Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 28 P-648/2021-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Dubravki Kraljić, na prijedlog više sudske savjetnice – specijalistice Ane Lazić, u pravnoj stvari tužitelja M. M., OIB: … iz D. G., zastupanog po punomoćniku M. R., odvjetniku iz V., protiv tuženice A. A., OIB: ... iz V. b.,, zastupane po punomoćnicima iz O. d. K., H. i V. j.t.d., odvjetnicima iz V., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu dana 12. svibnja 2022., u prisutnosti tužitelja osobno te njegova punomoćnika M. R., odvjetnika iz V. te tuženice osobno te njene punomoćnice Ž. P., odvjetnice iz V., te objave 3. lipnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici A. A., OIB: ... iz V. b., da tužitelju M. M., OIB: … iz D. G., isplati iznos od 75.000,00 kn (sedamdeset pet tisuća kuna) zajedno sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 13. listopada 2021. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja M. M. radi isplate iznosa od 15.487,50 kn sa zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2021. do isplate, kao i dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim traži isplatu zatezne kamate na iznos od 37.500,00 kn koja teče od 11. listopada 2020. do 12. listopada 2021., te na iznos od 37.500,00 kn koja teče od 30. rujna 2021. do 12. listopada 2021., kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženici A. A. da tužitelju M. M. isplati iznos od 4.732,18 kn (četiri tisuće sedamsto trideset dvije kune i osamnaest lipa) na ime troškova ovog parničnog postupka u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je povučen prijedlog tužitelja za donošenje privremene mjere osiguranja zabilježbom zabrane otuđenja i opterećenja nekretnine tuženice čkbr. … M. V. sa 919 m2 i to: dvorište sa 661 m2, kuća, V. B., sa 105 m2, nadstrešnica V. B., M. V., sa 35 m2 i pomoćna zgrada, V. B., M. V., sa 118 m2, upisane u zemljišnoknjižni uložak broj …. k.o. K..

II. Nalaže se tužitelju M. M. da tuženici A. A. naknadi trošak odgovora na prijedlog za osiguranje privremenom mjerom u iznosu od 1.250,00 kn (tisuću dvjesto pedeset kuna) u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 1. listopada 2021. podnio ovome sudu tužbu protiv tuženice radi isplate, u kojoj navodi da su predugovorom o kupoprodaji nekretnine od 10. listopada 2020. zaključenim između prodavateljice A. A., ovdje tuženice i kupca M. M., ovdje tužitelja, stranke ugovorile kupoprodaju nekretnina tuženice koje se sastoje iz čkbr. … M. V. sa 919 m2 i to: dvorište sa 661 m2, kuća, V. B., M. V., sa 105 m2, nadstrešnica V. B., M. V., sa 35 m2 i pomoćna zgrada, V. B., M. V., sa 118 m2, upisane u zemljišnoknjižni uložak broj …. k.o. K.. Navodi da je tuženica kao prodavateljica tim predugovorom jamčila tužitelju kao kupcu da je isključiva vlasnica i posjednica navedenih nekretnina, te da je predugovorom ugovoreno zaključenje konačnog ugovora do 30. rujna 2021. Tužitelj je potom zatražio kredit od R. A. d.d. Z., Poslovna jedinica V., a banka je prije odobrenja kredita pozvala na razgovor tuženicu radi provjere je li zaista isključiva vlasnica i posjednica predmetne nekretnine. Pred bankovnim službenicima tuženica je izjavila da predmetne nekretnine nisu bračna ili izvanbračna stečevina te je banka odobrila tužitelju kredit od 806.000,00 kn. Međutim, 8. lipnja 2021. tuženica je obavijestila tužitelja da cijena predmetnih nekretnina nije više 135.000,00 eura već 145.000,00 eura, te da rok njenog iseljenja iz kuće može biti tek 1. srpnja 2021. Tužitelj je potom putem odvjetnika poslao tuženici dopis da ne pristaje na povećanje cijene, niti na predloženi rok iseljenja, a tuženica je preko svog punomoćnika O. d. V. i V. iz V. odgovorila da ostaje u cijelosti kod zaključenog predugovora i da ne odustaje od kupoprodaje. Navodi da je tuženica 2. rujna 2021. poslala dopis punomoćniku tužitelja da ne odustaje od sklopljenog predugovora te da traži da joj se dostavi na razmatranje ugovor o kreditu, „nakon čega bi mogli prići potpisivanju ugovora o kupoprodaji“. Tuženici je 3. rujna 2021. poslan Ugovor o kreditu, a 15. rujna 2021. tuženica je poslala poruku tužitelju da se za sve daljnje informacije obrati odvjetniku K.. Stoga su daljnji kontakti glede potpisivanja konačnog Ugovora o kupoprodaji obavljani preko O. d. K., H. i V. u V..Tuženica je 5. rujna 2021. SMS porukom obavijestila tužitelja da njen muž dolazi iz N. u V. 20. rujna, a ujedno je u toj poruci obavijestila tužitelja da njen muž neće praviti nikakve probleme oko prodaje kuće i da će potpisati navedene ugovore jer da kuću prodaju u dogovoru. Stoga je tužitelj predložio da se potpisivanje oba ugovora uz supotpis muža tuženice H. F. A. obavi 22. rujna 2021. Međutim, odvjetnik K. je obavijestio punomoćnika tužitelja da se gđa A. nalazi na moru i da će potpisivanje biti 29. rujna u 12 sati kod javnog bilježnika S. T. u V.. Ranije je međutim, 25. kolovoza 2021. u Z. odjel O. suda u V. primljen prijedlog za zabilježbu osobnog odnosa – postojanje braka između H. F. A. i A. A., te je na temelju tog prijedloga izvršena zabilježba postojanja navedenog braka. Na sam dan potpisivanja ugovora, punomoćnik tuženice odvjetnik M. K. je usmeno izvijestio punomoćnika tužitelja da se muž tuženice ne slaže s prodajom i da njih dvoje neće doći k javnom bilježniku na potpisivanje ugovora o kupoprodaji i supotpisivanje ugovora o kreditu, kako je prije dogovoreno. Unatoč tome, tužitelj je otišao k javnom bilježniku i čekao tamo tuženicu, ali se ona nije pojavila iz čega jasno proizlazi da je odustala od prodaje navedenih nekretnina. Nadalje, navodi da je 10. listopada 2020. tužitelj predao tuženici 5.000,00 eura, tj. 37.500,00 kn na ime kapare temeljem predugovora o kupoprodaji nekretnine od 10. 10. 2020., a tuženica se obvezala navedenu kaparu vratiti tužitelju u roku od 2 dana od dana isplate cjelokupne kupoprodajne cijene. Navodi da su stranke sporazumom o kapari utanačile da ukoliko prodavateljica iz bilo kojeg razloga odustane od prodaje prije isplate kupovnine, da je dužna isplatiti kupcu, ovdje tužitelju, dvostruki iznos kapare, što znači 75.000,00 kn. Budući da je tuženica odustala od zaključenja konačnog ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina, to je dužna tužitelju vratiti dvostruki iznos kapare.

1.1. Tužitelj navodi također da je imao troškove oko ishođenja kredita jer je najmanje 25 puta bio u R. banci, Poslovnici u V.. Naime, kako iz D. G. do V. ima 56 km, znači da je svaki puta prošao 112 km i trošio ne samo na benzin nego i vozilo, pa traži naknadu d 2,00 kn po 1 km, što iznosi 2.800,00 kn, a ujedno je prilikom svakog dolaska u V. kupio sendvič za 20,00 kn, što iznosi daljnjih 500,00 kn. Za sastav konačnog ugovora platio je odvjetniku 12.187,50 kn, tako da je oštećen za najmanje 15.487,50 kn pa potražuje i navedeni iznos na ime naknade štete.

1.2. Tužitelj je predložio i donošenje privremene mjere osiguranja budući da protivnica osiguranja živi u H. i N., a da očito ima kupca za predmetnu nekretninu po većoj cijeni, pa postoji opasnost da će prodati nekretninu novom kupcu, otići u N. i tako spriječiti predlagatelja osiguranja u naplati njegove tražbine koja proizlazi iz gore navedene tužbe u iznosu od 90.487,50 kn tako da se zabranjuje protivnici osiguranja A. A. da otuđi ili optereti svoju nekretninu upisanu u zemljišnoknjižni uložak broj … k.o. K..

2. U odgovoru na tužbu tuženica je navela da je točno da je tuženica s tužiteljem sklopila predugovor o kupoprodaji ranije citirane nekretnine za ranije navedenu cijenu koju je tužitelj trebao isplatiti do 30. rujna 2021. te da je preuzela obvezu prije isplate zaključiti konačan ugovor i da je to trebalo biti prije 30. rujna 2021., ali da je takav ugovor morao biti sačinjen u skladu sa dogovorenim između parničnih stranaka u predugovoru, kao i u skladu s odredbama sporazuma o kapari od 10. listopada 2020. Ističe da su dostavljeni prijedlog ugovora o kupoprodaji od 29. rujna 2021., kao i tekst Ugovora o kreditu od 24. rujna 2021., koji su parnične stranke trebale potpisati 29. rujna 2021. u 12,00 sati kod javnog bilježnika S. T. iz V., evidentno upućivali na to da tužitelj do 30. rujna 2021. neće izvršiti svoju obvezu i da tuženica neće dobiti isplatu ugovorene kupovnine od tužitelja, iako je čekala tu isplatu od tužitelja skoro godinu dana. Navodi da je tuženica i danas vlasnica predmetne nekretnine, te njezin suprug A. H. F. to ne osporava, a zabilježbom osobnog odnosa u zemljišnoj knjizi želio se samo zaštiti od izrečene mu namjere tužitelja da će ga baciti na cestu. Tuženica poriče da bi povisila ugovorenu kupovninu, što je i vidljivo iz priloženih dopisa njezinog tadašnjeg punomoćnika, a legitimno je pravo tuženice da prije potpisivanja dobije na uvid ugovor sa bankom, temeljem kojeg bi trebala staviti hipoteku na svoju nekretninu, kao i da prije potpisivanja prouči prijedlog konačnog ugovora. Tuženica je 3. rujna 2021. primila Ugovor o kreditu od 11. kolovoza 2021., u kojem je stajalo da R. A. d.d. Z. odobrava tužitelju kredit u iznosu 718.915,00 kn, ali koji se trebao isplatiti prema toč. 5. ugovora o kreditu na račun tužitelja, i to tek nakon što dobije od tužitelja sva osiguranja i uz ispunjenje i svih drugih ugovorenih uvjeta i to do 30. studenog 2021., a što nije bilo u skladu sa Sporazumom o kapari, pa je tuženica tražila da se to izmijeni i nju osigura da ne založi svoju nekretninu, a ne dobije plaćanje. U Ugovoru o kreditu sa istom bankom od 24.rujna 2021., koji je tužitelj dostavio uz tužbu, također proizlazi da banka nije to ispravila, nego je i dalje stajalo da će banka taj iznos isplatiti tužitelju, uz ispunjavanje ugovorenih uvjeta, i to najkasnije do 31. prosinca 2021., te tuženica nije bila niti dužna potpisati takav ugovor, te za odobreni kredit tužitelju založiti svoju nekretninu pa da isti nakon proteka roka za isplatu kupovnine raspolaže sa iznosom odobrenog kredita. Navodi da tuženica nije odustala od zaključenog predugovora sa tužiteljem, nego je jedina relevantna činjenica da isti nije do 30. rujna 2021. isplatio ugovorenu kupovninu niti je to zbog njegovog ponašanja bilo moguće, a svi dokumenti koje je dostavio tuženici potvrđuju tu tvrdnju. Radi navedenog, kao i sadržaja dostavljenog prijedloga Ugovora od 29. rujna 2021. tuženica nije potpisala niti založno pravo u korist banke, niti je potpisala konačni ugovor jer evidentno je da tužitelj svoju obvezu ne bi izvršio u ugovorenom roku, a želio se odmah nakon potpisa ugovora upisati kao vlasnik nekretnine odnosno suvlasnik sa A. F., iako tuženica nije imala obvezu izdati tabularnu ispravu prije isplate kupovnine. Osim toga, prema prijedlogu ugovora u dio svoje obveze je, suprotno čl. 306. i 307. Zakona o obveznim odnosima, želio uračunati predati iznos kapare, čime bi i u slučaju raskida predugovora tuženica izgubila pravo da istu zadrži pošto bi ista tada predstavljala dio ispunjenja obveze tužitelja. Tuženica ne poriče da su parnične stranke zaključile Sporazum o kapari 10. listopada 2021., te je tuženica primila 37.500,00 kn na ime kapare, a morala bi vratiti tužitelju dvostruki iznos kapare ukoliko bi odustala od ugovora, što se nije dogodilo. Navodi da tuženica nije odustala od predugovora i sporazuma, nego je isti raskinut u skladu sa čl. 4. st. 1. Predugovora o kupoprodaji nekretnina od 10. listopada 2020. njezinom pisanom izjavom od 4. listopada 2021., a koju je tužitelj primio 5. listopada 2021. Poriče da bi tuženica odustala od zaključenog predugovora i prekršila svoju obvezu da proda svoju nekretninu tužitelju uz uvjet isplate ugovorene kupovnine do 30. rujna 2021., a točno je da nije potpisala dostavljeni prijedlog konačnog Ugovora o kupoprodaji nekretnina po prijedlogu od 29.rujna 2021., jer isti je sadržavao odredbe koje su bile suprotne ranije zaključenom Predugovoru i Sporazumu o kapari od 10. listopada 2021., uz evidentnu činjenicu da tužitelj nije niti mogao u ugovorenom roku isplatiti kupovninu, pa bi se samo izložila nastupu evidentne štete. Poriče da bi tužitelj pretrpio štetu u naznačenoj visini jer prema saznanju tuženice isti već duže vrijeme boravi sa svojom djevojkom u V., dok sadržaj Ugovora o kupoprodaji od 29. rujna 2021., koji je dostavljen ne sadrži ono što su parnične strane ranije ugovorile i tužitelj je samo želio izbjeći raskid Predugovora zbog neplaćanja kupovnine u ugovorenom roku. Naime, i navod konačnog ugovora da će isplatiti kupovninu kod potpisa ugovora je neistinit i nemoguć zbog svega gore navedenog. Slijedom navedenog tuženica se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, te predlaže da sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

2.1. Tuženica se usprotivila prijedlogu tužitelja za izdavanje privremene mjere te je navela da poriče da bi tuženica našla bilo kojeg drugog kupca u ugovorenom roku za isplatu kupovnine ili da bi odustala od ugovora, te je tek sada, nakon raskida predmetnog predugovora, ponovno oglasila prodaju svoje nekretnine, kako bi mogla izgraditi novu kuću na moru, kamo namjerava preseliti sa suprugom, a što je tužitelju poznato. Navela je da živi u R. H., i da je dobrog imovnog stanja, nikome ništa nije dužna, a ovaj neosnovano utuženi iznos od strane tužitelja ne predstavlja novčanu obvezu koju ista ne bi mogla podmiriti iz svoje imovine. Bilo kakvom privremenom mjerom tužitelj želi samo spriječiti tuženicu u prodaji kuće i time joj onemogućiti izgradnju nove kuće na moru, a što će joj samo nanijeti ogromnu i nenadoknadivu štetu. Stoga smatra da nema osnove da sud izda predloženu mjeru zabrane tuženici kao protivnici osiguranja da otuđi ili optereti svoju nekretninu čkbr. … k.o. K. te da je prijedlog za izdavanje privremene mjere činjenično i pravno neutemeljen i jer niti u prijedlogu tužitelj kao predlagatelj ne navodi popisane uvjete iz čl. 344. Ovršnog zakona.

3. U podnesku od 26. listopada 2021. tužitelj je naveo da je zaključak tuženice kako su navedena dva ugovora upućivala na to da tužitelj neće do 30. rujna 2021. isplatiti kupovninu preuranjen zato što tuženica ne može samo tako tvrditi da tužitelj ne bi isplatio kupovninu do 30. rujna 2021., budući da je ona svojim namjernim propustima onemogućila tu isplatu jer tužitelju nije dostavila broj svog računa otvorenog u R. banci na koji bi bila izvršena uplata dijela kupovnine u visini ostvarenoj kreditom i ostatka kupovnine koji bi tužitelj uplatio sa svoga računa. Navodi da je tuženici dostavio nacrt ugovora o kupoprodaji s tim da tuženica u njega unese broj svog tekućeg računa ili da taj broj da tužitelju prilikom ovjere potpisa na Ugovoru o kupoprodaji, međutim tuženica nije učinila nijedno od toga te je time onemogućila tužitelju uplatu kupovnine. Vezano za navode tuženice da u Ugovoru o kreditu stoji kako se banka obvezuje izvršiti odobreni kredit do 30. studenog 2021., odnosno u kasnijoj verziji do 31. prosinca 2021., iz čega tuženica zaključuje da bi banka tek tada isplatila odobreni kredit, tužitelj odgovara da taj zaključak tuženice nije ispravan jer toč. 5. st. 2. Ugovora o kreditu glasi: „Kredit se koristi jednokratno najkasnije do 30. 11. 2021. ....“ što znači da se do tada mora iskoristiti, a to ne znači da će tek tada biti isplaćen. Navodi da je s bankom bilo dogovoreno da će isti dan kada stranke potpišu Ugovor o kupoprodaji i Ugovor o kreditu, dakle 29. rujna 2021., a to je dan prije ugovorenog roka isplate kupovnine, banka doznačiti na račun tuženice odobrena sredstva kredita, a isti dan bi tužitelj uplatio ostatak kupovnine sa svog računa tako da bi cjelokupna kupovnina bila uplaćena 29. rujna 2021. Naveo je da u Predugovoru o kupoprodaji nekretnine od 10. listopada 2020. u članku 3. stoji: „Kreditor kupca obvezan je isplatiti iznos kupoprodajne cijene nekretnine uplatom na kunski račun prodavatelja koji će biti naveden u konačnom ugovoru o kupoprodaji nekretnine.“ R. banka je dobila taj Predugovor i postupila bi po njemu onog momenta kada bi dobila ovjereni konačni Ugovor o kupoprodaji u kojem bi bio naveden broj kunskog računa tuženice. Budući da tuženica nije dala broj svog računa, niti je došla na potpisivanje ugovora kako je bilo dogovoreno, taj dio konačnog Ugovora o kupoprodaji ostao je prazan. Tužitelj poriče da bi prijetio mužu tuženice izbacivanjem na ulicu, već navodi da je na pitanje tuženice, što će se dogoditi ako se ona ne iseli do ugovorenog roka odgovorio da će u tom slučaju pokrenuti sudski postupak za iseljenje.

4. Na pripremnom ročištu 1. ožujka 2022. pun. tuženice je istaknula da tužitelj godinu dana nije tražio broj računa tuženice na koji se trebala izvršiti uplata kupoprodajne cijene nego tek 27. rujna 2021. prvi puta radi čega tuženica zaključuje da tužitelj nije imao pravu namjeru sklapanja ugovora te da to proizlazi i iz dostavljenih nacrta ugovora o kreditu i ugovora o kupoprodaji s obzirom na to da je u istima navedeno da se sredstva ostvarena kreditom isplaćuju na račun tužitelja, a ne na račun tuženice kao što je to bilo predviđeno predugovorom, te da je predloženim nacrtom Ugovora o kupoprodaji predložen dulji rok izvršenja tog ugovora protivno sklopljenom predugovoru. Istaknula je da je muž tuženice unio zabilježbu osobnog odnosa na predmetnoj nekretnini u zemljišnoj knjizi. Na ove navode očitovao se tužitelj podneskom od 1. ožujka 2022. te je naveo da je tužitelj na vrijeme zatražio broj tekućeg računa tuženice, te da je s bankom bilo dogovoreno da će se isplata kupovnine izvršiti onog dana kada tuženica potpiše ugovor o kupoprodaji, a to je trebalo biti 29. rujna 2021., ali se tuženica nije pojavila kod javnog bilježnika na potpisivanju ugovora niti je dostavila broj svog tekućeg računa, te da se u protivnom moglo dogoditi da banka isplati kupovninu, a tuženica ne zaključi ugovor o kupoprodaji. Također je dodao da tuženica pogrešno navodi da je dostavljenim ugovorom o kupoprodaji bio predviđen dulji rok za izvršenje od roka predviđenog u ugovoru, a ujedno je i povukao prijedlog za određivanje privremene mjere.

5. Na ročištu 25. ožujka 2022. punomoćnica tuženice navela je da se protivi povlačenju prijedloga za donošenje privremene mjere te je predložila da se isti odbije kao neosnovan, a ujedno je zatražila trošak sastava odgovora na prijedlog za izdavanje privremene mjere.

6. S obzirom na to da je tužitelj povukao prijedlog za donošenjem privremene mjere, doneseno je rješenje kojim se utvrđuje da je povučen prijedlog tužitelja/predlagatelja osiguranja za donošenjem privremene mjere zabranom otuđenja nekretnine tuženice. Naime, odredbom čl. 40. st. 1. i 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20, dalje: OZ) koja se primjenjuje u vezi s čl. 290. OZ, propisano je da ovrhovoditelj, odnosno predlagatelj osiguranja može tijekom postupka bez pristanka ovršenika/protivnika osiguranja u cijelosti ili djelomice povući prijedlog za ovrhu, odnosno osiguranje, u kojem slučaju će sud ovrhu/postupak osiguranja obustaviti. No, kako sud o prvobitno podnesenom prijedlogu za osiguranje još nije odlučio, sud smatra kako zbog navedenog u ovom slučaju nema mjesta za obustavu osiguranja temeljem citirane odredbe čl. 40. OZ, već je primjenom odredbe čl. 193. st. 1. Zakona o parničnom postupku u svezi s čl. 21. st. 1. OZ odlučio kao u izreci. Stoga nije od značaja navod tuženice da se protivi povlačenju ovog prijedloga budući da sukladno citiranoj odredbi OZ-a predlagatelj osiguranja ima pravo disponirati svojim zahtjevom i bez pristanka protivnika osiguranja.

7. U dokaznom postupku sud je pročitao svu dokumentaciju u spisu predmeta, i to predugovor o kupoprodaji nekretnine, ugovor o kreditu od 24. rujna 2021., dopis pun. tužitelja od 9. lipnja 2021. i 3. rujna 2021., dopis pun. tuženice od 15. lipnja 2021., dopis tuženice od 2. rujna 2021., izvadak iz zemljišne knjige za zk.ul. … k.o. K., sporazum o kapari, račun 231-1-1, nalog za plaćanje od 29.9.2021., ugovor o kreditu od 11. kolovoza 2021., ugovor o kupoprodajiod 29. rujna 2021., dopis tuženice od 4. listopada 2021. i presliku dostavnice, preslike zaslona mobitela sa sms porukama, ispis stanja računa tužitelja na dan 29. rujna 2021., saslušao je svjedoke M. G., H. A., N. Ž. te stranke u postupku.

8. Na temelju članka 8. ZPP-a, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

9. Predmet spora je tražbina tužitelja u ukupnom iznosu od 90.487,00 kn i to s osnove vraćanja dvostruke kapare u iznosu od 75.000,00 kn te naknade štete u iznosu od 15.487,50 kn sa zateznim kamatama.

10. Nesporno je između stranaka sljedeće:

- da su 10. listopada 2020. tužitelj kao kupac, a tuženica kao prodavateljica sklopili predugovor o kupoprodaji nekretnine kojim se obvezuju da će sklopiti glavni ugovor o kupoprodaji nekretnine čkbr. … M. V. sa 919 m2 i to: dvorište sa 661 m2, kuća, V. B., M. V., sa 105 m2, nadstrešnica V. B., M. V., sa 35 m2 i pomoćna zgrada,

V. B., M. V., sa 118 m2, upisane u zemljišnoknjižni uložak broj … k.o. K., a kojim su ugovorili kupoprodajnu cijenu od 135.000,00 eura i rok plaćanja kupoprodajne cijene do 30. rujna 2021. do kada je najkasnije, ali prije isplate trebao biti sklopljen i glavni ugovor o kupoprodaji nekretnine,

- da su 10. listopada 2020. tužitelj kao kupac, a tuženica kao prodavateljica sklopili sporazum o kapari vezano uz sklopljeni predugovor o kupoprodaji nekretnine,

- da je tužitelj tuženici isplatio kaparu u iznosu od 37.500,00 kn prilikom sklapanja sporazuma o kapari,

- da je tuženica upisana kao vlasnica nekretnine čkbr. … upisane u zemljišnoknjižni uložak broj … k.o. K.,

- da je tužitelj 9. lipnja 2021. opunomoćio odvjetnika putem kojeg se obratio tuženici i naveo da ne pristaje na izmijenjene uvjete kupoprodaje - povećanje cijene na 145.000,00 eura i duži rok za iseljenje – do 1. srpnja 2022. , te da ako tuženica odustaje od sklopljenog predugovora da je dužna tužitelju isplatiti iznos dvostruke kapare od 10.000,00 eura,

- da je tuženica tužitelju putem odvjetničkog društva V. & V. 15. lipnja 2021. odgovorila da ostaje u cijelosti kod sklopljenog predugovora o kupoprodaji nekretnine od 10. listopada 2020. i sporazuma o kapari od 10. listopada 2020. te da ne odustaje od kupoprodaje svoje nekretnine već da očekuje u ugovorenom roku realizaciju na osnovu predugovora zaključenjem ugovora o kupoprodaji,

- da je tužitelj početkom srpnja 2021. zatražio stambeni kredit u poslovnici R. A. d.d. u Varaždinu radi kupnje ranije navedene nekretnine,

- da je tuženica potpisala i dala potrebne izjave u istoj banci radi ishođenja kredita tužitelja,

- da je suprug tuženice u kolovozu 2021. izvršio zabilježbu osobnog odnosa sa tuženicom – postojanje braka u zemljišnoj knjizi vezano za predmetnu nekretninu,

- da su stranke tijekom ishođenja kredita komunicirale o tome što će se dogoditi ako se ne izvrši odredba predugovora prema kojoj je tuženica sa suprugom dužna iseliti iz predmetne kuće,

- da je tužitelju odobren kredit za kupnju nekretnine,

- da se tuženica pismeno obratila punomoćniku tužitelja 2. rujna 2021. te navela da ne odustaje od sklopljenog predugovora kao i to da traži na uvid ugovor o kreditu koji je sklopio tužitelj sa svojom poslovnom bankom, nakon čega bi mogli prići potpisivanju ugovora o kupoprodaji,

- da je tužitelj imao pripremljen nacrt ugovora o kreditu između kreditora R. A. d.d. i tužitelja kao korisnika kredita od 11. kolovoza 2021. za iznos od 718.915,00 kn koji su trebali potpisati kreditor, tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao založni vjerovnik,

- da je tužitelj imao pripremljen nacrt ugovora o kreditu koji mu je odobren od kreditora R. A. d.d. od 24. rujna 2021. za iznos od 806.000,00 kn, koji su trebali potpisati kreditor, tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao založni vjerovnik, koji je ugovor dostavio tuženici na uvid (što proizlazi iz iskaza tuženice i navoda tužitelja u tužbi),

- da je punomoćnik tužitelja tuženici dostavio ugovor o kreditu prema dopisu od 3. rujna 2021. sukladno kojem traži da se tuženica javi za 2 dana i odredi vrijeme koje joj odgovara za ovjeru potpisa na tom ugovoru,

- da je tuženici dostavljen i nacrt ugovora o kupoprodaji od 29. rujna 2021.

- da je tužitelj 27. rujna 2021. izričito zatražio tuženicu broj računa na koji bi se vršila isplata kupovnine, a da tuženica nije dala broj računa tužitelju,

- da je stanje tekućeg računa tužitelja otvorenog kod R. A. d.d. 29. rujna 2021. bio iznos od 169.477,03 kn,

- da je tužitelj 29. rujna 2021. prema ranijem dogovoru s tuženicom čekao tuženicu kod javnog bilježnika S. T. radi potpisivanja i ovjere glavnog ugovora o kupoprodaji i solemnizacije ugovora o kreditu, a da tuženica nije došla na potpisivanje ugovora,

- da je tuženica dopisom od 4. listopada 2021. obavijestila tužitelja da raskida predugovor o kupoprodaji zbog neisplate ugovorene kupoprodajne cijene do 30. rujna 2021. za predmetnu nekretninu.

11. Sporno je između stranaka da li je svaka stranka imala volju i namjeru održati na snazi sklopljeni predugovor, zatim da li je tuženica imala pravo raskinuti ugovor o kapari i predugovor o kupoprodaji nekretnine zbog neplaćanja ugovorene kupoprodajne cijene tužitelja te zadržati kaparu kao iznos kupčeve odustatnine od kupnje nekretnine ili je svojim držanjem, time što nije predočila broj tekućeg računa na koji bi se vršila isplata kupovnine, odnosno odbijanjem potpisivanja ugovora o kreditu i ugovora o kupoprodaji nekretnine onemogućila tužitelja da ispuni svoju obvezu isplate kupoprodajne cijene nekretnine te na taj način sama odustala od prodaje nekretnine.

12. Sud je prije svega analizirao dostavljenu pismenu dokumentaciju u spis predmeta, time da će se na istu osvrnuti i kod analize iskaza svjedoka i stranaka. Iz članka 1. sporazuma koji stranke nazivaju predugovorom o kupoprodaji nekretnine (dalje: "predugovor") proizlazi da je predmet kupoprodaje nekretnina čkbr. … M. V. sa 919 m2 i to: dvorište sa 661 m2, kuća, V. B., M. V., sa 105 m2, nadstrešnica V. B., M. V., sa 35 m2 i pomoćna zgrada, V. B., M. V., sa 118 m2, upisane u zemljišnoknjižni uložak broj … k.o. K., zatim prema članku 3. ugovorena je prodajna cijena od 135.000,00 eura plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, te se prema stavku 2. tog članka kupac obvezuje isplatiti prodavatelju cjelokupni iznos kupoprodajne cijene nekretnine putem kredita komercijalne banke do 30. rujna 2021., a prema stavku 3. tog članka "predugovora" da je kreditor kupca obvezan isplatiti iznos kupoprodajne cijene nekretnine uplatom na kunski račun prodavatelja koji će biti naveden u konačnom ugovoru o kupoprodaji nekretnine, stavkom 4. istog članka "predugovora" predviđeno je da se potpisom tog predugovora stranke obvezuju zaključiti konačni ugovor o kupoprodaji nekretnine najkasnije prije isplate preostalog iznosa kupoprodajne cijene nekretnine, te stavkom 5. ukoliko kupcu bude odobren kredit za kupnju nekretnine, da se prodavatelj obvezuje u konačnom ugovoru o kupoprodaji nekretnine dopustiti kupcu, odnosno njegovom kreditoru, uknjižbu prava zaloga na nekretnini i to najviše do iznosa odobrenog predmetnog kupčevog kredita, pod uvjetom da isplata sredstava kredita ugovorom o kreditu bude ugovorena i izvršena izravno na račun prodavatelja naveden u stavku 3. tog članka. Člankom 2. stavkom 1. "predugovora" prodavatelj jamči kupcu isključivost vlasništva i posjeda nekretnine.

13. Prema članku 4. st. 1. "predugovora" ukoliko kupac ne isplati prodavatelju iznos kupoprodajne cijene nekretnine u ugovorenom roku, prodavatelj ima pravo raskinuti taj "predugovor". Prema članku 5. prodavatelj se obvezuje predati kupcu ovjerenu dozvolu za uknjižbu prava vlasništva nekretnine najkasnije u roku od 2 radna dana nakon što mu kupac ili kupčev kreditor u cijelosti isplati ugovoreni iznos kupoprodajne cijene nekretnine, a stavkom 2. toga članka prodavatelj se obvezuje u konačnom ugovoru o kupoprodaji nekretnine dopustiti kupcu da si temeljem tog konačnog ugovora i temeljem dozvole za uknjižbu prava vlasništva nekretnine navedene u prethodnom stavku, u zemljišnim knjigama ishodi uknjižbu odnosno prijenos prava vlasništva nekretnine na svoje ime i u svoju korist u cijelosti. Prema članku 6. stavku 1. "predugovora" prodavatelj se obvezuje predati nekretninu kupcu u posjed najkasnije u roku od 60 dana od dana isplate cjelokupnog iznosa kupoprodajne cijene nekretnine.

14. Iz članka 1. sporazuma o kapari koji su stranke sklopile proizlazi da su stranke sklopile predugovor o kupoprodaji ranije navedene nekretnine, i to prema članku 2. sporazuma za cijenu od 135.000,00 eura plativo u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, a u znak postignute suglasnosti s uvjetima kupoprodaje nekretnine, da je kupac, ovdje tužitelj prodavateljici, ovdje tuženici isplatio iznos kapare u iznosu od 37.500,00 kn. Prema članku 3. tog sporazuma sukladno zaključenom predugovoru o kupoprodaji nekretnine i uz uvjet isplate cjelokupne kupoprodajne cijene nekretnine temeljem konačnog ugovora o kupoprodaji nekretnine, prodavatelj se obvezuje vratiti kupcu iznos primljene kapare najkasnije u roku od 2 dana od isplate kupoprodajne cijene od strane kupca, odnosno kupčevog kreditora. Iz članka 3. sporazuma proizlazi da ako kupac ne isplati prodavatelju iznos kupoprodajne cijene nekretnine u ugovorenom roku definiranom predugovorom prodavatelj ima pravo raskinuti sporazum o kapari i zaključeni predugovor o kupoprodaji i pravo zadržati isplaćeni iznos kapare kao kupčeve odustatnine od kupnje nekretnine, dok je stavkom 2. predviđeno da ako prodavatelj odustane od prodaje nekretnine prije isplate kupoprodajne cijene nekretnine od strane kupca odnosno njegova kreditora u ugovorenom roku, kupac ima pravo raskinuti sporazum o kapari i zaključeni predugovor o kupoprodaji nekretnine, a prodavatelj mu je obvezan isplatiti dvostruki iznos primljene kapare kao iznos svoje odustatnine od prodaje nekretnine.

15. Iz dostavljenih preslika sms razgovora koji su vodili tužitelj i tuženica, a čijoj vjerodostojnosti tuženica nije prigovarala, proizlazi da je 27. rujna 2021. tuženica tužitelju rekla da mu ne može dostaviti broj računa jer je karticu ostavila doma, te da će se to riješiti u srijedu (29. rujna 2021.) jer da se to u ugovoru samo dopiše, te je također navela da se oko termina za srijedu dogovori s odvjetnikom K..

16. Odredbom čl. 4 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.; dalje: ZOO) propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, a čl. 5. ZOO-a propisano je da su sudionici obveznih odnosa dužni surađivati radi potpunog i urednog ispunjenja obveza i ostvarivanja prava u tim odnosima.

17. Prije svega valja navesti da, s obzirom na sadržaj "predugovora o kupoprodaji nekretnine", prema kojem su se stranke sporazumjele o predmetu, cijeni i roku ispunjenja, sud ocjenjuje da sporazum koji stranke nazivaju predugovor ima sve bitne sastojke ugovora o kupoprodaji nekretnine te bez obzira što se isti naziva predugovor i što su se tim ugovorom stranke obvezale sklopiti konačan ugovor o kupoprodaji nekretnine, navedeno ne čini taj pravni posao predugovorom u smislu čl. 268. ZOO. Predugovor je ugovor kojim se preuzima obveza sklopiti kasnije glavni ugovor što ovdje nije slučaj budući da je glavni ugovor već sklopljen i ima sve značajke valjanog ugovora o kupoprodaji nekretnine (tako i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1897/83, i Okružnog suda u Zagrebu Gž- 4316/87 i Gž-6658/87). Prema tome, naknadni ugovor koji bi stranke eventualno sklopile imao bi značaj tehničke realizacije ugovora o kupoprodaji nekretnine kojim bi se definirao broj tekućeg računa prodavateljice na koji bi se imala izvršiti isplata kupovnine, što isti ne čini glavnim ugovorom. Tim više što je na ime ispunjenja tog "predugovora" prodavateljica primila i kaparu, navedeni ugovor je zapravo ugovor o kupoprodaji. Naime, sukladno članku 303. st. 1. ZOO-a ako je u trenutku sklapanja ugovora jedna strana dala drugoj stanovit iznos novca kao znak da je ugovor sklopljen (kapara), ugovor se smatra sklopljenim kad je kapara dana, ako što drugo nije ugovoreno.

18. Iz nacrta ugovora o kreditu koji je tužitelj trebao sklopiti s kreditorom radi kupnje nekretnine, iz njegova članka 5. doista proizlazi da će se sredstva kredita isplatiti na račun korisnika kredita što je suprotno odredbi čl. 3. st. 3. sklopljenog "predugovora" od 10. listopada 2020. prema kojemu je kreditor kupca obvezan isplatiti iznos kupoprodajne cijene uplatom na kunski račun prodavatelja koji će biti naveden u "konačnom " ugovoru o kupoprodaji. Međutim, iz citirane odredbe čl. 3. st. 3. "predugovora" time proizlazi i obveza prodavatelja navesti broj računa kako bi se ugovor o kreditu na taj način i sastavio. Naime, jedino prodavatelj raspolaže tim podatkom te kupac ni na koji način ne može takav podatak unijeti niti u ugovor o kupoprodaji niti u ugovor kojim bi se zaključila realizacija ugovora o kupoprodaji, a budući da su stranke u iskazima bile suglasne oko toga da se taj podatak nije naveo izravno u ovaj ugovor o kupoprodaji (odnosno "predugovor" kako to navode stranke) radi takvog prijedloga tuženice – što će biti navedeno u analizi iskaza stranaka, a tuženica nije ni kasnije niti na izričiti zahtjev tužitelja taj podatak iznijela tužitelju, ne može se odgovornost za nepostupanje prema svim odredbama "predugovora" (glede prigovora tuženice da ugovor o kreditu nije sastavljen sukladno predugovoru) svaljivati na tužitelja. Naime, tuženica je znala, te je i pristala na odredbu "predugovora" iz članka 3. st. 2. da se kupac kupoprodajnu cijenu obvezuje platiti prodavatelju putem kredita komercijalne banke, čime je pristala na to da kupac ishodi kredit za kupnju nekretnine, a što neminovno uključuje i nju kao prodavateljicu u sam postupak ishođenja kredita. To proizlazi i iz stavka 5. istog članka ugovora o kupoprodaji u kojemu se navodi "ukoliko kupcu bude odobren kredit za kupnju nekretnine prodavatelj se obvezuje dopustiti kupcu uknjižbu prava zaloga na nekretnini pod uvjetom da isplata sredstva kredita ugovorom o kreditu bude ugovorena i izvršena izravno na račun prodavatelja naveden u st. 3. istog članka. No, tuženica niti nakon izričitog traženja tužitelja nije dostavila navedeni broj računa koji se obvezala dati "predugovorom" da bi se isplata izvršila na način predviđen "predugovorom", stoga se ni odredba ugovora o kreditu koja definira način isplate sredstava kredita nije mogla formirati na drugačiji način. Kako iz svjedočenja M. G. i N. Ž. proizlazi da je i ova odredba ugovora o kreditu mogla biti izmijenjena na način da se sredstva kredita isplate na račun prodavatelja kada bi prodavatelj dao broj svog računa, međutim, kako tužitelj tim brojem računa očito nije raspolagao, isti nije niti mogao uvrstiti niti u govor o kreditu. Pri tom, u "predugovoru" nije navedeno kako baš ta odredba predstavlja bitni sastojak ugovora, niti se tuženica na to u postupku pozivala, pa da bi zbog izostanka te odredbe ugovora o kreditu postojao opravdani razlog za ne sklapanje ugovora o kreditu kojim bi tuženica založila svoju nekretninu koja je predmet kupoprodaje kao osiguranje otplate kredita tužitelja.

19. Svjedok M. G. naveo je da je zaposlen u R. d.d. u Poslovnici u V. te da od 2007. radi s klijentima kod zaprimanja zahtjeva za kredite da je tužitelj još 2020. došao u R. informirati se o mogućnosti da mu se odobri kredit i tada mu je utvrđeno da je kreditno sposoban osim što je postojao određeni zapis koji je banka dužna provjeriti sukladno svojim unutarnjim pravilima te da se radilo o tome da je imao dugovanje koje nije bilo podmireno po dospijeću nego je bilo podmireno nakon dospijeća radi čega prema isto tako pravilima banke klijent nije mogao podnijeti zahtjev za kredit još 12 mjeseci nakon što je ta obaveza podmirena, a taj je rok ovdje tužitelju isticao 30. lipnja 2021. Naveo je da je 2. srpnja 2021. tužitelj došao u banku i podnio zahtjev za odobrenje kredita pri čemu je sa sobom imao i sklopljen predugovor za kupnju nekretnine za cijenu od 135.000,00 eura, a kratko nakon toga u banku je pristupila i tuženica osobno radi potpisivanja određene dokumentacije i to privole o davanju osobnih podataka zatim izjave založnog dužnika te davanja izjave o bračnom statusu, a koja provjera se traži po naputku HNB-a s obzirom na to da je kod odobravanja kredita čijim sredstvima se stječe nekretnina potrebno provjeriti da li je ista stečena u braku. Navodi da je tuženica izjavila da je u braku no da nekretnina nije bračna stečevina i to tako da se izjave o bračnom stanju daju na propisanim obrascima pri čemu i da je tuženica navela da je u braku. Nakon što je provjerio izvadak iz zemljišne knjige za predmetnu nekretninu i ustanovio da je jedino ona upisani vlasnik nekretnine, pitao je da li je nekretnina bračna stečevina, na što je tuženica izričito rekla da nije. Nakon toga izvršena je daljnja procedura vezana za odobravanje kredita i to procjena nekretnine tako da je nekretnina procijenjena na iznos od 120.000,00 eura, radi čega je tužitelju mogao biti odobren iznos od kredita od 108.000,00 eura, međutim tužitelj je bio dovoljno kreditno sposoban da i ostatak kupoprodajne cijene podmiri gotovinskim kreditom koji bi mu bio odobren. Naveo je da je izradio svu potrebnu dokumentaciju koju je proslijedio komisiji koja odobrava kredite, a 26. srpnja 2021. otišao je na godišnji odmor na kojemu je bio do 4. kolovoza 2021. nakon čega nije neposredno više radio na ovom zahtjevu za kredit tužitelja nego je zahtjev dalje preuzela kolegica Ž.. U uobičajenom poslovanju kod odobravanja kredita naveo je da je praksa takva da ako u predugovoru nije naveden broj računa odnosno IBAN prodavatelja tada da se u Ugovoru o kreditu naznačuje da će se iznos novca odobrenog kredita isplatiti na poseban tzv. prijelazni račun s kojeg će se kasnije vršiti isplata prodavatelju ili će se isplata izvršiti na račun kupca. U slučaju kada je u predugovoru naveden broj računa prodavatelja tada se u Ugovor o kreditu naznačuje da će se sredstva kredita isplatiti na račun prodavatelja, a ako niti nakon ovjere glavnog kupoprodajnog ugovora nije naveden IBAN odnosno tekući račun prodavatelja tada se u Ugovor o kreditu naznačuje da će se sredstva kredita isplatiti na račun korisnika kredita koji je onda dužan taj iznos platiti prodavatelju. Naveo je da je moguće, u slučaju da je u Ugovoru o kreditu navedeno da će se sredstva isplatiti na račun korisnika kredita, ovu stavku izmijeniti na način da se isplata izvrši na račun prodavatelja, kada je samo potrebno još i dodatno dostaviti presliku Ugovora o tekućem računu prodavatelja ako prodavatelj tekući račun ima u nekoj drugoj banci, a ne u R. d.d. Vezano za stavku Ugovora o kreditu u kojoj se navodi kada se kredit mora iskoristiti, naveo je da se tom stavkom daje rok od 90 dana za iskorištavanje odobrenih sredstava, a koji rok je predviđen u slučaju kada je kredit odobren, a još je potrebno finalizirati dokumentaciju potrebnu za samu kupoprodaju, tako da banka u slučaju isteka tog roka od 90 dana kada stranke ne bi dostavile potrebnu dokumentaciju, više ne može staviti na raspolaganje iznos kredita i zahtjev za kreditom se nakon isteka tok roka stornira. U praksi kada je kredit odobren i kada su stranke sklopile glavni kupoprodajni ugovor, odnosno kada je izvršen upis založnog prava založnog dužnika i kad je solemniziran Ugovor o kreditu te zadužnica i suglasnost o zapljeni primanja, te kada je isto dostavljeno banci do 15,00 sati radnog dana, isplata kredita moguća je tada već istog dana, a najkasnije sljedećeg radnog dana. Dakle, u konkretnoj situaciji da su stranke ovjerile glavni kupoprodajni ugovor i solemnizirale Ugovor o kreditu i suglasnost, te da je istovremeno ovjerena i izjava supružnika prodavatelja da je nekretnina bračna stečevina, odnosno da nekretnina nije bračna stečevina, sredstva kredita bila bi isplaćena tužitelju istog ili sljedećeg dana ovisno o prispijeću sve navedene dokumentacije. Svjedok je naveo da bi, ako bi u Ugovoru o kupoprodaji bio naznačen broj računa prodavateljice, iznos kredita bio isplaćen na račun prodavateljice na dan kada bi se donijela sva potrebna dokumentacija vezana za odobrenje kredita. Svjedok je naveo da se ne može sjetiti kako je između ovdje stranaka bilo ugovoreno predugovorom na čiji račun ide isplata te da u fazi uzimanja izjava od prodavatelja u toj fazi ishođenja dokumentacije za odobrenje kredita to za banku nije niti presudno. Nadalje, naveo je da korisnik kredita nema obavezu obavijestiti banku o tome da je novac proslijeđen prodavatelju, no ima obavezu u određenom roku dostaviti banci dokaz o tome da je prijavio prebivalište odnosno adresu stanovanja na adresu nekretnine koja je predmet kupoprodaje, a u slučaju da korisnik kredita ovu svoju obavezu prijave adrese banci ne izvrši u predviđenom roku, posljedica je da se u najgorem slučaju, ako adresa nije prijavljena, Ugovor o kreditu otkazuje te odmah dospijeva na naplatu, a to stoji i u samom Ugovoru o kreditu, odnosno trebalo bi stajati u Ugovoru o kreditu. Glede situacije u kojoj na nekretnini u zemljišnoj knjizi postoji upisana zabilježba činjenice braka vlasnika nekretnine kraj izjave prodavatelja da ta ista predmetna nekretnina nije bračna stečevina, svjedok je naveo da generalno to nema nekakav utjecaj na odobravanje kredita, no da takva situacija nije uobičajena, a da se prilikom svih specifičnih situacija kod ishođenja dokumentacije za odobrenje kredita potrebno prethodno savjetovati sa pravnom službom banke, i to pismenim putem. Međutim, generalno gledano smatra da ova situacija ne bi imala nikakav negativni utjecaj na mogućnost odobravanja kredita.

20. Punomoćnica tuženice prigovorila je iskazu svjedoka u dijelu u kojemu isti navodi da mu je tuženica izričito rekla da predmetna nekretnina nije bračna stečevina te u dijelu u kojemu svjedok iskazuje o posljedicama ne dostave preslike osobne iskaznice korisnika kredita banci. Ipak, sud je iskaz svjedoka u cijelosti našao uvjerljivim i vjerodostojnim. Naime, svjedok je, prema svom dugogodišnjem iskustvu rada s klijentima povodom zahtjeva za odobrenje kredita sa sigurnošću detaljno opisao uobičajene postupke banke vezano za ishođenje kredita te načina isplate sredstava kredita, kao i moguće probleme koji se pri tom mogu javiti i kako se isti mogu riješiti, te je jasno opisao i konkretan zahtjev za kreditom tužitelja te postupanje stranaka u tom procesu. Pri tom je odao dojam upućenosti u nastali problem između ovdje stranaka, a sud nije našao da bi svjedok takav iskaz konstruirao kako bi isti išao u prilog bilo koje od stranaka. Sud je našao vjerodostojnim i dio iskaza u kojemu se navodi da postoje posljedice za kupca ukoliko ne bi postupio prema odredbama ugovora o stambenom kreditu kada kupac kao korisnik kredita ne bi proslijedio sredstva kredita prodavatelju, iako se nije mogao izjasniti u kojem aktu banke je isto propisano, budući da je svjedok višegodišnji zaposlenik poslovnice banke koji ima više godina iskustva rada upravo na poslovima odobrenja kredita te sud nije našao radi čega bi svjedok neistinito iskazivao, te lažno prikazivao moguće posljedice korištenja kredita protivno namjeni za koje je kredit odobren. Iskaz svjedoka suglasan je i sa iskazom svjedokinje N. Ž..

21. Naime, svjedokinja N. Ž. navela je da je tužitelj podnio zahtjev za ishođenjem kredita i to stambenog kredita radi kupnje nekretnine i to prema zahtjevu koji je zaprimio njen kolega G., a predmet je preuzela nakon što je krajem 8. mjeseca došla na novo radno mjesto. Svjedokinji nisu bili poznati svi detalji koji su prethodili prije odobrenja samog kredita već ono što se dešavalo nakon što je kredit već bio u fazi odobrenja, odnosno da je stambeni kredit trebalo realizirati do 30. rujna 2021., a da je tužitelj imao termin za ovjeru i solemnizaciju Ugovora o kreditu te glavnog ugovora kod javnog bilježnika 29. rujna 2021. u 12:00 sati, nakon čega je trebao pristupiti u banku sa dostavljenom kompletiranom dokumentacijom i nakon čega mu je isti dan trebao biti isplaćen odobreni iznos kredita, u slučaju da je došao sa svom traženom dokumentacijom, a to je bio dakle, ovjereni solemnizirani Ugovor o kreditu, zatim glavni ugovor o prodaji nekretnine, zadužnica i suglasnost tužitelja o zapljeni plaće. Naime, najčešće stranke kod ishođenja Ugovora o stambenom kreditu prije toga sklapaju predugovor koji ne mora biti ovjeren od strane javnog bilježnika, a tek u stadiju odobrenja kredita sklapa se glavni ugovor u kojem se navode svi detalji na koji način će se vršiti isplata kreditnog iznosa i koji se mora ovjeriti kod javnog bilježnika, a koliko se sjeća ta je isplata trebala biti izvršena na račun tuženice. Svjedokinja nije imala daljnjih saznanja glede konkretnog ugovora o kreditu niti na koji bi se način postupalo u slučaju da je Ugovorom o kreditu određeno da se sredstva kredita isplate na račun korisnika kredita, a koja sredstva korisnik ne bi proslijedio prodavatelju, odnosno nije u praksi imala takav problem te je navela da se u pravilu isplata vrši na način kao što se i same stranke dogovore, te da je moguće, u slučaju da je Ugovorom o kreditu određeno da se sredstva kredita isplate na račun korisnika kredita, izmijeniti takav članak Ugovora o kreditu na način da se isplata izvrši na račun prodavatelja, i da se isplate vrše na način kao što se stranke Ugovora o kupoprodaji nekretnine dogovore. Navela je da bi, u slučaju da je tužitelj potrebnu dokumentaciju banci dostavio 29. rujna 2021. sa brojem tekućeg računa tuženice, isplata kredita bila moguća već 29. rujna, a svakako 30. rujna 2021. s obzirom na to da je u predugovoru to bio krajnji rok za isplatu kupovnine. Svjedokinja je navela da tekst ugovora o kreditu sastavlja pravna služba banke te da se tekst ugovora o kreditu sastavlja prema dostavljenom predugovoru. Navela je da javni bilježnik nije ovlašten mijenjati tekst Ugovora o kreditu banke, odnosno u slučaju da je potrebno mijenjati tekst Ugovora o kreditu da bi se klijent morao vratiti ponovno u banku i sa ispravnim tekstom ići ponovno na solemnizaciju ugovora. Svjedokinja je navela da ne može odgovoriti na pitanje da li bi bilo moguće, u slučaju da je bilo potrebno mijenjati odredbu Ugovora o kreditu u pogledu osobe kojoj se isplaćuje iznos kredita, i da li bi bilo moguće takvu izmjenu izvršiti istog dana, odnosno teoretski, 29. rujna 2021.

22. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj doista mogao ostvariti stambeni kredit u R. A. d.d. te da bi isplata istog kada bi tužitelj banci dostavio potrebnu opisanu dokumentaciju mogla uslijediti istog dana 29. rujna 2021., kao i to da se isplata sredstava kredita uvijek vrši na način kako to dogovore stranke. Iskazi svjedoka podudarni su i u dijelu u kojemu je svjedok G. naveo da je odredbu ugovora o kreditu kojom je predviđeno da se isplata kredita izvrši na račun korisnika kredita izmijeniti tako da se uvrsti da će se isplata izvršiti na račun prodavatelja uz navođenje njenog broja tekućeg računa. Prema tome, iz iskaza proizlazi da bi tužitelj ostvario odobreni kredit te da je bilo moguće izvršiti izmjenu ugovora o kreditu na način da se uredi da se sredstva isplate na račun prodavateljice. Međutim, kako je tuženica ovu izmjenu tražila, prema svojim navodima, tek po primitku nacrta ugovora o kreditu 3. rujna 2021. te je tek tada tražila izmjenu upravo te odredbe koju je ona smatrala bitnom, a nije istodobno predočila broj svojeg računa na koji bi se mogla isplatiti kupoprodajna cijena i prema tom podatku izmijeniti tu odredbu ugovora o kreditu (da se isplata izvrši na račun prodavateljice umjesto korisniku kredita), te je također odgodila sastanak i ovjeru ugovora s predloženog 24. rujna 2021. do 29. rujna 2021. (čime je dala naslutiti da se ne protivi dostavljenim ugovorima) i istovremeno tužitelju navela da će dopisati broj svog računa, svjesno je tužitelja do krajnjeg časa držala u uvjerenju da će takav ugovor o kreditu i "konačni" ugovor i potpisati, dok to na kraju pod izlikom da se njezin suprug ne slaže sa prodajom, nije učinila.

23. Svjedok S. T., naveo je da je tužitelj u jesen 2021. u dva navrata povodom iste kupoprodaje pristupio njegovom javnobilježničkom uredu najavljujući da će trebati uslugu javnog bilježnika radi sklapanja Ugovora o kreditu za kupnju nekretnine i to radi solemnizacije Ugovora o kreditu te drugih instrumenata osiguranja kredita te je tako tog posljednjeg puta pristupio njegovom uredu i naveo da će doći i založni dužnik odnosno prodavateljica nekretnine kada je ondje čekao jedno vrijeme no prodavateljica nije uopće došla. Iskaz svjedoka sud je našao uvjerljivim i vjerodostojnim te stranke iskazu svjedoka nisu prigovarale.

24. Svjedok H. A., suprug tuženice, koji je saslušan u prisustvu sudskog tumača za njemački jezik D. H., budući da isti ne govori hrvatski jezik, prema osobnim navodima nije imao naročitih saznanja o odnosu tužitelja i tuženice vezano za sklopljeni ugovor o kupoprodaji pa je naveo poznato tek da su stranke sklopile predugovor o kupoprodaji nekretnine, da je u braku sa tuženicom 43 godine, da je nekretnina koja je bila ovdje predmet predugovora o kupoprodaji njihova bračna stečevina, a bilo mu je i poznato da njegova supruga tu nekretninu prodaje. U trenutku stjecanja nekretnine, još u vrijeme Jugoslavije, bilo je moguće da se kao vlasnik upiše jedan bračni drug pa je zato vlasništvo nekretnine upisano kao vlasništvo njegove supruge time da se on složio sa prodajom nekretnine. Svjedok je naveo da je tužitelj, gospodin Marković, jednog dana došao i prijetio sudskim postupkom i izjavio da se on i njegova supruga moraju iseliti iz svoje kuće u roku od 60 dana, no da se ne sjeća kada se to točno dogodilo, ali moguće da se dogodilo u ljeto 2021., te da je ove izjave tužitelj uputio njegovoj supruzi. Nakon toga svjedok se raspitao kod poznanika koji su ga uputili da ako je nekretnina njihova bračna stečevina, da na neki način to zabilježi u zemljišnoj knjizi, pa je i zatražio takav upis. Naveo je da ih je tužitelj zadržavao sa ugovorom odnosno ispunjenjem ugovora godinu dana, da je tužitelj bio blokiran i da njegovo takvo ponašanje da im navodi da se moraju iseliti iz kuće nije bilo uredu. Svjedok je naveo da on nije sklapao nikakav ugovor pa mu nije niti poznato da li je njegova supruga sa tužiteljem sklopila takav predugovor prema kojemu je pristala na to da se realizacija ugovora izvrši godinu dana nakon sklapanja, niti zna da li je tuženica kao prodavateljica imala i drugih ponuda kupaca za kupnju nekretnine, a nije mu poznato bilo ni kada bi trebalo uslijediti iseljenje iz nekretnine za slučaj da je Ugovor o kupoprodaji nekretnine bio realiziran. Nije mu bilo poznato niti da bi njegova supruga povisila cijenu prodaje nekretnine ovdje tužitelju ili da bi tražila neki drugi rok za iseljenje iz nekretnine, a nije znao, niti mu je supruga rekla da tužitelj i tuženica te i sam svjedok 29. rujna 2021. trebaju ići javnom bilježniku radi ovjere i solemnizacije Ugovora radi kupoprodaje nekretnine, te nije niti bio siguran gdje se u to vrijeme nalazio s obzirom na to da se 3 mjeseca nalazi u H., a 3 mjeseca u N..

25. Dakle, iz navedenoga proizlazi da svjedok nije bio upućen u ni jedan aspekt prodaje predmetne nekretnine, dok je imao saznanje da je tužitelj tuženici iz nepoznatog razloga naveo da će pokrenuti sudski postupak radi čega se osobno interesirao o načinu zaštite od postupanja tužitelja te je sam zatražio da se provede zabilježba osobnog odnosa braka s tuženicom. Sud nije našao u potpunosti vjerodostojnim navode svjedoka budući je isti iskazivao šturo i uglavnom odgovarao na postavljena pitanja, te i u pogledu onoga o čemu je imao saznanja (da je tužitelj tuženici prijetio sudskim postupkom), svjedok je iznio samo informaciju o tome, dok nije navodio nikakve okolnosti u kojima je tužitelj tako reagirao, ni moguće razloge takvog postupanja tužitelja, dok je istovremeno izrazio stav o tome da takvo ponašanje nije bilo u redu iako o kontekstu navodnog događaja nije imao nikakvo saznanje. Sud nije našao objektivnim dio iskaza svjedoka u kojemu svjedok navodi da je tužitelj njega i tuženicu zadržavao sa ispunjenjem ugovora godinu dana i da je bio blokiran, s obzirom na to da je prethodno naveo da nema saznanja o detaljima sklopljenog ugovora i da ne zna kakve su bile odredbe i uvjeti sklopljenog ugovora o kupoprodaji između stranaka, te radi cjelokupnog dojma vezano za iskaz svjedoka, sud isti nalazi pomalo konstruiranim na način da tužitelja prikaže u negativnom svjetlu.

26. Tužitelj je u svom iskazu u bitnome naveo da je kuću gospođe A. našao u oglasima na Njuškalu te mu se ista svidjela i htio ju je kupiti, a posrednik za prodaju te nekretnine bio je gospodin D. T. iz agencije E. Dogovorio se s gospođom A. da će zajedno sa svojom djevojkom A. F. kupiti tu kuću za iznos od 135.000,00 eura radi čega su sklopili predugovor radi kupoprodaje nekretnine te je kod sklapanja tog predugovora tuženici predao i iznos kapare od 5.000,00 eura odnosno 37.500,00 kuna te je predočio tuženici da je kreditno sposoban, no da u svojoj banci, radi nekakvog zapisa o neispunjenju tražbine na vrijeme, ne može podnijeti zahtjev za kredit do isteka datuma 30. lipnja 2021. Naveo je da je 1. ili 2. srpnja 2021. predao zahtjev za stambeni kredit te se uredovno odradila procedura oko ishođenja tog kredita. Napomenuo je da nikad nije bio blokiran niti bi tako nešto rekao tuženici jer za to nije bilo razloga. Izvršena je bila procjena vrijednosti nekretnine, ali ne sjeća se točno u kojem iznosu, no sjeća se da mu je kredit odobren u iznosu od 806.000,00 kn, te je bio dovoljno kreditno sposoban da i ostatak kupoprodajne cijene osigura gotovinskim kreditom. Međutim, tijekom ishođenja kredita zvala ga je njegova djevojka A. i rekla da je na Njuškalu ponovno vidjela da je oglašena prodaja nekretnine za koju je s tuženicom sklopio predugovor o čemu je putem telefona pitao tuženicu zašto je kuću oglasila za prodaju s obzirom na sklopljeni predugovor i kada je primila kaparu od njega, na što mu je ona odgovorila da je objavila oglas jer se htjela osigurati za slučaj da on odustane od kupnje, ili za slučaj da mu ne bi bio odobren kredit da može doći i do drugih kupaca, a tada mu je priopćila i da je cijena nekretnine sada 145.000,00 eura s obzirom na to da ona gradi sebi kuću na moru, a cijene materijala za izgradnju su se u međuvremenu povećale, te je također od njega tražila da iseljenje iz predmetne nekretnine bude 1. srpnja 2022. To mu nije nikako odgovaralo s obzirom na to da su se dogovorili za cijenu od 135.000,00 eura te s obzirom na to da je platio kaparu, a živio je u iznajmljenom prostoru za koji je morao plaćati najamninu, te si nije mogao priuštiti da otplaćuje kredit za kupnju nekretnine i istovremeno plaća najamninu. To joj je i dao do znanja, a ona je na to odgovorila da će se još vidjeti kako će sve to završiti. U periodu nakon sklapanja predugovora čitavo vrijeme tužitelj je bio u kontaktu s tuženicom te je sve bilo u redu do trenutka kada je shvatio da je tuženica ponovnog oglasila prodaju nekretnine. Nakon toga, 25. kolovoza 2021. u zemljišnoj knjizi upisana je zabilježba da je tužiteljica u braku sa H. A.. Tužitelj je svejedno inzistirao na tome da se ispuni predugovor i nadalje je tražio ishođenje stambenog kredita te je pozvao tužiteljicu da 22. rujna 2021. odu k javnom bilježniku radi sklapanja glavnog ugovora i solemnizacije Ugovora o kreditu, odnosno da realiziraju kupoprodaju nekretnine. Međutim, gospođa A. ga je obavijestila da se nalazi na moru stoga je 24. rujna 2021. od tuženice zatražio broj tekućeg računa koji se trebao ispisati na tekst glavnog ugovora o kupoprodaji i prema kojemu bi se isplata kupovnine, odnosno iznos ostvaren kreditom imao isplatiti na račun tuženice, no tuženica mu je odgovorila da karticu nema kod sebe te da će se to riješiti 29. rujna 2021. Napomenuo je da mu je još 5. rujna 2021. tuženica poslala više sms poruka da njezin suprug ne bude stvarao probleme oko kupoprodaje nekretnine pa je smatrao da će se 29. rujna 2021. izvršiti ovjera i potpisivanje te solemnizacija ugovora o kreditu i glavnog ugovora o kupoprodaji nekretnine, te da će se realizirati ta prodaja, međutim gospođa A. nije došla u zakazano vrijeme kod javnog bilježnika na potpisivanje ugovora. Istaknuo je da je stvarno želio kupiti tu nekretninu i riješiti si stambeno pitanje te je smatrao, a smatra i danas, da kada se dogovori s nekime oko nečega, da je dužan to ispoštovati jednako kao što je dužna učiniti i suprotna strana, pa kada se obvezao na isplatu kupovnine tuženici, bio bi u mogućnosti tu kupovninu na vrijeme i isplatiti. Stoga nije tražio niti ne traži ništa drugo nego da se poštuje sklopljeni sporazum. Naveo je da su mu radi nerealiziranog ugovora o kupoprodaji nekretnine nastali troškovi jer je ponovno tražio adekvatnu nekretninu koju želi kupiti, a to čitavo vrijeme je plaćao najamninu da bi u konačnici kupio kuću u S. i to putem stambenog kredita. Tužitelj je naveo da su predugovor i ugovor o kapari sastavljeni od strane gospodina T. iz agencije E. te da se kod sklapanja tih ugovora napominjalo da će se točan broj računa na koji će se izvršiti isplata kupovnine definirati u glavnom Ugovoru o kupoprodaji nekretnine s obzirom na to da tuženica u tom trenutku nije ni sama znala na koji od više svojih računa je htjela isplatu. Naveo je da nije smatrao potrebnim da broj tekućeg računa na koji bi se vršila isplata kupovnine od tuženice zatraži ranije s obzirom na to da je predugovorom predviđeno da će se taj broj unijeti u glavni ugovor o kupoprodaji nekretnine i s obzirom na to da u tome nije vidio nikakav problem jer mu se tuženica činila u početku kao normalna poštena osoba da bi tek kasnije shvatio da ga tuženica zavlači, da nije htjela doći na potpisivanje ugovora, da nije htjela na vrijeme dati broj računa na koji bi se izvršila isplata kupovnine i da smatra da ga je na kraju namjerno držala u neizvjesnosti do trenutka kada mu je istekao rok za isplatu kupovnine prema sklopljenom predugovoru te da ga je u konačnici stavila u poziciju da ugovor nije mogao biti niti realiziran te sada svoje potraživanje mora ostvarivati putem suda. Naveo je da je znao da je tuženica u braku no kako je već predugovorom tuženica jamčila da je ona isključiva vlasnica predmetne nekretnine, u tome nije nalazio nikakav problem. Prvi put je za tvrdnju da se radi o bračnoj stečevini predmetne nekretnine saznao uvidom u zemljišnoknjižni uložak za nekretninu kad je bila upisana zabilježba osobnih odnosa tuženice i gospodina A.. Naveo je da niti tuženici niti njenom suprugu nije prijetio, već da je prilikom jednog razgovora istaknuo tuženici da je prema predugovoru isplata kupovnine predviđena za 30. rujna 2021. odnosno da je krajnji rok za tu isplatu navedeni datum te da prema istome se tuženica u roku od 60 dana treba iseliti iz nekretnine, pri čemu bi bio spreman pričekati dodatnih 10 ili 15 dana ili čak i 30 dana, no da mu 1. srpnja 2022. nikako nije bio prihvatljiv te je tuženici odgovorio na njezin navod što će biti u slučaju da se ona u tom roku ne iseli

, da za to postoje nadležne

službe kojima će se on u tom slučaju obratiti. Naveo je da bi, iako je u glavnom ugovoru o kupoprodaji nekretnine navedeno da će se kupoprodajna cijena prodavateljici isplatiti u iznosu umanjenom za iznos kapare odnosno za iznos od 37.500,00 kn. bio spreman i isplatio bi dogovoreni iznos od 135.000,00 eura tuženici te bi u roku koji je bio predviđen predugovorom, nakon čega bi primio ranije predanu kaparu od tuženice. Naveo je da se ne sjeća da bi tuženica imala bilo kakvih prigovora na dostavljeni tekst ugovora o kupoprodaji i ugovora o kreditu, te da ga je tada već zastupao odvjetnik M. R. te se više nije bavio s tim problemom jer je i sam već bio pod stresom i zbog toga na koji način se postavila tuženica. Napomenuo je da bi tuženici isplatio sve na način kako bi ona zatražila sukladno ranije sklopljenom predugovoru. Naveo je da se ne sjeća više za koji iznos cijene je predmetna nekretnina bila oglašena na Njuškalu u vrijeme kada je istu vidio na oglasu, da je zaposlen u tvrtki K. A. d.o.o. na adresi P. L.. A u periodu od sklapanja predugovora do 30. rujna 2021. tužitelj je izjavio da je stanovao kod svojih roditelja u D. G. te je njima plaćao najamninu od 3.000,00 kn. Naveo je da nije zatražio kredit u banci u K. jer mu je u V. bilo povoljnije te da u K. niti nema poslovnice R.

27. Glede toga što je u glavnom ugovoru o kupoprodaji nekretnine protivno predugovoru navedeno da se tabularna isprava izdaje odmah s potpisivanjem tog ugovora, a ne tek po isplati tužitelj je naveo da se u svakom slučaju tabularna isprava potpisuje nakon što se izvrši i realizira kredit te da je to opće poznato. Naveo je da se ne sjeća radi čega je u glavni ugovor o kupoprodaji unesena odredba da se kupoprodajna cijena isplaćuje u iznosu umanjenom za iznos kapare no da bi u svakom slučaju isplatio ako bi bilo potrebno i iznos od 135.000,00 eura. Naveo je da ne može odgovoriti na pitanje tko je banci dao uputu da se ugovor o kreditu sastavi na način da se sredstva kredita isplaćuju na račun korisnika kredita, što nije bilo navedeno u predugovoru, te da je u postupku već kao svjedok saslušan bankarski službenik koji je detaljno opisao način poslovanja i transakcije koje se vrše po zahtjevu za isplatom stambenog kredita te da on ne ulazi u politiku banke. Naveo je da smatra da je za upis zabilježbe osobnog odnosa u zemljišnoj knjizi saznao od svog odvjetnika M. R. te se ne sjeća da bi mu to tuženica sama rekla. Naveo je da mu je zbog svega nastala i šteta, i to stoga što je više puta, i to 25-30 puta bio u poslovnici banke radi ishođenja kredita i to pretežito u prijepodnevnim satima kad je morao izbivati s posla pri čemu je ujedno trošio i svoj auto i svaki put je morao i kupiti hranu. Svaki puta je putovao iz D. G., a koja je udaljena od poslovnice banke 56 km u jednom smjeru. Također navodi da je platio izradu Ugovora o kupoprodaji nekretnine odvjetniku u iznosu od 12.000,00 kn i to su sve troškovi radi kojih mu je nastala šteta koju potražuje.

28. Tuženica je prigovorila iskazu tužitelja u cijelosti a naročito u dijelu da bi naknadno povećavala kupoprodajnu cijenu, da nije htjela dati svoj broj računa, da je odugovlačila sa zaključenjem ugovora, da je tužitelj živio u to vrijeme u Križevcima te da tužena nije prigovarala sadržaju glavnog ugovora i ugovora o kreditu.

29. Sud je iskaz tužitelja našao uvjerljivim, dosljednim te našao isti kao zaokruženu i logičnu cjelinu pri čemu je snažan dojam ostavio kod dijela iskaza da je zaista htio kupiti nekretninu koja je bila predmet kupoprodaje s obzirom na to da je višekratno morao odlaziti u banku radi odobrenja kredita i da je i nadalje bio u kontaktu s tuženicom radi realizacije kupoprodaje iako je očigledno između stranaka u određenom trenutku nestalo početnog međusobnog povjerenja, te je unatoč najavi tuženice da se njezin suprug ne slaže s prodajom čekao da se ona pojavi na potpisivanju i ovjeri ugovora o kreditu, "glavnog ugovora o kupoprodaji" i instrumenata osiguranja kod javnog bilježnika. Sud nije sasvim prihvatio dio iskaza tužitelja da je čitavo vrijeme od sklapanja "predugovora" živio kod svojih roditelja u D. G. budući da je taj dio iskaza sasvim oprečan iskazu tuženice, o čemu će biti riječi kasnije, no taj dio iskaza sud nije niti našao relevantnim za odlučivanje o tužbenom zahtjevu s obzirom na to da je dio tužbenog zahtjeva koji se, između ostalog, odnosi na nastanak štete (zbog nastalih troškova putovanja s te adrese u V.) odbijen kao neosnovan.

30. Tuženica A. A. navela je da je putem posrednika T. prodavala svoju kuću koji je istu oglašavao po cijeni od 145.000,00 eura te je tužitelj sa svojom djevojkom i posrednikom kuću došao razgledati otprilike u kolovozu 2020. te se tužitelj odlučio za kupnju te kuće. Kako su se oko kupoprodajne cijene ubrzo dogovorili, u listopadu 2020. su sklopili predugovor kada je tužitelj donio kaparu. Ističe da je mislila da će posrednik prvo sastaviti ugovor o kapari međutim posrednik je odmah sastavio i taj ugovor i predugovor čije odredbe su njoj bile predočene i ona je pristala na to da se isplata kupovnine izvrši najkasnije do 30. rujna 2021. Navodi da joj je bilo čudno da se tužitelj odmah odlučio za kupnju i da je odmah pregovarao o cijeni te da joj je tužitelj svašta obećavao i da je ona njemu i vjerovala što se vidi i iz toga što mu je potpisala sve dokumente potrebne za ishođenje kredita, međutim da joj i kod sklapanja predugovora baš i nije bilo jasno radi čega se sastavlja već i predugovor s obzirom na to da se u tom trenutku nije znalo da li će kredit tužitelju biti odobren. Napomenula je da je tužitelj čitavo vrijeme govorio da je sklapanje tih ugovora samo pro forme, odnosno da će on njoj dio kupovnine isplatiti i ranije, a sve kako bi si tuženica mogla pripremiti novac za ili gradnju kuće na moru ili za smještaj u trenutku kada bude morala iseliti iz kuće, no međutim tužitelj joj više nikad nakon isplate kapare nije isplatio nikakav novac pa ona nije imala pripremljena sredstva da si osigura daljnji smještaj. Tužitelj da je pričao da ima novaca za kupnju i da će isplatiti taj iznos, naveo je da mu je kum direktor u K. A., da mu otac ima više nekretnina te da isplata kupoprodajne cijene neće biti problem, a kasnije da je rekao da će za kupnju ipak trebati podići stambeni kredit za kupnju kuće, da bi naknadno tuženici rekao da kredit ne može podići još jedno vrijeme radi nekakve zabrane banke. Navela je da joj je tužitelj naknadno prijetio da će sukladno predugovoru izbaciti nju i muža iz njihove kuće jer da na to prema sklopljenom predugovoru ima pravo. Nakon toga ona se obratila posredniku koji je sastavio predugovor da joj objasni o kakvom se predugovoru radi te da li tužitelj ima pravo nju izbaciti iz kuće, a nakon toga se obratila odvjetniku V. koji joj je rekao da sukladno predugovoru tužitelj ima na to pravo, odnosno kada ga je pitala da li tužitelj može prisilno kupiti tu kuću da joj je potvrdno odgovorio i da je tužitelj ima pravo iseliti sudskim putem prema tom ugovoru. Napomenula je da je 2 i pol mjeseca čekala da joj tužitelj isplati kaparu te da je sve manje vjerovala navodima tužitelja s obzirom na to da je prvotno rekao da ima novaca za kupnju kuće, da bi zatim rekao da ipak mora dići stambeni kredit, a da bi zatim rekao da kredit može dobiti tek nakon određenog vremena. Obratila se i odvjetniku K. za mišljenje glede predugovora odnosno da li tužitelj ima pravo nju iseliti iz njene nekretnine na što joj je ondje rečeno da sukladno predugovoru i ugovoru o kapari tuženica ima pravo odustatnine odnosno da ima pravo odustati od sklapanja glavnog ugovora pod uvjetom isplate dvostruke kapare. Tuženica je navela da su suprug i ona ovu kuću radili sami i da se bojala toga da je tužitelj ne bi izbacio van iz njene kuće. Navela je da se njen suprug pitao što će se dogoditi u slučaju da tužitelj ne ishodi kredit, a s obzirom na to da je sve manje vjerovala tužitelju, bojala se za ishod cijelog postupka pa su se obratili i poznanicima te su saznali da ih se ne može samo tako iseliti iz nekretnine te su po savjetu zabilježili i osobni odnos braka u zemljišnu knjigu, time da je napomenula da njoj to i nije bilo po volji s obzirom na to da ta kuća nije bračna stečevina, odnosno, da imaju i kuću u Njemačkoj, no kako njen suprug iz prvog braka ima sina da se ona dijela svoga vlasništva odrekla tako da je ova kuća bila upisana isključivo kao njeno vlasništvo, a ovom zabilježbom možda sada postoji mogućnost da njegov sin iz prvog braka potražuje i dio imovine u toj nekretnini. Napomenula je da je tužitelju odmah obznanila da je izvršena zabilježba u zemljišnoj knjizi. Istovremeno kada je prodavala kuću, a kako ima zemljište na moru, morala je osigurati nekretninu u kojoj će živjeti nakon prodaje ove kuće pa je dala napraviti projekte za izgradnju kuće na moru koja bi se financirala iz iznosa postignutog kupoprodajom ove nekretnine. Nakon što joj je tužitelj prijetio da će ih iseliti iz nekretnine tražila je na uvid glavni ugovor o kupoprodaji i ugovor o kreditu te je iste predočila i svojim odvjetnicima, a prema ugovoru o kreditu bilo je vidljivo da je tužitelj ishodio iznos kredita u manjem iznosu nego što je određena kupoprodajna cijena odnosno u iznosu od 806.000,00 kn. Kada ga je pitala vezano za taj iznos, da su je nazivali i njegova djevojka i odvjetnik navodeći da će se ostatak kupoprodajne cijene isplatiti, odnosno da će njegova djevojka ili on isplatiti još 40.000,00 eura, međutim tužitelju više nije vjerovala jer je smatrala da joj je i ranije napričao laži. Vezano za nenavođenje broja računa na koji bi se vršila isplata kupovnine tuženica je navela da ona ovdje niti nema otvoren tekući račun s obzirom na to da ovdje nema nikakve prihode, već ima otvoren žiro račun, pa je iz tog razloga htjela da se račun na koji će se isplatiti kupovnina naknadno upiše. U vrijeme kada ju je kontaktirao tužitelj vezano za ovjeru ugovora bila je na moru, a što je ona i sama tužitelju javila. Navela je da je odvjetnik K. vidio da sukladno dostavljenom ugovoru o kreditu isplata kredita ide korisniku kredita, što ju je dodatno zabrinulo, a također ju je i tužitelj kontaktirao i tražio da će se u glavnom ugovoru navesti da će se i njegova djevojka upisati kao vlasnica kuće te da će se morati napraviti aneks ugovora te je tada već bila uvjerena da ju tužitelj želi prevariti. Navela je da je, nakon što je tražila da joj se na uvid da sadržaj ugovora o kreditu i glavnog ugovora, tražila da se izmjene odredbe tih ugovora i to putem svog odvjetnika, i to da se izmjeni na način da se kredit isplati na njezin račun, a ne tužitelju međutim, odvjetnik tužitelja vratio joj je ponovno isti ugovor samo sa izmijenjenim datumom. Istaknula je da je i ranije prodavala nekretnine te da nikada nije imala nikakvih problema oko prodaje. Navela je da se ne može točno sjetiti kad ju je prvi puta tužitelj pozvao na potpisivanje glavnog ugovora, ali zna da je to bilo nakon nekog vremena od kada je uopće mogao podnijeti zahtjev za isplatom kredita i nakon što je potpisala svu potrebnu dokumentaciju radi ishođenja kredita, da se ne sjeća da li su oni osobno komunicirali ili putem punomoćnika, ali da se sjeća da je prije toga još kad je tužitelj angažirao odvjetnika tužitelj nju pitao putem odvjetnika da li ona odustaje od ugovora te da mu u tom slučaju mora isplatiti iznos od 10.000,00 eura, iako sama ne zna radi čega je tužitelj smatrao da bi ona odustala od ugovora. Tuženica je navela da je tužitelj nikada nije niti tražio broj računa, a na predočenje suda da iz priloženih preslika sms razgovora slijedi da ju je tražio, tuženica je izjavila da ju je tada to zatražio, a da je u tom trenutku bila na moru, da se s mora vratila 28. rujna 2021., ali ni tada nije htjela dati broj računa jer mu nije htjela dati taj podatak budući da ni inače ne daje nikome broj transakcijskog računa. Tuženica je izjavila da ne zna na koji način je uplatu kupovnine tužitelj mogao izvršiti sukladno članku 3. predugovora s obzirom na to da mu nije dala broj računa za uplatu, već smatra da je novac, da ga je imao, mogao položiti kod javnog bilježnika ili možda kod suda, a da je tužitelj znao da mu ona neće potpisati ugovor sa takvim odredbama kakve joj je predao na uvid. Također je navela da je moguće da je odvjetnik K. prvotno obavijestio tužitelja odnosno njegova punomoćnika da se 22. rujna 2021. tuženica nalazi na moru te da predlaže da se potpisivanje ugovora izvrši 29. rujna 2021. kao što je moguće i to da ga je onda 29. rujna 2021. odvjetnik K. obavijestio o tome da se njegov suprug ne slaže s prodajom. U pogledu navoda tužitelja vezano za okolnosti u kojima je živio u periodu od sklapanja predugovora do 29. rujna 2021. tuženica je navela da su tužitelj i njegova djevojka živjeli u J. kod njezine majke od kuda ih je njena majka izbacila na ulicu, a kako su bili u tim dogovorima oko kupoprodaje nekretnine oni su se odmah htjeli useliti u njenu kuću. Navodi da je angažirala i svoju šogoricu iz N. koja ima kuću na M. V. koja je bila prazna, te koja je došla kuću otvoriti da bi je oni razgledali radi eventualnog najma, no da tužitelj i njegova djevojka kuću na koncu nisu unajmili, a tuženici je nastao trošak u iznosu od 300,00 eura troškova za vozača njene šogorice koja inače sama ne vozi automobil. U konačnici su tužitelj i njegova djevojka našli stan na B. gdje su živjeli cijelo to vrijeme u periodu od sklapanja predugovora pa nadalje.

31. Sud je ovaj iskaz tuženice našao djelomično uvjerljivim, ali i djelomično konstruiranim radi otklanjanja odgovornosti tuženice. Naime, sud ocjenjuje vjerodostojnim dio iskaza u kojemu navodi da je isprva vjerovala tužitelju da bi mu zatim prestala vjerovati iz određenih, njoj poznatih razloga, jer joj nije govorio istinu vezano za druge životne okolnosti. Dio iskaza u kojemu navodi da od tužitelja nije tražila veću cijenu i dulji rok za iseljenje sud nije našao vjerodostojnim, naime tuženica je opširno govorila o okolnostima u kojima se nalazio i živio tužitelj u periodu nakon sklapanja predugovora te iz iskaza proizlazi da su bili u korektnim odnosima čitavo vrijeme, što je podudarno i sa iskazom tužitelja, te mu je i pomagala pronaći smještaj, što joj je prouzročilo i trošak, da bi se sve počelo mijenjati kada je tužitelj njoj "prijetio" da će je izbaciti iz njene kuće, a pri tom nije pružila nikakav opis okolnosti u kojima se to desilo, niti je navela da tužitelj nije imao nikakav povod za takvo postupanje, radi čega jedino logično što se može zaključiti je to da je došlo do narušenja povjerenja između stranaka upravo nakon postupanja tužiteljice kojoj nije odgovarao datum iseljenja predviđen "predugovorom" kao niti ranije ugovorena cijena kupoprodaje. Tuženica ničime nije dokazala da je sa tužiteljem imala i druge dogovore koje tužitelj nije poštovao da bi imala razloga smanjiti povjerenje u postupanje tužitelja. Stoga nije uvjerljiv dio iskaza tuženice da je imala opravdane razloge (zbog nepovjerenja prema tužitelju) da mu ne preda broj svog računa kako bi se isti unio u ugovor o kreditu odnosno "konačni" ugovor o kupoprodaji.

32. Tuženica je radi kupoprodaje sklopila s tužiteljem "predugovor" i na ime ispunjenja istog primila kaparu te se time obvezala na ispunjenje ugovora o kupoprodaji nekretnine i to tako da joj se kupovnina isplati sredstvima koje će tužitelj ostvariti putem kredita. Time je kao savjesna strana dvostranoobveznog ugovora bila dužna surađivati sa tužiteljem radi potpunog i urednog ispunjenja obveza i ostvarivanja prava u tom odnosu. Konkretno, bila je dužna predati tužitelju broj računa sukladno "predugovoru" kako bi se eventualno zaključio ugovor o realizaciji kupoprodajnog ugovora te kako bi se na vrijeme izmijenila odredba ugovora o kreditu prema kojoj bi se isplata kredita vršila na račun prodavateljice ukoliko je smatrala da je to presudno za realizaciju same kupoprodaje, s obzirom na to da iz iskaza svjedoka G. i Ž. proizlazi da se bez tog podatka odredba ugovora o kreditu kojom se određuje na čiji račun se isplaćuju sredstva kredita nije mogao drugačije formulirati. Tuženica je postupila upravo suprotno, te je tužitelju do zadnjeg trenutka, odnosno do tri dana prije isteka roka za isplatu kupoprodajne cijene (27. rujna 2021.) davala do znanja kako će realizirati ugovor o kupoprodaji, dok s druge strane nije dostavila potrebne podatke za realizaciju ugovora o kreditu, niti je potpisala takav ugovor kao založni vjerovnik, čime je zapravo prije roka isplate kupoprodajne cijene nekretnine odustala od ispunjenja kupoprodaje nekretnine.

33. S druge strane, tužitelj je poduzeo sve što je potrebno kako bi realizirao kupoprodaju, odnosno ishodio je odobrenje kredita iz kojeg bi platio kupovninu za kuću, dakle višekratno je odlazio u poslovnicu banke kako bi zadovoljio sve potrebno za proces odobrenja kredita, te je tuženicu pravodobno obavijestio o tom postupku i pravovremeno tražio podatak o tekućem računu tuženice radi isplate kupovnine, a koji podatak je tuženica mogla i ranije navesti, te je dokazao da je istovremeno na dan predviđen za sklapanje ugovora o kreditu i "glavnog" ugovora o kupoprodaji na tekućem računu imao iznos od 169.499,03 kn, što bi s iznosom odobrenog kredita ukupno iznosilo 975.477,03 kn odnosno oko 130.000,00 eura ovisno o primijenjenoj stopi tečaja koja je vrijedila na taj dan, odnosno dokazao je da je ishodio sve preduvjete kako bi tuženici platio ugovorenu kupovninu u roku za ispunjenje predviđen "predugovorom".

34. Tuženica prigovara da je ugovor o kreditu od 11. kolovoza 2021. suprotan "predugovoru" jer je tužitelju odobren iznos od 718.915,00 kn, što nije ukupni iznos ugovorene kupoprodajne cijene, a koji iznos se trebao isplatiti na račun tužitelja, a da isto nije izmijenjeno ni ugovorom o kreditu od 24. rujna 2021., kojim da je izmijenjen samo datum ugovora i kojim je predviđeno da se isplata sredstava kredita vrši na račun tužitelja uz ispunjavanje svih ugovorenih uvjeta i to do 31. prosinca 2021., što smatra da je dulji rok izvršenja tog ugovora nego što je predugovorom predviđeno. Međutim, tuženica ničime nije dokazala da je tužitelju dala do znanja da neće potpisati takav ugovor kao založni dužnik, već je naprotiv, iz dostavljene dokumentacije, i to prijepisa sms poruka od 27. rujna 2021., čiju autentičnost tuženica nije porekla, vidljivo da je tužitelju davala do znanja da će ugovor potpisati i da će kod potpisivanja ugovora predati broj računa za uplatu kupovnine, te da to ne predstavlja problem „jer se to samo dopiše“. Valja navesti i da je tuženicu u ovo vrijeme zastupao odvjetnik te je zasigurno bila ili morala biti upućena u to da ne davanjem informacije o broju računa na koji se mora izvršiti isplata kredita, odnosno kupoprodajne cijene, tužitelj ne može u cijelosti postupiti sukladno sklopljenom "predugovoru", uplatom sredstava kredita, a time i kupovnine na račun tuženice. Stoga navodi tuženice da je tužitelj mogao, kad bi imao kupovninu, istu položiti kod suda ili javnog bilježnika nisu opravdani s obzirom na to da je bila svjesna toga da će tužitelj kupovninu osigurati putem kredita koji nije mogao ishoditi bez da isti potpiše i tuženica kao založni dužnik, a takvo polaganje kupovnine kod suda ili javnog bilježnika, da je i bilo moguće, također ne bi bilo sukladno "predugovoru" pa je upitno da li bi i tada tuženica realizirala kupoprodaju ili bi od iste odustala. Tuženica nije dokazala niti da je uputila primjedbe na predloženi nacrt "glavnog ugovora", odnosno da se protivi davanju tabularne izjave kako je to navedeno u tom nacrtu te dijelu ugovora u kojem je predviđeno da će tužitelj uplatiti iznos kupovnine umanjen za plaćenu kaparu u iznosu od 37.000,00 kn ili da se protivi bilo kojem dijelu dostavljenog nacrta ugovora, već sve te prigovore iznosi u odgovoru na tužbu. Osim toga, tuženicu je već zastupao punomoćnik odvjetnik te je imala mogućnost ponuditi svoju verziju "glavnog" ugovora koju bi bila spremna potpisati te bi takvo postupanje ukazivalo da zaista i želi realizirati kupoprodaju. Kako iz dostavljenih dopisa tužitelju (15. lipnja 2021. i 2. rujna 2021.) i preslika sms poruka od 27. rujna 2021. proizlazi da je tuženica tužitelju davala do znanja da želi izvršiti kupoprodajni ugovor, dok istovremeno nije prigovarala sadržaju nacrta "glavnog ugovora", iako se s istime nije slagala, kako sada ističe, te u konačnici isti nije niti potpisala, zaključuje se da tuženica zapravo nije imala namjeru izvršiti "predugovor", odnosno da je od istoga odustala prije isplate kupovnine. Da nije imala namjeru realizirati kupoprodaju proizlazi i iz činjenice da je tuženica prvotno jamčila da je predmetna nekretnina njeno isključivo vlasništvo, što proizlazi iz sklopljenog "predugovora" i iskaza svjedoka G., dok je naknadno njezin suprug unio zabilježbu osobnog odnosa – postojanja braka s tuženicom, koju zabilježbu tuženica nije osporavala, već je navela da je o tome i obavijestila tužitelja, a koja zabilježba može ukazivati na to da je nekretnina zapravo bračna stečevina. Takvim postupanjem je dodatno otežala samu realizaciju kupoprodaje s obzirom na to da je time u postupak uveden i njezin suprug kao sudionik postupka, (a čemu tužitelj u postupku realizacije nije posebno prigovarao očito iz razloga što je i on u postupak uveo svoju djevojku koja je kao kupac trebala biti upisana i kao suvlasnica nekretnine) i radi čijeg neslaganja s kupoprodajom, prema navodima tuženice, na kraju nije niti došlo.

35. U pogledu navoda tužiteljice da je tužitelj suprotno čl. 306. i 307. ZOO-a u prijedlogu ugovora u dio svoje obveze želio uračunati predati iznos kapare čime bi i u slučaju raskida predugovora tuženica izgubila pravo da istu zadrži pošto bi ista tada predstavljala dio ispunjenja obveze tužitelja, valja ponoviti da su stranke sklapanjem tzv. "predugovora" zapravo sklopile ugovor o kupoprodaji, te da je člankom 305. st. 2. ZOO predviđeno da ako vjerovnik raskine ugovor (što je u konačnici tuženica i učinila) i vrati ono što je primio kao djelomično ispunjenje, on može birati između ostalih zahtjeva koji pripadaju jednoj strani kad je za neispunjenje odgovorna druga strana, odnosno u tom slučaju tužiteljica bi mogla tražiti ili ispunjenje ugovora, tražiti naknadu štete, a kaparu uračunati u naknadu ili vratiti ili se zadovoljiti primljenom kaparom. Također, člankom 303. st. 2. ZOO-a određeno je da u slučaju ispunjenja ugovora kapara se mora vratiti ili uračunati u ispunjenje obveze pa je tužitelj imao mogućnost uračunati iznos kapare u kupoprodajnu cijenu, međutim kako tuženica ovaj prigovor na nacrt ugovora nije uputila tužitelju na vrijeme, odnosno nije dokazala da je to učinila, to tužitelj nije niti mogao izmijeniti ovu odredbu sukladno traženju tuženice, dok iz njegova iskaza proizlazi da bi postupio po zahtjevu tuženice da je na tome inzistirala.

36. U pogledu navoda tuženice da je nacrtom ugovora o kreditu tužitelj htio prolongirati isplatu kredita jer je iz ugovora od 11. kolovoza 2021. proizlazilo da bi se kredit isplatio do 30. studenog 2021., odnosno prema nacrtu ugovora od 24. rujna 2021. do 31. prosinca 2021., valja navesti da je ugovorom o kreditu predviđeno u članku 5. st. 2. da se kredit koristi jednokratno najkasnije do 30. studenog 2021., a o čemu je svjedok G. naveo da je to rok kojima se klijente ograničava do kada najkasnije kredit mogu iskoristiti i to u slučaju kada nisu dostavili ili dovršili izradu potrebne dokumentacije za samu kupoprodaju te da je to krajnji rok nakon kojega banka više ne može kredit plasirati, no kada stranke imaju svu potrebnu dokumentaciju za realizaciju kupoprodaje (sklopljen "glavni" ugovor o kupoprodaji, upisano založno pravo založnog dužnika, solemniziran ugovor o kreditu, zadužnica i suglasnost o zapljeni primanja), tada se kredit po dostavi te dokumentacije odmah i isplaćuje, iz čega proizlazi da navedenom odredbom ugovora o kreditu tužitelj nije produljio rok za isplatu kupovnine, niti iz toga proizlazi da tužitelj ne bi mogao isplatiti kupovninu sredstvima kredita do zadanog roka.

37. Sukladno odredbi iz članka 3. stavka 2. sporazuma o kapari koji su stranke sklopile 10. listopada 2020. ako prodavatelj odustane od prodaje nekretnine iz bilo kojeg razloga prije isplate kupoprodajne cijene nekretnine kupca odnosno njegovog kreditora u ugovorenom roku, kupac ima pravo raskinuti taj sporazum i zaključeni predugovor o kupoprodaji nekretnine, a prodavatelj mu je obvezan isplatiti dvostruki iznos primljene kapare kao iznos svoje odustatnine od prodaje nekretnine i to najkasnije u roku od tri dana od dana kada kupac dostavi raskid predugovora o kupoprodaji nekretnine i raskid ovog sporazuma prodavatelju. S obzirom na to da je postupku utvrđeno da je tuženica odustala od prodaje nekretnine prije isplate kupoprodajne cijene, to je dužna tužitelju platiti dvostruki iznos kapare od 75.000,00 kn.

38. Sukladno odredbi iz članka 304. stavak 2. ZOO-a ako je za neispunjenje ugovora odgovorna strana koja je primila kaparu, druga strana može, po svojem izboru zahtijevati ispunjenje ugovora, ako je to još moguće, ili tražiti naknadu štete i vraćanje kapare, ili tražiti vraćanje dvostruke kapare. S obzirom na to da je sud utvrdio da je za neispunjenje ugovora o kupoprodaji odgovorna tuženica, dakle strana koja je primila kaparu, a tužitelj traži vraćanje dvostruke kapare, nije osnovan zahtjev tužitelja i za naknadu štete. Vezano za zahtjev tužitelja za naknadu štete valja reći da tužitelj nije niti dokazao visinu nastale štete koja se, kako navodi sastojala od putnih troškova radi odlazaka u poslovnicu banke radi odobravanja kredita, s obzirom na to da ničime nije dokazao koliko puta je bio u poslovnici, od kuda je putovao, te koliko je trošio na hranu, već je jedino dostavio ispostavljeni račun odvjetnika za obavljenu uslugu sastava ugovora o kupoprodaji koji mu je podmirio. S obzirom na to da prema citiranoj odredbi ZOO-a tužitelj nema pravo tražiti i naknadu štete, u tom dijelu je zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan. 39. Sukladno odredbi iz članka 29. stavak 1. ZOO-a tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana kada je iznos dvostruke kapare dospio na naplatu, a to je sukladno sporazumu o kapari od 10. listopada 2021. u roku od tri dana od dana kada kupac dostavi raskid predugovora o kupoprodaji nekretnine i raskid ovog sporazuma prodavatelju. Kako tužitelj takav raskid nije dostavio tužitelju nego je podnio tužbu radi isplate dvostruke kapare i naknade štete, u konkretnom slučaju se ne može primijeniti odredba sporazuma o dospjelosti potraživanja. Odredbom članka 183. st. 1. ZOO-a propisano je da dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje, a stavkom 2. istog čl. propisano je da ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u zakašnjenje kad ga vjerovnik pozove da ispuni obvezu, usmeno ili pisano, izvansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čiji je cilj da se postigne ispunjenje obveze. Stoga se ovdje primjenjuju upravo citirane odredbe te je tuženica došla u zakašnjenje kad je primila tužbu tužitelja, a s obzirom na to da je tužba tuženici dostavljena 12. listopada 2021., tužitelj ima pravo potraživati zateznu kamatu na iznos dvostruke kapare od 75.000,00 kn od 13. listopada 2021., stoga je odbijen dio tužbenog zahtjeva za naplatom zatezne kamate na iznos od 37.000,00 kn od 11. listopada 2020., a na iznos od 37.500,00 kn od 30. rujna 2021. do 12. listopada 2021., kao neosnovan. Visinu stope zatezne kamate sud temelji na odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a.

40. Troškove postupka sud je dosudio na temelju članka 154. stavka 2. ZPP-a. Kako je tužitelj u sporu uspio sa tužbenim zahtjevom u iznosu od 75.000,00 kn, što u odnosu na zahtijevani iznos od 90.487,50 kn čini 82,88 % uspjeha, dok je preostali dio zahtjeva odbijen, taj dio predstavlja uspjeh tuženice, izraženo postotkom tuženica je, dakle uspjela u sporu 17,12 %. Kada se od tog postotka uspjeha tužitelja oduzme uspjeh tuženice preostaje iznos od 65,76 %. Tužitelj je zatražio trošak postupka u iznosu od 10.010,00 kn. Tužitelju je priznat trošak zastupanja za sastav tužbe sukladno tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – u daljnjem tekstu: Tarifa) u iznosu od 1.000,00 kn, te za zastupanje na ročištima 1. ožujka 2022., 25. ožujka 2022. i 12. svibnja 2022. sukladno tbr. 9 točka 1. tarife iznos od 1.000,00 kn za svako ročište. Priznati iznosi se uvećavaju za iznos PDV-a po stopi od 25% u iznosu od 1.000,00 kn

. Priznat je i trošak sudske pristojbe na tužbu, ali ne u zatraženom iznosu od 1.255,00 kn, već u iznosu od 941,15 kn sukladno vrijednosti predmeta spora u iznosu od 90.487,00 kn te tbr. 1. st. 1. Tarife sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19) i čl. 7. st. 1. ZOSP. Naime, s obzirom da tužitelj ima punomoćnika odvjetnika koji je sukladno čl. 106.a st. 5. ZPP dužan podneske podnositi u elektroničkom obliku te je tužba i podnesena u tom obliku, tužitelj je mogao platiti pristojbu u trenutku podnošenja tužbe te bi u tom slučaju sukladno čl. 7. st. 1. ZOSP bio dužan platiti samo polovicu propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom. Stoga trošak sudske pristojbe na tužbu upravo u visini polovice propisanog iznosa sud ocjenjuje troškom potrebnim za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP, a ne i eventualno naknadno uplaćeni puni iznos pristojbe s obzirom da je tužitelj, sukladno ovdje navedenom, imao mogućnost ovaj iznos pristojbe podmiriti u polovici propisane visine. Priznat je i zatraženi trošak sudske pristojbe na ovu presudu u zatraženom iznosu od 1.255,00 kn sukladno tbr. 2. st. 2. Tarife sudskih pristojbi. Sud nije priznao zatraženi trošak sastava podnesaka od 26. listopada 2021. kojim se očituje na odgovor na tužbu, kao ni trošak sastava podnesak od 1. ožujka 2022. budući da je izneseni sadržaj podnesaka tužitelj mogao navesti već u tužbi, odnosno na ročištu za koja zastupanja mu je trošak priznat u cijelosti. Dakle ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 7.196,15 kn, a 65,76 % tog troška iznosi 4.732,18 kn, koliko je tuženica dužna platiti tužitelju na ime naknade troškova parničnog postupka.

41. Sud je dosudio tuženici trošak sastava odgovora na prijedlog za donošenje privremene mjere tužitelja sukladno članku 14. st. 5. OZ-a prema kojemu je predlagatelj osiguranja dužan protivniku osiguranja naknaditi troškove koje mu je neosnovano prouzročio pa s obzirom na to da je tužitelj prijedlog za donošenje privremene mjere povukao, a prijedlogom je izazvao trošak sastava odgovora na taj prijedlog, osnovan je zahtjev tuženice za dosudom tog troška. Trošak je dosuđen primjenom tbr. 11. toč. 1. Tarife u vezi s tbr. 42 Tarife u zahtijevanom iznosu od 1.250,00 kn te je isplata naložena tužitelju u točci II. izreke rješenja.

U Varaždinu 3. lipnja 2022.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno, predaje se ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelj po punomoćniku M. R., odvjetniku iz V.

2. Tuženica po punomoćnicima odvjetnicima O. d. K., H. i V. j.t.d. iz V.