Poslovni broj: P-13/2022

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sucu Tomislavu Bagi, u pravnoj stvari tužitelja A. K. iz S. N., E. str. 52., 95444 B., zastupanog po punomoćnicima iz O. d. B. i p. j.t.d. Z., protiv tuženika: 1. U. F. i 2. K. E., oboje iz SR N., E. str. 52., 95444 B., zastupanih po punomoćnici J. Ć. G., odvjetnici u S., T. h. b. z. 3a, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 21. travnja 2022., u nazočnosti stranaka i punomoćnika, na ročištu određenom radi objave presude, 02. lipnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Dužni su tuženici solidarno isplatiti tužitelju na ime izgubljene zarade iznos od 270.800 EUR s kamata po stopi koja se odredjuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih nefinancijskim trgovačkim društvima na razdoblje dulje od godine dana izračunate za referentno razdoblje koje pretodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i tekućoj na iznos od 24.750 EUR od 01.01.2014. godine, na iznos od 89.150 EUR od 01.01.2015. godine, na iznos od 89.150 od 01.01.2016. godine i na iznos od 67.750 EUR od 01.01.2017. godine pa do isplate i naknaditi mu parnični trošak s kamatom koja se odredjuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih nefinancijskim društvima na razdoblje dulje od godine dana izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i tekućoj od presudjenja pa do isplate.“

II Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženicima trošak ovog postupka u iznosu od 243.970,62 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, koja teče od presuđenja pa do isplate, u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška postupka preko određenog iznosa od 243.970,62 kuna, a do zatraženog iznosa od 362.197,50 kuna.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je sa svojom bivšom izvanbračnom partnericom S. G. sklopio ugovor o utvrđenju i diobi izvanbračne stečevine kojim ugovorom je stekao pravo vlasništva na nekretnini sagrađenoj na čest. zem. 5390/3 k.o. Soline. Tužitelj i njegova bivša izvanbračna supruga usmeno su se dogovorili s tuženicima da oni dovrše gradnju kuće sagrađene na navedenoj čestici, a zauzvrat da istu mogu koristiti za sebe ili u komercijalne svrhe, dvije-tri godine. Radovi su trebali biti završeni do polovine rujna 2013., a tuženici su kuću nastavili nesmetano koristiti sve do razvrgnuća suvlasničke zajednice izvanbračne stečevine između tužitelja i S. G.. Tuženik pod 1) je protiv tužitelja u N. pokrenuo postupak za naplatu iznosa ulaganja u spornu kuću i u ovršnom postupku dobio pravomoćnu sudsku odluku na iznos od 204.495,80 EUR. Tužitelj je imao namjeru spornu nekretninu koristiti isključivo u komercijalne svrhe, iznajmljivanjem turistima. Zbog toga što su tuženici koristili besplatno navedenu kuću najmanje tri godine, odnosno od početka 2013., kad je ista mogla biti privedena namjeni, pa do polovine rujna 2016., a svoja potraživanja za ulaganje u kuću ostvarili na sudu u N., tužitelj trpi gubitak zarade u vidu materijalne štete pa podnosi tužbu i predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev koji je ispravljen 24. svibnja 2018.

2. U odgovoru na tužbu tuženici su naveli kako u cijelosti osporavaju osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Tužitelj u vrijeme dogovora o dovršetku gradnje kuće nije bio vlasnik te nekretnine niti se s tuženicima oko Uskrsa 2013. dogovorio da će se gradnja dovršiti do polovine rujna 2013. To faktički ne bi bilo moguće jer se od polovice lipnja do polovine rujna vrijedi zabrana izvođenja građevinskih radova. Dogovor stranaka je bio da tuženici financiraju dovršetak gradnje te da s vlasnikom sklope kupoprodajni ugovor kako bi stekli pravo vlasništva nekretnine. Kuću nisu namjeravali iznajmljivati već koristiti za odmor. Do kašnjenja s početkom gradnje je došlo zbog spora tužitelja s izvođačem vezano za njegova ranija nepodmirena dugovanja prema građevinaru. Kuća je kompletno završena i namještena početkom 2015. s tim da je podrum završen u travnju 2016., nakon čega se u nju uselio tužitelj, a od sredine 2015. i njegova životna partnerica A. J. i to sve bez prethodnog odobrenja tuženika. Netočno je da je tužitelj stanovao u susjednoj kući jer ista nije bila dovršena i useljiva do rujna 2016. nego je predstavljala gradilište. Tužitelj u utuženom razdoblju prema redovnom toku stvari ne bi mogao zarađivati iznajmljivanjem kuće sagrađene na predmetnoj čestici. Predlažu odbiti tužbeni zahtjev.

3. Sud je u postupku izveo dokaz uvidom u zahtjev U. F. protiv A. K. podnesen Zemaljskom sudu u B., SR N., uz prijevod na hrvatski jezik ( l.s. 4 -25), ugovor o utvrđenju i diobi izvanbračne stečevine ( l.s. 26 – 28), prepisku stranaka ( l.s. 44-69), fotografije kuće ( l.s. 42, 75), račune ( l.s. 76,77), podatke turističke agencije ( l.s. 152-154), oglase ( l.s. 158-161), održao uviđaj uz sudjelovanje građevinskog vještaka ( l.s. 114, 129-131, 133-141), saslušao svjedoke A. R., A. G., D. B., Z. J., A. J., B. B. i stranke ( l.s. 81 – 84, 87-90 i dalje). Tužitelj je odustao od prijedloga za saslušanjem A. J.. Tuženici su odustali od prijedloga za saslušanjem svjedoka S. E. i M. L.. Sud je odbio prijedlog tužitelja za daljnjom pribavom podataka od turističkih agencija jer je taj prijedlog postao bespredmetan nakon što je u postupku utvrđeno da tužitelj nije dokazao da je između stranaka postojao dogovor koji je opisan u tužbi. Iz istog razloga sud nije izveo dokaz financijskim vještačenjem. Sud je odustao od saslušanja ostalih svjedoka koje su tuženici predložili s obzirom da isti nisu uplatili iznos koji ih je sud pozvao za potrebe prijevoda sudskog poziva, sukladno čl. 153. st.1. i 3. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, u daljnjem tekstu: ZPP). Te svjedoke sud nije saslušavao putem zamoljenog suda s obzirom da bi takvo saslušavanje prouzrokovalo veće troškove od onih koji bi nastali dolaskom tih svjedoka pred ovaj sud, a imajući u vidu čl. 10. i 18. Uredbe Vijeća ( EZ) br. 1206/2001 od 28. svibnja 2001. o suradnji između sudova država članica u podruju izvođenja dokaza u građanskim i trgovačkim predmetima i činjenice da su predloženi svjedoci iz tri države ( Š., N., P.).

4. Sud je odbio prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženika s obzirom da je člankom 4. st. 3. Uredba (EZ) br. 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze ( „Rim II” ) propisano da ako je iz svih okolnosti slučaja jasno da je protupravno postupanje očito jače povezano s državom različitom od one iz stavaka 1. i 2. tog članka, primjenjuju se propisi te druge države. Očito se jača veza s drugom državom može temeljiti posebno na prethodno postojećem odnosu između stranaka, kao što je primjerice ugovor, koji je u uskoj vezi s tim protupravnim postupanjem. Slično je propisano i u članku 10. st. 4. navedene uredbe dok čl. 4. st. 1. toč. C. Uredbe (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) propisuje da u mjeri u kojoj pravo koje je mjerodavno za ugovor nije odabrano u skladu s člankom 3. ugovor koji se odnosi na stvarno pravo na nekretninama odnosno na pravo najma ili zakupa nekretnina podliježe pravu države u kojoj se nekretnina nalazi. Sve navedeno imajući u vidu da su stranke dogovor imale oko nekretnine na području R. H., u vezi s tom nekretninom dogovarale radove, isplatu, korištenje, eventualnu kupoprodaju, a i same su u spornom razdoblju ( od 2013. do rujna 2016.) značajan dio vremena boravile upravo na području RH. Navedeno je u skladu s čl. 58. ZPP-a i čl. 21. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ( Narodne novine broj 53/91, 88/01) koji je u spornom razdoblju bio na snazi.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Prema čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, u daljnjem tekstu: ZOO) kad je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe. Osnovanost tužbenog zahtjeva vlasnika za naknadu za upotrebu i korištenje nekretnine od treće osobe ocjenjuje se primjenom odredbe čl. 164. i čl. 165. ZVDSP-a. ( Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-2146/10 od 11. prosinca 2013.). Prema čl. 164. st.1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ( Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, u daljnjem tekstu: ZVDSP) pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno.

7. Iz izvedenih dokaza ne proizlazi da su stranke postigle dogovor kakav je opisan u tužbi. To ne iskazuju ni svjedoci koje je tužitelj predložio saslušati. Tako svjedok A. R. iskazuje kako mu ništa nije poznato o odnosima između stranaka, ne poznaje S. G., nije mu ništa poznato o tome da bi tužitelj zapao u nekakve poteškoće glede gradnje kuća. Naveo je da su tuženici dolazili u "bijelu" kuću, boravili tu koliko su htjeli, ali svjedok nije stekao nikakav dojam i mišljenje o tome čije bi vlasništvo ta bijela kuća bila. Svjedok A. G. je iskazao da ne može reći da poznaje tuženike, poznato mu je da su dolazili u jednu od kuće u S., ali kako oni pričaju njemačkim jezikom, svjedok s njima ne razgovara, samo se pozdrave u prolazu. Svjedok ne zna čije su to kuće, ne zna je li tužitelj to bilo s kim mijenjao, prodavao ili bilo što. Nije čuo da bi tužitelj zapao u bilo kakve financijske poteškoće za vrijeme gradnje kuće koju su koristili tuženici, nije znao tko je nadzirao i koordinirao radove oko dovršetka kuće. Svjedok ne poznaje S. G., a kuća koju su koristili tuženici se nije nikada iznajmljivala turistima. Svjedok D. B. je iskazao da je tuženik pod 1) predmetnu kuću uređivao, dolazio u tu kuću, koristio je, povremeno bi u njoj boravio, ali svjedok ne zna čije je vlasništvo ta kuća. Tuženik pod 1) da je vodio i koordinirao radove na predmetnoj kući i dovodio je svoje majstore. Poznato mu je da je tuženik pod 1) govorio kako tu kuću uređuje za sebe i imao je dojam da je tuženik tu kuću uređivao za sebe. U to vrijeme tužitelj nije iznajmljivao nikakvu kuću. Ni taj svjedok ne poznaje S. G.. Ni ostali svjedoci nisu imali saznanja o bilo kakvom dogovoru ili poslovnom odnosu između stranaka. Tako svjedokinja Z. J. iskazuje kako joj nije poznato ništa o bilo kakvom eventualnom poslu između stranaka, bilo kakvoj gradnji kuće ili bilo što slično. Nije znala je li tuženik pod 1) trebao kupiti bilo koju kuću koju je izgradio tužitelj. U vrijeme dok su kuće bile u roh-bau fazi, tužitelj da kuće nije iznajmljivao. Svjedok A. J. je iskazao da mu nije poznato ništa o bilo kakvom poslovnom ili sličnom dogovoru između stranaka oko bilo kakve kuće, izgradnje, dogradnje i slično. Nije svjedoku poznato za vrijeme kad je izgradnja došla do roh-bau faze da je tuženik pod 1) trebao uzeti, odnosno preuzeti jednu od tih kuća. Svjedoku je, po priči, poznato da je tuženik pod 1) dolazio u te dvije kuće, svjedok ga je viđao u S.. Svjedok ne zna je li tužitelj ikada iznajmljivao kuće u S.. Svjedok B. ( B.) B. je iskazao da ne zna tko je sve organizirao i financirao izgradnju tih kuća, ne zna ništa o eventualnim dogovorima između stranaka oko gradnje bilo koje kuće, ne zna što su oni eventualno dogovorili oko toga, jednom ga je tuženik pod 1) pitao da njemu nešto svjedok napravi oko okolnih zidova i bazena, ali u konačnici s njim nije ništa dogovorio oko bilo kojeg posla. I tužitelj u iskazu navodi kako u predmetnom razdoblju od 2013. do 2016. nije iznajmljivao ni jednu kuću niti po toj osnovi ostvarivao prihode, kao i da se njegova tadašnja izvanbračna partnerica S. G. nije bavila iznajmljivanjem nekretnina, pa nije jasno temeljem čega tužitelj tvrdi da je upravo za kuću koju su uređivali tuženici imao takve planove u spornom razdoblju. Tužitelj bi, naime, od tuženika mogao potraživati naknadu koristi koju bi ostvario iznajmljivanjem samo ako dokaže da bi upravo na taj način ostvarivao prihod ( VSRH, Rev-948/89 od 14. prosinca 1989.). Tužitelj je dijelom proturječno iskazivao s obzirom da je naveo kako su tuženici "za nekih par mjeseci" uspjeli dovršiti i urediti kuću i to da je "išlo vrlo brzo" dok u tužbi, odnosno podnesku zaprimljenom 20. ožujka 2018., tvrdi da su tuženici zakasnili i namjerno ili nenamjerno odugovlačili sa završetkom poslova. Konačno, doista se ne nalazi pravno ni životno logično da bi tuženici pristali izvršiti značajna ulaganja u kuću samo iz razloga da bi istu mogli koristiti dvije ili tri godine, a bez eventualne mogućnosti otkupa, odnosno stjecanja prava vlasništva, uz kupoprodajnu cijenu koja bi se odredila sukladno uloženom. Nije sporno da u trenutku poduzimanja radova, odnosno dogovaranja stranaka ( od 2013. do rujna 2016.) tužitelj nije bio vlasnik navedene nekretnine i nije ishodio upis prava vlasništva u svoju korist. Naime, ugovor o utvrđenju i diobi izvanbračne stečevine sa S. O. ( ranije G.) tužitelj je sklopio tek 12. rujna 2016. Ako je stjecanje prava vlasništva sa S. G. bilo nesporno u trenutku dogovora koje je tužitelj imao s tuženicima onda se ne nalazi razloga da tužitelj i ranije ( s obzirom da je izvanbračna zajednica sa S. G. prestala u jesen 2014.) nije ishodio potreban upis u zemljišne knjige u svoju korist, čak i da je s tuženicima dogovoreno samo korištenje predmetne nekretnine, a ne i kupoprodaja. Ovo zbog činjenice da je takav dogovor ( o ulaganju u kuću, poduzetim radovima i korištenju iste) mogao biti postignut samo s vlasnikom nekretnine. Nije uvjerljiv tužitelj u dijelu iskaza u kojem tvrdi da "nema pojma" koliko su tuženici investirali u dovršenje gradnje i opremanje kuće na koji su iznos tuženici ishodili presudu za to ulaganje s obzirom da je u iskazu naveo kako je ulaganje tuženika prebijeno s korištenjem kuće što znači da bi, barem okvirno, tužitelj trebao znati vrijednost uloženih radova. Ovo stoga što nesporno iz komunikacije elektroničkom poštom proizlazi da je tužitelj s tuženicima razmjenjivao informacije oko potrebnih radova uz cijenu istih, troškove i dugovanja ( l.s. 47 – 58, 66-69), a koju komunikaciju tužitelj nije osporio. Tužitelj nije predložio saslušanje S. G. ( pa sud taj dokaz nije mogao izvesti) iako je tvrdio da je dogovor opisan u tužbi s tuženicima postigla i ta osoba, a ne samo tužitelj. Isto tako sud je po prijedlogu tužitelja podatke o mogućem iznajmljivanju kuće i cijeni na godišnjoj razini zatražio od agencije A. t. a. S., da bi tužitelj kasnije tvrdio kako ta agencija, koju je sam predložio, vrlo malo ili nikako ne iznajmljuje "vile kao što je tužiteljeva".

8. Činjenica da je tuženik pod 1) prema tužitelju eventualno ishodio sudsku odluku ( pred njemačkim sudom) u odnosu na potraživanje od 204.495,80 eura ne dokazuje da su stranke imale dogovor koji navodi tužitelj. Stranke predmetnu odluku Zemaljskog suda u B. nisu dostavljale već je tužitelj dostavio jedino zahtjev koji je tom sudu podnio punomoćnik ovdje tuženika pod 1). Istim zahtjevom je predloženo donijeti rješenje kojim se prigovor A. K. protiv rješenja o ovrsi suda M. C. od 30. prosinca 2016. odbacuje kao nedopušten i da to rješenje o ovrsi ostaje na snazi. Stranke nisu dostavile ni odluku suda M. C. od 30. prosinca 2016. pa ovaj sud nije bio u mogućnosti utvrditi što se tom odlukom određuje i je li prihvaćen zahtjev U. F. pred Zemaljskim sudom u B.. Isto ne proizlazi ni iz provedenog građevinskog vještačenja s obzirom da je tim vještačenjem utvrđeno da je za provedbu predmetnih radova na kući potrebno vrijeme od tri mjeseca po 23 radna dana, a svaki radni dan po osam sati. Međutim, kako niti iz jednog dokaza ne proizlazi da su stranke imale dogovor kakav je opisan u tužbi onda nije od značaja ni to koliko vremena je potrebno za izvršenje opisanih radova kao ni to koliko su vremena tuženici koristili tu kuću i je li istu koristio i tužitelj. Tužitelj, naime, nije dokazao da su stranke dogovorile u kojem će roku tuženici izvršiti predmetne radove i da će nakon tih radova ( i zbog poduzetih radova) određeno vrijeme koristiti kuću.

9. Tužitelj je morao, temeljem čl. 219. st. 1. ZPP-a, dokazati činjenicu da su stranke postigle dogovor o tome da tuženici izvrše određena ulaganja u predmetnu nekretninu i da na temelju tih ulaganja imaju pravo određeno vrijeme ( 2-3 godine) koristiti tu nekretninu za svoje potrebe. Tužitelj navedeno nije dokazao, sukladno odredbama ZOO-a i ZVDSP-a, pa je sud donio odluku i na temelju čl. 221 a. ZPP-a ( ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja).

10. Sud je o prijedlogu ili tužbenom zahtjevu vezan člankom 2. ZPP-a i nije sam mogao izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile ( sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3411/13 od 06. veljače 2014. godine). Člankom 7. st. 1. ZPP propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud u pravilu nije ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele, niti izvesti dokaze koje one nisu predložile (sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3152/14 od 27. veljače 2015. godine). Prema čl. 219. st. 2. ZPP-a sud može tijekom postupka, kad ocijeni da je to svrsishodno za pravilno rješenje spora, upozoriti stranke na njihovu dužnost iz stavka 1. toga članka, a osobito na potrebu iznošenja odlučnih činjenica i predlaganja određenih dokaza te iznijeti razloge zbog kojih smatra da je to potrebno. Sukladno čl. 219. st. 2. ZPP-a ne postoji obveza suda upozoriti stranke na njihovu dužnost da iznose činjenice i dokaze na kojima temelje svoj zahtjev ili kojima pobijaju navode i dokaze protivnika ( prema stavu izraženom u odluci VSRH poslovni broj Rev x-148/10). Sud odlučuje samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica ( prema čl. 220. st. 3. ZPP-a i sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Splitu Gžo-429/11 od 01. ožujka 2012. i Gž- 2478/2018 od 22. travnja 2020.– „Sud ne samo da nije dužan, nego ne smije po službenoj dužnosti utvrđivati, postoje li još koje (neke) činjenice, koje bi možda bile pravno značajne za odlučivanje o istaknutom tužbenom zahtjevu, niti smije izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile (osim u slučaju kada posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati – članak 7. stavak 2. ZPP).“). Sud nije ovlašten ni dužan izvesti dokaze koje stranke nisu predložile.( VSRH Rev 132/10 od 5. siječnja 2012.).

11. O trošku je odlučeno temeljem čl. 154. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 142/12, 103/2014, 118/2014 i 107/2015) i to za sastav odgovora na tužba vrijednost od 2018 bodova ( Tbr. 7.1.), zastupanje na ročištima od 24. svibnja 2018., 20. rujna 2018., 27. studenog 2018., 25. travnja 2019., 04. srpnja 2019. i 21. travnja 2022. vrijednost od po 2018 bodova ( Tbr. 9.1.), 10. travnja 2018. vrijednost od 1009 bodova ( Tbr. 9.2.), 23. veljače 2022. vrijednost od 504,5 bodova ( Tbr. 9.5.), podnesak zaprimljen 20. rujna 2019. vrijednost od 2018 bodova ( Tbr. 8.1.), što uz uvećanje od 10% ( Tbr. 36.) i PDV, te trošak prijevoda prema priloženim računima ( 1.180,00 kuna) ukupno iznosi 243.970,62 kuna. Odbijen je zahtjev za sastav ostalih podnesaka jer se sadržaj istih mogao iznijeti na ročištima na kojima su tuženici pribivali, a istima nije bilo naloženo bilo kakvo očitovanje tim podnescima ( u suprotnom bi se za istu radnju praktički odobravao trošak dva puta). Za ročište od 10. travnja 2018. priznat je trošak prema Tbr. 9.2. jer se raspravljalo samo o procesnim pitanjima. Za odgođeno ročište od 23. veljače 2022. priznat je trošak prema Tbr. 9.5., a ne prema pogrešno zatraženom Tbr. 9.1. jer se na istom ročištu nije raspravljalo o glavnoj stvari. Odbijen je zahtjev za plaćeni predujam od 06. lipnja 2019. za prijevod jer je određeno taj trošak vratiti uplatitelju s obzirom isti nije iskorišten za naknadu troška svjedocima.

U Zadru, 02. lipnja 2022.

S u d a c

Tomislav Bago, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA

1. Tužitelju po punomoćnicima.

2. Tuženicima po punomoćnici.