REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-4209/2019

Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Mirjani Rubić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz S., O. …

zastupan po punomoćniku N. J., odvjetniku u S. protiv tužene Z.

b. Z., T. b. J. J., O.: …zastupane po

odvjetnicima u O. P.. & P. j.t.d. Z., G.

I., radi isplate, nakon provedene glavne i javne

rasprave zaključene dana 27.travnja 2022. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja, D. V., odvjetničke vježbenice kod odvjetnika u S. N.

J. i zamjenika punomoćnika tuženika F. F. odvjetničkog vježbenika u O. P.. & P.j.t.d, dana 2.lipnja 2022.,

presudio je

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o namjenskom kreditu broj… (kreditna partija: …), koji je zaključen između stranaka dana 20.08.2007. god., a potvrđen od javnog bilježnika D. M. iz S. pod br. OV-10 705/07, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i to baš u dijelu čl. 2. tog ugovora kojim je određeno da je kamatna stopa promjenjiva temeljem odluke o kamatnim stopama tuženika i da se promjenjiva redovna kamatna stopa do konačne otplate kredita obračunava u visini u skladu s važećom odlukom o kamatnim stopama tuženika.

II. Nalaže se tuženiku, Z. B. Z.(G. Z.), T.

O.:…, da u roku od 15 dana i pod prijetnjom

ovrhe isplati tužitelju, D. M., O.:…, iz S., … ,

na ime više plaćenih kamata po Ugovoru o namjenskom kreditu broj (kreditna partija: ), koji je zaključen između stranaka dana 20.08.2007. god., a potvrđen od javnog bilježnika D. M. iz S. pod br. OV-10

705/07, iznos od 15.892,13 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama obračunatima po stopi od 15% za razdoblje do 31.12.2007. god., za razdoblje od 01.01.2008. god. do 31.07.2015. god. po stopi određenoj po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem

polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena i za razdoblje od 01.08.2015. god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje zakonske zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa kako slijedi:

- na iznos od 315,73 kn od 01.11.2007. god. do isplate,

- na iznos od 310,78 kn od 01.12.2007. god. do isplate,

- na iznos od 318,14 kn od 01.01.2008. god. do isplate,

- na iznos od 317,86 kn od 01.02.2008. god. do isplate,

- na iznos od 648,51 kn od 01.03.2008. god. do isplate,

- na iznos od 639,81 kn od 01.04.2008. god. do isplate,

- na iznos od 624,64 kn od 01.05.2008. god. do isplate,

- na iznos od 626,09 kn od 01.06.2008. god. do isplate,

- na iznos od 618,41 kn od 01.07.2008. god. do isplate,

- na iznos od 615,61 kn od 01.08.2008. god. do isplate,

- na iznos od 613,90 kn od 01.09.2008. god. do isplate,

- na iznos od 635,90 kn od 01.10.2008. god. do isplate,

- na iznos od 648,60 kn od 01.11.2008. god. do isplate,

- na iznos od 626,81 kn od 01.12.2008. god. do isplate,

- na iznos od 679,61 kn od 01.01.2009. god. do isplate,

- na iznos od 678,48 kn od 01.02.2009. god. do isplate,

- na iznos od 658,61 kn od 01.03.2009. god. do isplate,

- na iznos od 122,49 kn od 24.03.2009. god. do isplate,

- na iznos od 500,37 kn od 01.04.2009. god. do isplate,

- na iznos od 498,54 kn od 01.05.2009. god. do isplate,

- na iznos od 490,72 kn od 01.06.2009. god. do isplate,

- na iznos od 489,20 kn od 01.07.2009. god. do isplate,

- na iznos od 704,93 kn od 01.08.2009. god. do isplate,

- na iznos od 709,69 kn od 01.09.2009. god. do isplate,

- na iznos od 697,17 kn od 01.10.2009. god. do isplate,

- na iznos od 699,53 kn od 01.11.2009. god. do isplate,

- na iznos od 695,10 kn od 01.12.2009. god. do isplate

- na iznos od 706,96 kn od 01.01.2010. god. do isplate,

dok se za više zatraženi iznos od 7.475,43 kuna sa kamatom koja teče kako slijedi:

- na iznos od 99,23 kn od 14.01.2010. god. do isplate,

- na iznos od 481,10 kn od 01.02.2010. god. do isplate,

- na iznos od 474,77 kn od 01.03.2010. god. do isplate,

- na iznos od 476,37 kn od 01.04.2010. god. do isplate,

- na iznos od 483,19 kn od 01.05.2010. god. do isplate,

- na iznos od 480,54 kn od 01.06.2010. god. do isplate,

- na iznos od 424,57 kn od 01.07.2010. god. do isplate,

- na iznos od 419,50 kn od 01.08.2010. god. do isplate,

- na iznos od 438,78 kn od 01.09.2010. god. do isplate,

- na iznos od 420,00 kn od 01.10.2010. god. do isplate,

- na iznos od 418,28 kn od 01.11.2010. god. do isplate,

- na iznos od 285,33 kn od 01.12.2010. god. do isplate

- na iznos od 282,74 kn od 01.01.2011. god. do isplate,

- na iznos od 275,86 kn od 01.02.2011. god. do isplate,

- na iznos od 274,41 kn od 01.03.2011. god. do isplate,

- na iznos od 271,01 kn od 01.04.2011. god. do isplate,

- na iznos od 273,48 kn od 01.05.2011. god. do isplate,

- na iznos od 282,50 kn od 01.06.2011. god. do isplate,

- na iznos od 292,85 kn od 01.07.2011. god. do isplate,

- na iznos od 234,97 kn od 01.08.2011. god. do isplate,

- na iznos od 213,32 kn od 01.09.2011. god. do isplate,

- na iznos od 172,63 kn od 26.09.2011. god. do isplate, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama obračunatima po stopi od 15% za razdoblje do 31.12.2007. god., za razdoblje od 01.01.2008. god. do 31.07.2015. god. po stopi određenoj po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta

koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena i za razdoblje od 01.08.2015. god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku, Z. B. Z. (G. Z.),

T., O.:…, da u roku od 15 dana i pod

prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju, D. M., O.:…, iz S.,

, parnični trošak u iznosu od 6.069,12 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

O b r a z l o ž e nj e

1.U tužbi upućenoj ovom sudu predajom preporučene pošiljke pošti S. dana 12.lipnja 2019. se navodi kako je tužitelj je kao korisnik kredita s tuženikom (P. S.) kao davateljem kredita dana 20.08.2007. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj (kreditna partija:), koji je potvrđen

od javnog bilježnika D. M. iz S. pod br. OV-10 705/07 (dalje:

Ugovor), temeljem kojeg je tužitelju od strane tuženika odobren i stavljen na raspolaganje kredit iskazan kao novčani iznos od 132.632,00 CHF (švicarskih franaka) u kunskoj protuvrijednosti. Tužitelj je predmetni kredit prijevremeno u cijelosti otplatio. Ugovorom je među ostalim ugovorena promjenjiva kamatna stopa i to na način da promjenjivost ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke, bez navođenja jasnih i provjerljivih parametara na koji će se način kamata mijenjati (čl. 2. Ugovora).

Povodom kolektivne tužbe „POTROŠAČA - HRVATSKOG SAVEZA UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA“ Trgovački sud u Z. je donio presudu posl. br. P- 1401/12 od 04.07.2013. temeljem koje je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. god. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je odredba ništetna, a koja je presuda u tom dijelu utvrđenja postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

Slijedom prednjeg sudskog utvrđenja, kojima je i Naslovni sud vezan temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br.: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014; dalje: ZPP) i odredbe čl. 18. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br.: 41/2014, 110/2015, 14/2019; dalje: ZZP), proizlazi da je ništetna i bez pravnih učinaka odredba čl. 2. Ugovora u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

Kako je ta odredba Ugovora ništetna, to se ne može među strankama primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu potraživanja temeljem takve ugovorne odredbe.

Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br.: 35/2005, 41/2008125/2011, 78/2015, 29/2018; dalje: ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

Dakle, tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koje je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa prema početnoj stopi od 4,40 godišnje % za redovnu kamatu.

Na temelju dokumentacije iz predmetnog ugovora o kreditu tužitelj je izvršio obračun neosnovano naplaćenih i od tuženika stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim kamatama iz kojeg proizlazi da je tuženik neosnovano stekao na teret tužitelja iznos od 11.268,06 kuna.

Na svaki mjesečni preplaćeni iznos anuiteta tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate i to temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, dakle od dana kada su izvršene uplate, a po visini stope određenoj sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom svega iznesenog tužitelje je predložio donošenje presude kojom bi se utvrdila sporne ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope te naložilo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 11.268,06 kuna s kamatama i parničnim troškom kako je tamo pobliže navedeno.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visine, izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja, a dospjeli su prije 13. lipnja 2014.

Smatra kako je deklaratorni zahtjev tužitelja onako kako je postavljen u tužbi neuredan, neodređen te nepodoban za postupanje iz razloga što tužitelj ne navodi točno koje odredbe smatra ništetnim i čiju ništetnost zahtjeva već se zadržava na općenitoj formulaciji kako su dijelovi ugovora koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu ništetni, radi čega je predložio deklaratorni tužbeni zahtjev odbaciti, a podredno odbiti.

Tuženik osporava tužitelju svojstvo potrošača u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Budući se potrošačka svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača.

Istaknut je i prigovor nedostatka aktivne legitimacije budući da za velik broj anuiteta nema dokaza o osobi uplatitelja.

U vezi s uvodno istaknutim prigovorom zastare, tuženik ukazuje na to da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala (VSRH Rev-421/92 od 26.6.1992. Izbor odluka 94/105, zatim VSRH Revr-1787/2012 od 6.2.2013.), a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Tuženik drži kako kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru za tražbinu konkretnog tužitelja, unatoč pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. jer tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka, te stoga ne postoji, sve do podnošenja ove tužbe, nikakva radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare.

Slijedom svega iznesenog, tuženik smatra, kako u konkretnom slučaju nema mjesta tumačenju propisa o prekidu zastare drugačije od načina na koji je to uređeno u samom zakonu, a iz toga proizlazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti zastario. Ugovorom o kreditu navedeno je kako će kamatna stopa biti obračunavana sukladno važećoj Odluci o kamatnim stopama banke. Opći uvjeti čine sastavni dio ugovora o kreditu, a u vrijeme sklapanja ugovora, na snazi su bili Opći uvjeti poslovanja Z.B. od 6. srpnja 1999. godine, a koji su se primjenjivali od 1. listopada 1999. (u daljnjem tekstu „OUP/1999“). U odredbi čl. 5.1. OUP/1999 bilo je navedeno: “Izmjene (akata kojima se utvrđuje kamatna stopa – op. punomoćnika) temelje se na profesionalnoj procjeni tržišnih uvjeta, koju Banka obavlja kontinuirano, s ciljem zaštite pravne i gospodarske svrhe ugovora, rukovodeći se pritom zahtjevima prilagodbe promjenama tržišnih uvjeta za vrijeme postojanja poslovnog odnosa, a takva je odredba bila u skladu sa tada važećim Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. godine („Narodne novine“ br. 96/03 – u daljnjem tekstu ZZP/03), a koja je u istovjetnom tekstu zadržana i u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2007. godine u čl. 97. alineji 11. („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13 – ZZP/07), te potom i u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2014. godine u čl. 50. alineji 11. („Narodne novine“ br. 41/14), koja vrijedi i danas (ali ne više na području potrošačkog kreditiranja, uslijed izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju OUP/1999 su nadalje nadopunjeni stupanjem na snagu Općih uvjeta promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama koji su bili u primjeni od 1.1.2011. u kojima je, između ostaloga, bilo navedeno u odredbi 2. Osnovna načela promjene kamatne stope “Visina i promjene kamatnih stopa ovise prvenstveno o visini i promjenama tržišnih parametara koji određuju uvjete pod kojima se B. može zadužiti na domaćem ili inozemnom tržištu kapitala, a koji se odnosi na referentne kamatne stope za pojedinu valutu i kreditni rizik RH. Pored utjecaja kretanja tržišnih parametara…, na visinu i promjene kamatnih stopa utječe i regulatorni trošak poslovanja Banke, odnosno financijski efekti promjena zakonske i podzakonske regulative… itd.” Slijedom svega navedenog predloženo je tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

3.U tijeku postupka sud je izveo dokaz pregledom ugovora o namjenskom kreditu broj 3210578629 od 20.8.2007. sa otplatnim platnom i obavijestima o promjeni kamatne stope od 25.10.2010., pregledom prometa po kreditu, pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu od 5.6.2019., suglasnosti od 24.3.2009. i od 14.1.2010., financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku za financije i knjigovodstvo A. B. te pregledom njegovog pisanog nalaza i mišljenja, pregledom Općih uvjeta poslovanja tuženika, time da stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

4.Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

5.Predmet spora jest zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem ugovora o kreditu sklopljenog među parničnim strankama kao i zahtjev za isplatu spram tužene B. i to temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa slijedom čega potražuje preplaćeni iznos kamata u razdoblju od studenog 2007. do uključiv rujan 2011.

6.Među strankama nije sporno kako su sklopile Ugovor o namjenskom kreditu dana 20.kolovoza 2007. kojim je tužena tužitelju stavila na raspolaganje iznos od 132.632,00 CHF s rokom otplate od 20 godina (240 mjeseci) uz ugovornu otplatu mjesečnim anuitetima od po 825,83 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Nije sporno ni da su stranke odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorile kamatnu stopu od 4,40% godišnje glede koje je određeno da je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a temeljem Odluke o kamatnim stopama Banke.

Tijekom otplate kredita vršena je promjena kamatne stope prema Odlukama Banke, ovdje tužene pa je tako u vrijeme sklapanja ugovora kamatna stopa iznosila 4,40%, od 1.10.2007. bila je 5,05%, od 1.2.2008. bila je 5,70%, od 1.7.2009. bila je 6,30%, od 1.6.2010. bila je 6,05%, od 1.11.2010. bila je 5,50% te od 1.7.2011. do končane otplate bila je 5,25%. Nije sporno da je 26. rujna 2011. kredit otplaćen u cijelosti.

7.Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Z. pod brojem P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tamošnji tuženik pod 1) Z. b.d.d., u ovoj parnici tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31.

prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom b., o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud RH svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9.

travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Z., koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 96/08., 123/08, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14., dalje ZPP).

Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. U obrazloženju presude Visokog Trgovačkog suda (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Naime, navedeno je u skladu sa odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (koji obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

8.Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03 dalje ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja.

9.Glede odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu reći je kako bi se radilo o standardnom ugovoru koji sadrži odredbu prema kojoj je redovna kamata promjenjiva u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta a temeljem odluke banke o kamatnim stopama, a nedvojbeno je da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno. Po ocjeni ovog suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.

Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

ZZP/03 niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 4. ZOO kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

Prema odredbi članka 83. ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto, a s tim se slaže i ovaj sud, "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja".

Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužiteljice. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.

S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje je stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

Iz navedenoga slijedi, a ne smatrajući predmetni slučaj drugačijim od drugih (i u konkretnom slučaju je ugovorena primjena općih akata tuženika) da se ima uzeti da se ni u ovom slučaju nije pojedinačno pregovaralo vezano uz spornu ugovornu odredbu.

To što je tuženik eventualno dostavio otplatni plan tužitelju po nalaženju ovog suda nije od značaja za utvrđivanje navedene sporne činjenice da se o spornoj ugovornoj odredbi i pregovaralo. Naime, tuženik je bio i dužan sukladno ugovoru i dostaviti isti.

Slijedom navedenog, kako tužitelj nije bio stranka kolektivnog spora, a stavovi iznijeti u presudama po kolektivnom sporu vežu stranke na koje se isti odnosi, to je po nalaženju ovog suda u ovoj parnici bilo moguće ocijeniti da je ništetna odredba ugovora o kreditu iz čl. 2. u dijelu koji se odnosi na ugovorenu kamatu.

10.U nastavku je valjalo je ocijeniti visinu zahtjeva i po tuženiku istaknuti prigovor zastare.

Što se tiče visine zahtjeva istu je utemeljiti na saznanjima do kojih je sud došao provedenim vještačenjem po sudskom vještaku financijske struke A. B. koji je ustvrdio kako je tuženik za vrijeme otplate kredita u više navrata mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,40 % koja je bila ugovorena, slijedi od 1.10.2007. povećanje na 5,05%, od 1.2.2008. bila je 5,70%, od 1.7.2009. bila je 6,30%, od 1.6.2010. bila je 6,05%, od 1.11.2010. bila je 5,50% te od 1.7.2011. do konačne otplate bila je 5,25%, te da je tužitelj kao korisnik kredita u promatranom razdoblju od studenog 2007. do rujna 2011. platio tuženiku veći iznos na ime kamata u visini od 23.367,56 kuna

Stranke nisu imale prigovora na izračun vještaka čemu je dodati kako ovaj sud smatra vještački nalaz i mišljenje stručnim i objektivnim.

11.Tužitelj je podneskom od 19.travnja 2022. uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka tražeći isplatu iznosa od 23.367,56 kuna s kamatama kako je tamo pobliže navedeno (razlika kamata) pri čemu je tuženik u odnosu na isti naveo kako je time preinačio (povećao) tužbeni zahtjev te je, kao i ranije istaknuo prigovor zastare pozivom na sudsku praksu i stavove Vrhovnog suda RH po tom pitanju te odluke Županijskih sudova, čemu se tužitelj protivio također pozivom na stavove Vrhovnog suda RH.

Što se tiče prigovora zastare tuženika reći je kako čl. 215. st. 1. ZOO propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245. st. 1. ZOO propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

Pozivajući se na gore navedene odredbe ZOO-a o zastari sud smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Z. u gore navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom RH donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela teći

ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

Naime, navedenom drugostupanjskom presudom pravomoćno je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe kojom je promjenjivost kamatne stope tijekom postojanja ugovorne obveze utemeljena na jednostranoj odluci banke.

Dakle, kako je predmetna tužba podnesena dana 12. lipnja 2019. predajom preporučene pošiljke pošti S., a potraživanje tužitelja se prema tom tužbenom podnesku odnosilo na razdoblje od studenog 2007. do uključiv siječanj 2010. (a prema preinačenom zahtjevu potraživanje tužitelja se odnosi na razdoblje od studenog 2007. pa nadalje do rujna 2011.), a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je presuda pred Visokim Trgovačkim sudom RH donesena 13. lipnja 2014., to je razvidno da je predmetna tužba podnesena

u zastarnom roku glede razdoblja od studenog 2007. do uključivo siječanj 2010., uslijed čega se istaknuti prigovor za to razdoblje ima smatrati neosnovanim.

Ovdje je dodati i kako se prva isplata potražuje za anuitet plaćen u studenom 2007., a tužba u kolektivnom sporu je podnesena 4. travnja 2012. pa od datuma te uplate do podnošenja kolektivne tužbe (prekid tijeka zastare) nije istekao petogodišnji zastarni rok.

Kao što je uvodno navedeno, tužitelj je tužbom zahtijevao isplatu iznosa od 11.268,06 kuna za razdoblje od studenog 2007. do uključiv siječanj 2010., a podneskom od 19. travnja 2022. je zahtjev preinačio (povećanjem) pozivom na nalaz i mišljenje sudskog vještaka tražeći za razdoblje od studenog 2007. pa do uključiv rujan 2011. ukupan iznos od 23.367,56 kuna.

Dakle, tim je tužbenim podneskom iz travnja 2022. sada obuhvatio i razdoblje koje početno nije utužio jer je potraživao isplatu i nakon siječnja 2010., sve do rujna 2011.

Kada bi se zastara u odnosu na povišeni tužbeni zahtjev koji obuhvaća razdoblje od studenog 2007. do siječnja 2010. procjenjivala prema danu predaje tužbe u odnosu na povišeni dio tužbenog zahtjeva za to razdoblje, zastara bi vrlo vjerojatno nastupila u odnosu na dio tog kondemnatornog zahtjeva tužitelja.

Takvo pravno shvaćanje bi predstavljalo ograničavanje pristupa sudu, pa je potrebno procijeniti bi li to ograničenje bilo dopušteno. Za tu ocjenu potrebno je utvrditi slijedi li ograničenje legitimni cilj i postoji li razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja kojem se teži.

Legitiman cilj je u ovom slučaju pravna sigurnost i može se reći da ograničenje koje nameće zastara slijedi taj legitiman cilj. Nakon što je utvrđeno postojanje legitimnog cilja, potrebno je ocijeniti postojanje razumnog odnosa proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja kojem se teži.

Razmotri li se ova situacija i iz pozicije predvidljivosti može se zaključiti da tužitelj za ovakvu promjenu u vrijeme podnošenja tužbe 2019. nije mogao znati bez provođenja dokaza financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku, a tuženik se, kao što je uvodno rečeno protivio i osnovu i visini zahtjeva, pa tužitelj bez tog dokaza nije mogao pravilno opredijeliti visinu svog zahtjeva.

Dakle, kada bi se zastara procjenjivala prema danu povišenja tužbenog zahtjeva tužitelj bi se našao u situaciji da njegov (povišeni) zahtjev neće uopće biti razmatran u meritumu, iako su okolnosti zbog kojih tužitelj nije mogao "pravodobno", tj. unutar zastarnog roka postaviti visinu tužbenog zahtjeva objektivne prirode (jer ih je naknadno odredio sudski vještak financijsko knjigovodstvene struke) pa on za njih nikako nije mogao saznati unutar tog roka.

Zauzimanjem takvog pravnog shvaćanja ne bi se uspostavila pravedna ravnoteža između nametnutog ograničenja i cilja koji se želi ograničenjem postići - ograničenje pristupa sudu ne bi bila kompatibilna s člankom 6. stavkom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda s Protokolima 1., 4., 6., 7., 11., 12., 13., 14., 15. („Narodne novine“, Međunarodni ugovori, broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10., 13/17.) jer ne bi postojao razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja kojem se teži.

Isto tako, primjenjivanje pravila o zastari predstavljalo bi pretjerani formalizam koji bi naštetio pravičnosti postupka. Pravila bi prestala služiti ciljevima pravne sigurnosti i poštenog suđenja i predstavljala bi prepreku koja bi sprječavala tužitelja da o meritumu njegovog predmeta odluči nadležni sud. Naime, ne može se smatrati razumnim zahtijevati da tužitelj mora tražiti isplatu u vrijeme podnošenja tužbe u visini koju je sudski vještak naknadno odredio jer tužitelj u vrijeme kada je zastara istjecala nije znao niti mogao znati za nešto što će naknadno biti precizno određeno jer se visina zahtjeva u ovim situacijama mogla stvarno utvrditi tek nakon provedenog vještačenja.

Kako je već ranije navedeno, tužba se sukladno odredbi članka 190. stavka 1. ZPP-a može preinačiti samo do zaključenja prethodnog postupka, ali prema st 2., istoga članka tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

Provođenje vještačenja po sudskom vještaku za financije i knjigovodstvo, trebalo bi, prema ocijeni ovoga suda tumačiti kao okolnost koja tužitelju daje pravo da preinači tužbu i nakon zaključenja prethodnog postupka jer je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka jer po prirodi stvari bez tog dokaza ne može u tužbi istaknuti potpuno određen tužbeni zahtjev u pogledu visine. Naime, ako je sudu potrebno stručno znanje vještaka da bi se utvrdila visina zahtjeva isto to je potrebno i tužitelju da može točno postaviti tužbeni zahtjev, u skladu s rezultatima provedenog vještačenja, kako je ovdje učinjeno.

Stoga je po ocjeni suda riječ o okolnostima koje su nastale nakon zaključenja prethodnog postupka i koje su rezultat provođenja dokaza koji je na temelju prijedloga tužitelja iznesenog u tužbi proveden i temeljem kojeg je utvrđivati visinu zahtjeva pa imajući u vidu kako se tuženik usprotivio visini tužbenog zahtjeva, to bi nedopuštenost preinake tužbe mogla teško ugroziti pravnozaštitnu funkciju sudskog parničnog postupka, jer tužitelju i ne bi bila razmjerna legitimnom cilju kojem čl. 190. ZPP-a (i prije a posebno nakon izmjena 2019.) teži, pri čemu bi i ovdje primjenjivanje pravila o zastari predstavljala bi pretjerani formalizam koji bi naštetio pravičnosti postupka pa bi i u odnosu na taj dio zahtjeva-od studenog 2007. do siječnja 2010. pravila prestala služiti ciljevima pravne sigurnosti i poštenog suđenja i predstavljala bi prepreku koja bi sprječavala tužitelja da o meritumu njegovog predmeta odluči nadležni sud te se ni ovdje ne može smatrati razumnim zahtijevati da je tužitelj morao isplatu u vrijeme podnošenja tužbe u visini za koju je bilo potrebno stručno znanje vještaka kao podloga sudu za utvrđivanje visine zahtjeva.

Stoga je pravilnom primjenom naprijed navedenih zakonskih odredbi valjalo dopustiti preinaku tužbe i temelji se na istoj činjeničnoj osnovi, uz (djelomično) odbijanje prigovora zastare kao neosnovanog (ovo za razdoblje od studenog 2007. do 1. siječnja 2010.).

Pored navedenog, sud smatra i da je preinaka tužbe s procesno pravnog stajališta svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama (čl. 190. st.3. ZPP-a).

11.1.Međutim, djelomično je osnovan prigovor zastare istaknut po tuženiku i to za razdoblje od 14. siječnja 2010. do rujna 2011. u nominalnom iznosu od 7.475,43 kune s kamatama kako je zatraženo.

Tužitelj, naime ovo razdoblje, iako je znao da je u istom također kamatna stopa bila viša od početne nije obuhvatio tužbenim podneskom od 12. lipnja 2019., jer je isplatu zatražio tek podneskom od 19. travnja 2022., pa kako je od 13. lipnja 2014. (P.-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.) do dana podnošenja tog zahtjeva (19.travnja 2022.) protekao petogodišnji zastarni rok, to je u tom dijelu zahtjev tužitelja zbog nastupa zastre valjalo odbiti.

Što se tiče kamate koja je tužitelju dosuđena za razdoblje koje nije u zastari reći je kako mu je ista dosuđena od dana svake mjesečne uplate anuiteta na ime otplate kredita sukladno odredbi čl. 1115. ZOO.

12.Neosnovan je tuženikov prigovor promašene aktivne legitimacije ukoliko želi prikazati da je uplate vršila treća osoba, a ne tužitelj. Naime, ovaj prigovor tuženik nije posebno ni obrazložio niti određeno ukazao na koja razdoblja bi se te eventualne uplate odnosile, a nema spora da su sve izvršene pozivom na broj odobrenja (partije) sukladno ugovornim odredbama, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja uzeti kako tuženik ove tvrdnje nije dokazao te da je uplatitelj upravo tužitelj a ne netko treći.

13.Prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti

U odnosu na navode tuženika o aktivnoj legitimaciji tužitelja te tvrdnji da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača odgovoriti je kako je Ugovor o kreditu sklopio tužitelj kao fizička osoba bez naznake da bi postojala veza između ugovora s profesionalnom aktivnošću tužitelja te da je ugovorom određeno (članak 6.) da se Ugovor sklapa za kupnju stana, slijedom čega ovaj sud smatra da je time presumirano da je tužitelj potrošač u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača te da je kao fizička osoba sklopio pravni posao i da je djelovao na tržištu izvan eventualne svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, što tuženik ničim konkretnim nije osporio.

Naime, u konkretnom slučaju ovaj sud je mišljenja da okolnost što je tužitelj sklopio ugovor kao fizička osoba za kupnju stana upravo upućuje na zaključak da se radi o presumpciji te da je tuženik trebao dokazati da bi se radilo o vezi ugovora s profesionalnom djelatnošću zainteresirane osobe.

Dosljedno, tužitelju je valjalo dosuditi 15.892,13 kuna s kamatom kako je ranije navedeno, a za preostalih 7.475,43 kune s kamatom na zatražene iznose zahtjev odbiti.

Zbog navedenog valjalo je presuditi kao u izreci.

14.Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a.

Tužitelju koji je zastupan po punomoćniku trošak je odmjeren tako što je sud imao u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 103/14., 118/14., 107/15. dalje: Tarifa) i to Tbr. 7., 8., 9., 42., 48. i 50., Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018., dalje: ZSP), Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 53/2019., 92/2021.), priloženi popis parničnog troška te imajući u vidu vrijednost predmeta spora prema konačno uređenom zahtjevu (23.367,56 kn) za sljedeće radnje: za sastav tužbe, zastupanje na ročištima od 23. veljače i 26. travnja 2022. te sastav podneska od 19.travnja 2022.. kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka te uređuje zahtjev po 100 bodova, što je ukupno 400 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kn daje iznos od 4.000,00 kn, kojemu je s naslova PDV-a valjalo dodati 1.000,00 kn, te s naslova pristojbe tužbe 400,00 kn i pristojbe presude 584,00 kn tako da trošak tužitelja iznosi 5.984,00 kn. Tužitelj je u postupku uspio za 84 %, a tuženik za 16 % pa primjenom odredbe 154. st. 2. ZPP-a uspjeh tužitelja predstavlja 68 % slijedom čega bi mu od gornjeg iznosa pripadalo 4.069,12 kuna kojemu je s naslova troškova vještačenja valjalo dodati 2.000,00 kn tako da trošak tužitelja iznosi 6.069,12 kuna, koji iznos mu je u obvezi naknaditi tuženik.

Kamata na trošak dosuđena je prema odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20.).

U S., 2. lipnja 2022.

S U T K I NJ A :

Mirjana Rubić,v.r.

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika