Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž-1283/2021-3

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Borisa Mimice kao predsjednika vijeća, Andree Boras-Ivanišević kao članice vijeća i suca izvjestitelja te Denis Pancirov Parcen kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. R. d.o.o. iz S., (OIB: ...), zastupanog po punomoćnici S. M. B., odvjetnici iz S., protiv tuženice A. - R. L. - Č. iz Z., zastupane po punomoćniku J. B., odvjetniku iz Z., radi predaje posjeda drvarnice i zabrane uznemiravanja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pst-1297/2014 od 12. lipnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 2. lipnja 2022.

p r e s u d i o  je

Djelomično se prihvaća žalba tužene te preinačava presuda Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Pst-1297/14 od 12. lipnja 2015. godine i sudi: "I. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe predati tužitelju u suposjed drvarnicu koja se nalazi u kutu jugoistočnog dijela potkrovlja zgrade u S., dok se za više traženo u dijelu kojim je tražena predaju u isključivi posjed i zabrana uznemiravanja u odnosu na predmetnu nekretninu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.337,50 kuna."

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj predati tužitelju slobodnu od osoba i stvari drvarnicu koja se nalazi u kutu jugoistočnog dijela potkrovlja zgrade u S., ... uz zabranu svakog takvog i sličnog uznemiravanja tužitelja u njegovom pravu vlasništva te drvarnice (točka I. izreke).

2. U odluci pod točkom II. izreke naloženo je tuženoj da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.362,50 kuna.

3. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog tužitelja radi određivanja privremene mjere osiguranja sadržaja pobliže navedenog između navodnika prvostupanjskog rješenja.

4. Protiv navedene presude žali se tužena, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70 /19 dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

5. Na žalbu nije odgovoreno.

6. Žalba je djelomično osnovana.

7. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev 2709/2017-2 od 21. travnja 2021. ukinuta je presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-845/2016-2 od 27. travnja 2017. kojom je djelomično prihvaćena žalba tužene i preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pst- 1297/2014 od 12. lipnja 2015., te predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

8. Naime, drugostupanjskom presudom djelomično je prihvaćena žalba tuženice te preinačena prvostupanjska presuda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti na način da je nalaženo tuženoj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe predati tužitelju u suposjed drvarnicu, koja se nalazi u kutu jugoistočnog dijela potkrovlja zgrade u S., ..., dok se za više traženo u dijelu kojim je tražena predaja u isključivi posjed i zabrana uznemiravanja u odnosu na predmetnu nekretninu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan te je tužena obvezana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.337,50 kuna.

9. U obrazloženju revizijskog suda ukazano je na po ovom sudu ostvarenoj bitnoj povredi iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a na koju povredu revident suštinski upućuje sadržajem revizije (tvrdnjama da su “negirani izvedeni dokazi, kao i činjenica mirnog posjedovanja kroz vremenski period od 50 godina”, da se donesenom odlukom “stvara pravna nesigurnost” i “ugrožava jedinstvena primjena zakona”, da je “apsurdno” da se utvrđeni posjed može proglasiti nepoštenim, da drži da je dokazao ono na čemu zahtjeve temelji) i u reviziji postavljenim pitanjima.

10. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga, vodeći računa o ukazanim povredama postupka te uputama i primjedbama revizijskog suda , pazeći pri tom po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, sud je odlučio kao u izreci.

11. Predmet ovog spora predstavlja vlasničkopravni zahtjev tužitelja kojim tužitelj zahtjeva povrat stvari te zaštitu od uznemiravanja od strane tužene u odnosu na drvarnicu koja se nalazi u kutu jugoistočnog dijela potkrovlja zgrade u S. anagrafske oznake ...

12. Raspravljajući po navedenom zahtjevu tužitelja prvostupanjski sud je temeljem provedenih dokaza u bitnom utvrdio:

- da je „sporna drvarnica dugi niz godina bila u isključivom posjedu svjedoka L. J., kao nositelja stanarskog prava na stanu položenom na III katu predmetne zgrade, ali je isto tako i nakon sklapanja priloženog Ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 21. travnja 1998., sporna drvarnica i nadalje bila u isključivom posjedu svjedoka L. J., ali sada kao vlasnika stana položenog na III katu predmetne zgrade.

- da je svjedok L. J. je prodao stan položen na III katu sa pripadajućom spornom drvarnicom, pravnom predniku tužitelja društvu P. N. P. d.o.o., S., temeljem Ugovora o kupoprodaji stana od 9. ožujka 2004., te mu predao svoj posjed predmetne drvarnice kao pripadajućeg dijela stana položenog na III katu zgrade“ – s time da je „tužena potom koncem 2009., zamijenila ulazna vrata i bravu na ulaznim vratima sporne drvarnice“,

- da „dugogodišnje ponašanje svih ostalih nositelja stanarskog prava u predmetnoj zgradi, a kasnijih suvlasnika predmetne stambene zgrade,...ne može se drugačije tumačiti, osim u smislu očitovanja volje u pravcu promjene namjene i uporabe spornog tavanskog prostora, odnosno dogovora suvlasnika o načinu upotrebe spornog zajedničkog dijela zgrade, i to na način da sporna drvarnica ostane u vlasništvu pravnog prednika tužitelja L. J., kao etažnog vlasnika, odnosno da sporna drvarnica istom pripadne kao jednom od etažnih suvlasnika predmetne stambene zgrade“,

- da iz zapisnika „o bodovanju društvenog stana br. 15288-003-002, i to baš stana na adresi u S., ..., kat 03, stan br. 11, u vlasništvu SO S. (nacionalizirano), nosioca stanarskog prava L. J. sa članovima porodičnog domaćinstva L. J. rođ. 1966., Lj. J. rođ. 1966., D. J. rođ. 1966., T. J. rođ. 1967., i M. J. rođ. 1985.“, proizlazi da su „predmetnom stanu prilikom bodovanja, između ostaloga, pod rednim brojem 46, dodijeljena dva boda za podrum ili sličnu prostoriju“ (time da „nitko od saslušanih svjedoka, a niti tužena, tijekom postupka ne navodi da bi predmetnom stanu u vlasništvu tužitelja, pripadala još neka druga sporedna prostorija u predmetnoj zgradi, osim sporne drvarnice položene u potkrovlju zgrade. Prema tome, dodijeljena dva boda za podrum ili sličnu prostoriju prilikom bodovanja predmetnog stana, mogu se odnositi samo na spornu drvarnicu položenu u potkrovlju predmetne stambene zgrade, a što uostalom nedvojbeno proizlazi i iz naprijed navedenih iskaza saslušanih svjedoka“),

- da „je predmetna drvarnica pripadajući dio stana u vlasništvu tužitelja nedvojbeno proizlazi i iz iskaza saslušanih svjedoka koji su dugi niz godina živjeli u predmetnoj zgradi“: „tako svjedok M. M. K. koja i danas živi u predmetnoj zgradi, između ostaloga navodi da je jedino njen stan, zatim stan koji je nekada bio u vlasništvu L. J. i stan Ž. Č., prilikom otkupa stanova dobio određene bodove za prostorije u potkrovlju predmetne zgrade. Ostali stanari su odbili da im se boduju određene prostorije u potkrovlju, a zbog čega su ova tri stana bili kupljeni po nešto većoj otkupnoj cijeni. Osim toga svjedok L. J. navodi da mu je kada je otkupljivao predmetni stan na III katu, rečeno da je u cijenu stana uračunata i sporna drvarnica u potkrovlju. Konačno svjedok I. C. navodi da je nakon smrti članova obitelji R., u njihov stan je uselio L. J., i on je naslijedio ovaj dio „šufita“ koji je prethodno pregradila i koristila obitelj R. Sjeća se da su još u vrijeme prije otkupa stanova, od strane PIS-a dolazile komisije i bodovale stanove koji se nalaze u predmetnoj zgradi, a koliko se sjeća samo su stanovi obitelji C., R. i nije siguran da li stan obitelji Č., dobili određeni broj bodova na prostorije položene u potkrovlju zgrade. Sjeća se da je upravo sa pok. ocem bio prisutan kada je ova komisija pregledavala potkrovlje zgrade, kada su komisiju obavijestili tko koristi koju od pojedinih prostorija u potkrovlju“,

- da i „svi saslušani svjedoci koji su dugi niz godina živjeli u predmetnoj zgradi, navode da je sporna prostorija dugi niz godina bila u isključivom posjedu svjedoka L. J. Tako svjedok M. M. K. navodi da je ključeve spornog smetlišta imao L. J., sve dok isti nije stan koji se nalazi na III katu, prodao A. M. (z.z. tužitelja) tijekom mjeseca veljače 2004. Otac tužene pok. M. L. koristio je stan na II katu, nije nikada od nje, L. J. ili Ž. Č., kao vlasnika ostalih stanova u zgradi, tražio ključeve potkrovlja, a niti je ikada tvrdio da bi bio vlasnik bilo koje prostorije u potkrovlju. Ključeve potkrovlja samo su imali ona, L. J. i Ž. Č. Vlasnici stana na II katu koji je danas u vlasništvu tužene, nikada nisu koristili bilo koju prostoriju u potkrovlju, a niti su ikada imali ključeve potkrovlja, a tužena niti nakon očeve smrti, pa sve do postavljanja metalnih vrata na spornoj prostoriji prije otprilike godinu dana, nikada nije koristila bilo koju prostoriju u potkrovlju zgrade“,

- da „spornu drvarnicu dugi niz godina, tj. preko 50 godina, isključivo koriste stanari predmetnog stana u vlasništvu tužitelja, i to obitelj R., a potom obitelj pravnog prednika tužitelja L. J., i to kao nositelja stanarskog prava, a potom vlasnika predmetnog stana temeljem sklopljenog Ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 21. travnja 1998., a da im tijekom toga dugog niza godina, nitko od ostalih nositelja stanarskog prava u predmetnoj zgradi, a kasnijih suvlasnika predmetne stambene zgrade, među kojima su i pravni prednici tužene, nikada nije osporavao isključivo pravo korištenja sporne drvarnice“.

13. Polazeći od naprijed iznesenih utvrđenja prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i pružio tužitelju traženu stvarno pravnu zaštitu pozivom na odredbu članka 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 153/09, 143/12 i 152/14 dalje: ZV) jer je smatrao utvrđenim da tužitelj na kojem je teret dokaza dokazao aktivnu legitimaciju u ovoj pravnoj stvari.

14. Naime, predmet spora u ovaj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužitelja kao predmnijevanog vlasnika (čl. 166. ZV), radi izricanje zabrane uznemiravanja i uspostavu prijašnjeg stanja. Predmnijeva vlasništva međutim ne djeluje erga omnes već samo u odnosu na tuženika u konkretnom sporu. Predmnijeva o postojanju vlasništva oboriva je, jer joj tuženik može suprotstaviti jednaki ili jači pravni temelj posjeda, te prigovor vlasništva.

15. U parnici povodom publicijanske tužbe tužitelj je dužan dokazati pravni temelj i istinit način stjecanja svog posjeda, dok se poštenje posjeda pretpostavlja, potom da se stvar nalazi u posjedu tuženika i identitet stvari.

16. Kako je između publicijanske i reivindikacijske tužbe razlika jedino glede dokazivanja vlasništva na strani tužitelja, to se na publicijansku tužbu, prigovore posjednika kao i na pravni položaj koji ima pošteni odnosno nepošteni posjednik kada je dužan predati stvar vlasniku, na odgovarajući način primjenjuju zakonske odredbe kojima se uređuje prava vlasnička tužba, osim ako nije drugo određeno zakonom niti je u suprotnosti pravnoj naravi publicijanske tužbe (čl. 166. st. 4. ZV).

17. Dakle, u konkretnom slučaju predmet spora jest stvarno-pravni zahtjev tužitelja u odnosu na ostvarivanje vlasničkih prava na posebnih dijelovi stambenog objekta obiteljskoj kući odnosno stambenom objektu, koji točnom anagrafskom oznakom otklanja dvojbe o predmetu spora.

18. Naime, odredbom članka 167. stavak 1. ZV-a stipulirana je vlasničkopravna zaštita radi zaštite od uznemiravanja pa bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario ovu zaštitu poput onoga koji je dokazao njegovo vlasništvo i onaj tko u postupku dokaže pravni temelj i istiniti način stjecanja svog posjeda stvari (predmnijevani vlasnik).

19. U ovoj fazi postupka između stranaka nije bila sporna činjenica da je tužitelj vlasnik stana broj 11 sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade na III. katu zgrade označene kao čest. zgr. 1784 upisane u Z.U. 2246 k.o. S., u površini od 109,92 m[2] , koji se sastoji od pet soba, kuhinje, izbe, kupaonice, nužnika, predsoblja, hodnika i degažmana dok je tužena vlasnica stana na II. katu predmetne stambene zgrade, sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade,koji stan se nalazi na istočnoj strani, a koji se sastoji od četiri sobe sa nusprostorijama.

20. Sporno je, međutim, u postupku valjalo utvrditi je li tužitelj isključivi vlasnik drvarnice smještene u potkrovlju predmetne stambene zgrade opisane u tužbi radi koje je tužitelj ustao sa zahtjevom za zaštitu vlasničkih prava na predmetnoj nekretnini.

21. Tužitelj, naime, zahtjev za pružanje stvarno pravne zaštite i uspostavu prijašnjeg stanja na predmetnoj nekretnini temelji na tvrdnji po tuženoj neovlašteno poduzetoj radnji, čime je isti onemogućen u faktičnom vršenju svojih vlasničkopravnih ovlaštenja.

22. U odnosu pak na navode žalbe za odgovoriti je da je u ranijem ukidnom rješenju ovoga suda pod posl.br. Gžst-51/13 od 2. listopada 2014. ukazano da se sukladno odredbi članka 389. stavak 1. ZV-a, koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997. godine, ne dira u postojeće odnose vlasnika odnosno suvlasnika stvari, s jedne strane, te osobe koje su na valjanom pravnom temelju i na valjan način stekli pravo glede tih stvari s druge strane.

23. Naime, člankom 370. stavak 1. citiranog Zakona propisano je da vlasništvo na posebnom dijelu zgrade (etažno vlasništvo), a isto tako i pravo raspolaganja na posebnom dijelu zgrade u društvenom vlasništvu, stečeno na temelju prijašnjih propisa, od stupanja na snagu ovoga Zakona vlasništvo je posebnih dijelova nekretnine, kako je uređeno odredbama ovoga Zakona, pa se prosuđuje po njima, ako ovim prijelaznim odredbama nije što drugo određeno.

24. Vlasnik posebnog dijela zgrade iz stavka 1. ovoga članka nakon stupanja na snagu ovoga Zakona ostaje vlasnikom svoga posebnog dijela nekretnine, a nositelj prava raspolaganja na posebnom dijelu zgrade postaje vlasnikom toga posebnog dijela, s time da se vlasništvo posebnog dijela nekretnine neodvojivo povezuje s određenim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine po odredbama stavka 3. i 4. ovoga članka kako je to propisano člankom 370. stavak 2. ZVDSP.

25. Tužitelj, naime, tvrdi da je osnovom ugovora o prodaji stana na III. katu zgrade anagrafske oznake S., ... stekao pravo vlasništva sporne drvarnice položene u potkrovlju na jugoistočnom dijelu zgrade, smještene iznad stana tužitelja, koja je kao zaseban prostor, ograđen i odijeljen drvenim rešetkastim vratima, isključivo bila u posjedu tužitelja odnosno njegova pravnog prednika.

26. Nasuprot tome, tužena smatra da potkrovlje predstavlja još uvijek zajednički dio predmetne zgrade time tužitelj nema stvarno pravna ovlaštenja u odnosu na isključivi posjed i zabranu uznemiravanja od strane ostalih suvlasnika predmetne stambene zgrade.

27. Prema odredbi članka 5. stavka 3. Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrade (Sl. list SFRJ 43/65; 57/65 – „Narodne novine“, broj 52/73), a koji je bio na snazi u vrijeme kada je pravni prednik tužitelja stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, propisano je da dijelovi obiteljske stambene zgrade koji služe zgradi kao cjelini ili samo nekim posebnim dijelovima, jesu zajedničko vlasništvo svih vlasnika posebnih dijelova, odnosno vlasnika čijim posebnim dijelovima služe, time da iz odredbe stavka 1. istog članka proizlazi da se zajedničkim dijelovima stambene zgrade koji služe zgradi kao cjelini smatraju, među ostalim, i tavan, odnosno potkrovlje.

28. Međutim, odredbom stavka 2. navedenog članka citiranog Zakona predviđeno je da na zajedničkim dijelovima višestambene zgrade koje služe samo nekim, a ne svim posebnim dijelovima zgrade (posebna ulazna vrata, stubište, dimnjaci, uređaji za ogrjev i dr. uređaji, dizalice, tavanske i podrumske prostorije, terase, bunari, pregradni zidovi između dva stana ili prostorija i sl.), vlasnici tih posebnih dijelova imaju trajno pravo korištenja.

29. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da se suvlasnici zgrade pri određivanju suvlasništva u danim dijelovima u vlasništvu posebnog dijela, mogu sporazumjeti da neki od zajedničkih dijelova zgrade ostanu u vlasništvu jednog od etažnih vlasnika, iz čega proizlazi pravilnost zaključka prvostupanjskog suda koji se dade iščitati iz obrazloženja pobijane odluke, a da su suvlasnici predmetne zgrade mogli dogovoriti da sporno potkrovlje odnosno drvarnice pripadne jednom od suvlasnika.

30. Kako je u tom pravcu nedostajalo utvrđenje o postojanju sporazuma i to svih etažnih vlasnika o promjeni namjene i uporabe tavanskog prostora odnosno o postojanju njihova dogovora suvlasnika o načinu upotrebe određenih zajedničkih dijelova zgrade to je ranijim ukidnim rješenjem ovoga suda ukazano na potrebu utvrđenja navedene okolnosti odlučne za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja u ovom postupku.

31. U nastavku postupka tužitelj je dostavio povijesni zk. izvadak za predmetnu nekretninu, sastavni dio kojeg je i skica predmetnog objekta, iz koje, međutim, nije razvidno da se ista sastoji i od podrumskih prostora, ali ni od prostora smještenih u potkrovlju pa je ocjena ovoga suda da se u navedenim okolnostima ne može prihvatiti kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se upravo zapisnikom o bodovanju stana na III. katu predmetne zgrade, u rubrici pod brojem 46. dodanih 2 boda odnose ne spornu prostoriju, smještenu u potkrovlju, za koji je u postupku utvrđeno da se sastoji od tri veće prostorije, jedne manje prostorije i hodnika.

32. Naime, po ocjeni ovoga suda odlučna činjenična okolnost koju je valjalo raspraviti prilikom ocjene osnovanosti zahtjeva tužitelja odnosno pružanja konkretne pravne zaštite u predmetu jest prethodno, a sporno pitanje, može li se konkludentnim činima nadomjestiti postojanje sporazuma svih etažnih vlasnika o promjeni namjene i uporabe zajedničkih dijelova zgrade u konkretnom slučaju tavanskog prostora, odnosno postojanje njihova dogovora o načinu upotrebe određenih zajedničkih dijelova zgrade, kao pretpostavka za stjecanje prava vlasništva u korist pojedinog etažnog vlasnika.

33. Pitanje isključivog posjeda od strane prednika tužitelja, o čemu govore kazivanja tijekom postupka saslušani svjedoci odnosno stanari predmetne zgrade, koji su također držali u svom posjedu druge dvije prostorije kojima je pregrađen tavanski prostor, ne daje osnova za zaključak da je time predmetni zajednički dio zgrade postao posebni dio zgrade odnosno sastavni dio etažnog vlasništva prednika tužitelja.

34. Ovo obzirom na neprijepornu činjenicu da prednik tužiteljice, njezin pokojni otac M. L. nikada nije sudjelovao u predmetnom sporazumu, već i samom činjenicom što je u posjed svog stana na II katu, a izuzetog od nacionalizacije predmetne zgrade, stupio tek iseljenjem ranijih sustanara obitelj K. i M. koncem 1994.

35. Osim toga ne stoji zaključak prvostupanjskog suda kako su svi ostali stanari navedene zgrade sudjelovali u predmetnom sporazumu jer u tom pravcu nedostaju kazivanja ostalih tadašnjih stanara odnosno sadašnjih vlasnika predmetne zgrade.

36. Naime, u predmetnoj zgradi se nalazi 9 stanova, a u postupku su saslušavani u svojstvu svjedoka tek osobe koje koriste prostorije u predmetnom tavanskom postupku.

37. Tako su prema navodima tijekom postupka na ročištu od 24. studenog 2011. saslušane svjedokinje M. M. K., koja u predmetnoj zgradi živi 36 godina, u stanu tužene na II katu živjeli sustanari L. K. i N. M. do 1994. kada je u isti uselio otac tužene M. L. i koji tada nije tražio ključeve predmetnog potkrovlja. Naime, ključeve potkrovlja koje je predstavljalo kombinaciju smetlišta i jedne sobe koju je adaptirala u biblioteku, imali su samo svjedokinja i prednik tužitelja L. J. i Ž. Č. Prema kazivanju ove svjedokinje ovo smetlište zapravo predstavlja najveću prostoriju u potkrovlju u kojoj su se nalazili odložene stvari, prazne kutije i stolice koje je nakon iseljenja odložio J. L. i koji je koristio ovu prostoriju i za koju je kao i svjedokinja dobio dodatne bodove prilikom otkupa stana kao i saslušani svjedok Ž. Č., koji je koristio jednu prostoriju koja je predstavljala galeriju.

38. U navedenim okolnostima po ocjeni ovoga suda tužitelj, na kojem je teret dokaza u tom pravcu nije dokazao postojanje predmetnog sporazuma kao pretpostavku za promjenu namjene korištenja zajedničkih dijelova stambene zgrade ocjenu njegova stvarno pravnog zahtjeva. Naime, nitko ne može prenijeti na drugoga više prava nego što ih ima te se stoga tužitelj ne može pozivati na predmetni kupoprodajni ugovor kao temeljem stečenog prava vlasništva i u odnosu na sporni prostor.

39. Naime, ovdje je potrebno posebno ukazati na činjenicu da je stan u vlasništvu tužene bio izuzet od nacionalizacije, pa je po ocjeni ovoga suda za valjanost takvog sporazuma morala biti i suglasnost i pravnih prednika tužene, kao etažnih vlasnika u smislu odredaba citiranog Zakona. Naime, da bi se govorilo o faktičnom izvršavanju sadržaja određenog pravnog posla u smislu njegove pravne valjanosti valja prije svega dokazati, u konkretnom slučaju, u tom pravcu postojanje bilo usmenog bilo pismenog sporazuma, ali svih suvlasnika.

40. Kako, međutim, u nastavku postupka tužitelj nije dokazao da bi u tom smislu postojala suglasnost svih suvlasnika posebnih dijelova odnosno etažnih vlasnika na što je upozoreno ranijim ukidnim rješenjem ovoga suda od 2.listopada 2014. to se, primjenom pravila o teretu dokaza 221 a ZPP-a, njegov zahtjev kao predmnijevanog vlasnika upravljen na isključivo pravo posjeda ukazuje u ovom dijelu neosnovan jer tužitelj nije dokazao da bi u odnosu na predmetni prostor bilo uspostavljano vlasništvo određenog posebnog dijela nekretnine.

41. Utoliko se ne može govoriti i o postojanju pretpostavki za stjecanjem prava dosjelošću po pravnim prednicima jer se na zajedničkim dijelovima nisu mogli stjecati stvarna prava. S druge strane u tom pravcu obzirom na vrijeme dosjedanja na koje ukazuje tužitelj u smislu odredbe članka 159. stavak 1. i 2. ZV-a za tužitelja nije isteklo potrebno vrijeme samostalnog dosjedanja u trenutku podnošenja tužbe.

48. Ovdje je na koncu za ukazati i na pravno stajalište Vrhovnog suda RH izraženo u odluci br. Gzz-14/86 od 25. rujna 1986., koje se proteže u brojnim recentnim odluka da se rukovodeći sadržajem ranije citirane odredbe čl. 5. st. 1. Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrada kojom je određeno da na zajedničkim dijelovima višestambene zgrade koji služe zgradi kao cjelini (temelji, glavni zidovi, tavan, fasada, stepenice i dr.) svi vlasnici posebnih dijelova imaju trajno pravo korištenja, kao i vlasnik jednog stana kao posebnog dijela predmetne stambene zgrade, obzirom da s nositeljem prava raspolaganja na cijeloj nacionaliziranoj zgradi nije sklopio nikakav sporazum o isključivom korištenju bilo kojeg zajedničkog dijela stambene zgrade, pa tako i tavana, niti je u tom pravcu dokazao postojanje sporazuma svih tadašnjih stanara, uključivo i prednika tužene, koji su imali pravo korištenja na zajedničkim dijelovima zgrade te je i isti imao samo pravo korištenja zajedničkih dijelova zgrade, među ostalima i tavana. Stoga prednik tužitelja nije stekao, niti mogao steći vlasništvo, a niti isključivo pravo korištenja zajedničkih dijelova zgrade, slijedom čega nije mogao niti prodati zajedničke dijelove zgrade, a niti prenijeti isključivo pravo korištenja na tim zajedničkim dijelovima zgrade na nove vlasnike stanova.

49. No, budući u postupku nije bilo sporno da je upravo tužena poduzela radnje u odnosu na koje je zatražena stvarno-pravna zaštita, s obzirom na naprijed izloženo i činjenicu da zajednički dijelovi zgrade u smislu odredbe članka 85. ZV-a predstavljaju suvlasništvo svih etažnih vlasnika, to tužena nije bila ovlaštena poduzeti radnje u cilju isključivog posjeda.

50. Naime, člankom 46. stavak 1. ZV-a je propisano da svaki pojedini suvlasnik ima pravo svoje suvlasništvo štititi i od ostalih suvlasnika, ako bi mu ga oni povrijedili pri čemu se predaja u posjed može tražiti samo pod uvjetima i na način kako to određuje odredba članka 64. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) koji Zakon se primjenjuje temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15).

51. Utoliko je pravilnom primjenom materijalnog prava, djelomičnim uvažavanjem žalbe tužitelja temeljem odredbe članka 373.točka 2. ZPP-a, pobijanu presudu valjalo preinačiti te tuženu obvezati na predaju predmetne prostorije u suposjed tužitelju, dok je u preostalom dijelu upravljanom na zabranu uznemiravanja te predaju u isključivi posjed zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan.

52. Kako je preinačena odluka o glavnoj stvari valjalo je temeljem odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a preinačiti i odluku o troškovima postupka, koja je zasnovana na primjeni odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a, prije Novele iz 2019., a koja je u primjeni na temelju odredbe članka 117. stavak 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku( „Narodne novine“ broj 70/2019) u svezi s odredbom članka 155. ZPP-a.

53. Tužitelju bi tako za 100% uspjeh u postupku pripadao trošak koji se odnosi na sastav tužbe od 100 bodova, pristup ročištu od 30. lipnja 2011. temeljem Tbr. 9. 5 od 25 bodova, zastupanja na ročištima od 09. rujna 2011., 24. studenog 2011., 01. ožujka 2012., 14. lipnja 2012., 06. rujna 2012., 14. siječnja 2015., 20. veljače 2015. i 14. svibnja 2015. od po 100 bodova temeljem Tbr. 9. 1, kao i sastav jednog podneska 100 bod., što uvećano za trošak PDV-a sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, uz troškove sudske pristojbe tužbe u iznosu od 650,00 kn, te pristojbe presude u iznosu 650,00 kn, sve sukladno važećoj Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“, broj 74/95, 57/96 i 137/02), predstavlja trošak od 14.112,50 kuna.

54. Tuženoj bi pak za 100% uspjeh u postupku pripadao trošak za sastav odgovora na tužbu od 100 bodova temeljem Tbr. 8.toč.1., pristup na ročištu od 24. studenog 2011., 01. ožujka 2012., 06. rujna 2012.i 14. svibnja 2015. od po 100 bod. temeljem Tbr. 9. 1. sastav žalbe od 125 bodova sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, uz troškovi PDV-a te troškove sudske pristojbe za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 325,00 kn i žalbu u iznosu od 1.300,00 kuna , sve sukladno važećoj Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“, broj 74/95, 57/96 i 137/02), što sveukupno zbrojeno i pomnoženo s vrijednošću boda predstavlja iznos od 9.437,50 kuna. Pri tom tuženoj nije priznat putni trošak odvjetnika budući se ne radi o nužno potrebnom trošku u smislu članka 155. ZPP-a jer na području nadležnosti suda prvog stupnja djeluje više odvjetnika.

55. Kako je tužitelj u postupku uspio u omjeru od 50 % u navedenom opsegu je istom valjalo priznati trošak postupku u iznosu od 7.056,25 kuna, dok je razmjerno uspjehu tužene njen trošak iznosio 4.718,75 kuna, pa kada se navedeni iznosi prebiju proizlazi da je tužena dužna naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.337,50 kuna.

U Splitu 2. lipnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Boris Mimica