Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 9 Gž-1401/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, te Tatjane Ledinšćak-Babić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i suca Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. E. iz S. OIB:... zastupanog po punomoćniku A. B., odvjetniku iz B. na M., protiv tuženice R. H., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko-upravni odjel, OIB:... radi utvrđenja prava vlasništva, povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1978/2020-16 od 1. rujna 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 2. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se žalba tuženice, preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1978/2020-16 od 1. rujna 2021. u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I. i II. izreke i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je tužitelj stekao vlasništvo na djelu čkbr. 1034/4 k.o. T. koji dio je na skici sudskog očevida od dana 15. rujna 2017., a koju skicu izradio stalni sudski vještak za geodeziju T. Č., označen točkama B-C-D-E-B, a koja je skica sudskog očevida od dana 15. rujna 2017. sastavni dio presude, što je tuženica dužna priznati i trpjeti.

Nalaže se tužitelju da naknadi tuženici parnični trošak u iznosu od 4.500,00 kn u roku od 15 dana.

II. U nepobijanom odbijajućem dijelu pod točkom III. izreke navedena presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke utvrđeno je da je tužitelj stekao vlasništvo dijela nekretnine opisane u izreci, a što je tuženica dužna priznati i trpjeti dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženici da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 9.087,50 kn. Ujedno je pod točkom III. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog a do zatraženog iznosa.

2. Pravodobno podnesenom žalbom navedenu presudu u odnosu na točke I. i II. izreke pobija tuženica iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud istu uvaži, prvostupanjsku presudu preinači uz obvezu naknade parničnog troška tuženici, odnosno podredno da istu ukine i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbene navode.

4. Žalba tuženice je osnovana.

5. Predmet tužbenog zahtjeva je utvrđenje da je tužitelj stekao vlasništvo na dijelu čkbr. 1034/4 k.o. T. koji je na skici sudskog očevida od 15. rujna 2017. označen točkama B-C-D-E-B, a što da je tuženica dužna priznati i trpjeti.

6. S obzirom na činjenični supstrat tužbe u kojem tužitelj navodi da se osobno i putem svojih prednika nalazi u posjedu predmetne nekretnine od 1964., iz čega slijedi da se tužitelj poziva na stjecanje prava vlasništva dosjelošću, prvostupanjski sud smatra, utvrđujući da je sporna nekretnina u zemljišnim knjigama bila upisana kao općenarodna imovina, a da je tuženica upisana kao vlasnica od 2009., da u odnosu na osnovanost tužbenog zahtjeva valja primijeniti pravno shvaćanje izraženo u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-291/14 od 17. travnja 2018., Rev-158/17-2 od 7. svibnja 2019. i Rev-388/17-2 od 14. srpnja 2020.

7. Stoga prvostupanjski sud na temelju utvrđenog činjeničnog stanja zaključuje da je tužitelj osobno i putem svojih prednika oca K. i P. zadruge N. Z., imajući u vidu rok dosjelosti od 40 godina, sukladno odredbi čl. 159. i čl. 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09) i navedenog stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske u svezi računanja vremena kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, utuženu nekretninu stekao dosjelošću, slijedom čega je tužbeni zahtjev usvojen kao osnovan.

8. U žalbi tuženica ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje: ZPP), smatrajući da je obrazloženje pobijane presude i zauzeto stajalište prvostupanjskog suda nerazumljivo i proturječno, s obzirom da sud pogrešno zaključuje da je sukladno čl. 159. i čl. 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima tužitelj na predmetnoj nekretnini stekao vlasništvo dosjelošću. Tvrdi da se prvostupanjski sud u obrazloženju presude poziva na presude Europskog suda za ljudska prava (Trgo protiv Hrvatske, Jakelić protiv Hrvatske, Radomilija i dr. protiv Hrvatske i Gashi protiv Hrvatske), gdje se radi o predmetima potpuno drugačije činjenične i pravne osnove, a da se u ovom predmetu nikako ne može tvrditi da se u rok za stjecanje dosjelošću računa i posjedovanje predmetne nekretnine u razdoblju od 1964.

9. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima, a i primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi ista imala bilo kakvih nedostataka i manjkavosti zbog kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati pravilnost i zakonitost iste, a kako su razlozi o odlučnim činjenicama jasno određeni, te bez proturječja sa stanjem spisa, nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Osim toga ispitivanjem pobijane presude nije uočena ni jedna druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

10. Međutim, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

11. Naime, kako tužitelj u tužbi, a i tijekom postupka tvrdi da je u mirnom i nesmetanom posjedu sporne nekretnine sam i preko svojih pravnih prednika od 1964., a nije sporno da je navedena nekretnina vlasništvo Republike Hrvatske, te da je bila društveno vlasništvo na dan 8. listopada 1991., za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja valja primijeniti odredbu čl. 159. st. 4. u svezi sa st. 2. i 3. istog čl. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZV).

12. Kod toga je potrebno ukazati da su se do stupanja na snagu Zakona o vlasničkopravnim odnosima od 1. rujna 1980. primjenjivala pravila bivšeg OGZ-a pod pretpostavkom da nisu suprotna Ustavu i zakonima FNRJ/SFRJ i njenih federalnih jedinica po kojem se pravo vlasništva dosjelošću moglo steći protekom vremena od 40 godina (§ 1472. OGZ-a). Nakon toga čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima koji je stupio na snagu 01. rujna 1980. bila je propisana zabrana stjecanja prava vlasništva nad imovinom u društvenom vlasništvu, koji članak je stavljen izvan snage čl. 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj: 54/91) koji je stupio na snagu 08. listopada 1991. Nadalje, Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koji je stupio na snagu 01. siječnja 1997. u čl. 388. st. 4. propisivao je da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 08. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja prije tog dana, da bi Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj: U-I-58/1997, U-I- 235/1997 i dr. od 17. studenog 1999. (objavljeno u „Narodnim novinama“ broj: 137/99) stavio izvan snage navedenu izvornu odredbu čl. 388. st. 4. ZV-a. Ta je odredba izmijenjena Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 114/01) koji je stupio na snagu 19. prosinca 2001. pa je odredbom čl. 2. određeno da se na nekretnine koje su na dan 08. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu ne računa i vrijeme prije toga dana. Takva odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske štitila je prava trećih osoba koje bi pravo na vlasništvo nekretnina koje su tada bile u društvenom vlasništvu ostvarile na temelju drugih zakona i čija prava bi bila ugrožena kada bi se dosjelošću moglo steći pravo vlasništva na nekretninama koje su tada bile u društvenom vlasništvu, ali ta odredba ne štiti prava Republike Hrvatske u vlasničkim sporovima protiv nje, kada ne postoje prava trećih osoba jer se tuženica ne može pozivati na neustavnost odredbi ZV-a koje je sama prouzročila.

13. Kako je posjed tužitelja koji teče od 1964. kada je P. zadruga N. Z. kao pravni prednik tužitelja stupila u posjed sporne nekretnine pošten, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću tužitelju je kao poštenom posjedniku potrebno posjedovanje u trajanju od 40 godina, a koje trajanje nije isteklo do 17. studenog 1999. kada je Ustavni sud Republike Hrvatske stavio izvan snage izvornu odredbu čl. 388. st. 4. ZV-a.

14. Isto tako, kada bi se od trenutka stupanja u posjed tužitelja sporne nekretnine 1990., kada je realizirana navedena zamjena, posjed tužitelja smatrao zakonitim, istinitim i poštenim, i u toj pravnoj situaciji od 1990. do 1999. nije proteklo propisanih 20 godina potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u vlasništvu tuženice, slijedom čega je pogrešno prvostupanjski sud odlučio kad je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje i trpljenje upisa ocijenio osnovanim.

15. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a prihvaćanjem žalbe tuženice preinačiti pobijanu presudu pod točkom I. izreke i odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

16. Nadalje, kako je sud preinačio prvostupanjsku presudu valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti i o troškovima postupka.

16.1. Tako je tuženici valjalo priznati trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 750,00 kn temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12,103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa) , te trošak pristupa na ročišta 13. veljače 2017., 27. ožujka 2017., 1. veljače 2018., 12. siječnja 2021. i 8. srpnja 2021. temeljem Tbr. 9. toč. 1. Tarife, za svako ročište po 750,00 kn, što ukupno iznosi 4.500,00 kn, pa je valjalo primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a prihvaćanjem žalbe tuženice preinačiti odluku o troškovima postupka pod točkom II. izreke i naložiti tužitelju da tuženici naknadi naznačeni trošak.

14. U nepobijanom odbijajućem dijelu pod točkom III. izreke navedena presuda ostaje neizmijenjena.

U Varaždinu 2. lipnja 2022.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun v.r.