Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: 12. P-726/2019-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški, OIB 28673386029, u ime Republike Hrvatske po sucu Željki Paunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Ž. L., OIB:… iz N. G., zastupan po odvjetnicima iz OD J. i dr. j.t.d., N. G., protiv tuženika O. banka d.d., S., OIB:… kao pravnog slijednika S. banke d.d., S., OIB:…, zastupanog po punomoćniku B. T. odvjetniku iz O., radi stjecanja bez osnove, nakon održane glavne javne rasprave dana 31. svibnja 2022., održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja i odvjetnika G. T. iz N.G. kao zamjenika punomoćnika tuženika, te nakon objave presude dana 3. lipnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku O. banka d.d., OIB:…, S., da tužitelju Ž. L., OIB:…, N. G., na ime stjecanja bez osnove isplati ukupan iznos od 29.917,69 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do 31. 07. 2015.g. teku po godišnjoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 1. 08. 2015.g. do isplate po godišnjoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to kako slijedi:

- na iznos od 94,08 kuna od 10.04.2007.g. do isplate,

- na iznos od 71,09 kuna od 10.05.2007.g. do isplate,

- na iznos od 75,18 kuna od 11.06.2007.g. do isplate,

- na iznos od 57,13 kuna od 10.07.2007.g. do isplate,

- na iznos od 74,43 kuna od 10.08.2007.g. do isplate,

- na iznos od 73,01 kuna od 10.09.2007.g. do isplate,

- na iznos od 51,98 kuna od 10.10.2007.g. do isplate,

- na iznos od 68,15 kuna od 12.11.2007.g. do isplate

- na iznos od 58,09 kuna od 10.12.2007.g. do isplate,

- na iznos od 79,66 kuna od 10.01.2008.g. do isplate,

- na iznos od 95,51 kuna od 11.02.2008.g. do isplate,

- na iznos od 113,85 kuna od 10.03. 2008.g. do isplate,

- na iznos od 97,06 kuna od 10.04. 2008.g. do isplate,

- na iznos od 79,00 kuna od 12.05. 2008.g. do isplate,

- na iznos od 78,17 kuna od 10.06. 2008.g. do isplate,

- na iznos od 70,51 kuna od 10.07. 2008.g. do isplate,

- na iznos od 64,98 kuna od 11.08. 2008.g. do isplate,

- na iznos od 88,33 kuna od 10.09. 2008.g. do isplate,

- na iznos od 173,10 kuna od 10.10. 2008.g. do isplate,

- na iznos od 208,42 kuna od 10.11. 2008.g. do isplate,

- na iznos od 190,86 kuna od 10.12. 2008.g. do isplate,

- na iznos od 263,29 kuna od 12.01.2009.g. do isplate,

- na iznos od 288,62 kuna od 10.02.2009.g. do isplate,

- na iznos od 313,71 kuna od 10.03. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 261,63 kuna od 10.04. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 246,77 kuna od 11.05. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 242,44 kuna od 10.06. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 250,29 kuna od 10.07. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 227,84 kuna od 10.08. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 237,34 kuna od 10.09. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 213,86 kuna od 12.10. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 231,93 kuna od 10.11. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 220,71 kuna od 10.12. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 344,57 kuna od 11.01. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 368,61 kuna od 10.02. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 345,87 kuna od 10.03 2010.g. do isplate,

- na iznos od 380,78 kuna od 12.04. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 407,12 kuna od 10.05. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 439,45 kuna od 10.06. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 491,78 kuna od 12.07. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 435,20 kuna od 10.08. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 579,54 kuna od 10.09. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 497,24 kuna od 11.10. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 513,18 kuna od 10.11. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 573,05 kuna od 10.12. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 659,62 kuna od 10.01. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 560,86 kuna od 10.02. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 582,07 kuna od 10.03. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 543,68 kuna od 11.04. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 637,72 kuna od 10.05. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 705,55 kuna od 10.06. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 733,57 kuna od 11.07. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 1.078,98 kuna od 10.08. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 750,01 kuna od 12.09. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 697,80 kuna od 10.10. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 709,58 kuna od 10.11. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 702,13 kuna od 12.12. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 745,40 kuna od 10.01. 2012.g. do isplate,

- na iznos od 10.473,31 kuna od 27.01. 2012.g. do isplate, sve u roku od 15 dana od presuđenja

II Nalaže se tuženiku O. banka d.d., OIB:…, S., da tužitelju Ž. L., OIB:…, N.G. a naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 12.429,18kn sa zakonskim zateznim kamatama po godišnjoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje teku od presuđenja 3. lipnja 2022. do isplate, u roku od 15 dana od dana presuđenja.

III Sa preostalim zatraženim troškom preko dosuđenog tužitelj se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj je tužbom od 12.6.2019. utužio tuženika radi stjecanja bez osnove. U tužbi navodi da je temeljem Ugovora o kreditu br.: 19721/06 od 12.04.2006.g. koji je sklopljen između S. banka d.d. pravnog prednika tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, korisniku kredita dana 18.04.2006.g. isplaćen kredit u iznosu od 25.160,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju kreditora. U čl. 10. Ugovora ugovoren je način otplate tako što se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za CHF važećem na dan ispunjenja obveze, koji dan je definiran kao dan dospijeća i to svakog 10. u mjesecu. Ugovoreno je da prvi anuitet dospijeva na naplatu 10.05.2006.g. U čl. 4. Ugovora ugovoreno je da redovna kamata iznosi 6,88% godišnje, koja je promjenjiva. Ubrzo nakon sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj je nekoliko puta obaviješten o promjeni visine dotadašnje kamatne stope od 6,88% na više i to od 1.02.2007.g. na 7,90%, od 1.09.2008.g. na 8,90% te od 9.12.2009.g. na 10,40%.

Nakon sklapanja ugovora o kreditu, a zbog tužitelju nejasnih tržišnih prilika i u vrijeme sklapanja ugovora izglednog stanja nestabilnosti CHF na novčarskom tržištu, koje tužitelju nisu objašnjene na kvalitetan i stručan način prilikom zaključenja ugovora, došlo je do znatnih promjena tečaja CHF u odnosu na kunu što je imalo za posljedicu povećanje obveze tužitelja prilikom otplate anuiteta u kunskoj protuvrijednosti. U samoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih je tužitelj kao potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice valutne klauzule vezane uz CHF.

Tužitelj je unatoč promjeni kamatne stope i promjene visine anuiteta te promjene tečaja CHF u odnosu na kunu i povećanja ukupne novčane obveze, uredno ispunjavao dospjele obveze otplate kredita br.: 19721/06 te radi umanjenja daljnjih štetnih posljedica zbog stalnog rasta tečaja CHF tužitelj je dana 25.01.2012.g. prijevremeno otplatio kreditnu obvezu.

Dana 14. 06. 2018.g. Visoki trgovački sud RH donio je presudu br.: 43 Pž- 6632/2017-10 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br.: P-1401/12 od 4. 07. 2013.g. u toč.7. izreke u dijelu kojom je utvrđeno da je tuženik u periodu od 1.10.2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima.

Dana 13.06. 2014.g. Visoki trgovački sud RH donio je presudu i rješenje br.: 43 Pž- 7129/13-4 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br.: P-1401/12 od 4. 07. 2013.g. u toč. 4. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik u periodu od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatne stope, pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima. Predmetna pravomoćna presuda obvezuje tuženika, koji je u tom predmetu “Potrošač“ sudjelovao kao sedmotuženik te se u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli odnosi na svaki kredit sklopljen kroz period od 1.10.2004.g. do 31.12.2008.g., a u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na svaki kredit sklopljen kroz period od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g..

Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br.: P-1401/12 od 4.7.2013. riješeno je prethodno pravno pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF kao i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi za koja pravna utvrđenja je vezan sud temeljem čl.502.c. ZPP.

Tuženik je koristeći ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF i ništetnu ugovornu odredbu promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od mjeseca svibnja 2006.g. do zaključno s mjesecom siječanj 2012.g. nezakonito naplatio veći iznos u kunskoj protuvrijednosti kako na ime glavnice tako i iznos kamata na glavnicu iz Ugovora o kreditu br. 19721/06 od 12.04.2006.g. Isto tako, tužitelj je kod prijevremenog zatvaranja kreditne obveze na dan 25.01.2012.g. umjesto preostale glavnice po početnom otplatnom planu u iznosu od 5.426,21 CHF u kunskoj protuvrijednosti po početno ugovorenom tečaju od 1,00 CHF = 4,68 kuna platio veću glavnicu u iznosu od 5.742,19 CHF u kunskoj protuvrijednosti po uvećanom tečaju od 1,00 CHF=6,388 kuna. Tužitelj je ovlašten temeljem stjecanja bez osnove potraživati od tuženika povrat neosnovano naplaćenih iznosa na ime otplate glavnice i kamata za razdoblje od posljednjih pet godina prije podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u predmetu kod Trgovačkog suda u Zagrebu br.: P-1401/12, odnosno za posljednjih pet godina računajući unatrag od dana 4.04.2012.g. kada je tužba radi zaštite kolektivnog interesa podnijeta.

Prema početnom otplatnom planu te ugovorom definiranoj početnoj kamatnoj stopi od 6,88% kao i prema tada važećem otplatnom tečaju - prodajnom tečaju tuženika za CHF na dan sklapanja ugovora koji je iznosio 1,00 CHF = 4,68 kuna mjesečni anuitet za razdoblje od 10.05.2006. do 10.04.2013.g. trebao je iznositi 378,97 CHF u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 1.773,58 kuna i biti jednak tijekom cijelog razdoblja otplate kredita.

Nakon promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, a naknadno i zbog jednostranog i nezakonitog uvećanja kamatne stope u periodu od 10.05.2006. do 25.01.2012.g. kao dana prijevremene otplate tužitelj je tuženiku uplatio veće iznose od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na otplatni tečaj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i s obzirom na početnu kamatnu stopu čime je tužitelj preplatio svoju kreditnu obvezu. Tužitelj predlaže sudu da provede dokazni te usvoji tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik čini nespornim da je sa tužiteljem dana 13. travnja 2006. zaključen ugovor o kreditu (dalje Ugovor) kojim je tuženik odobrio tužitelju nenamjenski kredit u iznosu od 25.160,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate 84 mjeseca. Tuženik ne osporava da se u čl. 4. Ugovora navodi da je nominalna kamatna stopa 6,88 % godišnje te da je ista promjenjiva, a da se u čl. 9. Ugovora navodi da će kamatna stopa propisivati odlukama kreditora. Tuženik ne osporava da je odredbom čl. 1. i 10. Ugovora ugovoreno da će se odobreni kredit isplaćivati u mjesečnim anuitetima prema prodajnom tečaju banke za CHF na dan dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta.

Tuženik se protivi tvrdnjama tužitelja da kojima se navodi da je ugovor u suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača kao i Zakonu o obveznim odnosima.

Pravna argumentacija tužitelja u predmetnoj tužbi da se zasniva na utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i na navodnoj potrebi njene izravne primjene na ovaj spor no tuženik smatra da se u ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu prednje navedenom kao i predmetu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 7129/13.

Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio prekid ovog postupka do donošenja odluke po reviziji tuženika podnesenoj sa 17.8.2018. protiv presude VTS RH br. Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je potvrđena presuda TS u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013. donesena u kolektivnom sporu po tužbi udruge Potrošač, no isti prijedlog je u tijeku trajanja postupka tuženik povukao.

Tuženik ističe prigovor zastare tužiteljeva novčanog potraživanja te navodi da ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete da bi se u tom slučaju imao primijeniti zastarni rok iz čl. 376. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina od kada je šteta nastala. Obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je navodno tužitelju prouzročila štetu to da je očito da je subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta da bi se primjenjivao zastarni rok iz čl. 372. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

Tuženik ističe i da se kod ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti stoga da sukladno odredbi čl. 372 ZOO-a tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti radilo o stjecanju bez osnove zastarni rok da je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom da je potrebno da se kumulativno ispune uvjeti i to da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna, teško razumljiva ili teško uočljiva te da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja no kako niti jedna od ovih pretpostavki nije ispunjena da se ne može primijeniti odredba čl.210.st.3. ZOO-a.

Osporava tuženik da je donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat. Tužitelju da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukom o kamatama banke a što da je interni akt tuženika i dostupan svima.

Odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora da je jasna, uočljiva i lako razumljiva, ista je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena, a promjenjivost kamatne stope uvriježena u pozitivnim propisima Republike Hrvatske te da nepoznavanje prava nikoga ne ispričava.

U odnosu na ništetnost Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu tuženik ističe da presuda Visokog trgovačkog suda ne daje pojedinom potrošaču subjektivna prava s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu zaštitu prosječnog potrošača kao pravnog standarda stoga da je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da je jasna, uočljiva i razumljiva slijedom čega da ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti.

Za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača da je bitan odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine minimalnih pozicija, a ne naknadno povećanih obveza jedne strane uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti.

Tuženik da je kao i tužitelj bio izložen riziku valutne klauzule odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani da ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke.

Slijedom navedenog predloženo je da sud nakon provedenog postupka odbije tužbeni zahtjev uz obvezu tužitelja naknade troškova tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je, u smislu odredbe čl. 220.st.2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07- Odluka USRH, 84/08,96/08 –Odluka USRH, 123/08,57/11, 25/13 , 43/13,89 /14 ,70/19 – dalje: ZPP) proveo dokaze uvidom u priloge uz tužbu, ugovor o kreditu od 13.4.2006., u početni otplatni plan, u obavijesti o promjenama kamatnih stopa, u presliku tekućeg računa tužitelja, u odgovor na tužbu, u izvadak iz sudskog registra trgovačkog suda u Splitu o pripajanju S. banke d.d. O. banci Hrvatska d.d., u dostavljenu sudsku praksu, u podneske stranaka, u pismeni nalaz financijskog vještaka B. B. od 17.2.2022., u dostavljenu dokumentaciju o podignutom kreditu, u podnesak tužitelja sa preciziranim tužbenim zahtjevom od 7.3.2022.

4. Podneskom od 7.3.2022. tužitelj je po punomoćniku, a shodno nalazu i mišljenju financijskog vještaka B. B. od 17.2.2022. uredio tužbeni zahtjev, na način da umjesto iznosa od 30.501,43kn potražuje iznos od 29.917,69kn zajedno sa zakonskim zateznim kamata.

5. Ocjenom provedenih dokaza svakog zasebno te svih zajedno u uzajamnoj i logičnoj vezi u smislu odredbe čl.8.ZPP-a ovaj sud je našao za utvrđenim da je tužbeni zahtjev tužitelja uređen kao u podnesku od 7.3.2022., u cijelosti osnovan. Iz provedenih dokaza tijekom ovog postupka je utvrđeno, a što je i među strankama nesporno da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika S. Banka d.d. kao kreditor zaključili dana 13. travnja 2006. Ugovor o kreditu, pod brojem 19721/06, u iznosu od 25.160,00 CHF na rok otplate 7 godina uz mjesečnu otplatu na 84 anuiteta, a sve obračunato prema srednjem tečaju za devize kreditora za valutu CHF za otplatu kredita u kunama na dan dospijeća plaćanja i mogućih obračuna. Početna ugovorena promjenjiva kamatna stopa ugovorena je i početno je primjenjivana od 6,88% uz ugovoreni početni mjesečni anuitet od 378,97 CHF a prema početnom planu otplate, a naknadno su se kamatne stope i anuiteti mijenjali od strane tuženika te se tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa mijenjala od početne 6,88% na više, te da je kredit plasiran 18. travnja 2006. a prijevremeno otplaćen sa 27.1.2012..

6. Nesporno je između stranaka da je radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 vođen postupak po tužbi Potrošač- Hrvatski savez udruge potrošač protiv banaka te je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno kako su tuženici u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Spomenuta presuda je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

Navedeni postupak pokrenut je po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c. ZPP-a pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

7. U smislu odredbe čl.502. a.st.1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. U smislu odredbe čl. 502.c.ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1.toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07,125/07,75/09,79/09,133/09,78/12 i 56/13 –dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8. Nedvojbeno je među strankama da se o odredbama ugovora čl. 4. te odredbi čl. 9.1. ugovora prema kojoj je redovna kamata stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom kreditora, nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao na njih utjecati.

U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužitelj po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti ugovor niti opći uvjeti ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer donošenje odluke banke o eventualnoj promijeni kamate u skladu s tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može se smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

9. U smislu odredbe čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91,3/94,7/96,112/99,35/05,41/08,125/11,78/15- dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dok je stavkom 3. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

10. Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Tuženik je koristeći takvu ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti savjesno ili nesavjesno.

Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena ugovorene kamatne stope čini ovisnom o odluci banke niti je jasna i nije razumljiva jer jedino je sigurno, da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope uslijed čega bi tužitelju mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pri tome bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, niti odrediva. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciji da tuženik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

Radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora. Ovakvom je ugovornom odredbom tuženik izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu u konkretnom slučaju kamate, a što je u suprotnosti sa odredbom čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Nastavno na navedeno ističe se da sukladno odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, pri čemu je u smislu odredbe čl.272. istoga zakona činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti …, dok je odredbom čl.270..st.1.ZOO-a propisano da kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništav.

Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje načelo je sadržano u odredbi čl. 4 .ZOO –a, a kojim je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se izvješćivati o stanju pravnoga posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarivanje i ispunjenje ugovorom preuzetih obveza.

Riječ je o otvorenoj pravnoj normi, koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obvezno pravnoga odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

11. Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa, čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, ovisno o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“

Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi /oglašavanje, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara/ te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, osim izričitim porukama, kredit povoljan zbog niže kamatne stope, zbog toga što se ne traže jamci, zbog toga što je CHF stabilna valuta itd. Nije dokazao niti je na te okolnosti predložio dokaze da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru. Pri tome je potrebno istaći da se kao nepotrebno predlaže saslušanje obzirom na njegovu ulogu u procesu ugovaranja, jer je izvjesno niti to tuženik tvrdi da bi tužitelj bio upozoren na valutnu klauzulu i njezinu rizičnost.

12. U rješenju poslovni broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.g. Vrhovni sud u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu jasno govori kako nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnosti ništetnosti odredbi ugovora obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Isti stav zauzeo je i Ustavni sud u odluci poslovni broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. Obveza tuženika kao profesionalca bila je da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti mu sve parametre o kojima ovisi njegova odluka-stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute…

13. Dužnost tuženika je bila prilikom pregovaranja pružiti potrebne informacije, a ne prepustiti tužitelju da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak je ozbiljan uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika kao i iskustva u poslovanju, zna za taj rizik, ali ga prešućuje.

13. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž- 6632/2017- 10 između ostalog navodi da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora kao dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao, i prosječnom potrošaču odredbe ugovora kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, dakle su banke, u konkretnom slučaju tuženik, bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, tako i tužiteljici i pomoći joj da u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama tuženika, ali ne na štetu tužitelja. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci, i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima.

Samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe, o kojima se izvjesno nije pojedinačno pregovaralo, niti tuženik tvrdi drugačije, neravnoteža u pravima i obvezama je znatna i postoji jer se radi o odredbama u tipskim formuliranim ugovorima sastavljenim od strane tuženika, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

Neravnotežu nisu prouzrokovale promjena tečaja valute ni kamatne stope, nego ugovorne odredbe koje, zbog svoje formulacije tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali se nije moglo ocijeniti kako, zašto i u kojem će se smjeru će se kretati visina glavnice kao i kamatna stopa tijekom budućeg kreditnog razdoblja.

Slijedom navedenog utvrđeno je da su odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 13. travnja 2006., a kojom se ugovara valutna klauzula obveze i to na način da se ista veže za valutu švicarski franak nepoštene, a posljedica čega je ništetnost istih.

14. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi st. 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

15. U smislu odredbe čl. 1111.ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu odredbe čl. 1115.ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

16. Sud je našao da su odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka o promjenjivoj kamatnoj stopi te kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, ništetne, te da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a.

17. Tužitelj potražuje razliku više plaćenog po kreditu i to preplate po osnovi stvarno plaćene kamate po stvarno primijenjenim kamatnim stopama u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu te preplatu glavnice po osnovi tečajne razlike izražene u kunama između otplatnog prodajnog tečaja kojeg je primjenjivao tuženik za CHF na dan dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kredita i prodajnog tečaja za CHF na dan sklapanja ugovora o kreditu, sve to kroz utuženo razdoblje od 1.4.2007. do 31.1.2012.

18. U smislu odredbe čl. 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 – u nastavku: ZOO/05) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. je izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. (ZOO/05) čl.104.st.1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

19. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P- 1401/12, prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda dana 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13. ( u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018.g. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014.(kamatne stope) odnosno od 14.lipnja 2018. (valutna klauzula), s obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05), to je izvjesno da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, budući je tužba podnijeta 12. lipnja 2019.

20. Kako bi se na objektivan način utvrdilo je li uslijed promjene kamatne stope i primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan isplate kredita došlo do razlike u mjesečnim anuitetima tijekom otplatnog razdoblja proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku B. B. stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije iz P..

21. Sud u cijelosti prihvaća pismeni nalaz i mišljenje od 17.2.2022., a koji nalaz je dan stručno i objektivno te u nalazu nisu nađene okolnosti i navodi koji bi ukazivali na sumnju u pravilnost danog nalaza i mišljenja.

U svom nalazu vještak u tablici 4 (str. 8 nalaza) navodi da je tijekom razdoblja otplate kredita kroz utuženo razdoblje tužitelj izvršio preplatu kamate zbog povećanja redovne kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu u ukupnom iznosu od 8.167,66 kuna, te na ime preplate glavnice zbog tečajne razlike izvršio preplatu u ukupnom iznosu od 21.921,04 kuna, te da je kroz utuženo razdoblje izvršena i potplata glavnice zbog manjeg tečaja u iznosu od 171,01 kuna, tako da ukupno preplaćena glavnica kroz utuženo razdoblje iznosi 21.750,03 kuna. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da ukupna preplata po osnovi kamate i glavnice kroz utuženo razdoblje kada se odbije iznos potplate od 171,01kn iznosi 29.917,69 kuna. Navedene preplate financijski vještak je posebno za svaki pojedini mjesec i zbirno iskazao u tabličnim prilozima tablicama br. 3. i 4. koje su sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka. Financijski vještak u tablici. br.3. u stupcu br.10. nalaza i mišljenja od 17.02.2022.g. po mjesecima prikazao sveukupne razlike više i manje plaćenog po oba elementa (kamate i glavnica) kroz utuženo razdoblje te je u kolonama 13., 14., 15., 16., 17., 18.,19., 20., 21., 26., 27., 28. i 29. financijski vještak preplaćene iznose po osnovi kamate za mjesece svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni i prosinac 2007.g., zatim siječanj, lipanj, srpanj, kolovoz i rujan 2008.g. umanjio za potplaćene iznose glavnice u tim mjesecima zbog manjeg tečaja.

22. Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun financijskog vještaka u nalazu no i dalje se protivio pravnoj osnovi kojom tužitelj disponira u ovom predmetu smatrajući da je uputa za vještačenje bila pogrešna pa niti rezultat provedenog vještačenja nije mogao biti pravilan. Tuženik se protivi metodologiji izračuna financijskog vještaka.

23. Tužitelj je prilikom preciziranja tužbenog zahtjeva preplaćene iznose po osnovi kamata za navedene mjesece umanjio za manje plaćene iznose glavnice zbog manjeg tečaja. Potraživanje utvrđene preplate glavnice zbog tečajne razlike te preplate kamata zbog promjene kamatnih stopa imaju isti pravni osnov – stjecanje bez osnove, a također i isti trenutak dospijeća pa je tužitelj tužbeni zahtjev precizirao na način da potražuje zbrojno ukupni iznos preplate po oba elementa za svaki pojedini mjesec uvažavajući za pojedine mjesece potplatu glavnice zbog manjeg tečaja u iznosu od 171,01kn za koji iznos je umanjena ukupna preplata po oba osnova u iznosu od 30.088,70kn te se dobiva iznos od utuženih 29.917,69 kn na koji je tužbeni zahtjev preciziran podneskom od 7.3.2022.

24. Kako je utvrđeno da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužitelja iznos od 29.917,69 Kn, to je u smislu odredbe čl.1111 i čl.1115 ZOO –a tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti usvojen, odnosno odlučeno je kao u izreci ove presude.

25. O troškovima postupka odlučeno je u smislu odredbe čl.154.st.1. u vezi s odredbom čl.155. ZPP-a.

Prilikom odlučivanja o troškovima postupka sud je iste ocijenio ne samo kvantitativno nego i kvalitativno te imajući u vidu u koju svrhu su bili nužni troškovi postupka, odnosno što je u postupku bilo sporno. Ukoliko je najveći dio troškova ili veći dio istih nastao radi protivljenja osnovi tužbe, onda visina tih troškova nije u svezi sa uspjehom jer bi oni morali biti ostvareni bez obzira na visinu tužbenog zahtjeva s kojim je tužitelj uspio. Tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja tužbeni zahtjev smanjio za iznos od 583,74kn te djelomično povlačenje tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva nema za posljedicu okončanje postupka pred prvostupanjskim sudom, budući da se procesne aktivnosti nastavljaju tako da u trenutku smanjenja tužbenog zahtjeva ukupni troškovi i konačni uspjeh u sporu još nisu poznati. O naknadi parničnih troškova koji se odnose na smanjeni dio tužbenog zahtjeva sud odlučuje u odluci o glavnoj stvari kojom se postupak pred prvostupanjskim sudom okončava. Tuženik naknadu troškova u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za koji je tužba povučena ostvaruje zajedno s naknadom troškova obračunatih prema konačnom tužbenom zahtjevu ( VSRH Rev-x-123/12-2). Iznos za koji je tužbeni zahtjev snižen je 583,74kn je neznatan u odnosu na iznos od 39.917,69kn sa kojim je tužitelj uspio.

S obzirom na visinu vrijednosti spora, priloženi troškovnik te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12,103/14,118/14,107/15 - dalje: OT-e) tužitelju su kao potrebni priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 Kn (Tbr.7/1, Ot-e), trošak zastupanja na ročištima dana 9.4.2021. i 31.5.2022. u iznosu od 2.000,00 Kn 2x 1.000,00 kn (Tbr.9/1,Ot-e), trošak sastava podnesaka od 8.4.2020., 13.4.2021., i 7.3.2022. u iznosu od po 1.000,00kn za svaki podnesak ili ukupno 3.000,00 kn (Tbr.8/1 Ot-e), trošak pristupa na ročište za objavu odluke 3.6.2022. u iznosu od 500,00 Kn (Tbr.9/3 Ot-e), što zbrojeno daje iznos od 6.500,00kn na koji tužitelju pripada PDV od 1.625,00kn, a što zbrojeno daje iznos od 8.125,00kn. Na taj iznos tužitelju je dosuđen i trošak za financijsko vještačenje u iznosu od 3.000,00 kn, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 655,00kn i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 649,18kn, što zbrojeno daje iznos od 12.429,18kn koji trošak je tuženik dužan naknaditi tužitelju.

26. Tužitelj je odbijen sa preostalim zatraženim parničnim troškom preko dosuđenog iznosa te tužitelju nije priznat trošak pribave isprave za stranku u iznosu od 250,00kn temeljem tbr. 32 Ot-e jer nije razvidno koje isprave su pribavljene, a koje nije stranka imala u posjedu ili ih sama mogla pribaviti te trošak konferencije sa strankom u iznosu od 500,00kn temeljem tbr. 31 Ot-e obzirom da se za sam sastanak stranke sa odvjetnikom radi zastupanja u pojedinom predmetu ne priznaje kao trošak za sudjelovanje na konferencijama i obzirom na potrebu dosljedne primjene odredbe Tbr.31 Ot-e.

27. Slijedom navedenog odlučeno kao u izreci ove presude.

U Novoj Gradiški 3. lipnja 2022.

S u d a c :

Željka Paunović v.r.

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je uredno bila obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovoga suda Županijskom sudu u tri istovjetna primjerka.