srpnja 2020.
16.2. U obrazloženju navedenog izvanrednog otkaza stoji razlog otkazivanja i to da je tužiteljica 24. lipnja 2020. nakon upozorenja na propuste u radu, verbalno napala sebi pretpostavljenu J. V. javnobilježničkog prisjednika, nakon čega je napustila radno mjesto bez odobrenja te na radno mjesto nije od tada došla niti je izostanak opravdala, nije je odgovorila na telefonski poziv poslodavca, čime da je počinila osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa.
16.3. Dakle, za zaključiti je da je razlog otkazivanja ugovora o radu tužiteljice nastao 24. lipnja 2020. a kako je otkaz donesen 30. lipnja 2020. to je osporavani izvanredni otkaz donesen unutar roka od 15 dana od dana saznanja poslodavca u ovom slučaju tuženice pod 1.
16.4. Razlozi izvanrednog otkazivanja ugovora o radu su nastali 24.lipnja 2020. a isti du:
- verbalni napad tužiteljice na pretpostavljenu J. V., JB prisjednika, tuženicu pod 2.,
- ne pojavljivanje na poslu od tada, dakle, od 24.06.2020. do otkazivanja tj do 30.06.2020. i neopravdavanje izostanka,
- ne javljanje na telefonske pozive tuženika pod 1. kao poslodavca, iako iz iskaza tuženice pod 1. proizlazi da je presudan razlog izvanrednog otkazivanja ugovora o radu tužiteljici njezino ne javljanje tuženoj pod 1. kao poslodavcu sa kojim je do tada imala korektan odnos, na telefon iako je ista znala da tužena pod 1. zbog prestanka službe ima dosta posla.
17. Odredbom članka 37. ZR-a propisano je u st.1. da je radnik dužan, što je moguće prije, obavijestiti poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad, a najkasnije u roku od tri dana dužan mu je dostaviti liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad i njezinu očekivanom trajanju., st.2. da je ovlašteni liječnik dužan je radniku izdati potvrdu iz stavka 1. ovoga članka, st.3. da ako zbog opravdanog razloga radnik nije mogao ispuniti obvezu iz stavka 1. ovoga članka, dužan je to učiniti što je moguće prije, a najkasnije u roku od tri dana od dana prestanka razloga koji ga je u tome onemogućavao.
17.1. Uvidom u Izvješće o privremenoj nesposobnosti za rad od 30.lipnja 2020. razvidno je da je tužiteljica od 24. lipnja do 30. lipnja 2020. bila na bolovanju radi bolesti.
17.2. Iz spisu priložene medicinske dokumentacije na ime tužiteljice razvidno je da je ista bila liječena od strane neurologa radi bolova u kuku 8 str 115), 10.10.2018., da je rađen EMG 02.04.2019., priložen je nalaz specijaliste fizikalne medicine i rehabilitacije od 16.05.2019., radiološki nalaz KBC S., specijaliste radiologa od 17.05.2019., nalaz HP od 26.09.2019., nalaz specijaliste radiologa od 04.09.2019., nalazi od 10.07.2020. hitni prijem, EMG nalaz EMG laboratorij K. od 01.10.2020., nalaz Klinike a neurologiju od 23.10.2020., iz kojih nalaza se može zaključiti da je tužiteljica imala tegobe radi kojih se liječila od listopada 2018. pa cijelo vrijeme do otkazivanja ugovora o radu, a od kojih bolesti tj. radi kojih dijagnoza razvidno je iz Potvrde koju je izdala spec. Obiteljske medicine D. S. 11. siječnja 2021. ( str.106).
17.3. U spisu dostavljene dokumentaciji tužiteljica nije priložila potvrdu iz čl. 37.st.2. ZR-a već izvještaj o privremenoj nesposobnosti za rad od 30. lipnja 2020. koje izvješće izdaje obiteljski liječnik krajem mjeseca kako bi se mogla obračunati plaća za isti.
17.4. Iz iskaza tužiteljice i saslušanog svjedoka M. D., inače dugogodišnjeg knjigovođe tuženice pod 1., proizlazi da je tužiteljica knjigovođi dostavila doznake bolovanja 30. lipnja 2020. koje je isti pronašao u svojoj gmail pošti zagubljenu 10-tak dana poslije.
17.5. Bez obzira što se tuženik protivio izvođenju dokaza saslušanjem svjedoka M. D. držeći da je taj dokaz tužiteljica predložila nakon zaključenja prethodnog postupka, ovaj sud drži, kako je tužiteljica već tužbom predložila saslušanje tužiteljice a po potrebi i drugi dokazi, pa kako je tužiteljica tek saslušanjem tuženica pod 1. i 2. doznala da je svjedok M. D. ključan dokaz glede trenutka dostave doznaka bolovanja jer o tome sa istim nije razgovarala 02. srpnja 2020. kada je doznala da je radi otkaza od 01.07.2020. odjavljena za HZMO-a, radi čega ovaj sud drži kako tužiteljica nije svojom krivnjom propustila predložiti dokaz saslušanjem predloženog svjedoka u smislu odredbe članka 299. st 2. Zakona o parničnom postupku ( NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08,3 57/11,148/11 (pročišćeni tekst), 25/13, 89/14, 70/19- dalje ZPP), radi čega je odlučio izvest navedeni dokaz, posebno cijeneći kako se radi o radnom sporu kao i sagledavajući citiranu odredbu u smislu odredbe čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a posebno načelo jednakosti oružja prema kojemu se tužiteljica ne bih smjela primjenom odredbe čl. 299. ZPP-a a sve prema okolnostima slučaja dovesti u bitno nepovoljniji položaj od njezinog protivnika.
17.6. Nadalje, cijeneći dokaz saslušanjem parničnih stranaka te svjedoka M. D., pregledom i čitanjem Izvješća o privremenoj nesposobnosti za rad od
30.06.2020. u smislu odredbe članka 8. ZPP-a, ovaj sud je zaključio :
- da je doista 14. lipnja 2020. došlo do ali obostranog verbalnog sukoba između tužiteljice i tužene pod 2. radi različitih stavova glede obavljanja poslova, a koji je nastao što je tužiteljica na sebe uzimala i dio posla koji je trebala obavljati tuženica pod 2., dakle, tužiteljica nije odbila obavljati poslove već što više na sebe je preuzimala i one poslove koji joj nisu bili ugovoreni, a sve u svrhu i cilju da se poslovi javnog bilježničkog ureda i službe obavljaju u korist te službe i poslodavca,
- da su postojali narušeni međuljudski odnosi i napetost jer je tuženici pod 1. uskoro prestala JB služba koju je kao v.d. trebala nastaviti tužena pod 2.,
- da je tužiteljica nakon neugodnog razgovora sa tuženom pod 2. otišla na banku položiti utržak, dakle, i nadalje obavljati savjesno poslove svog radnog mjesta, te da je tuženoj pod 2. kazala da se ne osjeća dobro jer je počela boljeti desna ruka radi kojih tegoba je ranije 2019. bila na bolovanju, koju činjenicu tuženica pod 2. nije rekla tuženici pod 1. kako to proizlazi iz iskaza tuženice pod 1.,
- da su tužena pod 1. i pod 2. obiteljski povezane naime, iste su nećakinja i tetka,
- da se tužiteljica tuženoj pod 1. nije javila toga dana 24.06.2020. jer je bila pod utjecajem lijekova a osim toga je bila jako povrijeđena načinom na koji je tužena pod 2. razgovarala sa njom znajući da će tužena pod 1. u ovoj situaciji stati na stranu tužene pod 2. kao svoje nećakinje,
- da je tužiteljica knjigovođi M. D. poslala doznake bolovanja 30. lipnja 2020.,
- da je tuženica pod 1. na temelju donesenog izvanrednog otkaza ugovora o radu tužiteljicu odjavila od 01. srpnja 2020. iako joj je knjigovođa M. D. kazao da je tužiteljica otvorila bolovanje te da joj ne može otkazati ugovor o radu dok je na bolovanju, dakle, tuženica pod 1. je od knjigovođe doznala da se tužiteljica nalazi na bolovanju, iako ista to negira, kao što i tuženica pod 2. negira da bi joj tužiteljica rekla da ide kod doktorice radi boli u desnoj ruci, što bi sa pozicije njihovih interesa bilo i logično, jer je i jednoj i drugoj bilo u interesu da izvanredno otkažu ugovor o radu tužiteljici, tuženoj pod 1. radi isplate otpremnine, a tuženoj pod 2. da ne nastavi radni odnos sa tužiteljicom sa kojom se očigledno nije slagala.
17.7. Ovaj sud nije smatrao vjerodostojnima sms i gmail prepiske između parničnih stranaka i saslušanog svjedoka M. D. kraj činjenice da tužiteljica i tuženik pod 1. nisu uspjeli dobiti presliku prepiske od operatera tužiteljice i tuženika pod 1. pa nije mogao utvrditi doista da su tekstovi upravo oni koji su razmijenjeni između navedenih sudionika postupka.
18. Ovaj sud, posebno uzimajući u obzir da je zakonodavac čl. 116. R-a propisao izvanredni otkaz kao najteži oblik prestanka radnog odnosa, bez poštovanja otkaznog roka i isplate otpremnine, da se taj otkaz smije donijeti samo u iznimnom slučaju kada zbog osobito grubo kršenja obveze iz radnog odnosa uz uvažanje svih okolnosti interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć, time da pri ocjeni o tome imali postupanje radnika značenje osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa valja imati na umu ponašanje radnika prema obvezama koje proizlaze iz naravi posla koji je morao obnavljati, rukovodeći se stavovima koje je zauzeo VS RH ( Revr 49/08 od 14.02.2008., Rev-2032/00 od 12.12.200.,
Rev- 1112/00 od 13.07.2000., Gž-1695/99 od 29.12.1999., Rev-715/04-2 od 19.01.2005.), a iz kojih proizlazi da okolnost što radnik nije u najkraćem mogućem roku obavijestio poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad i u roku od tri dana dostavio liječničku potvrdu nije takva osobito teška povreda radne obveze koja bi bila razlog za izvanredni otkaz te da se izostanak s posla ne može smatrati neopravdanom kad se naknadnom liječničkom dokumentacijom utvrdi da je u vrijeme izostanka s posla radnik bio nesposoban za rad, kraj utvrđene činjenice da je tužiteljica knjigovođi poslala doznake 30. lipnja 2020., koji je izvijestio tuženu pod 1. iako to ista negira, a knjigovođe je obavljao poslove prijave i odjave za nadležnih službi HZZO i HZMO, te obračunavao plaću, kako to proizlazi iz iskaza tužene pod 1. i svjedoka Mira Dumančića, jer iste doznake kao takve postoje i izdane su od strane nadležnog liječnika, i koje se ne mogu izuzeti da ne postoje, a kojim tužiteljica opravdava svoj izostanak sa posla time da isti više nije neopravdan izostanaka i isti ne bih mogao biti razlogom opravdanog otkazivanja. Osim toga, kako to proizlazi iz iskaza tužiteljice, ista je trpjela bolove i bila pod sedativima pa se nije mogla javiti tuženicu pod 1. jer je držala isto suvišnim jer je svoj izostanak najavila tuženoj pod 2., kao svojoj neposredno nadređenoj., a kada se javila knjigovođi 02.07.2020. doznala je da ju je tužena pod 1. odjavila već sa 01.07.2020.
18.1. Dakle, u konkretnom slučaju uzimajući naprijed navedeno, po ocjeni ovoga suda, tužiteljica nije bila neopravdano odsutna sa posla što je bio jedan od razloga otkazivanja ugovora o radu tužiteljici.
19. Daljnji navedeni razlozi izvanrednog otkazivanja ugovora o radu tužiteljici bili su verbalni napad tužiteljice na pretpostavljenu J. V., JB prisjednika,
tuženicu pod 2. te ne javljanje na telefon tuženoj pod 1. kao poslodavcu, koje razloge ovaj sud drži kao one koji nisu takvog intenziteta da bi bili opravdani razlog za izvanrednog otkazivanje ugovora o radu. Naime, ovaj sud drži da je do verbalnog razmimoilaženja o stavovima i načinu rada došlo kako je to tužiteljica istakla u svome iskazu, zbog načina komunikacije i zauzetog stava tužene pod 2. i njezinog viđenja obavljanja poslova, a koji su se razlikovali i od načina rada tužene pod 1. a sve u vezi kada je tužiteljica opet radi obavljanja poslova u korist i interes tužene pod 1. kao javnog bilježnika, poglavito u odnosu na stranke koje su dolazile u ured, glede naplate usluge, i to sve čineći za dobro svakako ne na štetu tuženika pod 1. i službe. Osim toga, tužiteljica je kako to sama u iskazu navodi, nastojala zadovoljiti zahtjevima tuženica pod 1. i pod 2. kao i drugim nadređenima, ali da je jako povrijedio način obraćanja te podcjenjivanje tuženice pod 2. Tuženoj pod 1. da je nazvala na mobitel tek 06.07.2020. kada joj se ista nije htjela javiti ali joj je tada radni odnos već bio odjavljen. Po mišljenju ovoga suda do verbalnog napada ne mora doći povisivanjem tona već i načinom izražaja i odnosom prema drugoj osobi.
19.1. Kao jedan od razloga otkazivanja za koji je tužena pod 1. rekla da je presudan razlog, bilo je nejavljanje tužiteljice tuženoj pod 1., iako je ista znala da joj prestaje služba te da imaju dosta posla poradi toga, ovaj sud poklanja vjeru tužiteljici, jer drži takvo postupanje radnika životnim i logičnim, uzimajući pri tome u obzir činjenicu da je tužena pod 1. kao tužiteljev poslodavac bio upoznat sa njezinim zdravstvenim stanje, a o spornom bolovanju trebao je biti upoznat od strane tužene pod 2. kojoj je tužiteljica kao svojoj neposredno nadređenoj kazala da ide položiti novce na banku te da ide kod liječnika otvoriti bolovanje , međutim, izostalo je prosljeđivanje tih informacija tuženici pod 1. Uostalom, ni tužena pod 1. nije htjela telefonski zvati tužiteljicu kako to sama iskazuje već samo onog istoga dana kada je tužiteljica otvorila bolovanje i bila pod bolovima i sredstvima protiv bolova. Na kasnije pozive tužiteljice ni tuženica pod 1. nije htjela odgovarati. Po mišljenju ovoga suda, ni ovaj navedeni razlog kraj činjenice da je tužiteljica bila nesposobna za rad i ista je otvorila bolovanje pa njezino odsustvo sa radnog mjesta nije neopravdano, ne može zasebno pa ni zajedno sa istim razlozima kumulativno razlogom za izvanredni otkaz ugovora o radu.
19.2. Stoga ovaj sud drži kako navedeni razlozi u izvanrednom otkazu nisu oni koji bi bili razmjerni eventualnoj povredi radne obveze tužiteljice da bi rezultirali izvanrednom otkazivanju ugovora o radu , tim više što tužene pod 1. i 2. nisu imale nikakvih primjedbi na njezin rad, kako to proizlazi iz iskaza istih. Osim toga, tuženica pod 1. kao poslodavac tužiteljice a na kojoj je teret dokazivanja sukladno odredbi članka 135. ZR-a nije uspjela dokazati da su opravdani razlozi izvanrednog otkazivanja tužiteljičinog ugovora o radu radi čega je valjalo odlučiti kao u točki I izreke ove presude.
19.3. Međutim, kako je služba tuženoj pod 1. prestala sa danom 31. srpnja 2020. to je neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za vraćanjem na rad tim više što iz gore već navedenih razloga nema mjesta primjeni odredbe članka 137. ZR-a tj ne radi se o prenošenju ugovora o radu na novog poslodavca, što bi tužena pod 2. bila u trenutku otkazivanja ugovora o radu a i kasnije kada je imenovana za javnog bilježnika. Radi navedenog valjalo je odlučiti kao u točki II izreke presude.
20. Odredbom članka 76. ZR-a propisano je pravo na godišnji odmor i to da radnik ima pravo na plaćeni godišnji odmor za svaku kalendarsku godinu, a člankom 77. ZR-a propisano je u st 1.) da radnik ima za svaku kalendarsku godinu pravo na godišnji odmor od najmanje četiri tjedna, a maloljetnik i radnik koji radi na poslovima na kojima, uz primjenu mjera zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, nije moguće zaštititi radnika od štetnih utjecaja u trajanju od najmanje pet tjedana, odredbom članka 81. ZR-a propisano je da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad), dok je člankom 82. ZR-a propisano naknada za neiskorišteni godišnji odmor, time da je u st. 1. je navedeno da u slučaju prestanka ugovora o radu poslodavac je dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora, a u st 2. da naknada iz stavka 1. ovoga članka određuje se razmjerno broju dana neiskorištenoga godišnjeg odmora.
20.1. Odredbom članka 85. ZR-a u st. 1. propisano je da raspored korištenja godišnjeg odmora utvrđuje poslodavac, u skladu s kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, ugovorom o radu i ovim Zakonom, najkasnije do 30. lipnja tekuće godine, st.3. da pri utvrđivanju rasporeda korištenja godišnjeg odmora moraju se uzeti u obzir potrebe organizacije rada te mogućnosti za odmor raspoložive radnicima, st.4. da je poslodavac mora radnika najmanje petnaest dana prije korištenja godišnjeg odmora obavijestiti o trajanju godišnjeg odmora i razdoblju njegova korištenja.
20.2. Odredbom članka 95. st.1. ZR-a propisano je da za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, radnik ima pravo na naknadu plaće, st.2. da je zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu određuje se razdoblje iz stavka 1. ovoga članka za koje se naknada isplaćuje na teret poslodavca, st.3. da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili zbog drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran, st.5. da ako ovim ili drugim zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, radnik ima pravo na naknadu plaće u visini prosječne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca.
21. U odnosu na tužiteljičino potraživanje u odnosu na 5 dana neiskorištenog godišnjeg odmora, nesporno je među strankama da tužiteljica nije iskoristila 5 dana godišnjeg odmora za 2020. Naime, tužiteljicu bi pripadalo pravo na 4 tjedna godišnjeg odmora odnosno od 20 dana jer joj je rad organiziran kroz 5 dana u tjednu kako to proizlazi iz iskaza tužiteljice i tužene pod 1. sve obzirom da joj ugovorom o radu nije drugačije ugovoreno pa se na istu direktno primjenjuju odredbe ZR-a Obzirom da je tužiteljici prestao radni odnos kod tuženice pod 1. 01. srpnja 2020. to bi je pripadalo pravo na 7/12 dana godišnjeg odmora tj. time da bi 1/12 iznosila ( 12/20) 1,67 dan godišnjeg odmora a 7/12 bi iznosilo 11,69 dana godišnjeg odmora. Dakle, tužiteljicu bi pripadalo pravo na još 7 dana godišnjeg odmora, ali kako je ista potraživala naknadu za 5 dana iskorištenog godišnjeg odmora to je sud vezan njezinim zahtjevom.
21.1. Naime, kako tuženica pod 1. nije omogućila korištenje pripadajućeg godišnjeg odmora od preostalih pripadajućih a traženih 5 dana godišnjeg odmora, kako to proizlazi iz okolnosti slučaja, time da se tuženica pod 1. priznala kako tužiteljica nije iskoristila tih 5 dana godišnjeg odmora, pa kako je radni odnos tužiteljice prestao na temelju izvanrednog otkaza koji je ovaj sud utvrdio nedopuštenim, to je tuženica pod 1. obvezana isplatiti tužiteljici naknadu za neiskorišteni godišnji odmor.
21.2. Sukladno odredbi članka 82. st.1. i 2. ZR-a u svezi sa čl. 81. ZR-a valjalo je tužiteljici dosuditi zatraženi iznos od 1.705,45 kn na ime naknade za neiskorištenih 5 dana godišnjeg odmora za 2020. i odlučiti kao u točki II. Izreke ove presude koji se odnosi na ovo potraživanje.
21.3. Naime, uvidom u obračunske platne liste tužiteljice za siječanj, veljaču, ožujka i travanj 2020. razvidno je da je tužiteljičina prosječna plaća iznosila 6.821,82 kn, pa bi stoga prosječna satnica iznosila 341,12 kn ( kada se sa broje radnih sati u mjesecu i to za razdoblje od travnja, svibnja i lipnja 2020 tj 160 podijeli bruto plaća tužiteljice od 6.821,82 kn dobije se dnevnica 341,12 kn) koja kada se pomnoži za 5 dana neiskorištenog pripadajućeg godišnjeg odmora dobije se jednostavnom matematičkom radnjom traženi iznos naknade od 1.705,45 kn.
22. U odnosu na zatraženu isplatu manje isplaćene plaće tužiteljici za mjesece travanj i svibanj 2020. iste je također valjalo dosuditi. Naime, iz dokaznog postupka a posebno iz dokaza saslušanja tužiteljice i tužene pod 1. kao poslodavca nesporno proizlazi kako je tuženica pod 1. tužiteljici kao i drugim radnicima JB ureda isplaćivala plaću sukladno M. V. R. za očuvanjem radnih mjesta tijekom pandemije bolesti C. 19, u iznosu od 5.000,00 kn bruto tj 4.000,00 kn neto. Međutim, u pravu je tužiteljica kada potražuje isplatu razlike od po 1.821,82 kn za travnja i svibanj 2020. Ovo stoga, što tužiteljica kao radnik nije kriva za prekid rada tim više što po njezinom iskazu i tuženice pod 1. ista je i za vrijeme lokdowna dolazila u ured i radila svoje poslove, istina, u vremenu i obimu posla kako je to ona htjela, kako iskazuje tužena pod 1., pa kako tužiteljica i tužene pod 1. nisu zaključile nikakav dodatak ugovora o radu glede smanjenja plaće, to je tužena pod 1. i u ovim uvjetima pandemije u obvezi ispuniti preuzetu obvezu iz članka 4. Ugovora o radu od 01.03.2018. kojim člankom je plaća tužiteljice određena sa 5.000,00 ka, time da se radi o neto iznosu kako to proizlazi iz iskaza tužiteljice i tužene pod 1.
22.1. Obzirom, da je tužiteljičina ugovorena bruto plaća iznosila 6.821,82 kn ( kako to proizlazi iz uvida u obračunske platne liste za siječanj, veljaču, ožujak, i lipanj 2020.), to je tužena pod 1. u obvezi isplatiti tužiteljici razliku od po 1.821,82 kn na ime manje isplaćene plaće tužiteljici za travanj 2020. sa zakonskom zateznom kamatom sukladno odredbi članka 29. st.2. ZOO-a od 04. svibnja 2020, a za svibanj 2020. od 01. lipnja 2020. kada su izvršene isplate dijela plaće za te mjesece, uzimajući pri tome u obzir da ugovorom o radu nije određen dan isplate plaće a temeljem članka 92.st.3. ZR-a je propisano da ukoliko kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, plaća i naknada plaće za prethodni mjesec isplaćuju se najkasnije do petnaestog dana u idućem mjesecu, pa kako iz obračunskih platnih lista proizlazi kada je tužena pod 1. kao poslodavac izvršila isplate za sporne mjesece, to bi ista bila u obvezi isplatiti i razliku do punog iznosa ugovorene plaće.
22.2. Ističe se, da je V. R. M. za očuvanje radnih mjesta te isplaćene potpore imale su za cilj očuvanje radnih mjesta kod poslodavaca čije djelatnosti su bile pogođene epidemijom bolesti COVID 19, poslodavac je bio u obvezi isplatiti ugovorenu plaću sukladno ugovoru o radu, posebno ukoliko nije mijenjao odredbu ugovora o radu o visini plaće. Naime, dane potpore su se davale poslodavcima radi lakšeg podnošenja onih obveza koje su imali prema radnicima, kao što je obveza isplate plaće za obavljeni rad ili obveza isplate naknade plaće za vrijeme dok radnik ne radi radi epidemije. Dakle, davane tj isplaćene potpore za očuvanje radnih mjesta uslijed epidemije bolesti COVID 19, u radno pravnom smislu nemaju utjecaja na vrstu, visini i dospijeće obveza poslodavca na isplatu plaće ili naknade plaće radnicima koji su po osnovi ugovora o radu zaposleni kod istoga.
22.3. Osim toga, uzimajući u obzir posebne okolnosti tj odluku Ministra zdravstva o proglašenju epidemije COVI 19 sukladno Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti ( Narodne novine br. 79/07, 113/08, 43/09, 130/17) te odluke Stožera Civilne zaštite RH-a kojom se u određenim djelatnostima obustavlja rad u svrhu sprečavanja širenja epidemije, poslodavac je mogao donijeti ili izmijeniti odluku o korištenju godišnjeg odmora, međutim, u koliko to nije napravio u obvezi im je sate nenazočnosti na radnom mjestu evidentirati i platiti kao naknadu plaće za vrijeme prekida rada a retroaktivno upisivanje tih sati u evidenciju radnog vremena kao sati godišnjeg odmora bilo bi suprotno ZR i Pravilniku o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima ( Narodne novine br. 73/17.)
23. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi članka 154. st.1. i 2. i članka 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08,3 57/11,148/11 (pročišćeni tekst) 25/13, 89/14, 70/19- dalje ZPP) i Tbr. 7. 8., 9.,10.,36., 42, 48. i 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12 142/12, 103/14, 118/14, 107/15- dalje Tarife).
23.1. Obzirom da je tužiteljica u odnosu na tuženicu pod 1. u osnovu uspjela sa 75% ( u ovoj pravnoj stvari traženo je utvrditi otkaz nedopuštenim, vraćanje na rad, isplata naknade za neiskorišteni godišnji odmor te isplata razlike manje isplaćene plaće), dok je tužiteljica u visini uspjela sa 100%, to je tužiteljica u odnosu na ovu tuženicu uspjela sa 75% u ovoj parnici. Međutim, tužiteljica u odnosu na tuženicu pod 2. je u cijelosti izgubila tj ova tuženica je uspjela u cijelosti, pa joj je tužiteljica u obvezi naknaditi parnični trošak.
23.2. Priznati parnični trošak tužiteljice sastoji se od sastava zahtjeva za zaštitu prava od traženih 50 bodova, za sastav podneska od 06.04.2021. i 09.02.2022. od traženih 75 bodova, zastupanja na ročištima od 17.11.2020., 19.01.20212., 18.02.2021., 14.04.2022. za svaku radnju od 75 bodova, za pristup na ročišta od 07.07.2021., 06.10.2021., 08.02.2022. od po 37,5 bodova, a na ročište od 06.10.2021. od 50 bodova što je ukupno 687,50 bodova. Prema vrijednosti boda po važećoj Tarifi priznati parnični trošak iznosi 6.875,00 kn. Međutim, kako je već ranije utvrđeno tužiteljica je u odnosu na tuženicu pod 1 uspjela sa 75% a tuženica pod 1 sa 25%, pa kada se manji postotak oduzme većeg postotka dobije se 50%. Dakle, tuženica pod 1. je obvezna isplatiti tužiteljici 50% od priznatog parničnog trošak od 6.875,00 kn tj 3.437,50 kn koji iznos uvećan za 25% PDV-a iznosi 4.296,88 kn dok se sa više zatraženim od 6.953,12 kn ovo traženje tužiteljice odbija kao neosnovano. Naime tužiteljica je ukupno tražila naknadu parničnog troška od 11.250,00 kn zajedno sa PDV-om.
23.3. Na dosuđeni iznos parničnog trošak tužiteljicu pripadaju i zatražene zakonske zatezne kamate temeljem odredbe članka 29.st.2. ZPP-a koje teku od presuđenja pa do isplate temeljem odredbe članka 30.st.2. Ovršnog zakona ( Narodne novine broj 112/12, 25/13,93/14, 55/16, 73/17).
23.4. Priznati parnični trošak tuženice pod 2. sastoji se od sastava odgovora na tužbu od 28.09.2020., za sastav podnesaka od 28.01.2021., 12.07.2021., za zastupanja na ročištima od 17.11.2020., 19.01.20212., 18.02.2021., za svaku radnju po 75 bodova, za zastupanje na ročištima od 07.07.2021., 06.10.2021.za svaku radnju po 37,5 bodova što je ukupno 525 bodova. Prema vrijednosti boda po važećoj Tarifi priznati parnični trošak iznosi 5.250,00 kn što uvećano za pripadajući iznos 25% PDV.a od 1.315,50 kn pa je konačni parnični trošak tuženice pod 2. od 6.562,50 kn za koji je valjalo obvezati tužiteljicu na isplatu u roku od 15 dana.
24. U odnosu na zatraženi paricijski rok od 8 dana, za istaknuti je da tužiteljica nema zakonske osnove potraživati ispunjenje tuženikove tražbine u navedenom roku, budući je odredbom članka 328.st.2. ZPP-a propisano da ako posebnim propisom nije drugačije određeno rok za izvršenje činidbe je petnaest dana time da je rok za ispunjenje od osam dana popisan samo u mjeničnim i čekovnim sporovima. Dakle, kako drugim propisom osim ZPP-a nije propisan drugi rok za izvršenje činidbe, to je valjalo tuženiku naložiti izvršenje u roku od 15 dana, a ne kako je to tužiteljica tražila tužbenim zahtjevom.
U Splitu, 3. lipnja 2022.
SUDAC
Snježana Cvitanović,v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pismenog otpravka. Žalba se podnosi Županijskom sudu, putem ovog suda, u tri primjerka.
