Republika Hrvatska

Općinski sud u Gospiću

Trg Alojzija Stepinca 3

53 000 Gospić

Poslovni broj: 6 Pr-22/2018-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Gospiću, po sutkinji Veri Miočić, pravnoj stvari tužitelja M. B. iz L1 . O., OIB: … , zastupan po punomoćnici I. B. dipl. pravnici iz Sindikata, Z., , protiv tuženika R.H. za Ministarstvo OIB: ..., koju po zakonu zastupa po Općinsko državno odvjetništvo u G., radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 26. travnja 2022. u prisutnosti punomoćnika tužitelja dipl. iur. I. B., pravnice u SDLSN i zamjenika općinskog državnog odvjetnika u Općinskog državnom odvjetništvu u G. M. K. , 3. lipnja 2022. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Nalaže se tuženoj R. H. da tužitelju M.B. na ime dnevnica isplati iznos od 7.950,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom

tekućom na iznos od:

- 3.000,00 kn od 02.05.2013. do isplate,

- 3.300,00 kn od 02.06.2013. do isplate,

- 1.650,00 kn od 02.07.2013. do isplate,

i to za razdoblje od dospijeća do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.

II. Nalaže se uženoj R. H. da tužitelju M. B. na ime

dnevnica isplati iznos od 2.640,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- 840,00 kn od 02.05.2013. do isplate, -

1.200,00 kn od 02.06.2013. do isplate, -

600,00 kn od 02.05.2013. do isplate,

i to za razdoblje od dospijeća do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.“

III. Nalaže se tužitelju nadoknaditi prouzročeni parnični trošak R.H. u iznosu od 3.000,00 kn, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu ovom sudu 3. srpnja 2018., nakon što se prethodno obratio nadležnom državnom odvjetništvu u G. sa zahtjevom za mirno rješavanje spora, međutim isto je odbilo njegov zahtjev povodom čega je pokrenut ovaj postupak. Tužitelj da je državni službenik raspoređen na radno mjesto službenika na poslovima osiguranja u zvanju ml. pravosudnog policajca u Zatvoru u G.. Tužitelj je u travnju 2013. upućen na pohađanje 22. temeljnog tečaja službenika pravosudne policije koji se održavao u trajanju od 8. travnja 2013. - 14. lipnja 2013. u Z., u Centru, kada se vratio sa tečaja u Z. na rad u Zatvor u G. a u Z. je ponovno upućen 28. lipnja 2013. na polaganje završnog ispita i davanje svečane prisege. Poslodavac da je tužitelju tijekom tečaja osigurao smještaj od ponedjeljka od petka dok mu je za dane vikenda ponudio opciju odlaska u mjesto stanovanja, koju opciju je tužitelj iskoristio pa tijekom vikenda nije boravio u Centru već je petkom putovao u mjesto stanovanja – L2 .N., a nedjeljom navečer ili ponedjeljkom ujutro bi iz L2 N. dolazio u Centar u Z.. Osim smještaja, poslodavac tužitelju nije osigurao ništa

drugo, niti prehranu, ni ti mu je isplatio troškove prijevoza radi pohađanja tečaja. Prema čl. 55. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike( NN br.89/2012) kada je službenik i namještenik upućen na službeno putovanje pripada mu puna naknada prijevoznih troškova, dnevnica i naknada punog iznosa hotelskog računa za spavanje. Sukladno st. 6. iste odredbe propisano je da službenik i namještenik upućen od strane poslodavca na školovanje, edukaciju, seminar i slično ima pravo na punu dnevnicu i ostala prava iz ovog članka za cijelo vrijeme trajanja izobrazbe. Tužitelj da je sukladno navedenom čl. 55. ostvario pravo na dnevnicu u punom iznosu za svaki dan boravka na tečaju u Z. dužem od 12 sati, odnosno pola dnevnice za boravke duže od osam sati. Tako je u travnju tužitelj ostvario pravo na 20 dnevnica, u svibnju 22 dnevnice, a u lipnju 11 dnevnica koje mu nisu plaćene. Visina dnevnice za službena putovanja u R.H. prema navedenom Kolektivnom ugovoru iznosila je 150,00 kn u 2012. i 2013. Isto tako, tužitelj je stekao pravo i na naknadu troškova prijevoza za svaki odlazak i dolazak iz Z. radi

pohađanja tečaja u visini cijene karte javnog prijevoza od 120,00 kn, odnosno 240,00 kn u oba smjera. Tužitelju da je isplaćena samo naknada za jedan odlazak iz L2 N. u Z. 7. travnja 2013. te za povratak iz Z. u L2 N. 29. lipnja 2013. u visini cijene karte na relaciji G.-Z. dok je svojim dolascima u Z.i povratcima iz Z. ostvario pravo na naknade za četiri dolaska i povratka u travnju, pet u svibnju, tri u lipnju, a s obzirom da je plaćena naknada samo za jedan dolazak i povratak ostaje naknada za 11 dolazaka u Z. i 11 povrataka u L2 N. Kako tuženik nije izvršio svoju obvezu isplate dnevnica i putnih troškova to tužitelj potražuje ukupan iznos od 7.950,00 kn na ime dnevnica i iznos od 2.640,00 kn na ime putnih troškova, sve sa zateznim kamatama.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu u bitnome naveo kako je predmetni tužbeni zahtjev nepotpun i nepodoban, budući da nedostaje deklaratorni dio zahtjeva koji bi zamijenio pravnu osnovu zahtijevane isplate zbog čega se predlaže odbacivanje, a podredno odbijanje tužbenog zahtjeva. U smislu prethodno navedenoga tuženik navodi kako tužbeni zahtjev, obzirom se radi o isplati, a ne naknadi štete ili stečenom bez osnove, mora u svom prvom dijelu nadomjestiti „nepostojeće“ službene naloge o pravu na isplatu dnevnica i putnih troškova, a tek potom eventualno, nakon takvog utvrđenja, postoji osnova za njihovu isplatu, ovo sve zbog činjenice da tuženik nije tužitelju izdavao naloge za službeno putovanje. Nije sporno da je tužitelj M. B. na temelju sporazumnog premještaja dvaju ministarstava - Sporazuma o premještaju službenika Klasa: 112- 02/12-01/340, Ur.broj: 514-07-01-01-02/1-13-2 od 30. siječnja 2013. trajno premješten iz Ministarstva u Ministarstvo, Zatvor u G. s danom 1. veljače 2013. Rješenjem Ministarstva, Uprave, Središnji ured Klasa: UP/I-112-07/13-02/17, Ur.broj: 514-07-01-01-02/1-13-1 od 1. veljače 2013. te dopunskim Rješenjem Ministarstva, Klasa: UP/I-112-07/13-02/17, Ur.broj: 514-07-01-01-02/1-13- 1 od 2. travnja 2013., imenovani je postavljen u zvanje mlađi pravosudni policajac, te je po istome bio u obvezi završiti izobrazbu sukladno Pravilniku o izobrazbi zaposlenika u kaznionicama i zatvorima Uprave za zatvorski sustav. Na temelju Rješenja o rasporedu na radno mjesto Klasa: UP/i-112/07/13-01/01, Ur.broj: 573-02-01-13-01 od 6. veljače 2013., tužitelj je raspoređen sa danom 1. veljače 2013., na radno mjesto službenik na poslovima osiguranja u Odsjeku u Odjelu, Zatvor u G.. Rješenjem Ministarstva, Uprave, Središnji ured, Klasa: UP/I-112-07/13-01/79, Ur.broj:514-07-01-01-02/2-13-1 od 7. travnja 2013., tužitelj je privremeno premješten u Centar u Zagrebu, radi pohađanja temeljnog tečaja koji se održavao od 7. travnja 2013. do 29. lipnja 2013. Pod točkom III. izreke tog rješenja navedeno je da će Upravitelj Zatvora u G., posebnim rješenjem utvrditi materijalna prava koja pripadaju službeniku za vrijeme privremenog premještaja. Na rješenje o privremenom premještaju tužitelj se žalio te je rješenjem Odbora Klasa: UP/II-112-0713- 01/1487, Ur.broj: 566-01/7-17-2 od 23. Svibnja 2017., tužiteljeva žalba odbijena kao neosnovana. Tužitelj je protiv odluke Odbora pokrenuo upravni spor da bi Upravni sud u Rijeci presudom poslovni broj: 3 Usl-1099/17-7 od 25. siječnja 2018., odbio tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja o privremeno premještaju. Na temelju točke III. izreke rješenja Ministarstva, Uprave, Središnji ured, Klasa: UP/II-112- 07/13-01/79, Ur.broj: 514-07-01-01-02/2- 13-1 od 7. travnja 2013., Upravitelj Zatvora u G., donosi rješenje Klasa: UP/I-121-02-13/01-04/1, Ur.broj: 573-02-01-13-01 od 15. srpnja 2013., kojim imenovanom utvrđuje pravo na naknadu troškova

prijevoza prema cijeni karte javnog prijevoznika za relaciju G.- Z., dana 7. travnja 2013. i za relaciju Z.-G. dana 29. lipnja 2013. obzirom nije sporno da je iz uvjerenja o završenom temeljenom tečaju i uspjehu na stručnom ispitu Klasa:

UP/I-112-02/12-01/02, Ur.broj: 571-01-13-7 od 28. lipnja 2013., razvidno da je tužitelj završio temeljni tečaj. Iz tužbe i tužbenog zahtjeva proistječe da tužitelj zahtjeva isplatu dnevnica i putnih troškova za vrijeme privremenog premještaja dok se nalazio u Centru. Sukladno čl. 55. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (NN 89/2012) važećim u prijepornom razdoblju, propisana su prava službenika za vrijeme upućivanja na službeno putovanje, školovanje, edukaciju, seminar i sl., te je propisana obveza poslodavca sukladno članku 55. stavku 7., da mora službeniku prije službenog putovanja izdati putni nalog za službeno putovanje. Tuženik navodi da tužitelj nije zatražio izdavanje takvog službenog naloga, a isti se nije niti mogao izdati za službeno putovanje u Z., obzirom je tužitelj u Z. upućen na temelju rješenja o privremenom premještaju, a ne na službeno putovanje. Tuženik je dakle, nesporno imao pravnu osnovu za privremeni premještaj tužitelja, a zbog čega tužitelju ne pripada pravo na isplatu dnevnica niti putni trošak za odlazak vikendom do L2 . N., osim putnih troškova koji su temeljem rješenja tužitelju već isplaćeni za odlazak 7. travnja 2013. i povratak 29. lipnja 2013.

3. Tužitelj je nastavno naveo kako ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti i ističe da je on neovisno o tome što je premješten na rad i dalje nastavio raditi temeljem svog rješenja o rasporedu na radno mjesto koje je bilo u Zatvoru u G.. Neovisno o tome kako je tuženik nazvao njegovo upućivanje na tečaj: službenim putem ili terenskim radom ili premještajem na rad, ostaje činjenica da sukladno čl. 55 Kolektivnog ugovora tužitelju kad je upućen na službeno putovanje pripadaju dnevnice i naknada prijevoza troškova, a posebno je propisano da mu isto to pripada kada je upućen na školovanje, edukaciju, seminar i slično za cijelo vrijeme trajanja izobrazbe dok je čl. 56. Kolektivnog ugovora propisano pravo državnih službenika na terenski dodatak u slučaju kad su upućeni izvan mjesta svog redovnog rasporeda na obavljanje poslova te u tom smislu ako bi se smatralo da je tužitelj upućen u Centar na rad tada mu s obzirom na njegovo rješenje o rasporedu u Zatvoru u G. za vrijeme tog rada u Centru pripada terenski dodatak, a ako bi se taj boravak u Centru smatrao školovanjem edukacijom odnosno izobrazbom tada mu sukladno čl. 55.

pripadaju

dnevnice.

Pritom tužitelj naglašava da mu u svakom slučaju pripada pravo na trošak prijevoza s obzirom da ga je Zatvor u G. uputio na izobrazbu u Centar u Z. u kojem je redovno u vrijeme

vikenda

kad

tamo

nije

bilo

predavanja

upućivan na povratak u mjesto stanovanja. Zatvor u G. u koji je službenik rješenjem raspoređen i koji ga je uputio na izobrazbu te koji je vodio evidenciju njegovog rada isplaćivao mu je plaću za sve vrijeme trajanja edukacije i bio je dužan pokriti mu i troškove putovanja na izobrazbu, a koji su bili jednom tjedno onako kako je tužitelj opisao u tužbi. Tužitelj svojim navodima dodaje i to da mu za vrijeme tečaja odnosno edukacije nije bio plaćen trošak prehrane, odnosno nije mu bila osigurana nikakva prehrana nego samo spavanje u sklopu Centra. Tužitelj ističe da su se državnim službenicima koji su naknadno nakon toga upućivani na izobrazbu uredno isplaćivale dnevnice. Glede tvrdnje da bi tužitelj bio vježbenik, tužitelj ističe da je prethodno radio u Ministarstvu gdje je odradio vježbenički staž u državnoj službi te je premješten u Zatvor u G., upućen na tečaj na koji se inačeupućuju i vježbenici pa je tako i on upućen obzirom da je netom premješten iz MUP-a

u Zatvor u G. – a navedeno se vidi iz rješenja o rasporedu koje je priloženo uz tužbu u kojem se obrazlažu te činjenice.

4. Tuženik nastavno ostaje kod svojih navoda dodajući kako osporava pravo na putni trošak osim već priznatog. Nadalje, da tužitelj ne dokazuje da je imao bilo kakve stvarne troškove putovanje, ne postoje nalozi za putovanja, dok iz dostavljenih izjava proistječe kako je izjavio da će određene dane provesti izvan centra i takve izjave ne predstavljaju dokaz o putovanju. Tužitelj da nije dostavio autobusne ili druge karte o putovanju danima kada nije boravio u Centru; pa se uzima da nije imao stvarnih troškova. Zastupnik po zakonu tuženika se protivi eventualnoj preinaci ovog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje terenskog dodatka obzirom takav zahtjev nije ni podnesen u mirnom rješenju spora.

5. Sud je proveo dokaz čitanjem svih isprava priloženih spisu.

6. Sukladno odredbi čl. 10. i 7. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP) sud nije provodio druge dokaze jer bi to bilo protivno načelu ekonomičnosti odnosno izvođenju dokaza koje stranke nisu predložile.

7. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Tužitelj tužbom traži isplatu sukladno važećem Kolektivnom ugovoru iznos od 7.950,00 kn na ime dnevnice podredno terenskog dodatka radi pohađanja terenskog tečaja u Zagrebu; i iznos od 2.640,00 kn na ime neplaćenog troška prijevoza vikendima u mjesto stanovanja iz Z. u L2.N. te nazad u Z. za vrijeme tečaja.

9. Nesporno je kako je:

- dopunskim Rješenjem Ministarstva, Klasa: UP/I-112-07/13-02/17, Ur.broj: 514-07-01-01- 02/1-13-1 od 2.travnja 2013. tužitelj postavljen u zvanje mlađi pravosudni policajac, te je po istome bio u obvezi završiti izobrazbu sukladno Pravilniku o izobrazbi zaposlenika u kaznionicama i zatvorima Uprave;- rješenjem Ministarstva, Uprave, Središnji ured, Klasa:

UP/I-112-07/13-01/79, Ur.broj: 514-07-01-01-02/2-13-1 od 7. travnja 2013., privremeno premješten u Centar u Z., radi pohađanja temeljnog tečaja koji se održavao od 7. travnja 2013. do 29. lipnja 2013., a pod točkom III. izreke tog rješenja navedeno je da će Upravitelj Zatvora u G., posebnim rješenjem utvrditi materijalna prava koja pripadaju službeniku za vrijeme privremenog premještaja;

- tužitelj pokrenuo upravni spor da bi Upravni sud u Rijeci presudom poslovni broj: 3 Usl-1099/17-7 od 25. siječnja 2018., odbio tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja o privremenom premještaju, a Ustavni sud RH svojom odlukom od 19. ožujka 2020. odbio ustavnu tužbu tužitelja protiv navedene odluke Upravnog suda u Rijeci;

- na temelju točke III. izreke rješenja Ministarstva, Uprave, Središnji ured, Klasa:

UP/II-112-07/13-01/79, Ur.broj: 514-07-01-01-02/2-13-1 od 7. travnja 2013., Upravitelj Zatvora u G., donio rješenje Klasa: UP/I-121-02-13/01-04/1, Ur.broj: 573-02-01-13-01 od 15. srpnja 2013., kojim tužitelj utvrđuje pravo na naknadu troškova prijevoza prema cijeni karte javnog prijevoznika za relaciju G.-Z., dana 7. travnja 2013. i za relaciju Z.-G. dana 29. lipnja 2013.;

- u spornom periodu (8. travnja 2013 do 29. lipnja 2013.) bio u radnom odnosu kod poslodavca Ministarstva i Uprave Zatvora u G. i za taj period mu je isplaćena plaća;

- da je tužitelj preko vikenda dolazio iz Z. u L2 N. osobnim autom i o svom trošku, da mu nije bila osigurana hrana u Centru već samo smještaj, te da je tužitelj uspješno završio predmetni tečaj.

10. Sporno je među strankama pripada li tužitelju pravo na isplatu dnevnica (odnosno poredno terenskog dodatka) za vrijeme boravka u Centru u koji je upućen radi temeljne izobrazbe kao i putnih troškova za odlazak vikendom u spornom razdoblju do L2 . N. gdje ima prijavljenu

adresu

(osim

putnih

troškova koji su temeljem rješenja tužitelju već isplaćeni za odlazak 7. travnja 2013. i povratak 29. lipnja 2013.) i nazad u Z. Sporan je i status tužitelja (radi li se o vježbeniku).

11. U odredbi čl. 32. Zakona o izvršavanju kazne zatvora (NN broj 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13 – dalje: ZIKZ), propisano je da je za državne službenike i namještenike u kaznionicama i zatvorima obvezna stalna stručna izobrazba u skladu s pravilnikom i programima izobrazbe koje donosi ministar nadležan za poslove pravosuđa (st.1.) i da se izobrazba provodi u Centru koji je u skladu sa člankom 19. stavkom 1. ovoga Zakona ustrojbena jedinica Uprave (st.2), ali da se može provoditi i u drugim učilištima (st.3.). Izobrazba o kojoj govori navedena zakonska odredbe regulirana je Pravilnikom o izobrazbi zaposlenika u kaznionicama i zatvorima Uprave Ministarstva (NN broj 81/02, 116/02 i 55/05 – dalje: Pravilnik), a u njegovoj odredbi čl.4. je propisano da temeljni tečaj izobrazbe pohađaju vježbenici koji su primljeni u državnu službu za službenika pravosudne policije odjela osiguranja u kaznionici ili zatvoru Uprave, nakon najmanje tri mjeseca vježbeničkog staža radi osposobljavanja za samostalno obavljanje poslova u zatvorskom sustavu i za polaganje stručnog ispita za zvanje u pravosudnoj policiji.

12. Iz naprijed navedenog proizlazi da je obveza tužitelja da pohađa izobrazbu o kojoj govori odredba čl. 32. ZIKZ i odredba čl. 4. Pravilnika utvrđena upravnim aktima, a o samom upućivanju tužitelja na pohađanje temeljnog tečaja u predmetnom razdoblju odlučeno je pravomoćnim i konačnim upravnim rješenjem nadležnog Ministarstva.

13. Pred takvog stanja stvari tužitelj bi u pogledu predmetne naobrazbe bio izjednačen sa vježbenikom - ovo jer je dopunskim Rješenjem Ministarstva, Klasa: UP/I-112-07/13- 02/17,

Ur.

broj:

514-07-01-01-02/1-13-1

od

2.travnja

2013.

tužitelj postavljen u zvanje mlađi pravosudni policajac, te je po istome bio u obvezi završiti izobrazbu sukladno Pravilniku o izobrazbi zaposlenika u kaznionicama i zatvorima Uprave. Naime, i Vrhovni sud Republike Hrvatske zaključio je da je službenik (neovisno o prethodnom stažu u drugim tijelima) koji je upućen na temeljnu izobrazbu potrebnu za obavljanje poslova - u odnosu na prava na isplatu dnevnica za vrijeme pohađanja istoga izjednačen sa vježbenicima. Prema tom shvaćanju suda upućivanje i pohađanje takve (temeljne) izobrazbe ne bi predstavljalo upućivanje službenika na edukaciju, odnosno seminar ili školovanje u smislu odredbe čl. 55. st. 6. Kolektivnog ugovora za državne službenike I namještenike - Narodne novine br. 89/2012 – dalje KU (tako VSRH u odlukama Rev-3993/19-2 i Rev-3130/2019-2) pa mu s te osnove ne pripada pravo na dnevnicu.

14. Isto tako, nije ostvaren ni uvjet za isplatu tužitelju putnog troška sukladno čl. 55. KU jer se nisu ostvarili tamo propisani uvjeti za isplatu budući pravo na trošak pripada u slučaju upućivanja na službeno putovanje odnosno na školovanje, edukaciju, seminar i sl. Iz naprijed navedenog obrazloženja proizlazi da ovakvo upućivanje ne predstavlja upućivanje na edukaciju, odnosno seminar ili školovanje u smislu odredbe čl. 55. st. 6. Ne možemo govoriti niti o upućivanju na službeno putovanje u smislu odredbe čl. 55. st. 1. i 7. KU (koje nužno prati i nalog za službeno putovanje izdan najmanje 24 sata prije putovanja u kojem mora biti naznačeno odobreno prijevozno sredstvo) budući je rješenjem Ministarstva, Uprave, Središnji ured, Klasa:

UP/I-112-07/13-01/79, Ur.broj: 514-07-01-01-02/2-13-1 od 7. travnja 2013., tužitelj privremeno premješten u Centar u Z., radi pohađanja temeljnog tečaja koji se održavao od 7. travnja 2013. do 29. lipnja 2013., u odnosu na koje rješenje je tužitelj pokrenuo upravni spor dok je Upravni sud u Rijeci presudom poslovni broj: 3 Usl-1099/17-7 od 25. siječnja 2018. odbio tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja o privremenom premještaju i konačno Ustavni sud RH svojom odlukom od 19. ožujka 2020. je odbio ustavnu tužbu tužitelja protiv navedene odluke Upravnog suda u Rijeci. Navedeno rješenje o privremenom premještaju je u skladu sa činjeničnim utvrđenjem iz iskaza tužitelja gdje je naveo da su petkom potpisivali izjave da napuštaju Centar, da je bila njegova odluka da preko vikenda odlazi kući zbog čega mu je očito i isplaćen prvi odlazak u Z. 7. travnja 2013. i povratak 29. lipnja 2013. (što odgovara datumima početka i završetka naobrazbe) pa sam trošak odlazaka za vikend kući tijekom trajanja tečaja iz Z. u L2. N. i nazad nije bio predviđen kao nužan i opravdan; za koje materijalne troškove uzgredno nije u smislu odredbe čl. 219. ZPP- a ni dostavio dokaze da bi mu zaista i nastali.

15. Tužitelj se podredno poziva da mu se prizna terenski dodatak sukladno čl. 56. KU koji propisuje: (1) za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati bez obzira na to koliko je dana radio. (2) Pod pojmom stalno mjesto rada podrazumijeva se mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, obzirom na opis poslova radnog mjesta iz pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela.

Međutim, sam tužitelj u svom iskazu navodi kako u Centru nije obavljao nikakve poslove, a niti u Zatvoru R. jer je isti Zatvor u sklopu Centra; tamo da je bio isključivo radi izobrazbe. Kako se terenski dodatak po definiciji ima isplatiti za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada, dok tužitelj ne spori da je u Z. u spornom periodu bio isključivo radi izobrazbe; jasno je da ni po toj osnovi ne može tražiti isplatu.

16. Odluka o trošku tuženika koji je uspio u sporu, uslijedila je sukladno čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155., čl. 163. i 154.a ZPP-a, te je kao osnovan tuženiku priznat trošak na ime sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kn sukladno Tbr. 8. Toč. 1. Tarife (Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad od (Narodne novine broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015- dalje Tarifa), zastupanja na ročištima 28. siječnja 2021. i 26. travnja 2022. u iznosu od po 1.000,00 kn, sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife; sveukupno 3.000,00 kn.

U Gospiću 3. lipnja 2022.

Sutkinja

Vera Miočić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba.

Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta; stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta dok stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Rok za žalbu je 15 dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke u postupku ovom sudu za županijski sud koji odlučuje po žalbi.

DNA:

-

Tužitelju

po

punomoćnici,

- Tuženiku po ODO Gospić

Broj zapisa: eb30d-23499

Kontrolni broj: 05546-393ce-785d0

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=VERA MIOČIĆ, L=GOSPIĆ, O=OPĆINSKI SUD U GOSPIĆU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Gospiću potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.